‘Poremećaj hranjenja može biti vrlo efikasno sredstvo kontroliranja emocija/komunikacije i prema sebi i prema vanjskom svijetu’ – Intervju dr. Hrvoje Handl, I. dio

Poremećaj hranjenja prepoznaje se kroz mnoga ponašanja, a utjecaj kojeg ima na ponašanje je enorman. Ono što brine kada ga rastavimo na proste faktore jesu dubina ali i čitava ‘vojska’ unutarnjih obrambenih mehanizama i vanjskih utjecaja, koji nam ne dopuštaju da objektivno pogledamo čitavu stvar.

A jedna od najvažnijih vanjskih utjecaja kojeg olako shvaćamo jest komunikacija. Jer da se može izmjeriti moć izgovorene riječi konkretno, vjerujem da bi cifra iznosila u milijunima. Procesi koji se dogode u nama, a kada je u pitanju doživljaj sebe u odnosu na okolinu, su tektonski, posebno ako pričamo o negativnoj komunikaciji. A utjecaj kojem su danas izložena djeca, od presićušne dobi, a ono još gore – lakoća kojom se okolina odriče odgovornosti za taj negativni utjecaj (riječi, djela, primjeri) je brutalna. A po djecu fatalna.

Cijenjeni i razumljivi dr. Handl i ja smo počeli o komunikaciji koju upućujemo djeci, jer oni ‘najbolji’ poremećaji će nam doći od naših mama i tata. No budući da je ponašanje čovjeka otišlo u smjeru sebičnog i pragmatičnog pogleda na svijet (sve je dozvoljeno/svijet je okrutno mjesto), narcizam pojačan društvenim mrežama ispliva kao neka baza i u području roditeljstva – naravno. Pa i sam intervju prati zavrzlame, kao u stvarnom životu.

Teme: kritika okoline u današnje vrijeme mreža, kad je moguće djetetu najranije tu kritiku usvojiti u odnosu roditelj-dijete, utjecaj društvenih mreža u kontekstu kritike i djece, standardni narcisi i poremećaji koji vrebaju zbog mreža… Sve to u dva dijela i u najpitkijem tonu moguće.

Nad čitavim razgovorom vise dva disclaimera veličine nebodera;
* ‘Nemojte zrcaliti pročitano na/kroz/u/pod/uz svoje ponašanje, a ako smatrate da se nešto tiče Vas, otiđite na razgovor sa stručnom osobom.’ – Srdačno, Selma
* ‘Nađete li se posebno povrijeđenim nekim od dijelova teksta, to ne mora doslovno značiti da to tekst i govori. Poruka toga u vama je da imate neki osobni problem i probajte si pomoći.’ – dr. Handl

---

S. ‘Ajmo općenito – koliko banalno shvaćamo moć izraza i riječi? Što znači kritika maloj osobi, iz uloge roditelja/nekoga kome dijete bezuvjetno vjeruje u datom trenutku?
H. Ništa ne kreće od toga da netko izgovori nešto i ‘slučajno’…
S. Želim da idemo u smjeru bullyinga. Zašto žrtva postaje agresor… Ali, kao – uvijek?
H. Čekaj. Nemoj me krivo shvatiti, nijedan roditelj ne izgovara djetetu nešto tako – namjerno…
S. Ne, ali shvaća olako.
H. Primjenjuje svoju logiku, koja je često patološka. Ali je pogrešno što ju primijenjuje na vlastito dijete.
S. Koje ima, tipa… Tri godine!
H. Zapravo ga pokušava učiniti ‘zdravijim’, a ustvari ga čini manje zdravijim jer ga stigmatizira.
S. Tipa?
H. ‘Nećemo sada jesti sladoled jer ćeš dobiti trbuščić.’

