Bila sam kod Mind Coacha, II. dio – Podsvijest je mjesto nevjerojatnih scena
Promatranje vlastite podsvijesti je kao aktivno participiranje u snu. I dugo, dugo sjećanje na isto. Hipnoterapeut dođe kao neki nevidljivi suputnik u tom snu, čiji glas slušamo, pratimo i zbog kojeg osjećamo sigurnost i toliko voljenu kontrolu. Da, meni je ovo bilo najnevjerojatnije iskustvo koje sam probala dosad.
Tretman je počeo kratkim razgovorom sa Sinišom. Objasnila sam mu što je jasnije moguće što me dovelo do toga da sjedim s njim i pričam, s kakvim osjećajima se borim, ali sam mu probala i što konciznije dati uvid i u ostale ‘zanimljive’ događaje u svom životu, koji su doveli do tog trenutka. Rekla sam mu da sam do prije 2 godine bila u izrazitom deficitu samopouzdanja, da sam uspjela jako pokvariti svoj stroj/tijelo u jednom periodu života, i da želim saznati sa čime sam to odrasla iz djetinjstva, u ovu osobu danas. Navela sam par primjera u kojima sam ‘pokopčala’ neke stvari, ali da znam da toga ima još. Siniša je samo rekao – idemo mi krenuti, pa ćemo vidjeti što će nam se pojaviti. Ajde!
Sam tretman počinje tako da sam se smjestila u ugodnu fotelju, i počela slušati što Siniša govori. To nije bilo ništa dramatično, već kao da me netko uvodi u meditaciju, isto, identično. Samo što ‘padanje’ u stanje te mirnoće dolazi puno brže nego kada sama to radim.
Zanimljivo je, da kada kreće odbrojavanje u kojem mi Siniša govori u kojem sam sad stanju, kada dođe do dijela – ‘zatvorite oči’, to učiniš bez ikakvog razmišljanja, a naknadno kada kaže – sada sve i da želite, ne možete otvoriti oči… pojavi se jedna malena misao koja kaže da pokušam, što i jesam pokušala, ali to je bio tako slab pokušaj… nije mi se dalo otvarati oči u tom dijelu, puno ugodnije sam se osjećala zaklopljenih očiju i nije mi na pamet padalo furati neki inat… pa sam ih i ostavila zatvorene.
U daljnjem tijeku hipnoze, ono što je fact; bila sam svjesna svega što mi Siniša govori, a još svjesnija slika koje se pokazuju pred mojim zatvorenim očima. Na primjer, kada me uvodio u dio gdje dolazimo pred vrata moje podsvijesti; on priča da sada dolazim pred velika vrata (‘kapiju’), koja su vrata moje podsvijesti, u kojoj se pred mojim očima polako stvore velika dvokrilna vrata s rešetkama (kao ona koju imaju vile, dvorci…), na kojoj u sredini stoji velika tabla sa šarenim slovima ‘SELMINA PODSVIJEST’… i ta se vrata polako otvaraju. A u mom svjesnom dijelu mozga javlja se paralelna misao – pa naravno da su ti slova šarena… i ja dalje ulazim unutra bez sjećanja na misao da su slova šarena, ili da je nerealno da sad hodam po nekakvoj bijeloj izmaglici i što ovo sve predstavlja.
Idući zadatak kojeg sam dobila od Siniše je bio da se smjestim na lokaciju na kojoj se osjećam jako ugodno… i bez previše uplitanja svjesnih misli, polako se nova scena stvarala pred očima – sjedim na nekom proplanku na vrhu nekog brda, iza mene je veliko drvo, a ispred, gledam u brežuljke i šume koji nemaju kraja… Kada mi je rekao da se malo osvrnem oko sebe, kada bi pogledala desno, slika bi se samo nadopunjavala i nastavljala, stvarala mi se pred očima. Sve u toj sceni je bilo nevjerojatno lijepo i smireno, uživala sam osjećajući i gledajući te slike. Koncentrirali smo se na drvo iza mene, kada me Siniša zamolio da uđem u drvo i postanem to drvo.
‘UĐI U DRVO’ I OSTALI ZADACI
Hm. Ok.
U takvim zadacima, dogodi se lagano uplitanje svjesnog uma, tipa, u sebi bi ponovila – uđi u drvo, ok. Moj svjesni dio je bio kao neki mali skeptik, ali fascinantna je nikakva jačina te misli, a u drugoj sekundi ja evo, kao da ‘ulazim’ u drvo. Osjećam to, iako, nisam nikad ušla u neko drvo, a pogotovo pokušala postati jedno.
