‘Ovo je copy-paste doba u kojem jako malo ljudi zapravo zna tko su’ – Intervju Ivona Kovačević

Ivona Kovačević svaki petak okuplja sad već jednu poprilično veliku grupu ljudi, koji poslije podne svoju pažnju poklanjaju muzici koju ona stvara i osjećaju kojeg stvara u njima, u sklopu svoje emisije MOJO SOUND SYSTEM, na Yammatu.
Ne znaju mnogi od njih da je Ivona i direktorica istog radija.
A još manje znaju da je Ivona već 30 godina u glazbenoj industriji, ili da je poznatu (tadašnju i originalnu) Stojedinicu, gradila među ostalima i Ivona – jedna karizmatična i jaka ženska figura u medijskom businessu.

Fotografije: Davor Denkovski & Mateja Smolčić Senčar

Nama su se putevi križali kroz par uloga koje smo igrale u prošlosti, a Ivona je od prvog susreta do danas, u mojoj glavi ostala ucementirana kao jedna, vrlo, vrlo posebna, ali i moćna žena, snažne karizme, jako smirujućeg glasa i načina komunikacije.
Moćna duhovno.
Volim ljude koji na pitanja odgovaraju iskreno, koji se ne boje reći što misle bez obzira na popularnost teme i koji gledaju svijet iz više perspektiva, ne samo one koja im raste iz njihove kičme. Ljude koji znaju što stvarno znači riječ ’empatija’, koji na svoje suradnike gledaju s poštovanjem.
A ako ti ljudi pritom stvaraju dobru muziku… Što se tu nema voljeti?
Da nam je barem više takvih.
Kada je jedan njezin kolega rekao za nju – ‘ona je najbolji šef kojeg sam ikada imao’, nije bilo druge nego saznati detalje Ivoninog razmišljanja kada su u pitanju ljudi, poslovi, život, misli i emocije te kako gleda na sve što ulazi u tu kategoriju, s jedinim uvjetom – nemaš rok, piši samo onda kada ćeš biti in the mood za pisanje.

Izvolite, jedan long but goooood read…

Ivona, koliko si dugo u industriji glazbe? Opiši nam malo što sve je ulazilo u kategoriju ‘industrija glazbe’ u to vrijeme…
Većinu svog života zapravo. Sa 17 godina sam pokucala na vrata stojedinice i rekla kako želim tamo raditi, bez jasne vizije o tome što bih tamo radila, no to se pitanje vrlo brzo odmotalo. U to sam stojediničarsko vrijeme paralaleno išla i na faks, a onda sam uz radio počela raditi i za tadašnji BMG (kasnije su se Sony i BMG udružili). Prije toga sam kratko vrijeme radila i u jednom CD shopu u centru Zagreba, no zanimao me izdavački posao pa sam iskoristila prvu priliku koja mi se pružila da se zaposlim u predstavništvu jednog od svjetskih majora. U SONY/BMG-u sam provela gotovo 15 godina, usporedo opet radeći puno projekata sa strane, no gotovo svi su bili povezani s glazbom – od stranih koncerata do menadžeriranja i bookinga gotovo svih urbanih domaćih izvođača. Bilo je to uzbudljivo razdoblje. Vrlo gužvovito. Uspjela sam čak i u Klovićevim dvorima postaviti izložbu ‘Bodies Revealed’ s prijateljem koji je, na žalost, u međuvremenu umro.
Radila sam godinama 12 do 15 sati dnevno. Puno sam toga napravila i kad pogledam unatrag, nije mi žao niti jedne minute. Neke je projekte godinama trebalo graditi, neke malo manje, no svi su redom bili uspješni.
Da se vratim na pitanje o godinama provedenim u glazbenom svijetu – sad imam 47, znači punih 30 godina (s povremenim prekidima).

Počela si na Stojedinici, pa Sony/BMG, pa menadžerica i bookerica – da bi se sve te uloge spojile u Yammatu – najoriginalnijeg radija na tržištu s posebnom vibrom, gdje si danas direktorica.
Gledaš li na čitav taj tijek vremena kao da se sve što si dosad naučila, kroz sve svoje životne uloge spojilo u ovu jednu točku? Postoje li koincidencije ili ipak sve u životu dolazi s razlogom?
Na Yammat sam došla jer je Alen tražio osobu od povjerenja koja će mu stajati uz bok i za koju istovremeno zna da će poginuti za ovaj posao.

Sjećam se kad me zvao to popodne, nismo se godinama čuli, a znali smo se odavno, i pitao što radim, rekla sam mu – ‘Čekam da me ti nazoveš!’.