S. Je li to ona rečenica ‘Ma tko se to meni napapao, gle kako je velika, lijepa ta bušica…?’
H. Takva rečenica, van konteksta stigmatizacije može biti jako slatka i draga… Ali u kontekstu društva i ostatka ljudi, koji mogu tako nešto stigmatizirati, takva rečenica može biti strašna povreda.
S. Daj objasni pls. U kontekstu ‘benignosti’ izjave mi je jasno, a u kontekstu društva? Gdje je točka koja dijeli čitavu stvar na nevino ili povredu?
H. Mislim da je pitanje, otkud polazi ta rečenica. Ako takva rečenica dolazi od mame i tate, koji se muče sa svojim trbuhom ili težinom, onda takva rečenica ide iz njihove frustracije. Ali ako polazi od mame i tate koji jednostavno to kažu jer im je dijete slatko i milo kada se napapa, bez ikakvog potkonteksta, onda je to potpuno drugačiji proces.

Postoji nešto što se zove double bind komunikacija u kojoj vam netko govori nešto što formalno djeluje dobronamjerno, a ispod toga se krije neka psihopatologija.

S. Primjer molim.
H. Slušaj, ja ti ovo ne govorim za SVOJE dobro, ja ti ovo govorim za TVOJE dobro.
Na isti način double bind komunikaciju – ne, meni uopće ne smeta tvoj trbuh, ali… To nije dobro za tvoje zglobove, evo vidiš baku kako je debela pa se teško kreće pa ima problema sa srcem… istina, ima 90 godina, ali da skine koju kilicu bila bi sigurno zdravija... Postoje obitelji u kojima se svi međusobno uspoređuju imaju li trbuh ili ne, na primjer. Od najstarijeg, djeda / bake do najmlađeg unuka / praunuka.
S. Isuse.
H. Drago mi je, Hrvoje.
S. Oisuse.
H. Misliš OHrvoje!
S. Mislim, OHandl, ali koliko su točno te pojave/situacije benigne?!
H. One samo zvuče benigno.
S. Ali koliko je benigna u kontekstu onoga svega što roditelj može i izgovara djetetu, općenito. U nekim krutim obiteljima, na primjer. Izgovoriti nešto ružno nije teško, kakva to znaju biti… ‘prcanja’ da tako kažem… A kao pod maskom obiteljskog humora, na primjer. Znam iz primjera svoje obitelji, koja ima stravično crn humor i kako bi mogle takve rečenice zvučati nekome tko je … Osjetljiviji.
H. Sve uvijek počinje iz konteksta – odakle to sve ide? Ako dolazi iz psihe koja je zdrava – to nije stigmatizacijsko ponašanje, kad pričamo o malom djetetu. Ali ako pričamo o djetetu koje je veće, koje je već na neki način dio društvene sredine, koje ima već neke kriterije društva kao takvog…

Ako mu se tako nešto kaže, onda to veće dijete neće shvatiti isključivo kao poruku ljubavi. Već će se odmah krenuti uspoređivati s drugima i može se osjećati stigmatizirano bez obzira na to iz kojeg dijela roditelja je to došlo. Iz zdrave psihe ili iz frustracije. Kužiš?

S. Ma kužim, to je strašno ustvari.
H. A kad na to dodaš ovu priču o double bind komunikaciji, u kojoj roditelj jedno priča, a drugo misli, negira vlastite osjećaje i kao ,’ štedi svoje dijete od svojih emocija na taj način’… Dobiješ to da djeca koja osjećaju da se nešto događa u obitelji, a imaju krive informacije, prestaju vjerovati svojim osjećajima.
S. Reci primjer molim te (da ne moram ja).
H. Majka razgovara s djevojčicom koja ima 12 godina, majka ima smrkuto lice. Mala pita mamu – Jesi ti tužna? Mama kaže – Neeee, otkud ti ta ideja? Djevojčica se momentalno zmrzne i kaže – Ma ništa. Čitave drame neuroza mnoge djece nastaju iz područja laganja o vlastitim emocijama, obiteljskih tajni, negiranja vlastitih komleksa, skrivanja psihičkih bolesti, pa čak i tjelesnih bolesti, skrivanja da je netko blizak (roditelj, djed, baka) u bolnici i tome slično.
S. Dobro, a kaj misliš da treba djetetu direkt – Tata ti je na liječenju od shizofrenije ili alkoholizma?
H. Da, reći djetetu. Ali, ne tim riječima naravno, nego riječima koje dijete od koliko već malo godina može prihvatiti i emotivno razumjeti. Svaka mama dobro zna svoje dijete da mu može to objasniti, bez moguće povrede.
S. Kaj dijete dobije od direktne komunikacije u odnosu na kazalište koje im priređujemo kad idemo fejkati situaciju/osjećaj?
H. Od direktne komunikacije, djetetu se spaja mamino prestrašeno i smrknuto lice s njegovim unutarnjim osjećajem i tako počinje razvijati vjeru u svoju vlastitu intuiciju, empatiju i na kraju vlastitih stanja. Dok kod fejk komunikacije imaš baš sve obrnuto. Dijete gubi vjeru u svoju intuiciju, empatiju i u vlastita stanja. Na primjer, među odraslima se desi da žena pita muža – Kak si? A on nikad ne kaže da nije dobro, baš uvijek je ‘dobro’. I naravno da pritom mulja i na taj način ju voli. Jer ju kao štedi svojih ‘negativnih’ osjećaja.
S. Dobro, ali on isto tako negdje deep inside ustvari je istrtaren da kaže svoje osjećaje.
H. To ti nije zato što je istrtaren, nego zato što misli da čovjek može jedino biti sretan samo kad ima pozitivne osjećaje. One ne poznaje koncept životnog zadovoljstva i mira, ali s nekom tugom u sebi. Znaš kak’ veli dr. House?
S. Ne znam, kaj veli?
H. I’m ok, I’m just not happy.