No, ja sam aktivno sudjelovala u zadatku – to je to sugestivno stanje, u kojem svjesno pratimo svaku riječ koju dobivamo od terapeuta, a podsvijest radi u slikama i osjećajima što radi… to onda jednostavno jeste tako kako čujemo.
– Kako se osjećate sada, kada ste drvo?
A ja se sjećam sada, živo kao i taj dan kada sam na kratko postala drvo (da, jesam), da sam se osjećala jako, stabilno, smireno, mudro… kao da prvi put u životu mogu udahnuti punim plućima – što sam sve i izgovorila na glas… a kada me Siniša zamolio da onda i udahnem, sjećam se da sam se fizički uspravila na fotelji i jako udahnula svježi planinski zrak, kao što nisam nikad udahnula do sad. Nevjerojatan osjećaj. Sjedim u fotelji iznad Vinogradske ulice i dišem planinski zrak, iz misli.
Siniša je nešto nastavio pričati, a ja se sjećam da sam odjednom počela registrirati glasove ispred prostorije u kojoj smo bili. Netko je odlazio, dolazio, ne znam, nisam mogla pratiti razgovor, samo sam čula da netko priča, pa sam mu i rekla – ne mogu se koncentrirati, čujem ove glasove ispred. Na što je Siniša odgovorio – pustite te glasove, nisu oni bitni, koncentrirajte se na naš razgovor. I bome, njihov razgovor je nestao kao rukom odnešen, samo se mutao.
Kada sam se ponovo 100% vratila u naš razgovor, osjetila sam da mi se polako diže osjećaj nervoze, što sam i izgovorila. To nije bila klasična nervoza, kao kada osjećamo da nam raste osjećaj koji nas preuzima, pa kreću simptomi tijela… ja sam bila u stanju promatranja te nervoze, osjećala sam da se javlja, ali me nije trigirala.
Siniša me pitao gdje se nalazi ta nervoza, a ja sam pokazala na svoj trup i glavu. On je rekao – odlično (što meni u tom trenutku samo znači – dobro je, idemo dalje), možete mi molim Vas opisati kojeg je oblika ta nervoza?
Moj svjesni um je ponovio opet, čak i u nevjerici ‘kojeg je oblika nervoza?!‘ (nervoza nema oblik, ali ajde…) i u idućoj sekundi odgovaram s nevjericom – kvadrat?
– Odlično. Kvadrat. Koje je boje nervoza?
Svjesni dio uma kaže – Whaaaat? Koje je boje nervoza?!? No, kao i svaki put, kada bi svjesni um pitao to pitanje, pa i u nevjerici, ja sam odmah iza toga odgovorila na glas – narančasta? To mi je čak bilo i malo smiješno. Nervoza pa narančasta.
– Možete li ući u taj kvadrat?
– Mogu, to je veliko kao neka prostorija.
– Uđite.
I hop, iduća scena, ja se nalazim u narančastoj prostoriji velikoj kao neka hala.
– Ako ste ušli, pogledajte oko sebe, što vidite, kakvi su zidovi?
Osvrnula sam se oko sebe, i gledala u taj prazni prostor, čiji su zidovi bili debeli 1m, ali prozirni, kao da su od nekakvog narančastog želea.
– Molim Vas pitajte nervozu koliko dugo je ovdje?
I opet ja s nevjericom ponavljam to pitanje i čekam u tišini… kad odjednom čujem glas koji mi kaže – Pa oduvijek!!
Malo šokirano sam rekla Siniši – Ajme, rekla je da je oduvijek ovdje!
– Odlično. Molim Vas, pretvorite sad nervozu u neki oblik.
I iduća scena, ja stojim i lupam o pod s narančastom košarkaškom loptom. A moj svjesni dio mene u tome ne vidi baš ništa čudno, to je sad tak’. Sadašnji trenutak level pro.
– Gdje se nalazite, što radite?
– Lupam košarkaškom loptom u asfalt (čujem zvuk lupanja o asfalt, jasno kao dan, znam da je u pitanju asfalt). Nalazim se na kvadratu asfalta, usred ničeg. Kao da stojim usred svemira na metru kvadratnom asfalta i eto, lupam loptom u istom ritmu.
Osjećaj koji prati moje promatranje tog ništavila oko mene je ugodan. Ne osjećam u tom trenutku nikakvu nelagodu jer se možda nalazim usred svemira ili praznoće vlastitog uma, niti malo. Samo stojim, lupam tom loptom, čiji zvuk odzvanja i gledam u ništavilo oko sebe.