Smijao se, ali to je zapravo bila istina jer sam par dana prije toga pročitala da je Yammat dobio koncesiju. Na samom početku Yammata radila sam u prodaji/marketingu, a onda paralelno sve više stvari – u programu kao DJ/voditelj, urednica Kulturnog skalpela, programska direktorica, no kako sam preuzela ulogu programske direktorice tako sam polako preslagivala stvari, prerasporedila poslove, šihte, odgovornosti… Sviđa mi se ta vrsta multitaskinga u kojem sam upoznata sa svim segmentima posla jer to pomaže u shvaćanju i razumijevanju čitavog poslovanja, a kroz tu širinu se donose bolje strateške i programske odluke, a ujedno se razvije i bolje razumijevanje za ljude.
Kad se radio pokrenuo, bez obzira na godine iskustva svih nas starijih, ipak smo kretali od nule i stvarali novo ime i gradili novi image neovisno o tome što smo nekada bili. Svi smo mi tada Stojedinici dali svoj pečat, taj se radio nije sam stvorio, no mi smo tada bili drugi ljudi. Prošle su godine, mi smo se promijenili, a promijenilo se i tržište. Svemu je trebalo dati neku novu boju, okus i miris, poštujući i uzimajući u obzir trenutne trendove, a da pritom ne izgubimo na vlastitoj indvidualnosti i utopimo se u moru nečega što već postoji. Mislim da smo tu našli neku zlatnu sredinu.
Mogu slobodno reći da smo se svi mi na Yammatu, od početka emitiranja do danas, više ili manje tražili, ali i ponovo našli neki svoj novi glas, koji je u skladu s onim tko smo mi danas, neovisno o tome što smo i tko smo nekada bili i to je ljepota tog kreativnog procesa.

Vjerujem da se sve događa s razlogom, odnosno da je baš sve uvijek u skladu s nama, iako nam možda u datom trenutku svi ti razlozi nisu jasni i odbijamo ih prihvatiti baš zato što ne razumijemo pozadinu, no naša je stvarnost odraz nas samih ma koliko mi u to ne željeli pogledati.

Mi ljudi imamo tendenciju da kad nam dobro ide, onda samima sebi čestitamo i preuzimamo za to zaslugu, no kad nam ne ide, vrlo brzo se prst preokrene na prvog do nas, organizaciju, društvo, državu, predsjednika, susjeda i uglavnom su svi krivi osim nas samih. No bez obzira što se u životu događalo, i ono ugodno i manje ugodno, jedino gdje treba gledati je u ogledalo. Taj lik u ogledalu, koji nas gleda je odgovoran za baš sve u našem životu, i iako se nekima to čini kao loša vijest, pa čak će se i pobuniti čitajući ovo sada – smatrajte to dobrom viješću jer to samo znači da je ključ u vašim rukama i gdje god bili sada, možete se pomaknuti na bolje mjesto, samo o vama ovisi.
Ako ćete uvijek prebacivati odgovornost na druge, to znači i da im dajete snagu i moć odlučivanja, samim tim samoga sebe stavljate u poziciju nemoći, tako da je prva verzija svakako bolja, koliko god lijeni ili ljuti bili prihvatiti ovu tezu istinitom. Ljudi ne žele preuzeti odgovornost jer to znači da bi trebali nešto i poduzeti. Ljudi trebaju djelovati, a lakše je samo sjediti i pričati.

Je li radio idealan miks tvojih ljubavi stvaranja glazbe i organizacije? Što je tvoj drive u ovom poslu?
Rekla bih da je, i nadodala, idealan je za ovaj sadašnji trenutak. Prije nekog sam vremena razmišljala o tome što me pokreće. Dakle, neupitno je da je su glazba i spiritualnost dvije polazišne točke oko kojih se vrti cijeli moj život, no kad to stavim u taj neki širi kontekst, rekla bih da je moj drive kretati od nule, i ono od čega mnogi bježe, meni je baš užitak.
Volim kreirati, biti u poziciji oživjeti neku ideju, postaviti je na noge i gledati kako raste, a onda kad se sve posloži mogu dalje. U tom sam smislu čak i samu sebe ‘ubila’ nekoliko puta u životu. A pod time mislim da sam se poslovno pokopala, i onda ponovo rodila, i to svaki put u trenutku kad je sve baš onako kako treba biti. No u tom trenutku kad se sve posloži, meni to jednostavno više nije izazov. Iako se na Facebooku znam zafrkavati da kad se ‘to i to’ dogodi idem u penziju – prava je istina zapravo da ne mogu uživati u ‘plodovima rada’ na način da se zadovoljim sa statusom quo i u tome dočekujem penziju.

