‘Što će tko reći’, sam se riješila s dvadeset godina’ – Intervju Teuta Mesaroš

Danas me zanima kako je biti ‘mašina’ Teuta Mesaroš, vlasnica brenda ‘Teuta’; frizerskog salona, webshopa i utjecajna osoba s društvenih mreža. Koje stvari ne vidimo u javnosti i od čega se sve sastoji uspjeh njezinog brenda?

Teuta Mesaroš me (doslovce) zgrabila, nekad 2011./2012. na nekom tretmanu za urednice, kojeg je organizirao klijent. Nas tri, svaka svog stilistu, ja – Teutina. Odmah me oduševila. Svi moji senzori su mom mozgu davali samo jedan smjer informacija – what you see is what you get osoba stoji preda mnom.
Kroz godine koje će uslijediti, upoznat ću je puno bolje, surađivati s njom iznova i iznova, a kada dolazim kod nje na tretmane, kao da idem na one-on-one, super zabavni, poduzetnički brainstorm.
Njezin život, može se ‘na van’ učiniti kao da je podmazan najfinijim, francuskim uljima (zbog Instagrama naravno), i vrlo vjerojatno uz takvu lakoću postojanja kakvu ona ostavlja iza svojih misli, rečenica, slika i koraka, Tea će lako pasti u ‘lako tako’ kategoriju. Jer ona je jako zgodna, ima odlične cipele i frizuru, obitelj kao iz žurnala, uvijek je nasmiješena, ugodna i profesionalna i vlasnica je jednog najpoznatijih frizerskih salona u zemlji. Lako tako.
No, je li?
Ipak, ona je osoba, koja će srušiti svaku potencijalnu predrasudu koju možda nosi na leđima. Njezina prisutnost je potpisana snažnom karizmom, koju ona svakodnevno jača svojim djelovanjem, upotpunjena snažnom radnom etikom, iskustvom koje proizlazi iz nje i u konačnici samopouzdanjem da dok priča, joj vjerujete. A to je samo crtica na njezinoj listi kvaliteta koje nosi u sebi – ona je punokrvni radnik, vrlo ‘centrirana’ osoba, odrasla na snažnoj estetskoj vibri, koju je dijelom i naslijedila – njezin otac pravi je filigranski umjetnik, a njezina majka odmalena je kćeri učila značenju dobre frizure i odijevanja sa stilom.
Svaki centimetar svog brenda ‘Teuta’ ona stvara profesionalno i znalački, a kada je u pitanju dio posla u kojem Tea nije ‘doma’, ona angažira stručnjaka – njezin ego nema problem ‘reći’ da nešto ne zna, ali će istražiti svaki centimetar tog neznanja, dok istovremeno poštuje mišljenje i u konačnici svojim ne-petljanjem, poštuje profesionalca kojeg angažira. Tako nastaje prava sinergija talenata, Tea to zna, a dokaz tome su kreativne priče i projekti koji nastaju kao rezultat.

Kada promatramo njezin lik i djelo, kako potpisujemo ‘uspjeh’ koji gledamo pred sobom? Što čini uspješnu osobu?

Je li nam u donošenju zaključaka presudan ovaj, prvi, taj neki vanjski image osobe – ono što znamo i procjenjujemo sami iz različitih medija i s različitih društvenih platformi? Ili bi dobro bilo saznati ipak koji je to popis karakteristika, mindseta i skillsa doveo do ‘uspjeha’ te neke osobe; sposobnost adaptacije, želja za učenjem, empatija i razumijevanje, socijalna i emotivna inteligencija, radne navike, samopouzdanje, i ostali faktori koji se kroz godine iskustva rada i interakcije s drugima samo još više nadopunjuju u stvaranju što kvalitetnijeg rasta osobe i stvaranju još boljih odnosa, bilo privatnih ili profesionalnih.
A što je s karizmom?
Zašto neki pojedinci iskoče pred drugima i magnetski privuku druge ljude? Kolika je moć PR-a i da li je to pitanje koje uspješniji od drugih, bolje razumiju? Jesu li iskrenost i autentičnost također nešto na što trebamo obratiti pozornost, kao nevidljivim trigerima koji nas privuku nekome?
Dalje, jesu li uspješne osobe one, ‘ispunjene’? Čime? Samo poslom? Hobijima kada se vrate s posla? Majčinstvom? Koliko igra igru majčinstvo u kontekstu ispunjenja neke žene? A partner? Može li se biti uspješan ako nemamo dobru ‘logistiku’, koja nam omogućuje odraditi korak više za posao, jer smo sigurni da netko drugi radi korak više kod kuće i daje djeci večeru dok smo mi duboko u poslu?
U konačnici, da li su svi stvoreni za ‘uspjeh’? Dolaze li iz obitelji u kojima su svi stariji radili na samopouzdanju ‘malenih’? Jesu li se izgovarale rečenice koje potiču ili one koje zatomljuju?