– Dobro, molim Vas, premjestite se na neku drugu lokaciju.
Iduća scena, stojim na ulici koju nisam nikad vidjela, a okruženje je kao da stojim usred scene u seriji ‘Kućanice’ na primjer, bogato američko predgrađe s velikim kućama, uređenim okućnicama… i dalje, lupam loptom.
– Što vidite? Gdje ste?
– Ne znam evo, u nekoj ulici sam, koju nisam nikad vidjela, i nisam sigurna sada što se događa, jesam li ja sada stvorila ovo svjesno ili nesvjesno? – to sve kažem Siniši, na što će on – ne brinite, samo gledajte što se događa.
– Ovdje nema nikoga, sve je jako lijepo, sve je jako uređeno, ali nikakvog života nema, sve su kuće zatvorene, ništa, ni auti ni ljudi. Malo je sablasno prazno.
Kad odjednom, u kući preko puta, kao da se pomaknuo zastor, kao kada netko viri, pa ga ulove, pa iza njega ostane zasotr koji se giba.
– Ajme, preko puta kao da je netko pomaknuo zavjesu! (moj šok je bio svjestan; kako li je i tko je pomaknuo tu zavjesu, to je bilo ono što me frapiralo.)
– Dobro, uđite u tu kuću.
– Ne mogu ući, moram pokucati.
Kucala sam i vrata je otvorila neka bakica. Općenito, svi likovi koje ću kasnije vidjeti, nisu imali jasno definirano lice, nisam mogla razabrati točno tko je i je li ta osoba stvarna, ili ipak predstavlja nekoga. Ova baka nije bila moja baka, ali sve je oko nje podsjećalo na nju, a kada bi pogledala u ruke – to jesu bile ruke moje bake. Osjećaj je bio intenzivan, a situacija jako stvarna.
Interijer te kuće nije odgovarao eksterijeru, sve ispred mene je bilo obojano onom, kredenc-plavom s kraja sedamdesetih, i sve, ali sve je mirisalo kao da sam kod svoje bake u kuhinji (bake nema 15 godina), ne samo da je mirisalo tako nego sam osjetila i toplinu na koži, kako je uvijek bilo toplo u toj maloj kuhinjici… U prostoriji desno je bio veliki trosjed, a ispred njega stol pun bosanske hrane. Kada me pitao kako je ta baka, sjećam se da je kroz mene prošao jak osjećaj usamljenosti;
– ona je jako usamljena, jako, jako…
– Dobro, dajte je malo utješite.
Otišla sam do tog trosjeda, sjela za stol, i nekako instinktivno znala da ću utješiti tu baku tako što ću pojesti neke kiflice sa stola. Kada sam to učinila, znala sam da je baka sretna. Sva komunikacija u tom stanju događa se na nivou misli, nema nikakvog razgovora.
Rekla sam to Siniši, a onda smo dalje krenuli u istraživanje kuća. Neću nabrajati sve što sam i koga srela po tim kućama, zanimljiv je bio npr. deda, u kući do; kada sam pokucala, vrata je otvorio taj, neki deda s naočalama i onom kosom koju old school dedeki prebace s lijeva na desno da izgledaju kao da nisu full ćelavi, a deda je otvorio vrata i samo brzo rekao – ja volim biti sam! I zatvorio vrata. Pokušala sam ponovo, deda je opet isto napravio… – Ja volim biti sam! Bam! Siniša mi je rekao da ga pustimo na miru, pa smo to i učinili.
Sve kuće su imale sad već nekoga ispred ulaznih vrata, na dnu ulice su se igrala neka djeca, neka žena me nudila žutim sokom, kojeg sam popila – limunada. Fascinantno.
Uglavnom, kada smo prošli ulicu, kuću po kuću s lijeve i desne strane, ulica je bila potpuno drugačija nego kada sam se tamo pojavila, ništa više nije bilo spooky, sve je bilo puno života.