Smatram da ljudi koji ne slijede svoje strasti i koji ne kreiraju situacije u svom životu koje potiču njihovu životnu energiju zapravo svaki dan potiho umiru.
 I to nije metafora. To je doista tako.

Ljudi se boje smrti, a ponašaju se kao da su besmrtni, kao da im je na ovoj planeti zagarantirana  vječnost, iako svi znamo da je svaki sat više jedan sat manje za nas. Valjda bi nas na to trebalo češće podsjećati, možda bismo onda to vrijeme koje nam je dano i kvalitetnije proveli.

Kakav si direktor? Što misliš što je najvažnije u komunikaciji prema zaposlenima?
Na to pitanje mogu odgovoriti iz nekoliko kuteva jer postoji onaj psihičko – emotivni dojam mene o tome kakva sam direktorica/osoba, i postoji nešto što je vrlo egzaktno i mjerljivo, a to su rezultati.
Što se rezultata tiče, oni su nikad bolji, pa bih ti s te strane mogla reći da sam uspješno ispunila funkciju koja mi je dana. Što se ovog drugog dijela tiče i toga kako me drugi doživljavaju, morat ćeš njih pitati, jer dojam sigurno nije ujedinjen. Mogu im se sviđati manje ili više, možda čak i ovisno o danima, ali to je subjektivni dojam koji ne ovisi samo o meni. No ono što je bitno da bi svaka organizacija dobro funkcinirala je međusobno poštovanje, a to sa sigurnošću mogu reći da imam. Ne moraju vas voljeti, ali je bitno da vas poštuju. Radim, po mom mišljenju, s najboljima u ovoj branši u ovom trenutku, a imati njihovo povjerenje puno govori samo po sebi. Radio je vrlo specifičan, pa samim tim zahtjeva drugačiji pristup poslu i ljudima. Što se ove stare garde na radiju tiče, mi se znamo već dugi niz godina, a raditi s prijateljima, u jednakoj je mjeri i prednost i mana.

Smatram da je odlika najboljih menadžera prepoznati afinitete, jake i slabe strane ljudi iz tima i podržavati ih u onome u čemu su najbolji, a da pritom ne izgube na vlastitoj individualnosti i autentičnosti. Ujedno u njima znati prepoznati i neke talente kojih niti sami nisu svjesni i onda ih s njima graditi.

Ma kako to na van izgledalo, Yammat je pun individualaca koji su svi ‘u svom filmu’ i to zna biti nerve wrecking, no da me strpaš u, primjerice, banku, krepala bih za 24 sata. Zapravo mi se ta raznovrsnost osobnosti sviđa, i ona može funkcionirati skladno pod istim krovom ukoliko se međusobno poštujemo i dajemo svakome slobodu da bude ono što jest, a da pritom ne namećemo nužno vlastita uvjerenja i ukuse kao jedine moguće izbore. I, podrazumijeva se, da svatko odgovorno odrađuje svoj dio posla.

Mislim da si ti slika i prilika pravog lidera novog doba. Da li je iskrenost tvoje najjače oružje, ili je to empatija? Kakav je tvoj stil komunikacije kao menadžera? Kakav primjećuješ stil oko nas?
Pitanje iskrenosti je kompleksno i pretpostavljam da je pitanje izgovaram li one malo manje ugodne stvari jer to je ono što većina ne čini samo zato da održi neku pa makar i lažnu, ali ‘ugodnu’ atmosferu, no to ovisi o situaciji u kojoj se nalazim, a i ljudima i/ili osobi koja sjedi preko puta mene. U konačnici treba znati koji je smisao toga i ima li ga uopće.
Ljudi se često časte izjavama kako su jako iskreni i iskrenost ističu kao svoju vrlinu. Uzmimo da je to točno, onda u najmanju ruku postoji nekoliko stupnjeva iskrenosti. Za sebe bih rekla da sam, neovisno o ulozi kojoj sam u datom trenutku izložena, uvijek autentična. Što ne znači da sam sa svima ista. Čak i kad nešto prešutim jer procijenim da nije dobar trenutak, svakako neću glumatati da mi se neka situacija, osoba, događaj sviđa samo radi nekih nametnutih društvenih normi.