Možda se čini kao dug i nedefiniran uvod s obzirom na ime u naslovu, ali to su pitanja koja me zanimaju kada pričam s uspješnim osobama o njihovoj karijeri. Gdje se ‘zakorjenio’ taj famozni ‘uspjeh’?

DOBRO I LOŠE POSLOVANJE, ODLUKE, SAMOSTALNOST…

Koliko dugo si u beauty industriji? Od prvih zamaha škarama i kistovima do danas? Koliko dugo si radila za druge, a koliko sada već radiš sama?
U branši sam dvadeset godina, a od toga – jedanaest imam svoj salon.
Super mi je što sam prešla u onu fazu života kada za sebe radim duže nego što sam za druge, daje mi veći osjećaj slobode.

Zanima me prvo, kako je tebi danas raditi kao vlasnica koja je profesionalno odrasla u drugačijim uvjetima rada nego što su danas, a s druge strane, koja zapošljava i nadopunjuje svoj tim mladim ljudima? Ne znam kako je u tvojoj branši što se tiče mladih koji tek kreću sa svojim prvim poslovima, ali, gledajući čitavu situaciju na tržištu, mladi u dvadesetima, kao da se ne zadržavaju na jednom zaposlenju, već na prve znakove ‘problema’ idu dalje. Čula sam za puno takvih slučajeva iz različitih industrija. Je li tako i kod tebe? S jedne strane to je dobro jer se poslodavci moraju mijenjati iz starih obrazaca ponašanja, a s druge – da li se može naučiti posao ako je sve dobro, ako smo ‘komotni’ ako je sve tečno, ako se nikad ne susrećemo s problemima, šefom koji nije menadžer ljudima, problematični proizvodi i klijenti… Što je tebe naučio taj dugogodišnji rad za druge? Što dobivamo od tog iskustva – neprocjenjivo, nešto što nikako ne bi mogli dobiti da je sve bilo ‘idealno’, da je šef bio ‘savršen’, da je svaki dan prolazio bez nekakvog i najmanjeg problema?
Problem kojeg vidim jest taj da su današnji mladi dosta nerealni, imaju poprilično iskrivljenu percepciju posla, novca, cijene… idealiziraju struku, vide samo najljepše od posla. A biti frizer znači osim znati napraviti dobru frizuru, i pomesti pod poslije tretmana, očistiti radno mjesto, bar djelomično pratiti nove trendove…
A s druge strane oni su puno hrabriji od nas, oni su odvažniji.
Dok istovremeno nisu spremni na odgovornost koju nosi predznak ‘vlasnik’ ili ‘šef’ ili ‘menadžer’ – ovisno o branši.

To je ta jedna tipična profesionalna nezrelost, a ukazuje samo na nerealna očekivanja koju danas mladi jako često imaju.
I to proizlazi iz neadekvatnog odgoja i edukacije u društvu.

No, ja sam kroz svojih jedanaest godina, imala puno više pozitivnih nego negativnih iskustava, a sretna sam i zahvalna na svima. Najviše sam naučila na onim situacijama, koje su me emotivno na neki način povrijedile. A to su bila moja kriva očekivanja – ničija druga, tako da, to su sve najbolje ‘škole’ u odnosu s drugim ljudima.
Koliko ja mogu pratiti i gledati situaciju oko sebe, a i kroz sve razgovore koje vodim u danu, vidim da stari modeli poslovanja i načina vođenja poslova danas odlaze u mirovinu i to je dobro. Današnji klinci sigurno neće trpjeti ono što smo ti i ja trpjele od svojih nadređenih kada smo bile mlađe.

Što se tiče mojih pripravnika, ali i ostalih zaposlenih, ja se prema njima ponašam isto kao što bi voljela da se jednog dana ponaša neki poslodavac prema mojoj djeci.