S. ‘Ajmo se vratiti na tzv. Zrelog vs. Nezrelog roditelja
H. Zreli roditelj se može nositi sa svojim emocijama i na taj način onda može učiti svoje dijete – podnošenju djetetovih emocija.
S. Pojasni pls.
H. Nađe li se zreli roditelj pred djetetom koje plače, neće ga nasmijavati, govoriti mu da nema smisla biti tužno, objašnjavati mu da ima krov nad glavom i sretnu obitelj pa da nema razloga biti tužno, nego će jednostavno samo biti uz svoje dijete i zajedno s njim podnositi tu tugu. Možda će ga zagrliti (ako dijete nije u pubertetu, jer će se sramiti), a možda će samo sjediti i šutiti i zajedno s djetetom to sve podnositi.
Nekad ne moraš pričati i govoriti da će sve biti u redu i slično, nego je dovoljno da šutiš i podnosiš.
Takve utješne tišine, djeca vrlo dobro pamte i kasnije ju nude svojoj djeci i prijateljima.
S. Istina. Ja se sjećam tatinih utješnih tišina.
H. Kad si bila mala curica?
S. Da. A kad smo na curicama, kaj njima predstavlja onaj gore komentarčić o papanju i bušici?
H. Pa ako onu rečenicu kažeš djevojčici koja je pred pubertetom – možeš ju ozlijediti. I samo ta jedna riječ, bilo da je u pitanju dječak ili djevojčica koji su malo perfekcionisti, malo narcistični, malo posjeduju opsesivno-kompulzivne crte, takva jedna rečenica kod takve djece može izazvati poremećaj.
S. A anoreksija i bulimija, nekad i sad? Molim te sve u kontekstu društvenih mreža.
H. Dobro, onda definirajmo poremećaj u komunikacijskom smislu. Ako komunikacija podrazumijeva razgovor sa sobom i s vanjskim svijetom, onda su tu uključeni osjećaji.

Poremećaj hranjenja može biti vrlo efikasno ‘sredstvo’ kontroliranja emocija/komunikacije i prema sebi i prema vanjskom svijetu.

Na taj način, curica koja ima poremećaj, može imati iluziju da zato što kontrolira npr. glad, kontrolira i sebe i vanjski svijet. To je ‘uspješna’ kontrola ‘unosa i iznosa’, ‘uspješna kontrola’ posvađanih roditelja. Osvijestimo li takve roditelje, što se zapravo događa, lakše će se brinuti o tom djetetu.
Jer, poremećaji hranjenja nisu ništa drugo do nezreli mehanizmi obrane. Patološki su, a dovoljno efikasni da ovladaju mladom osobom i bez utjecaja društvenih mreža na nju, a tek pomoću njih… Ako uzmeš da prosječni klinac više priča s ekranom nego s mamom, tatom ili bilo kojim frendom, onda su društvene mreže efikasni pomagatelji u razvoju poremećaja.
S. Naravno, one su pune patoloških momenata.
H. To ovisi o tome koliko je ta osoba vezana uz društvene mreže, koliko je na mobitelu, koliko je pod utjecajem, koliko je u okruženju ljudi koji imaju isto ponašanje.

