Zahvalnost, otpornost i empatija – 3 čarobne riječi u 2021.

Ne vjerujem u čarobne štapiće koji odnose sve što je bilo krivo u prošloj godini, i od ‘prvog-prvog’  rade transcendenciju u sve bolje, bez truda. Neka ovaj početak godine, bude onaj kada nećete donositi nove odluke, kojih se nećete držati, već početak rada na osobnoj evoluciji i rastu – jer ćete samo tako moći početi živjeti, a ne samo preživjeti. Poželite si hrabrost da saznate koliko ne znate i krenite još jučer s radom na tim područjima. Zapamtite ova tri izraza – psihološka otpornost, empatija i zahvalnost.

Kad napišem riječ ‘evolucija’, 95% vas će pomisliti da znate sve o tom pojmu, i da kod vas ‘nema što više evoluirati’ jer smo mi ljudi savršeni svemirski strojevi. Koliko puta ste čuli i vidjeli taj izraz, pih, pa valjda znate. I jeste.
ALI.
Koliko ste razmišljali o tome što to znači, zašto je ljudsko tijelo savršeni stroj, koliko ste odlučili naučiti svoje tijelo ‘ponovo’, saznati od čega ste, što možete – jeste li ikada napravili mučni mali korak u shvaćanje ili ste samo napamet projurili i taj izraz kroz mozak?

Provela sam ‘prvi-prvi’ s frendicom i dva psa na kutnoj, 2l indijskog masala chaija i Gaiom na TV-u, te s nizom dokumentaraca o nama ljudima i koje je tumačenje ‘čovjeka’ – na Gaji.
Premaleni je internetski prostor da krenem pretipkavati jednu drugu dimenziju otkrivanja sebe u duhovnom smislu o kakvoj se može saznati iz Gaia i sličnih kanala; tko smo, što smo, od čega je ustvari satkano naše tijelo, ali… i suvišno je, jer su nepoznate stvari ljudima, ustvari, zastrašujuće na svim nivoima. I nisam više uopće sigurna da li čovjek može išta naučiti samo mozgom (ovim očima što čitate i kako shvaćate napisano, i da li uopće shvaćate), dok ne osjeti. Jer ako je život jedna velika amplituda različitih događaja (koje mi ljudi definiramo kao ‘dobre’ ili ‘loše’, s time da su to samo naše osobne definicije, nikako pravilna interpretacija običnog ‘događaja’), da bi mogli osjetiti onaj drive koji nas fura u pozitivne priče i situacije, moramo napraviti zalet od negdje. Odakle, iz nule? Ne.

Da bi osjetili najviše osjećaje, moramo znati točno u suprotno dijametralnom pravcu koliko smo nekad zagrebali dno, tražili način da se s tog dna dignemo i sjećali se svakog svjesnog koraka kojeg smo napravili da se izdignemo iznad tog stanja.

KADA NE MOŽEMO UTJECATI NA SITUACIJE OKO NAS, JEDINO ŠTO NAM PREOSTAJE JEST… UTJECATI NA NAS
Mi smo dosad, od prve pojave špiljskog čovjeka do danas napravili jedan masovni ‘rusvaj’ – na svim nivoima nas, kao bića i kako shvaćamo ljudsko biće, ali i kompletnog društva oko nas – što kroz osobne interpretacije, što kroz naučeno ponašanje, što kroz krivo informiranje… Sve veći broj ljudi osjeća kao da smo popušili neku kolektivnu foru, ali još ne znamo točno koju, a ja nisam Wunderkind koji će to istražiti i sažeti u par hiljada znakova. Voljela bi da mogu i da sam taj čovjek, radi svih nas, no fuck it. No, ono što mogu naglasiti, što znam kao svoju istinu, na početku godine za koju vjerujemo da će nam nadoknaditi ‘propušteno’ u 2020., da će nam dati mira jer nam nije dala 2020., da će se stvari vratiti na normalno (sa cjepivom ili nekim drugim faktorom) jer nam je ‘normalno’ oduzeto u 2020., i sto drugih ‘da će/ neće / jer će’…

Zemlja ima zadnju riječ, a mi to uporno zaboravljamo. A kako zaboravljamo to, zaboravljamo na najvažniju stvar koju možemo, a koja nam može donekle dati mir kojeg tražimo.
To je zahvalnost.  