Takvim pristupom sigurno više ‘dobivam’ nego što ‘gubim’, o čemu god da je riječ. A mi, kao tim tako stvaramo čvršću vezu i odnos.
Meni je povjerenje u odnosima najvažnija stvar. Ja moram znati na koga i koliko mogu računati. Jedino tako mislim da mogu voditi tim od trinaest ljudi, jer u protivnom bi imala salon sama. Danas sam puno iskusnija u samom odabiru zaposlenih nego prije, mogu puno brže procijeniti kakav mindset sjedi preko puta mene, pa sukladno tome postavljam očekivanja, ako trebam.
Posao se može naučiti i ako je sve dobro i tečno, zašto ne? No, prvo moramo definirati ‘tečno’, a onda moramo svi biti svjesni da se problemi uvijek pojave, to je neminovno. Razlika je da li je nestalo struje, pa smo svi u timu pogođeni, ili je netko nešto osobno pogriješio ili prouzrokovao problem. No, to su sve situacije u kojima se trudim biti što prilagodljivija, empatičnija i razumjeti što god se preda mnom nalazi – emotivno možda najviše.

BREND ‘TEUTA’ – pažljivo razrađen koncept izgrađen na godinama iskustva i uvijek (barem) 3 koraka ispred ostalih

Kada si znala da je trenutak da kreneš sama u poduzetničke vode? Što misliš, iz svog primjera, koliko je realno ipak potrebno iskustva steći prije nego se osamostalimo?
Koliko iskustva je realno potrebno? Uf, teško pitanje, jer je jako individualno. Jednostavno, nemamo svi identične nivoe odgovornosti u samom startu.

Ja sam otvarala svoj salon s 26 godina, što je ustvari jako malo kada gledam danas. Ali sam isto tako bila dovoljno svjesna što to točno znači i kuda vodi moj odabir.

Jer sam radila prije u tom sistemu, gledala sam i promatrala sve oko sebe, znala sam koliko radimo mi cure, ali sam isto tako znala koliko radi moj nadređeni u tom trenutku. Znala sam kako funkcionira sistem medija, snimanja.. mogla sam procijeniti kolika je moć dobrog PR-a, povezala sam se s ljudima iz tog svijeta. Znala sam koliko radi ‘vlasnica uspješnog salona’ i znala sam što to nosi sa sobom. Nisam imala sliku iz ‘Sex i Grada’, već onu realnu, našu.

Znala sam da neću više imati ‘normalno’ radno vrijeme u smjeni, da je to puno veća dnevna satnica. Znala sam i da donosi benefite, ali i da će mi pojam vremena postati dragocjen jer ću ga jedan period života imati ‘premalo’.

U kontekstu opisa posla, ako ćemo iskreno, ja sam u jednoj mjeri ‘žrtvovala’ i svoje vrijeme s djecom, zbog ovog posla. To je bio moj odabir, jasno, ali ja sam bila na porodiljnom tri mjeseca. I prvi i drugi put. Cure koje rade u salonu odlaze na porodiljne koliko god zakonski smiju, i zašto ne bi?
No, za mene drugačije nije moglo biti, jer je odgovornost koja stoji iza ‘vlasnice uspješnog salona’ jednostavno toliko velika.

Koji bi to bio realni opis posla vlasnice brenda koji objedinjuje više vrsta poslovanja? Koja je ta neka prednost, koju mora posjedovati brend mendažer i frizer u jednom?
Evo ja ne znam što znači izraz ‘opis posla vlasnice’. Jer ja i dalje, nakon dvadeset godina iskustva u tom poslu, trčim za vikend u salon i pakiram nekome paket jer je naručen preko webshopa, ne zivkam druge da to naprave jer mi se može. Nikada nisam imala sliku u glavi – sebe kao vlasnice koja svaki drugi dan dođe na frizuru u vlastiti salon i to je to od ‘opisa posla vlasnice’.
Mislim da je danas najvažnija stvar koju možemo razviti u sebi – biti prilagodljivi. Biti fleksibilni i adaptivni. Vremenima koja dolaze, ne držati se slijepo za prošlost jer nam je bila ljepša i ugodnija. Ljudima, situacijama…  to je najteže valjda od svega, ali je i najbitnije. Svima, a pogotovo menadžerima koji vode timove. ‘Covid_Kaos’ je recimo dobar primjer zašto.