Volim argumentirane razgovore. Kvalitetan razgovor pretpostavlja senzibilitet koji će vam sugerirati kada, što i na koji način nekome nešto reći, a pretpostavlja i vašu otvorenost da čujete što vam netko govori.
Osim toga, vrlo je bitna namjera koja stoji iza izgovorene riječi.

Kod nas, pa ni u svijetu, nema kulture dijaloga. Sve se svodi na pronalaženje krivaca. Ne tražite vi tuđe mišljenje, vi tražite da se potvrdi vaše. Želite dokazati da ste u pravu, tražite u društvu potvrdu vaše vrijednosti. Ali to je onda monolog, a ne dijalog, s kojeg vi onda odlazite doma sretni i ‘napunjeni’ misleći kako je sa cijelim svijetom sve u redu, sve dok opet ne naiđe netko tko misli drugačije od vas. Ma kakvo mišljenje bilo, krutosti nikada nisu dobre. Iz krutosti nikada nećete razumjeti drugo ljudsko biće i na taj način ne može i neće doći ni do kakve promjene.
Što se konkretno ljudi na radiju tiče, poštujem njihovo iskustvo i mišljenje. Naravno da hijerarhija postoji, no nisam od naređivanja. Meni je, u svakom slučaju, cilj da ljudi samnom surađuju, a ne da odrađuju.
U duhovnosti je iskrenost prema sebi najvažnija. Zapravo bi i u životu trebala biti. Ukoliko želite doživjeti pravu transformaciju, morate biti brutalno iskreni spram sebe i prihvatiti dijelove sebe koji vam se najmanje sviđaju. Ukoliko ćete se samo kupati po površini baš kao što to trenutno moderno forsiranje pozitivnog razmišljanja nameće, bez da pogledate u vlastite mrakove, vrtjet ćete se u krug unedogled.

Što se empatije tiče, ona se kao i pojam bezuvjetne ljubavi, kao i hashtag #samoljubav proširila kao kuga i postala jako moderna, a da zapravo rijetki stvarno razumiju što znači, a još rjeđi su oni koji to i žive. 
Ovo je copy-paste doba u kojem jako malo ljudi zapravo zna tko su.

Onima glasnima, pametnima pa čak i agresivnima u iznošenju svojih mišljenja, uvijek su se priklanjali tiši i manje agresivni samo zato jer ih doživljavaju jačima, no prava je istina da su obje strane jednako nesigurne i pogubljene.
Za mene je ljubav podržavati nečiju snagu, a ne gladiti i hraniti nečije slabosti sve da bi od njega napravili invalida koji vam se vraća po još. Ljubav je ljudima dati podršku u njihovoj slobodi da budu najbolja verzija sebe.

Većina, iako stremi slobodi, boji je se živjeti. Sloboda podrazumijeva da nikome i ničemu ne pripadate osim sebi. Oni koji su slobodni, većini su nepodnošljivi ili, pak, nedokučivi, jer sa slobodom treba znati živjeti.

Također, velik je strah od samoće. Zato većina hrani svoje i tuđe strahove te naginje skupini jer je onda iluzija, da tada niste sami, najsnažnija. No, sami ste sve dok ne nađete svoj unutarnji glas.
Tada se budi taj duboki osjećaj praznine kojeg punite hranom, alkoholom, drogama, društvenim statusom, novcem, poslom, partnerima, što vam sve može poslužiti neko vrijeme, no to nikad nije dugoročno rješenje. Sve ovo nabrojano poprima sasvim drugu dimenziju i svrhu kad spoznate tko ste. Nakon toga su svi vaši odnosi, poslovni, privatni, obiteljski, prijateljski daleko kvalitetniji i bolji nego prije toga, a sve ovisnosti jednostavno otpadnu i za time više nemate potrebu. 

Rekla bih da ne predstavljam većinu, pa samim time, nisam niti klasični ‘lider’.
Bitna mi je samostalnost, ali i odgovornost svakoga od nas, bez obzira koju ulogu u ovom sustavu igrali. Svaka od tih uloga je bitna. Nema važnije i manje važne, sve su važne. Razlika je samo u tome koje kvalitete i znanja imamo. Što se same direktorske funkcije tiče, ona je kod nas dosta osjetljiva i ne može ju bilo tko obnašati. Teoretski može, no da u ovom trenutku bilo koga izvana stavite na tu poziciju, pa da se radi i o najboljem menadžeru iz neke druge branše, pa čak i iste, to bi bilo jako škakljivo, jer radio je, a sada govorim baš o Yammatu, osim svog tog našeg znanja i iskustva, prvenstveno emocija, jednostavnost i kompleksnost svih nas i izmaknete li samo jedan kamenčić, to se jako osjeti u cijelom ovom sustavu. A taj cijeli sustav je prilično osjetljiv – pogotovo kad je krovna uloga u pitanju. Sada smo to što jesmo sa svima nama koji čine ovaj radio, a vidjet ćemo na koji će se način stvari razvijati, a i ja, uostalom.

