S meditacijom, drama traje jedan dan. Jedan. Dan.

Naučite misli disciplini. Lakše ćete preživjeti sve emotivne drame, a među ostalim i buduće pandemije i epidemije, nezaposlenost, nedolaske turista ili neki novi potres.

You should sit in meditation for twenty minutes every day
– unless you’re too busy.
Then you should sit for an hour.

(ne mogu pronaći genijalnog autora)

Povezat ću u ovom tekstu kombinaciju: post-depresivac s pitanjem – da li će se neman vratiti, u ‘Covid-19 ludilu’ + potres + meditacije i mindfulness + primjeri iz prakse. Odmah da znate gdje stojimo. Imala sam, bolna iskustva sa čitanjem gro članaka na temu mentalne higijene, koji su mi u naslovu obećavali jedno, u podnaslovu donekle slično, a dok sam došla do bolnog i skoro prespavanog kraja, nisam dobila ništa.
Zato evo odmah.
Meditacija, mindfulness, Covid-19 ludilo i najvažnije – što sam radila i kako sam za čudo božje, u periodu karantene bila najmirniji čovjek na svijetu. Možda čak i najsretniji.
(I dalje ne vjerujem da ovo pišem)

MEDITACIJE SU ME DOVELE DO POTPUNOG MIRA
Nisam se bojala da će mi se dogoditi psihički break down s novonastalom situacijom, doduše. A to je odlična start pozicija (do koje me dovelo smirivanje vlastitog uma na vrijeme). Nisam išla s tim strahom – više sam iznenadila samu sebe, kada bi pričala s nekim na telefon, kao što smo pričali jako puno kada je sve krenulo (pandemija + potres)… pa bi na pitanje kako sam, dosta oprezno odgovarala da sam ustvari super. Dosta neprimjetno, jer nisam znala kako će to zvučati s obzirom na dramu koju je proživljavalo puno ljudi.  
Nisam govorila ni da nisam samo super. Bila sam fantastično.

Na primjer, imala sam nekih sitnih problema sa spavanjem od kraja 2019. godine, nije to bila nesanica s buđenjem u isti sat (kao onda u pregorenom stanju), nesanice s nervozom i ostalim, ali sam se budila sat, dva prerano. Budila sam se na svaki jači zvuk od 5 sati ujutro na dalje.
Dakle, nelagodno spavanje, koje ide na živce, i jasno da se negdje zakukuljio neki problem, ali ne mogu uprijeti prstom u njega.
A kad je počeo ovaj covid-kaos podebljan potresima, spavanje bez greške – tvrdih 7 do 8 sati, bez trzaja. Toliko mirno da je očito za prepoznati.
Tokom dana – mirnoća u meni kao da sam rođena u zemlji koju napada virus i potres u isto vrijeme svakih tjedan dana.

A nije da nisam imala razloga biti nervozna. S obzirom na otkaze svih marketinških poslova unutar 96 sati, činjenicu da plaćam najam stana u kojem živim, imam dijete, psa i mačka, a svi trebamo hranu i novac da bi preživjeli.
Mirna.Kao.Špricer.


PROMATRALA SAM SEBE
Bilo je par situacija u kojoj mi je srce počelo divljački tući, potres kao prva. Šokantno buđenje, sve se treslo, zvuk kao da se boeing zabio u zgradu do, potpuno i doslovno izmicanje tla pod nogama, miješanje s idejom i panikom oko covid-19 na ulici ispred, kaos od različitih osjećaja.
Ne znam koliko inače bi me držala paranoja zbog potresa, pa onda koliko dugo bi trajao osjećaj kada se spoje strahovi od potresa i svježe nabrijanih naslova oko ubojitog ili ne tako ubojitog virusa, i koliko dugo bi se strahovi aktivirali i re-aktivirali u neprekidnim ciklusima, kao što je bilo prije, ali ovaj put, moj um kao da je bio istreniran i spreman. Nije to bilo kao da sam se mogla vratiti u osjećaj prije potresa naravno, ali je bilo hendlanje situacije, dovoljno da u miru zaspem tu večer, u trenirci za svaki slučaj. Pripremljena, sigurna i mirna u spoznaji, da sam napravila najviše što sam mogla u situaciji kada nam prijete potresi.  
Kad god bi krenuli osjećaji i to oni zeznuti, nedefinirani, samim time neugodni – ja sam stala s mislima, i promatrala što se događa negdje na površini.
Tipa nakon čitanja portala u danima nakon potresa; – aha, osjećam neku nelagodu, kao da me nešto zaštrecalo oko srca? Stop. Udisaj, izdisaj, što se događa s tijelom? Jesam li ja to tužna, bezvoljna, koji mi je? A sad kad otprilike znam da je nešto negdje začahureno, koje misli su me dovele do toga?
Što ako lupi potres dok spavamo, opet… što ako ne nađemo Rokija… gdje su ključevi od auta?! Evo, sad još i teže dišem. (!)
Selma, prekini.