Reci nam iskreno –  što znači imati jedan od najposjećenijih frizerskih salona u državi? Koliko radiš? Koja je ‘cijena’ tog rada? Kada radiš cijeli dan, na nogama si 24/7, susrećeš se s ogromnim brojem različitih ljudi i energija, kada su zaposlenici u svojim filmovima, pms-u, svojim problemima… kako sve to hendlaš – ti? Kako pristupaš danima poput takvih?
Kao i sve, to su sve dvosjekli mačevi, koji nam daju ‘vrhunce’ i ‘padove’.
Jedan dan bude wow, dođem doma s posla, kasno navečer, ali sam toliko sretna i ispunjena, jer smo imali taj dan puno klijentica s vrhunskim kosama, pozitivnim energijama i životnim pričama koje obožavam slušati.

Svatko od nas ima svoju priču, a ja imam osjećaj da kada slušam priče svojih klijentica, kao da čitam nevjerojatne romane. Zahvalna sam što mi dolaze stvarno inspirativne žene, koje me nadahnjuju…

A nekada se dogodi i ona druga strana medalje. Kada dođem doma, a osjećam se kao iscijeđena od svih situacija.
Jer, mi svi imamo svoje dane, i ustvari nemamo pojma što je na leđima osobe koja sjedi na stolici ispred mene. Tako da, ni ja nisam uvijek u piku optimizma ili sreće.
Kada su u pitanju takvi dani, sada je već lakše. Kroz godine sam se naučila ‘odbijati’ od toga. Jer, teško je ne unijeti emocije u naše poslove, mislim da je to nemoguće – čak i da je samo u pitanju frizer-klijent, neke žene dolaze meni godinama, a ja se ipak na neki način vežem za neke od njih. No, što sam starija sve više uviđam koliko sam ipak dobro odlučila nekada, kada sam na prvo mjesto stavila profesionalnost, a onda emociju.
U prosjeku radim 10 do 12 sati dnevno, kako koji dan. Tako je to godinama. No, s vremenom, ipak kad osjetim da je bilo previše, uzmem dan odmora, obično spojen s vikendom, da se regrupiram i igram s djecom. Meni nije problem raditi, da se razumijemo. No ja ne želim propustiti zbog posla, dio njihovog djetinjstva i odrastanja.

Organizacija, koju zahtjeva moj način života je strašno važna.

Imam ogromnu sreću da mi suprug i bake i djedovi uskaču kada god je to potrebno, kada stvarno nemam izlaz iz neke situacije, pa se mogu osloniti na njih. Ne znam kako bi inače da ih nema.

Da li si ikada pomislila – neću više, ne mogu više, želim nešto drugo… Kako pristupaš takvim ili sličnim fazama?
Nisam nikada došla do faze ‘ne mogu više’, ‘neću više’, ali sam sigurna da do nje dođe da ću u tim trenucima tražiti promjenu koja će mi odgovarati. Da ću se povući iz ovakvog životnog tempa. Da ostanem funkcionirati u takvom modeu, vjerujem da to nije fer prema nikome. Ni prema klijentima, koje onda ja ‘samo odrađujem’ – ne bi više bila dobra u svom poslu.

Strast koju osjećam prema poslu kojeg obavljam, je najvažnija. Kada nje nema više na jednom mjestu, potražit ću je na drugom.

Bitno mi je da promijenim atmosferu i ljude, da promijenim energiju u kojoj se krećem inače… Tako se ‘punim’ i još uvijek mi je to dovoljno. S godinama sam počela više osluškivati svoje tijelo, svoje potrebe, sjednem sama sa sobom i pitam se – što bi sada stvarno htjela raditi… što me veseli… što je samo moje? Nešto što ne uključuje nikoga osim mene same, za moj gušt. To je bilo dosta teško osvijestiti.
Kroz godine funkcioniranja na relaciji posao, posao, posao, pa dođe brak, pa djeca, pa opet posao zajedno sa svime… danas mi je važno, nakon toliko vremena provedenog u tom žrvnju, da se osluhnem i da sebe pitam za mišljenje. Da napravim nešto što ja želim raditi, bez ikakvog opravdavanja ikome.
I super mi je što to uopće ne moraju biti nikakve velike stvari, a priori. Nekad je meni dovoljna ta fina mirisna svijeća, koje obožavam. Nekad je dovoljno pogledati baš taj neki film. Pročitati par stranica dobre knjige. Prošetati. To su mali ispušni ventili u danu, kada mislim samo na sebe i puno mi znače.