Dakle, osoba prije svega treba biti autentična, iskrena sama prema samoj suštini svog bića. Pa makar to i značilo mijenjanje uloga s kojima smo se poistovjetili, što je težak proces zar ne?
Za Božić smo sjedili svi okupljeni oko stola i znaš one pripite razgovore kad na kraju napokon izgovorite ono što se godinama niste usudili. Tom prilikom je moj mlađi brat rekao kako, ruku na srce, u mladosti nisam baš bila jednostavna i da samnom nije bilo lako, pa ga je moj stari pitao kako to misli, a on je nakon nekoliko puf pantanja iznervirano rekao : ‘pa gle, ne znam, jednostavno … gle, bila je uvijek svoja!’.
Ono prema čemu je moja unutrašnjost uvijek bila okrenuta je upravo to – spoznati tko sam ja zapravo. Tada se kao tinejdžerica nisam još u potpunosti spoznala, ali sam cijeli život stremila tome da budem svoja, tako da je njegova izjava samo djelomično točna.
To ‘biti svoj’ svatko od nas može drugačije interpretirati, no u mom slučaju označava spoznaju o tome tko sam ja van ove zadane dimenzije, van zadanih uloga – majke, kćerke, menadžerice, DJ-ice, direktorice… Smatram da su to samo prolazne uloge, doduše one su još uvijek u društvu u kojem živimo potrebne da bismo funkcionirali, no i dalje su to samo trenutne uloge, a u suštini smo mi puno više od toga. I stoga ako se previše uživimo u vlastite uloge i identificiramo s njima, to postaje nezdravo. Kao i statusni simoboli koji su opasni.

To je samonametnuti zatvor radi kojeg ljudi pate cijeli život, a istovremeno se iz njega boje izaći i na kraju u njemu i umiru. Ljudi se ne žele riješiti tih samonametnutih veličina jer misle kako će time izgubiti sebe.

Istina je da zapravo sebe ne mogu izgubiti jer se nikada nisu ni imali. Kad spoznate sebe, jasno vam je da se ne možete izgubiti. Možete samo odbaciti neku od ideja o sebi i nastaviti dalje manje opterećeni. Ono što procesom spoznaje gubite je iluzija, kako o sebi tako i o vlastitom životu i to je, jasno, jako bolan proces, jer vaša osobnost time umire, ali je taj proces nužan ukoliko želite živjeti van ove zadatosti kojom smo okruženi i koju sami sebi namećemo.

Svaka je transformacija bolna, no ako se želite maknuti
s točke pukog preživljavanja, ona je nužna.

Nevažno je jeste li bogati ili siromašni, no ako živite nesvjesno, i jedno i drugo je samo preživljavanje. Svakodnevicu smo i cijeli svoj život prilagodili tome da nam bude ugodno, no u današnje vrijeme kad je stupanj ugode na najvišem mogućem stupnju, najviše je nesretnih i frustriranih ljudi. To je zato jer smo ulagali samo u ono vanjsko, a ne i u unutarnji rast. Sve smo napravili da imamo sigurnost, no i ta je sigurnost čista iluzija.

Jednom nam je prijatelj mog sina došao u posjet, još su bili djeca, i vidio slike na našem zidu, pitao je čije su to slike, pa je mali rekao da sam to ja naslikala.

– što ti je mama slikarica?
– sad je DJ, bila je slikarica.

Taj  nevini, potpuno neopterećeni, najjednostavniji mogući odgovor je sama suština stvari. Možete biti što god poželite, ako tako odlučite. Bitno je da ste tome posvećeni i da prema tome osjećate strast. A svaki se proces razvija, mijenja oblike, jačinu i razinu i kroz to učite o sebi. Silna se energija troši u to da sve ostane kako jest, ali to je nemoguće, nema zauvijek. Jedino što je sigurno je da nikada ništa nije zauvijek. Čak i da provedete s nekim u braku 30 godina, vaš odnos nije isti u prvoj i tridesetoj godini.

Mudrost je osjetiti trenutak za idući korak i smoći snage iskoraknuti.