Ponavljala sam si kad god sam stigla (ili se sjetila), da je najbitnije prepoznati, a onda ne dopustiti da se rasplamsa –  samo zato jer ne razmišljam, nego se prebacujem na automatik iz nekog razloga.

Fotografija: Giorgio Trovato / Unsplash

Dan, dva, tri, pet, nakon potresa, kad god je bilo ono jako zima, šetala sam psa (dobro je imati psa i balkon u karanteni), pored Bologne. Ceste su tada u Zagrebu bile sablasno prazne. Iako wow i prekrasno, što se mene tiče, kontekst je bio užasavajući. Povremeni putnik u autu, vozio bi se sam i to s maskom na licu. Odvratna sirena hitne je u jednoj šetnji prošla pored mene tri puta u različitim smjerovima u par minuta. A sve oko je bilo tmurno i odvratno. Dok te strah od disanja baca u kategoriju olimpijca koji se sprema u zaron na dah ili samo vježbu hibernacije. Strah je bez iznimke bio potenciran čitanjem različitih digitalnih medija, koji su me uvukli u scroll&refresh brže nego što sam se mogla sjetiti svega što sam naučila u zadnjih 4 godine. I javljao se na takve dane – one nikakve, tupe, u početku, kao taj dan.
Taj dan sam tako plakala kroz cijeli dan, počelo je s Bolognom, svakih nekoliko sati, nemam pojma. Kad nisam plakala, bila sam dosta indiferentna. A onda i tužna opet. Mama mi je rekla da nazovem doktoricu da si uzmem antidepresive, vjerojatno sva sirota u panici da me ovo ne baci u debeli i masni očaj iz kojeg se ovaj put tko zna kako može iščupati. Ali sjećam se da sam joj rekla  – ma kakvi mrtvi antidepresivi, ovo ću ja shendlati sama sa sobom, ovo mora proći kroz mene.

‘The best way out, is always through’

Robert Frost

Kako sam to izgovorila, postala sam svjesna da je ta misao bila moja prva, ona o prepoznavanju i reakciji. A to je bio dobar osjećaj sam po sebi, budući da znam kako sam prije dopuštala da me takvi osjećaji šiju ne samo satima, nego danima, tjednima, nekad mjesecima…
O kojem osjećaju pričam? Nije to bila samo tuga, samo jad, nije to bilo ono neko beznađe, nije to strah, nije to samo plač – to je sve zajedno, ali u fazama aktiviranja. Potpisano ili ili intenzivnim slijedovima misli i fizičkim simptomima ili tupilom i prazninom. Koja ispunjava, ali ne na dobro. Ispunjava dok ne postane punokrvni pritisak na prsima.
Svaku od tih faza prošla sam sama sa sobom, ne dopustila mislima da se vežu uz njih i aktiviraju neka stara sjećanja, koja će odvesti u nove još jače emocije iz tog spektra… sjedila sam i gledala što se događa, bez da sam hranila emocije mislima. Onda sam nekad bila i dobro. Trajalo bi to u ciklusima do navečer. Tad bi legla, zahvalila se što smo zdravi i imamo krov nad glavom ispunjen hranom, i odlučila da se sutra želim osjećati bolje i produktivnije.