Siniša me potom zamolio da se vratimo na naš proplanak s početka priče, gdje sam se našla u idućoj sekundi. I opet me preplavio osjećaj mira, ugode, tišine… Potom me vodio da se polako izdižem iznad te scene, kroz drvo, krošnju, iznad krošnje, a ja sam paralelno njegovim riječima mijenjala perspektivu (takve radnje često radim u nekim meditacijama, pa mi je i takvo kretanje s vremenom i praksom postalo lako). Odjednom sam bila na visini kao neka ptica. Nisam preispitivala više ni ovu radnju, preplavio me taj super osjećaj i ja sam se osjećala kao neki orao (što ima smisla, jer je Bjeloglavi orao za mene oduvijek ultimativan simbol potpune slobode), a Siniša me zamolio da malo letim iznad tog krajolika. Kasnije mi je objasnio da me malo pustio da uživam u tom osjećaju, jer da, to je bio osjećaj za uživanje. Ja sam jebeno letjela. Sve sam preletjela, u jednom trenu sam se sjurila niz brdo, na par centimetara od trave, nevjerojatno. Svim svojim bićem sam iskusila kako je to letjeti, a da nisam pomakla dupe s te fotelje.
Najbliže što se mogu racionalizirati taj osjećaj je kao da si na nekoj ‘supstanci’ (neki od nas su imali luđu mladost od drugih), samo ovaj put potpuno svjesno i bez ikakvog osjećaja da u bilo kojem trenutku možeš izgubiti kontrolu nad osjećajima (ili tijelom). Sve je pod kontrolom, a ne obrnuto!
Siniša me polako počeo voditi na početak, na sam onaj ulaz u moj podsvijest, kada su se vrata kapije sa šarenim slovima samo nježno zatvorila. On je počeo odbrojavati, a na broj ‘1’ i otvorite oči, moje su bile širom otvorene.
Okrenula sam se prema njemu i rekla – ŠTO JE OVO BILO!? Wow!
Siniša se nasmijao i pitao me – koliko mislite da je ovo trajalo sve zajedno?
– Ne znam, 10-15 minuta?
Pokazao je na sat i rekao – punih sat vremena.
Moram li reći da sam bila šokirana? Svjesna svakog njegovog pitanja i prijedloga, sa svim slikama i osjećajima koje sam prošla, nikako nisam mogla staviti to vrijeme u gabarite vlastite logike. No, to je taj moment u kojem se mozak u takvom visokom stanju sugestibilnosti nađe. Vrijeme je eto, stvarno relativno, a sve je kao san.
INTERPRETACIJA I – ŠTO SMO MI TO SAD UČINILI?
Dobro, što smo mi sad učinili?
Vidite, ono što je bilo u ovom slučaju baš dobro, jest što se ona nervoza javila ‘od nikud’. Vi kad ste došli, Vi niste bili nervozna osoba, a ova nervoza koja se javila je bila duboko, duboko u Vama.
To je bila potpuna istina. Iako sam nemjerljivo smirenija osoba otkad meditiram i općenito živim u skladu sa svojim tijelom, osjećala sam oduvijek da sam nervozna duboko negdje unutra. Dokaz tome je, iako možda nije pohvalno za reći, moja opsesija zanokticama u trenucima nervoze, koju imam otkad sam bila dijete.
Mi smo tu nervozu otkrili, sama se javila, i savladali je, te eliminirali. To je stvarno dobro.
A ja sam se osjećala tad k’o pobjednik. Ej, nije mala stvar.
Kada sam ulazila u drvo, kada sam odgovarala na pitanja kako se osjećam, pa sam nabrajala da sam sigurna, mudra, staložena, stabilna, da mogu udahnuti napokon…. Što smo tada stavljali u moju podsvijest?
Podsvijest komunicira sasvim drugačijim jezikom od svjesnog uma. Jezik podsvijesti je jezik simbola, metafora, alegorija, fluidan i slijedi sasvim drugačiju ‘logiku’ od racionalnog uma. Drvo najčešće simbolizira stabilnost, stalnost, uzemljenost, postojanost, sigurnost i slične kvalitete koje smo kroz metaforu poistovjećivanja s drvetom evocirali i ugradili u podsvijest.
Kada sam otkrila onu, narančastu, duboku nervozu u sebi, što smo učinili u tom procesu detektiranja i pretvaranja u novi oblik?
Primijenili smo princip sinestezije i naveli smo podsvijest da osjećaj nervoze pretvori u vizualne simbole koje je potom vrlo lako transformirala u druge simbole, oblike, boje, što je rezultiralo emotivnom promjenom. Ovaj pristup je među prvima primjenjivao velikan hipnoterapije, dr. Milton Erickson. Kasnije je našao veliku primjenu i u neurolingvističkom programiranju (NLP-u), kao učenje o submodalitetima.