2020. nam je dala pregršt situacija u kojima smo mogli početi osvještavati ideju zahvalnosti, pa tko je uskočio u vlak, jeste. Tko nije, imao je popravnih, i to par komada na raspolaganju. A onaj tko ni njih nije savladao, sigurna sam da će imati još šansi – zahvaljivati se praznom zraku oko sebe u nekom trenutku i ne misliti o tome što drugi misle o tome.  
Dala nam je nagovijestiti ideju promjene koja slijedi, u globalnoj slici čovječanstva, dala nam je do znanja da ništa nije vječno i da kada Zemlja kaže dosta, da to i misli. Tko još uvijek misli da je iznad Zemlje i da ona nije živi organizam? Tko se usudi, ustvari je bolje pitanje.
2020. je školski objasnila što znači uzeti zdravo za gotovo Zemlju po kojoj hodamo, resurse koje iz nje halapljivo čupamo, život, posao, tradiciju i nerazvijanje samih nas. Ako ste pazili na satu (a ne divljali pod utjecajem svojih emocija), mogli ste vidjeti što 2020. misli o ‘tapkanju’ u mjestu, nerazmišljanju, nesvjesnom pogledu, što misli o ljudima koji se ne žele mijenjati kada sve oko njih vrišti da je vrijeme za promjenu. Koliko je ljudi, na primjer, za koje nikad ne bi rekli da će uspjeti digitalno savladati vlastito  poslovanje, to uspjelo? Zbog čega, jer su htjeli? Ne, jer ih je 2020. na to natjerala.

AKO STE U STANJU RAZMISLITI O SLJEDEĆOJ IDEJI ŽIVLJENJA, POKUŠAJTE.
Budite zahvalni na godini koja je prošla, ne jer je prošla, nego jer ste imali šansu živjeti u takvoj godini, koja je pred nas bacila sve naše slabosti i strahove. ‘2021’ je samo neka nova brojka za koju ćemo jako brzo precrtati svih 12 recki na kalendarima, a mi ćemo opet čekati čarobne nove brojke i tražiti nove simbolike u njima, koje će nam samo opravdati vlastitu lijenost prema životu i samima sebi. Zemlja se neće magično popraviti u tom vremenu, bolesti neće nestati, potresi će nažalost i dalje prijetiti, baš kao i sve druge jebene prirodne katastrofe na koje Zemlja ima pravo, a koje nas stavljaju u poziciju malih mrava. To je činjenica, što god ona vama trenutno radila oko srca i želuca. Možete ju ignorirati, a možete ju iskoristiti za produktivno ponašanje – raditi na svojoj psihološkoj otpornosti, koja će vas smjestiti u poziciju da možete funkcionirati. A onda i dalje, bez obzira na uvjete oko vas, takvi ćete pronalaziti način za dizanje.

Potres koji nam se došuljao iza leđa iako smo ‘umno znali’ da vreba, većinu nas je ogolio samo figurativno. I ne umanjujem traumu takve činjenice niti osjećam grižnju savjesti za isto. Svatko ima svoj neki prag aktivacije takvog straha, a užasnost samog potresa ovisi i o mjestu gdje vas isti zatekne.  
No, na svemirskoj skali života, onih amplituda o kojima sam gore pričala – koliko je potres otišao daleko, do one duboke točke nesreće kakvoj svjedočimo, kada su u pitanju siroti ljudi koji su ostali bez svega, a sad čuvaju stoku na zimi ispred tone cigli, pokušavaju vlastitu djecu ugrijati u autima, nesreća do nesreće… toliko je ‘s druge strane skale’ otišao i na onu visoku točku, koja svijetli najsvjetlije kada su ljudska bića u pitanju.
Na karti svemira, koju promatra i reorganizira … hm, Bog(?), Izvor(?), Svijest(?), zamišljam ovu našu sirotu regiju kako trenutno svijetli snažno, snažno, kao što dugo nije svjetlila. Jer, su se ‘upalile’ najuzvišenije emocije nas ljudi – empatija i zahvalnost.