Meni je to rušenje same sebe u raznim ulogama dalo samo povjerenje u vlastitu snagu i sa svim dosadašnjim iskustvom, znam da mogu apsolutno sve. Pitanje je samo želim li to. Ako sam mogla jednom, zašto ne bih mogla uvijek iznova nešto novo stvoriti? Vi ste život, i vi ste ti koji dajete život svemu što radite. Dakle, po meni osnovni problem današnjeg društva leži u našem pristupu koji je uglavnom površan i potpuno nesvjestan, vođen uglavnom egom, lažnim veličinama koje okolina hrani, i to postaje veće od života. Potres u ožujku, zapravo je bila genijalna pokazna vježba svakome od nas da uvidimo gdje stojimo sa samima sobom, a i ova korona je izvrsna, no kao i sve ostalo u životu, na nama samima je koliko ćemo i na koji način iskoristiti taj trenutak – možemo kroz njega proći površno, a i ne moramo. Možemo opet kriviti cijeli svijet i na to trošiti svaku minutu svog života. A i ne moramo. Kretanje nam je ograničeno, no sloboda je pitanje unutarnjeg osjećaja i samim tim nitko nam ga ne može uzeti, da ste ne znam gdje zatvoreni.

Jednom si mi rekla da si okrenuta yogi i općenito, duhovnom životu otkad si bila tinejdžerica – koliko ti je taj svijet pomogao u ‘preživljavanju’ ovog, kapitalističkog i materijalnog?
Pa rekla bih da je to dugo bila borba između jednog i drugog svijeta. Dio mog odrastanja je svakako bio da naučim živjeti oba svijeta istovremeno. To isto znači biti to što jesi. Prihvatiti sve aspekte sebe i biti u miru s time. Dugo sam vjerovala da sam neka čudna kombinacija, na prvi pogled rekla bih skoro nepomirljiva.
S jedne strane najprirodnije mi je sjediti i šutjeti satima. Mogla bih se zavući u spilju i ne izlaziti godinama, to mi dođe prirodno. Čak sam i namjeravala otići na Tibet.
S druge jako sam dobra u organizaciji, brzo materijaliziram gotovo sve što zamislim bez obzira na svoju eteričnost i s te strane sam ‘vrlo zemaljska’.
Zapravo sam kroz sve ove godine shvatila da su najbolji svjesni manifestatori upravo uzemljene osobe. Svi smo mi manifestatori, samo je pitanje koliko svjesno to radimo.

Ključ napretka je u svjesnosti.
To je odgovor na sva ljudska pitanja, patnje, težnje i čežnje.

Ti si bila yoga instruktorica, zar ne? U kojem periodu?
Vježbaš li i dalje?
Bila sam, da. Imam osjećaj da sam u ovom svom životu proživjela barem nečija tri. U moje vrijeme u školama nije bilo nekog izbora kad je sport bio u pitanju; mogao si birati između košarke i nogometa. Išla sam čak jedno vrijeme na košarku, ali mi je to bilo dosadno, pa sam otkrila neki mali prostor u kojem se pionirski predavala yoga. Moja je mama bila uvjerena da sam se učlanila u neku sektu i nikome nije htjela ni zucnuti da idem na yogu. Bilo joj je neugodno jer nije to razmumjela, a i bila sam drugačija od svih koji su nas okruživali. Čak sam je u nekom trenutku i povela na neki petodnevni seminar van Zagreba, ali nije pomoglo. Kad je vidjela svu tu ekipu tamo, ušokirala se još više. Hodala je okolo k’o sova i jedva čekala da se vratimo u Zagreb. Taj svijet joj je bio čudan. Tada yoga još nije bila popularna kao danas. Skoro nitko nije znao o čemu se tu radi. Bilo je nepoznato, a nepoznatoga se bojimo i samim tim sve što nam je nepoznato nije dobro.
U dvadestima sam puno vježbala i jedno sam vrijeme i predavala, ali onda me posao pojeo, pa je vježbanje palo u drugi plan. Evo sad kako smo doma većinu vremena, shvatila sam da sam se počela pretvarati u kauč pa sam ponovo krenula vježbati i super se osjećam.