Kad malo pogledaš između pubertetlije i mobitela, doći ćeš do spoznaje da je taj diadni odnos između predmeta i osobe toliko ispunjen libidom, racionalnošću, strašću, ‘dubokim smislom’ – da mobitel ustvari više ne predstavlja stvar, nego malog prijenosnog kućnog ljubimca. Kućni ljubimac koji te pretvara u komunikacijskog beskućnika.

I ne pričamo samo o ‘mladima’ – danas postoji velik broj četrdesetogodišnjaka i pedesetogodišnjaka, koji su konstantno na društvenim mrežama. To nema veze s godinama ali ima s krizom odnosa, ja to zovem ‘pripremnim kriznim momentom’.
S. Objasni pls ‘pripremni krizni moment’.
H. Ti imaš neki krizni moment u svom okruženju, tipa u braku ili u prijateljstvu, u bilo čemu i onda ti na društvenim mrežama serviraju sadržaj, u kojem ti nađeš ‘SPAS’ u nekoj toj, idealnoj ljepoti i krene opsesivno paljenje patoloških obrana. S druge strane, ako si dovoljno jaka (ili jak) onda ćeš moći prepoznati te obrane i naći načina da ih kontroliraš.
Desi ti se neka kriza u životu, na poslu, u prijateljstvu, u obitelji/braku. Ne moraš ni surfati ni tražiti rješenje, ako te mobitel čuo, sam će ti ponuditi rješenje. Jer kad otvoriš društvene mreže, algoritam će rješavati tvoj krizni moment, na nama je samo da upalimo ekran. Pa tko ne bi bio u vezi s mobitelom?
S. Ja hvala, ne.
H. Ali Selma, u takvoj vezi nema krize. Osim kad ne nestane struje, WI-FI-ja ili padne Facebook i Instagram kao neki dan.
S. Hoćeš reći da je mobitel naš svagdašnji ustvari i naš – psihoterapeut?
H. Upravo to hoću reći. I onda ti zaboraviš zrele obrane kao na primjer, humor, asketizam, sublimaciju, potiskivanje. Samo si u svom djetinjem odnosu sa svojim spasiteljem, koji svaki tvoj pripremni krizni moment pretvara u iscjeljenje. Pa tko ga ne bi volio? I onda se probudiš usred noći i što?! Prvo što radiš je pogledaš u mobitel… Kao, zanima te – Koliko je sati. E, ali onda kad si ugledala svog ‘magičnog spasitelja’, moraš ga malo i ‘ispipati’. Nema više ni dečka, ni supruga, psa, djeteta, ili ne znam, neke dobre knjige, na primjer. Samo postoji pop-up poznatog psihologa na društvenim mrežama i njegov video koji će te spasiti. Pa prvo pogledaš taj video, pa malo svajpaš, pa nađeš idući, pa idući, pa idući, i evo ti zore u zagrljaju tvog spasitelja. A mogla si, možda, i koristiti vrijeme.
S. Ovo zvuči jako poetično. A kako drugačije koristiti vrijeme tada usred noći, Handl? Koristiti vrijeme je nešto kao skill, ustvari.
H. Ljudi često ne razumiju da njihova nesanica ima duboku funkciju za promišljanje života i da ih nije mozak probudio bez razloga. Nekad se ne treba boriti za san, nego probati koristiti vrijeme koje nam je dano. Ako čitaš knjigu, razmišljaš, malo piščevim mozgom, a malo i svojim – to te može odvesti u neki razlog zašto ne spavaš. Ili ćeš se ujutro samo teško probuditi, ali i shvatiti da si nešto pročitala.