Koje su one najbolje strane tvog posla, gdje se ‘hraniš’, koji je tvoj flow u svemu tome?
Nedavno je u salonu bila klijentica, koja nažalost ima jako oštećenu kosu koja je bila loše tretirana u prošlosti. Pripravnica i ja smo sjedile sa strane, dok su klijenticu pripremali za tretman, a ja sam rekla pripravnici; – ‘stani se sad pored mene gledaj kako ću ovoj ženi sad promijeniti život.’
Iako je to možda zvučalo pretenciozno, ona se nasmijala, vidjela sam da joj bilo drago vidjeti takvo samopouzdanje na svojoj šefici, a kada smo završili s tretmanima, klijentica je došla do nas i rekla doslovce; – ‘meni je ovo promijenilo život, nitko nikada mi nije ovako nešto napravio, kao vi ovdje danas.’ To su trenuci na kojima bi mogla živjeti do kraja života.

Prva si u svojoj branši, frizerskom salonu dala i novu, dodanu vrijednost  – otvorila si webshop – i to u najidealnijem trenutku valjda, mjesec dana prije lockdowna. Smatram pravim primjerom ‘sinkroniciteta’ – kada se osoba trudi, razmišlja, uči, drži oči širom otvorene, kada ima viziju za svoj posao – prave ideje ali i njihova realizacija samo dođu kao nagrada u svoje savršeno vrijeme. Što smatraš dobrim modelom poslovanja, koje su zadaće vlasnika nekog brenda – koliko učiš, koliko istražuješ, kako odabireš nove ‘proizvode’ koje ćeš predstaviti kupcu?
Non-stop držim oči širom otvorene. Stalno sam u salonu, kroz kojeg prolazi jako puno ljudi, kroz moje ruke prolazi jako velik broj ljudi. I to je moj jedan veliki plus i bonus dok radim. Kada sve zbrojimo, da radim po 10-12 sati dnevno, već 18 godina, ja znam koliko je moje iskustvo u rukama vrijedno. Oduvijek sam bila osoba koja se usudi nešto probati.
Webshop je stvarno bio prirodni nastavak mojeg poslovanja. Ne mislim da sam nešto revolucionarno napravila, ali s druge strane, u svojoj branši, sam otvorila prva. To govori nešto. S lockdownom sam imala jednostavno sreće, eto. On ga je samo gurnuo u prvi plan i postao je jako brzo funkcionalan baš zbog svega. Postojala je velika potreba za tim proizvodima – naše klijentice bez obzira na situaciju znaju koliko znači briga adekvatnim proizvodima za njegu i styling. On nije bio nimalo slučajan ili brzo sklepan, da iskoristimo trenutak – on je rezultat našeg iskustva i potrebe za rastom.

I nisam gotova s njime, nismo stali sada jer eto imamo proizvode na webu. On je meni samo početak jedne nove ere poslovanja.
Uvijek razmišljamo tri koraka unaprijed.

Sebe smatram jako odgovornom osobom. Kada razmišljam o nekom novom brendu, o nečemu novome što bi mogla ponuditi kupcima, nikad se ne vodim prvim emocijama. Kada sam, na primjer, odlučila uvrstiti Leonor Greyl u salon, na primjer, ja sam ga prvo testirala na svojoj kosi 10-12 mjeseci. Isprobavali smo ga međusobno, išli smo na edukacije, treninge, non-stop smo ga vrtjeli po rukama. Kada smo vidjeli da stvarno sve funkcionira kako treba, kako piše, kako smo očekivali, onda smo ga uveli u salon u upotrebu. Ista stvar je sa svim proizvodima na webu. Od četke do kreme za styling, sve testiram i isprobavam i stavljam u kontekst nekakvih potreba mojih klijentica. A imam već dovoljno iskustva da znam procijeniti što je dobro, što ne. 