Meditacije i mindfulness – što prakticiraš? Koliko prakticiranje mindfulnessa može pomoći čovjeku kada se nađe u životnim situacijama koje ne može hendlati? Što je tebi dobrog donijelo prakticiranje mirnoće uma?
Mi sve životne situacije možemo hendlati, jedino što ne znamo hendlati smo mi sami. I upravo radi toga ne znamo izaći na kraj sa situacijama oko nas. Nismo ovladali sobom, nismo ovladali vlastitim mislima i sve dok smo reaktivni, vanjska situacija dikitra kako se osjećamo.
Ne prakticiram klasične meditacije, prošla sam razne tehnike, no ne mislim da su tehnike rješenja za sadašnji trenutak. Tehnike su prošlost, one su nam služile nekada i mogu vam poslužiti kao pomoćno sredstvo kojim ćete rasti i koje će vam pomoći da brže nađete vlastiti izražaj, nešto što je samo vama svojstveno.

Prosvjetljenje ili tzv. buđenje se ne postiže iz glave,
to je duboka unutarnja spoznaja do koje se dolazi u tišini.

Učitelji ili gurui nisu oni koji vas čine ovisnima, već vam pomažu otkriti alate koji su cijelo vrijeme u vama kako biste bili samostalni.
Meni bi, primjerice, svaka nova tehnika bila ključ koji je otvorio neka nova vrata, no ta vrata su bila samo moja i taj je put samo meni svojstven, stoga nije bilo smisla zadržavati se u bilo kojoj od tih tehnika, jer svaki put bi mi se pokazao jedan veći dio mene kojeg sam onda prihvatila i slijedila dalje. Koliko god mi to novo bilo nepoznato, nisam se bojala izlaziti iz kutijica, dapače.
Duhovni je napredak moguć samo ako stalno izlazite iz poznatosti i imate želju istraživati što je dalje.

Što su te trenuci ‘ovdje i sada’ naučili o životu?   
Ako se doista želite spoznati onda to nije pitanje odlaska na dva sata yoge tjedno ili na neki energetski tretman jednom mjesečno. Želite li se zaista pomaknuti s mjesta na kojem ste sada, to mora postati vaš način života i svakodnevica. Vi to morate početi živjeti 24/7 i stalno biti toga svjesni, a to znači da svaku životnu situaciju s kojom ste suočeni sagledati iz višeg stanja svijesti. Život, ljude i situacije nakon toga više ne možete percipirati na isti način. Sve se mijenja. Jedan dio vas stalno je na unutra, stalno je svjestan energetskih zbivanja u pozadini dok se život na površini odigrava baš kao neko kazalište koje za svrhu i ima to da nam zorno pokazuje gdje smo sami sa sobom u tom trenutku.

Slušaš li svoj ‘gut feeling’?
Uvijek sam imala izraženu intuiciju, no kad sam bila mlađa zatomila bih je samo zato jer bih nešto silno željela. S godinama sam prestala ignorirati intuiciju, bez obzira na posljedice koje su često znale biti neugodne i izbaciti me van comfort zone. Na dulje pruge to je za mene bilo bolje, samo nije uvijek podrazumijevalo ugodu.

Kako gledaš na ovaj čitavi ‘Zemlja je zatvorena’ moment, koji se dogodio? Kakva je ovo prilika ustvari, za ljude i zemlju? Da li je ovo bila ‘pauza’ za regrupiranje  svega naučenog…?
Ovo je svakako prekretnica ili bi barem trebala biti. Ne mislim da je ovo izolirani slučaj, vjerujem da će ovakvih ‘događaja’ biti još i da je zapravo samo početak nečega što nam sugerira da moramo napraviti korijenite promjene. Svi se žele vratiti u normalu, no što je to bilo tako normalno prije ovog lockdowna?
Do svega ovoga ne bi došlo da smo svi tako zadovoljni i sretni postojećim stanjem. Ljudi na pitanje – kako su, automatikom odgovaraju da su ‘dobro’, a onda kraće ili dulje metiljaju o tome što im čini svakodnevicu.

No, evo, sjednite sami sa sobom i pitajte se koliko je unutar 24 sata doista bilo zadovoljstva, mira i sreće u vašem životu, a da se pritom niste napili, nadrogirali ili popili tabletu za smirenje i to je odgovor na ono što smo usvojili kao ‘normalno’.

Meni svakako to nije ‘normalno’ i uopće se tome ne želim vratiti. Trenutno društvo ne doživljavam zdravim. Na svakom se koraku oslanjamo na kemiju koje ima u hrani, vodi, zraku, a sve to ne doprinosi kvaliteti života. Vrijeme je da uložimo resurse u zdravlje, u svakom smislu.
Kunemo se u ljubav prema svojoj djeci, a kakav smo im primjer? Što ih učimo vlastitim ponašanjem? Što im ostavljamo u nasljeđe osim ludih ambicija i ispraznog života?
Krenite od sebe, ne brinite o tome što, kako i kada će svijet reagirati. Svaki je doprinos bitan, a puno malih koraka napravit će veliki iskorak ka nečemu puno normalnijem od ovoga što sada živimo.