S. A što onda s ljudima koji su u burnoutu ili žive s nekim iz palete depresivnih poremećaja, jer to su neke vanredne emotivne situacije usred noći… Tu nikome ne pada na pamet konstruktivnost, pod takvim navalama misli i osjećaja… Ja npr, nisam scrollala po mrežama u svojim tim periodima, ali sam bila masno paralizirana vlastitim mislima… Milijardama njih.
H. Da. Moguće je gledati nesanicu, kao samo simptom nekog poremćaja i kao nešto što treba – liječiti. Ali može ju se gledati i kao situaciju u kojoj si ti nešto poput prestrašene srne u opasnoj šumi svojih misli. Pa normalno da nećeš spavati! Jer bi te neka od tih misli mogle i napasti. Zato ćeš imati jedno oko otvoreno i samo ćeš misliti te misli. Dodao bih još i to da je nevjerojatna moć kompenzacije podnošenja naših osjećaja upravo u našem tijelu.

Na taj način psihosomatika, znojenje, trešnja ruku, neurotični svrbež, impotencija, vaginizam, i mnoge druge tjelesne pojave bivaju samo rezervoari za energiju naših emocija i što ih više punimo, to nas više to mjesto boli.

Ali onda nam tijelo pomaže i da i podnosimo te osjećaje. Ako to tako shvatimo, onda bol u želucu usred noći ne mora prestrašiti nego nam kaže da je sad na želucu red da podnese teret naših emocija.

S. A tko onda pazi na želudac… Ali, Handl lakše je uvijek i odmah krenuti s kompenzacijom i uzeti mobitel u ruke. Danas je to uvjetovana radnja. Od toliko ljudi čujem da se uspavljuju sa scrollanjem da mi nije dobro. Ne znam kak’ je to moguće uopće, ali ok.
H. Da.
S. Oprosti, ali kolika količina ljudi to radi? Ne samo u ovakvom primjeru, već prva stvar ujutro i zadnja navečer je društvena mreža.

Emotivno nekompetentni roditelj

H. Meni se čini da je Internet postao kao neka ‘bajka’. Nekad smo djecu umirivali i uspavljivali čitanjem bajki, a danas se one čitaju odnosno searchaju po Internetu, dobiju usput nepreglednu količinu informacija (koje ni ne moraju biti točne), a koje im omogućuju da se jednostavno izgube u njima kao u nekoj priči.
S. Oke, ali ja ti mislim da je ovo danas beyond te neke riječi ‘bajka’. Više se čini kao utopijski i jedini spas od realiteta života.
H. Pa što je drugo Internet nego kao neka ‘majka’. A što radi dijete kad mu je dosadno? ‘Mama/’Google’, meni je dosadno‘. A što radi kada je nesretno? Dođe do mame/’Google-a’ i plače… Znači kad tako gledamo, prava majka više nije potrebna, sad je dovoljan samo mobitel.
S. Tko je onda tu roditelj i kome?
H. Ima cijela teorija i klinička pojava u poremećajima hranjenja… Radi se o roditeljima kojima djeca postaju terapeuti i koji nekad mogu biti toliko nezreli i emotivno nekompetentni da im dijete postane i ostane roditelj.
S. Emotivno nekompetenatan roditelj!
H. Ali sad je vrijeme da istaknemo sve disclaimere koje (imamo) i stavljamo po intervjuima; nije dobro da se sad roditelji preispituju oko ovog o čemu pričamo. Nesigurni roditelj će se dakle, odmah zapitati – A je li moje dijete meni roditelj? E pa, sad imam jedno otkriće za njih. Čim krenete sumnjati u sebe, postavljati si ta pitanja, razmišljate o svojoj emotivnoj kompetenciji, dokazujete sami sebi da ste kompetentni. Sumnje u sebe ne znače emotivnu nezrelost, nego dapače sugerira osobu koja počevši od sebe i svoje odgovornosti (a ne krivnje) kreće u rješavanje komunikacijske krize.
S. Ma rješavanje, nemoj mi to pričati, ne slažem se s tobom, znam – bahato. Ali, mislim da epidemija narcizma oko nas, sprječava ljude pa i roditelje da bilo što ‘rješavaju’ u takvoj situaciji. Mislim da su obrambeni mehanizmi presnažni i prebrzi.
H. Je li ti znaš za onu divnu pjesmu Tina Ujevića, koja se zove ‘Sumnja‘? Bez da vadim sukus pjesme ali ti hoću reći da kad se počneš pitati o svojoj odgovornosti, onda razmišljaš i o tome da se mijenjaš i u korist svog zdravlja i zdravlja svog djeteta. A to može ići prema psihoterapiji.