INFLUENCERSTVO I UMIJEĆE UTJECANJA

Mrak što si kroz sve ove godine, postala i pravi influencer u segmentu beautya i mode – prvenstveno jer iza sebe imaš ozbiljno impresivne poslovne rezultate i žena si s velikom radnom etikom – nisi postala influencer samo zato jer se znaš super obući i namjestiti kadar. Idemo jednom za svagda iskreno oko utjecaja – što misliš zašto ti ljudi vjeruju kada je u pitanju predstavljanje proizvoda ili usluga? Rekao mi je prijatelj koji vodi jedan dućan u kojem ti znaš izabrati komade za ormar; – ‘Kada Teuta na sebe stavi nešto iz dućana, a s time da ona to kupi – meni taj dan dođe obavezno par žena i pokazuju sliku nje s Instagrama…’ Koja je tajna utjecanja, pomozi ekipi?
Hahaha, presmiješan je taj tvoj simpatični prijatelj.
Mislim da mi vjeruju zato jer ja koristim proizvode u koje ‘ja vjerujem’, iza kojih stojim imenom i prezimenom i u konačnici to lijepo izgleda, estetski. Ljudi koji mene poznaju, znaju da ne bi izabrala proizvod eto jer je trendi, hit ili samo dobro plaćen. S takvim razmišljanjem, gubim na vlastitoj autentičnosti, a još važnije – vjerodostojnosti.
Također, možda je trik i to što su Instagram i sve što se na njemu odvija – u mom životu – sporedni igrači. Sve je to nekako slučajno bilo, samo se nadovezalo jedno na drugo. Ozbiljno nisam planirala svoj ‘profil’ kao neki s odjekom, kakav je danas. Nisam klasičan influencer, onaj, kakav je predstavljen u javnosti.

To nije moj posao, ja imam posao.

Slatko mi je vidjeti sve te nove cure koje se trude, smišljaju, super izgledaju, ali nekako mislim da ipak mora postojati neki ‘posao’ moment u životu, neki drugi profesionalni fokus. Nešto što stoji za njih, neki talenti, nešto što je drugačije.
I nije to uopće lako, da se razumijemo. Znam ja jako dobro koliko je teško napraviti odličan kadar, što znači svjetlo ili moć boja… ljudi često omalovažavaju taj segment, jer ne znaju. No, s druge strane, ja čitav taj svijet ne mogu shvatiti tako jako ozbiljno da to bude jedina stvar kojom se netko bavi na taj način.
Moje suradnje su samo ustvari brendovima koje ja koristim, koje volim, brendove u čije filozofije vjerujem, estetiku koju sama obožavam, ništa tu nije drugačije od mene same kakva jesam.  
A s obzirom na to da imam svoj posao, nisam u situaciji da ‘moram’ iz komocije reklamirati baš sve što mi se ponudi. Sve je to miks koji utječe na konačni dojam mene prema drugima, a ja ostajem vjerna sebi, iskrena.

Mislim da su ljudi stvarno poprilično umorni od masovnog reklamiranja, jedan dan jedna krema, drugi – druga, treći ‘pašteta’, četvrti auto…  mislim da je prirodno da se ljudi okreću onome što u njima rezonira kao iskreno, a ne ‘samo plaćeno’. Mislim da odgovornost i prema sadržaju kojeg odlučimo reklamirati, mora postojati.

A što se tiče mode, volim ‘modu’, ali ja ni nju ne shvaćam tako ozbiljno. Nagradit ću se nekim skupljim komadom, ali sigurno mu neću ‘robovati’ – ja te stvari jako puno nosim. Jednu haljinu sam nosila na vjenčanje, ali i u park s klincima i na plažu. Ono što cure uvijek komentiraju jest to što se ‘usudim’ isprobavati i kombinirati, a to je istina. S druge strane, mom dojmu na društvenim mrežama je jako puno pridonio moj stav, kojeg se držim kroz cijeli život – nije me briga za tuđe mišljenje. ‘Što će tko reći’ sam se riješila s dvadeset godina i od tada, jedino do čijeg mišljenja mi je stalo su moji bliski ljudi. Ne zamaram se što misli selo nimalo. Tako je sa svime, pa i modom.