Vjeruješ li da će možda ipak dio stanovništva koji je zaronio svom snagom u materijalizam ipak uvidjeti koja je moć minimalizma nad prenapuhanim konzumerizmom?
Nije problem u materijalnom kao takvom, problem je u disharmoniji. Mi smo se jednostavno previše udaljili od samih sebe. Živimo imitaciju života, tražimo se u materijalnim vrijednostima, što je potpuno promašeno, a sve oko nas nam to i pokazuje. U disharmoniji smo sa sobom, a onda i cijelim svijetom.

Nitko i ništa nas izvana ne može ispuniti na dulji period,
uzaludna su ta traženja sreće izvana – svi odgovori i sve ono
za čime tragamo leže u nama,
a kad djelujete iz sebe, materijalni svijet je samo produžetak vas,
nije vam cilj, on je posljedica.

Obilje koje se nalazi iznutra u jednom se trenutku materijalizira i izvana. Kad je materijalno samo sebi svrha i cilj, ono je često samo jurnjava u kojoj zatomljujete vlastite nesigurnosti i strahove s kojima se ne želite suočiti, i to je zamka iz koje treba izaći jer vas na kraju previše košta, košta vas života i nije toga vrijedna.
Sve te silne materijalne stvari kojima se ponosimo i prema kojima pojedinci i društvo ocjenjuju stupanj naše uspješnosti u najvećem su postotku samo kompenzacija za sve one neugodne osjećaje koje u sebi želimo zatomiti. Te vam iste materijalne stvari daju lažnu sigurnost. To je paradoks. Da vam netko sve to preko noći oduzme, što biste onda bili? Što bi od vas ostalo? Znate li tko ste bez svega toga? Zato danas imamo puno ‘uspješnih’ ljudi koji su potpuno prazni – za mene to nije uspjeh.
I nije problem u stvarima, već u tome da mi njima služimo umjesto one nama. Nije problem ni u čemu oko nas, ako znamo kako to koristiti. Kad većina počne razmišljati o dobrobiti svih nas, a ne samo o dobiti, znat ćemo da smo na dobrom putu.

Vjerujem da će, ekonomski gledano, preživjeti adaptivni, oni koji drže oči otvorenima i koji su budni. Kako vidiš Yammat u svemu tome? U periodu ‘prije Covid-19’, Yammat je držao palicu kada su u pitanju originalni sadržaj i slavljenje individualnosti i stava. Svijet je ušao u fazu mega digitalizacije, jeste li spremni?
O tome kako će naša budućnost izgledati ovisi samo o tome kakve ćemo poteze povući u ovom trenutku. Sadašnjost je ta koja određuje budućnost. Mi kao radio nismo samostalni organizam, već smo dio nekog sistema, tako da će na nas svakako utjecati i djelovanje šire okoline.
No, vjerujem da smo dovoljno kreativni u pronalaženjima novih modaliteta poslovanja.

Kakve ljude voliš u svojoj blizini?
Znam kakve ne volim – površne. Što se svega ostaloga tiče, potpuno mi je svejedno čime se tko bavi, mogu s bilo kime biti u društvu i voditi kvalitetan razgovor. Isto tako ne fasciniraju me titule, što se mene tiče postoji svjestan, manje svjestan i potpuno nesvjestan čovjek, i to nema veze sa završenim školama, faksevima, trenutnom društvenom statusu. Nisam fascinirana titulama, ne patim od umjetnih veličina, za mene je svaka osoba vrijedna onoliko koliko je odlučila živjeti svjesno nevezano za društveni status, funkciju, nacionalnost, boju kože ili zanimanje. I to je ono, što nas zapravo najviše određuje.

Tko je tvoja inspiracija, koga slušaš i gledaš?
Moj sin je moja najveća inspiracija. On je prvo živo stvorenje u kojem vidim dio svog svemira, no pritom ga ne tretiram kao da je moje vlasništvo. On je svoj i ja radim sve što znam da ga podržim da ostane svoj. Ljubav nije posjedovanje. Odnosim se prema njemu s poštovanjem koje zaslužuje svako živo biće, no pritom nisam slijepa. Imam tu sreću da sam rodila vrlo napredno stvorenje od kojeg svaki dan mogu nešto naučiti. S najvećom pažnjom slušam sebe i njega.