Oni momenti s ulicom i kućama, u koje sam ulazila, ljudi koji su otvarali vrata su imali određene karakteristike koje su mi poznate, tipa, u kući one bake, osjećala sam mirise kuhinje svoje pokojne bake, vidjela sam njezine ruke, osjetila toplinu prostorije … da li sam ja u tom slučaju, u svojoj podsvijesti pozivala svoju baku koja mi nedostaje, pa sam imala npr. guilt trip jer je bila usamljena pred kraj svog života u domu, pod kraj, ili ta baka kao i ostali stanari ulice predstavljaju moje dijelove mene… ja sam usamljena, deda koji ne otvara vrata je dio mene koji voli biti sam… ?
U toj ulici s kućama imali ste priliku susresti se sa projekcijama različitih aspekata svoje podsvijesti, uglavnom vezanih za odnose s različitim ljudima ili tipovima ljudi. Praznu i zatvorenu ulicu pretvorili ste u veselu i živahnu, prepunu ljudi i života. Mislim da je ova simbolika više nego jasna.
Rezultat terapije s odmakom par dana jest i više nego vidljiv. Zovite vi to kako god vaš skeptični (ili zatvoreni) um pristupao novim informacijama; autosugestijom najsnažnije vrste ili samo spoznajom da sam uspjela detektirati nešto čega nisam bila svjesna do trenutka terapije. I don’t care.
Odmah ujutro sam se probudila drugačija i lakša. Lakša za jednu duboku nervozu, a to se osjeti. Jutro je prošlo tečno u standardnom ritmu radnji dok sam pripremala jedan tekst za društvene mreže. Inače mi taj dio nije stresan, ali uvijek osjećam žurbu da to napravim što prije. To jutro je sve išlo lakše-brzo, bez distrakcija, što nije bio slučaj već mjesecima.
Cijelo vrijeme sam razmišljala o tome što se dogodilo u tih sat vremena; dok sam čekala sastanak, na suncu, uz kavicu i neke nepoznate ljude sa strane i dalje sam se htjela samo još više toga sjetiti i osjetiti. I došlo bi, kao neki san kojeg je lakše dozvati u stvarnost. I osjećaj i slika i sve.
Ono kada sam osjetila pomak u odnosu na druge dane, a zbog čega sam i nazvala Anu… Na primjer, inače kada izbacim priču na gosimple.hr, taj dan se više ne trudim oko drugih priča. Prije nije bilo tako, mogla sam zapeti i pisati par priča odjednom, isto žustro, a u posljednje vrijeme to nisam radila. Dala bi si, kao za pravo – pa okej, izbacila si jednu na kojoj piše ’14 minute read’, odmori… ali sam se zbog toga uvijek osjećala bezveze iako se nisam pokretala na akciju. Taj me dio i plašio, jer je jako sličan depresiji i kako je od mene radila hendikepiranu osobu u trenucima kada bi nešto trebala napraviti.
U danima nakon tretmana, pa i danas, odrađujem sve što sam planirala taj dan, jedna po jedna stvar, bez stajanja i mentalnih proljeva. Bila sam svjesna tog pomaka, osjećala sam mir, zadovoljstvo i nikakvu nervozu.
Moje iskustvo u hipnozi je samo moje, a rezultat koji se dogodio samo s jednim tretmanom ipak je došao kao nadogradnja svega što sam prošla do te točke u životu. Ne zaboravite, ovo piše osoba, koja svakodnevno meditira, u stanju je promatrati vlastite misli i posljedične reakcije na tijelo u svakoj sekundi dana, osoba koja jako brine o svakodnevnom inputu svih podražaja, koje ulaze u to tijelo. Ne znam koliko treba ‘potrganom’ tijelu, duhu i umu, da dođu do svog cilja te koji je cilj u pitanju svakome od nas, da sam prije krenula čačkati, prije bi došla do Plasma Saala, pa bi imali joj jasniju perspektivu…
Ali malo je i nerealno očekivati da svi problemi nestanu samo s jednom dozom, bilo čega, ako baš ništa ne radimo po tom pitanju ikada. No ono što vjerujem, da ako pristupamo novim načinima i tehnikama za poboljšanje vlastitog bića, otvorenog uma, bez konstantnih opravdanja za svoje loše izbore u životu, ako u nama postoji želja i namjera da budemo još bolja verzija za sebe… put do te osobe lako pronalazimo, a svi alati i tehnike na koje naiđemo samo su još jedan kvalitetan update našeg softvera.
Kome je do istraživanja slika vlastite podsvijesti u potpunoj kontroli, izvolite. Tretman košta 500 kuna.