Mnogi misle da je tuđi život samo ono što vide na Instagramu – ako to uključuje tvoju super fotku s nekog eventa, mnogi vide samo ono najlakše i najočitije na toj fotki… dobru frizuru, cipele i osmijeh. No, je li to samo tako? Voditi računa o svom dojmu prema javnosti? Što stoji u pozadinama nasmiješenog lica na glam eventu?
Puno, puno, puno puta, iza tih ‘smiješaka’ po eventima i slikama, stoji… život. Samo realni život. Jurcanje cijeli dan, klinci, vrtić, kuća, salon…  to zauzme ogroman prostor mog budnog dijela dana. Nije mi se jednom dogodilo da na evente kasnim jer si sama feniram kosu, dok se drugom šminkam, pa se tamo presvlačim, pa opet jurim. Pa me mama nazove da je malena zakurila, pa se smješkam dok jurcam po eventu i gledam priliku da odem što prije doma djetetu. Dogodilo mi se više puta da u posljednjem trenutku, obučena i spremna za event, ostanem doma s djecom, jer sam to tako osjetila u tom trenutku.
TO je ta bitna distinkcija koju treba znati napraviti, između savršene fotografije na Instagramu, dojma kakvog ostavlja na druge i stvarnog života kojeg vodimo. Na Instagramu težimo predstavljanju savršenstva i zbog toga ga ne treba ozbiljno shvaćati. To su sve montirani screenshotovi nekog filma. A savršeno ne postoji.

CJELODNEVNI ANGAŽMAN – majčinstvo feat. posao feat. život

Dotaknimo se majčinstva i odluke da postaneš mama, s obzirom na vojsku žena koje se ne usude u to uploviti zbog xy faktora (karijera uglavnom), i onda odjednom imaju podosta godina, tijelo više ne surađuje i pomisle da su možda ipak nekad trebale reći i poduzeti nešto… teške su to spoznaje u svim smjerovima.
Jesi li razmišljala o tome što donosi majčinstvo u paketu s ovakvim tempom posla, jesi li puno uključivala um u tim trenucima (jer to je onaj logični dio nas koji uvijek mora obaviti još samo jednu stvar prije bebe – razmišljanje da sada nije pravi trenutak) ili je to bilo samo srce-odluka?
Majčinstvo je odluka koja je oduvijek u meni, i ja sam oduvijek znala da želim biti mama. Da se nisam ostvarila u tom polju, znam da bi mi uvijek bilo žao. Da sam stavila karijeru na prvo mjesto, i da sam zbog toga prolongirala ovaj osjećaj, ne bi si oprostila, jer sam oduvijek htjela postati mama. A taj neki osjećaj potpune ispunjenosti sam osjetila tek kada sam rodila.
Bez da zvučim patetično, kako se već danas može sve iščitati, jer ja mislim da se žena može ostvariti kroz više uloga u svom životu, a ne samo kroz onu majčinsku… ali kada uspoređujem sve što sam ostvarila u svojoj karijeri, svi super osjećaji i iskustva, sve to se ne može mjeriti prema osjećaju koji je došao s trenutkom kada sam postala mama svojoj djeci i koji traje sa svakim danom majčinstva.

Kako hendlaš cijeli dan? U smislu da radiš kao ‘manijak’ a imaš dvoje male djece koji te preuzimaju u žrvanj čim uđeš u stan… evo, ja ću ti iskreno reći – meni je to bilo užasno teško u jednom periodu života intenzivnog rada, a dok je sin bio još maleni – trošila sam se puno na poslu, psihički i emotivno, kada bi došla doma, i to jednom djetetu, znala sam biti potpuno prazna. Osjećala sam se kao neki umorni robot. Koliko ti pomaže tvoja obitelj u svemu? Od baka i deda pa do najvažnijeg pomagača – supruga. Kako to funkcionira i koliko to znači u kontekstu tvojeg poslovnog ostvarivanja?
Iskreno, prošla sam tu fazu, da. Joj, baš to što kažeš, taj osjećaj umora. Toliko sam se osjećala umorno i sjećam se da ništa nije moglo zamijeniti taj konstantni osjećaj. Da, bio je to ‘težak’ period života, u smislu da je bio preintenzivan! Kada sam bila na poslu, bila sam u bedu jer nisam s djecom, a kada sam bila s djecom, sam mislila da trebam biti na poslu. Bila je to neka faza ‘bunila’. Mislim da je to povezano i s hormonima i s tom čitavom emotivnom situacijom, kada rodiš… Ta ‘rastrganost’ da budeš tko jesi i radiš što voliš i sada imaš biće koje ovisi o tebi i koje voliš svakim danom sve više – kada si s njim 24h, moraš malo doći sebi, pa osjećaš krivnju… užasan miks koji se non-stop miješa.
Uz pomoć mojih doma, meni su u toj situaciji jako puno pomogle i moje klijentice tada. Kroz razgovore s njima, sam shvatila da sve doslovce prolazimo iste identične faze kada rodimo i kada se vraćamo na posao. Nisam ja bila u ništa drugačijoj emotivnoj situaciji od bilo koje druge. Nekima je bilo teže nego meni, jer nisu imali kao ja, mamu ili muža koji su mogli uskakati kada je bilo potrebno. Ili ako su imale muža, njega se nije ticalo, ‘jer zna se čiji su to poslovi’.
Tako da sam si ja tada rekla; -‘Okej Teuta, to je evidentno samo jedna faza koja će proći.’ Tako da sam se ja ‘iščupala’ iz toga i napravila dobar balans u funkcioniranju.