Kada pričamo o prihvaćanju emocija ili javnom iskazivanju istih, ‘najtvrdokorniji’ među nama, koji ne bi priznali vlastitu osjećajnost da im život ovisi o tome, odjurili su u pomoć sirotima bez razmišljanja, a vodila ih je emocija. Nikoga nije povela glava, povelo je srce, a mozak je zbog te snage krenuo tražiti najoptimalnija rješenja koja može naći u ladicama svojih iskustva. Tako su se obični ljudi raspodijelili na stvari koje znaju raditi da bi pomogli – netko je skidao dimnjake, netko je čupao živa bića ispod ruševina, netko je vodio papire, netko je vozio, netko je istovarivao, netko sve redom… razumijete? Sve nas je srce povuklo na isto mjesto, a mozak je ponudio skillse, koje smo naučili za života, na raspolaganje toj najsnažnijoj emociji. Kada tražim dokaze takvom ‘prirodnom’ ponašanju, pronalazim ih u primjerima vladajućih političara (ne pričam o iznimci kao što je Tomislav Tomašević, na primjer, za druge nisam čula, nažalost). Što su konkretno napravili vladajući? Bez sumnje ih je srce potegnulo, a koje skillse su ponudili njihovi mozgovi? Samo pustu priču – jedino što takav profil političara i nauči za svog životnog iskustva. Prazno laprdanje u uglancanim cipelama.
Ono o čemu svi pametniji od mene pričaju, kada pričaju o moći ljudske osjećajnosti – svi ju imamo i ona je sada zavladala, pa i tamo gdje se riječ ‘osjećajnost’ ne izgovara naglas, čak i negira kao koncept.

Među svime što sam zahvalna, zahvalna sam jer ćemo barem nakratko, opet, svi kolektivno biti u tuđim očima i cipelama, htjet ćemo pomoći ‘nepoznatom suborcu’ do nas, dati sve što možemo da nekome olakšamo, dok ćemo istovremeno leći u krevet najzahvalniji na svijetu što nismo ti ljudi. Ili oni bolesni. Ili oni koji nemaju za jesti. Ili oni koji su ostali bez svog nekoga.

Zahvalni na činjenici da dišemo, imamo za jesti, za smijati se, za voljeti.

Teško je zahvaljivati se na najtežim stvarima u životu i osjećati to iskreno. Zahvaljivati se na bolnim prekidima, gubicima, osjećaju bespomoćnosti, svemu što nas boli u kostima kada o tome razmišljamo. No, bojim se da tek na tom mjestu kreće promjena, ona lagana, nevidljiva, svemirska evolucijska promjena, koja nas može odvesti na mjesto u životu otkud život promatramo kao priliku, a ne nešto što moramo preživjeti.

Nije ovo prva teška godina na kojoj sam zahvalna iz dubine srca, da se razumijemo, ali su ovo dosad bile ‘samo’ testne vožnje, kako ja vidim svoj život. Zahvalna na svima njima dosad, jer sam kroz sve te testne vožnje jačala svoju psihološku otpornost, empatiju i zahvalnost, jer su me dovele do točke iz koje mogu promatrati život kako je zamišljen za življenje, pa i u ovom trenutku kada se čini da je takvo življenje nemoguće. Sve i da je to samo osobna iluzija, što u neku ruku jeste… s takvom iluzijom života, mi je puno, puno, puno ljepše živjeti.

Želim da što prije dođete na to mjesto, a kojim god putem došli do te točke razmišljanja – na svakom ćete biti zahvalni da se dogodio. BAŠ svakom. Sretno svima!