Disala sam pritom samo. Duboko i skoncentrirano, da smirim tijelo.
Da me čuje dok komuniciram, iznutra.

Ujutro sam se probudila, ne kao nova, već kao stara ja, ali smirena i potpuno fokusirana. Ne hiper dobre volje, ali dobro. Dovoljno čiste glave i u tom trenutku tada čitavim bićem, da mogu uživati na balkonima s kavom u rukama i opet se zahvaljivati što smo zdravi i s krovom nad glavom.

NEMINOVNO – STIŠAVANJE UMA DOVELO JE DO MIRNOĆE
U jednom od onih ‘članaka’ na temu mentalnog zdravlja, pročitala sam i jedan ‘papirnati’ o well-beingu. Naslov: ‘WELL-BEING’. Tema je bila smještena u cca jednu stranicu teksta plus naslov i podnaslov na drugoj polovici strane, usred nabrijane fotografije, koja ustvari ništa ne poentira već samo stoji. Čitava tema o well-beingu, napisana na tom prostoru. Da malo pobliže oslikam urednički problem – to je isto kao da recimo, odlučite isti prostor posvetiti temi koja se zove EKONOMIJA, ili tema PRAVO.
I podijeliti par savjeta na tu temu, bez činjenica, samo kroz mišljenje (u profesionalnom svijetu, novinarska forma za to se zove – ‘kolumna’).  

Među ostalim što je nabrzaka skucano u tom tekstu, pisala je rečenica kako ‘to što netko meditira, ne znači da će i vama to pomoći’… ili nešto u tom kontekstu.
U čemu, oko čega, kada i zbog čega, nije pisalo. Stav je bio argumentiran nekakvom knjigom nekakvog doktora – dakle na mišljenju pojedinca leži čitava ‘kičma’ teme koja dijeli savjete. Prvo me naljutila ideja, da netko tko diktira određeni smjer razmišljanja u jednom pogledu, si daje za pravo uopće tako amaterski trivijalizirati tako opširnu temu na stranicu teksta u kojem stoji mišljenje, ne činjenica, a nudi se čitatelju kao argumentirana spoznaja.
A drugo me naljutilo nepoznavanje pojma meditacije te zaključivanje iz vlastitog živca koji raste iz procjepa na dnu leđa, koji ne zna –  ali će se usuditi iz te pozicije diktirati nekome mišljenje.

Trivijalizacija koja dovodi do predrasuda, što je ustvari potpuno suprotno od principa koje zastupa jedan novinar i urednik.

Kao da ne postoji čitava ona sredina dokazanog koja može objektivnim sagledavanjem činjenica dovesti možda i do nekog rezultata, kod nekoga. Ne, to je u jednoj rečenici, izbrisano kao opcija.

Fotografija: Jason Dent / Unsplash

I nije taj medij i ‘novinar’, koji piše takav tekst usamljen na našem nebu. Suludo natipkavanje i pretipkavanje tekstova ili prepisivanje Facebook statusa danas su doveli do potpunog kolapsa objektivnog predstavljanja činjenica ili teza. A kada se radi o ljudskom zdravlju, malo je reći da sam zgrožena tim medijskim sljepilom.
Znanost se meditacijom i smirivanjem uma bavi intenzivno posljednjih 20 godina. I puno je toga što se još uvijek ne razumije kada je ljudski mozak u pitanju, ali je baš jako puno toga, što stoji zapisano i pečatirano različitim doktorskim potpisima s rezultatima koji su izmjereni na određenom instrumentu i ne temelji se na popularnom naslovu jedne knjige, koju preporučuje Times ili netko drugi tko naplaćuje svoju preporuku. Velik broj istraživanja dostupan je javnosti, ako u ničem drugom onda u interpretaciji, dostojne profesionalnom igraču kao što je novinar ili urednik.
A kada meditacija, smirivanje uma ili mindfulness, nekome (probajmo s ogromnim brojem svjetske populacije, plus osnova čitave jedne vjere) postane tehnika s kojom živi i koja naočigled mijenja – možda ipak postoji nešto u svemu tome o čemu se da štošta naučiti.