Tu fazu ja zovem faza bunila. Kad sam sve stvari u životu odrađivala automatski i kada mogu reći da sam jako puno stvari samo ‘odradila’. Danas si to ne bi dozvolila, svemu pristupam puno svjesnije.  

Koliko je iskrenost presudna u pravom životnom i partnerskom odnosu, po pitanju svega, od banalnih razgovora do iskrenih razgovora o trenutnim emocijama, baš kako bi mogli biti funkcionalni na svim poljima vašeg djelovanja…
Prava iskrenost u odnosu je najbitnija, ako nema potpune iskrenosti među partnerima, onda ne postoji baš ništa. Meni je prefantastično, ali stvarno, to što ja imam odnos sa svojim mužem takav da mogu najmirnije doći doma s posla, leći na trosjed polu-mrtva i reći suprugu da ja večeras ne mogu, neka on preuzme klince za ostatak večeri.
Imamo super odnos, on je super partner, super se nadopunjujemo, i baš je dobar tata, koji oduvijek želi sudjelovati u svim fazama roditeljstva. Meni je sudjelovanje užasno važno i bitno, i zato i mogu raditi toliko, jer osjetim da imam iskrenu potporu od njega. Naša logistika je stvarno uhodana, nemam što reći. Naši roditelji su vrlo angažirani i usklađeni s našim životima i poslovima – to je blagoslov.  

I za kraj, omiljena Gosimple tema – koliko odmaraš; vikendi, godišnji i breakovi… kako se puniš? Možeš li biti u miru ili si non-stop u petoj brzini? Pališ li mobitel odmah ujutro ili si ipak daješ malo vremena uvoda u dan, polako i sigurno bez gadgeta…
Najzanimljivije pitanje – koliko odmaram. Hm.
Imala sam fazu bez ikakvog odmora. I rekla bi da sam do nedavno bila i tip koji je puno odmaranja, smatrao, pa, gubljenjem vremena. Ja bi došla doma s posla i opet akcija – idemo u grad malo prošetati, malo udisati energiju grada i pojesti sladoled… ništa previše, ali bar to.
A sad, nekako se učim, osvijestiti sebe. Slušati samo sebe u onim trenucima o kojima sam pričala na početku.

Što me veseli, što me smiruje, što me ispunjava, pa ću nešto u tom smjeru napraviti, jer to me opušta u konačnici, što god da jeste, to je nešto što ja želim, sada.

Masaže, knjige, vrijeme sama sa sobom, sada kako su klinci sve veći, pa suprug i ja imamo sve češće termine za neku večeru u gradu… ili možda čak i otići na vikend solo – nemam više osjećaj grižnje savjesti kao prije, kada ne bi otišla. Sada su klinci samostalniji, pa je došlo opet malo vremena za mene i nas.
Jutro počinjem s mobitelom. Nažalost. Ali, mojih trinaest zaposlenih uglavnom svi počinju dan s mobitelom, pa i ja s njima. A i to je dugogodišnja navika. Ja moram znati da je sve u redu, ili moram znati odmah ako je ‘nešto’… pogled na tri propuštena poziva znači samo neku frku, moram reagirati.

Ali sam počela raditi nešto što prije nisam. Ako već ne mogu ujutro početi bez mobitela, onda mogu poslije posla možda zaboraviti da postoji.

Počela sam ga ‘zaboravljati’ kada poslije posla s klincima idemo nekuda. Jednostavno, odlučila sam biti fokusiranija na te trenutke, a ne da nešto non-stop slikam ili razgovaram na telefon. Uostalom, moram paziti i na to što oni gledaju od mene, a ja kao uvijek s telefonom, nešto. Tako da to je sada trenutno promjena nekih navika, na bolje!