Mindfulness is so powerful that the fact that it comes out of Buddhism is irrelevant.

Jon Kabat-Zinn

Ovdje ne govorim o kombinacijama terapije i posjete psihijatru koji su bili moja ili nečija prva postaja za detektiranje problema.
Pričam o tehnikama koje isprobate jer su: a) dio vašeg mozga; b) prirodni proces; c) jer ste pročitali nečije iskustvo kako je toj osobi meditacija pomogla u smirivanju anksioznih napadaja, a nešto je u tim rečenicama rezoniralo poznato i pozivajuće…

VIZUALNE MEDITACIJE
Idemo na konkretne priče, amatera.
Bez obzira na benefit (koji u jednom trenutku postane odlučujući faktor, kada mi se recimo, ne da meditirati, jer sam lijena), često moram u sebi smanjiti i slomiti i najmanji otpor. Hoću reći, da bez obzira na evidentne i mjerljive benefite u mojem slučaju, ja i dalje često samu sebe moram otjerati u sobu na minimum pola sata opuštanja i otpuštanja.
Vizualne meditacije su mi najdraže možda. Osim Steve Nobela kojeg trenutno repeatam po Youtubeu (ne početi s njim, nikako, ovdje sam navela par meditacija koje su meni bile na početku ok, danas ih znam odraditi po par zaredom kako mi koja ‘zazvoni’ po feelingu), najbolje se opuštam i vježbam mozak vizualnim scenarijima. Kao ponosni turbo empat i osjetljivac, vizualizacija mi je super laka i draga, i pomaže mi u poslovno-kreativnim izričajima kad trebam.

I svaki dan sam u jednoj barem.
Prije svake moram u sebi fokusirano odlučiti da ću sada biti mirna.
I svaki put me neka misao usred svega pokuša uvući u neke druge smjerove od toga da budu mirne, ali svaku prepoznam, i pustim da prođe. (Zamislite misao kao sklizavu kao glistu, da – i onda se na nju ne mogu zalijepiti druge misli)  
I svaki put je potreban fokus za dobivanje još malo više fokusa u budućnosti. win – win

FOKUS, FOKUS, FOKUS I OPET FOKUS
Kada sam počela s meditacijama, fokus koji je bio potreban da odlučim kako idem ‘slomiti’ vlastiti um i da naučim meditirati, doveo me do novog fokusa – da promijenim nešto.  A on je odveo u novi, u novom smjeru.

Fokus osjećam kao lagani grč u mozgu, i to je onaj dio kojeg moram trenirati i kojeg treniram različitim meditacijama.

Ako zamijenimo pojam ‘meditacija’ s pojmom ‘francuski jezik’ možda bolje rezonira kod nekih od vas. Umijeće meditiranja zahtjeva vaš trud, volju i fokus. Kao učenje bilo čega novoga, samo što je ovo još malo i teže u početku. Jer učite vlastite misli disciplini, a distrakcija nikada u povijesti čovjeka, nije bilo više, niti su bile ugodnije.
No, svako malo dogodi se pomak koji još malo jače učvrsti i taj fokus.

Jutarnja meditacija nešto je kao GPS danu ispred vas. Jednostavnije ne mogu.
A popodnevna mi je nešto kao reset organizma, vraćanje energije u tijelo i um za par sati produktivnosti i mirnoće.
Navečer ne meditiram jer prebrzo zaspem, a onda me muči činjenica da nisam ugasila sve signale iz svog telefona, pa se budim, pa džabe sve. Ali, vidite širu sliku?

Sve i ako ne želite jer je vaš ego možda još uvijek na previsokoj stepenici u odnosu na vaše pravo ja, to je ok i legit. Ali. Onda nemojte pričati protiv toga, ili pisati protiv toga, ili na bilo koji način se baviti temom o kojoj ne znate baš puno ali koja, u doba potpune emotivne kataklizme čitatelja, dovodi do klikova. Ili da vi ispadnete pametni u društvu.
Šutnja u ovom slučaju, definitivno pobjeđuje.