Emotivno nekompetentan roditelj si ne može drugačije pomoći nego da ode na psihoterapiju. Ne možeš postati zreo od danas do sutra i jer si to negdje pročitao.

S. Potrebno je vrijeme za taj proces.
H. Tako je, ali će puno roditelja, kad će ovo čitati na neki način to povezati sa sobom. Vidjet će da je moguće da je nekome dijete terapeut i odmah će sebe positovijetiti s tim, na primjer.
S. A zašto je to tako? Zašto će se, potencijalno neki roditelj kojem dijete nije terapeut, pronaći u ovoj situaciji? Kako će to povezati?
H. Pa zato jer kada je u pitanju konkretno, poremećaj hranjenja i ako na primjer taj naš potencijalni roditelj ima dijete koje samo graniči s idejom da ima neki poremećaj hranjenja, onda se roditelji nekako najbrže pronađu sami kao glavni krivci tog problema.

S. Zašto?
H. Imam osjećaj nekad da roditelji kao da jedva čekaju da budu proglašeni krivima za neki poremećaj. Kao da nekad jedva čekaju zagristi tu udicu krivnje – Aha, vidiš kriv sam!
S. Nešto kao – Vidiš da nisam mogla, vidiš da nisam znala, toliko sam fuckedup…
H. A opet s druge strane, Tak’ konstruirana ‘predaja’ malo i olakšava stvar. Jer ako oni priznaju svoju krivnju, onda im je ona manja. A onda odmah znaju i što trebaju napraviti da bi djetetu pomogli. Trebaju se dobro kazniti jer su krivi i onda se samo suprotno ponašati kao pravi pokajnici. Stvar je riješena! Ali to se zove ‘magijsko razmišljanje’.
S. Kaj to znači – magijsko razmišljanje?
H. Netko tko magijski razmišlja misli i vjeruje da se stvari mogu popraviti od danas do sutra i to samo zato jer ga njegov impuls tjera da nađe što ranije/brže rješenje. Nažalost po takve ljude emotivni razvoj je dug, trnovit i promišljajući put kroz nepoznatu zemlju i još gora činjenica je da nikad nema kraja. Ukratko – za sazrijevanje trebaju godine, a ne dani i tjedni ili samo zato jer je to netko pročitao negdje, nečije iskustvo…
S. Da da da… Intelektualno je osvijestio informaciju koju umno razumije, ali ne i emotivno – iskustveno.
H. Da, to nema nikakve veze jedno s drugim. To je upravo ova priča koju naglašavamo u svakom intervjuu kojeg radimo ovdje. Netko čita i na tako širokom spektru opisa karaktera, sebe uspije naći u nečemu i pomisli – to je to! Aha, zato sam takav ili takva, evo to tu piše!
S. Ali to pomisle SVI koji čitaju!
H. Točno.
S. To je taj narcizam nesretni, otkad je mreža i jednodimenzionalnog feeda, svi misle da je čitav svijet skrojen po njima i kad naleti na ovakav tekst, koji je dobro emotivno opisan, pomisli naravno – sve se mene tiče.
H. Da, ali imaš dvije vrste narcizma u ovom slučaju. Jedna vrsta koja kaže da ništa nije njegova ‘zasluga’ – sve su drugi. Ili ‘mi smo napravili najbolje što smo mogli’ – to mi je najbolja fora. Kad čujem – ‘učinili smo sve što smo mogli…’ Tu nema kritičnosti, ali nimalo.
S. Je, je… – Ja sam UVIJEK sve pokušala – što sam mogla, naravno…
H. Tak’ je. – Napravili smo sve što smo mogli i sad je tako kako je i mi nismo krivi, baš toliko (ustvari)… A druga krajnost su oni koji su skroz krivi. Oni koji su sve zeznuli. Od samog početka, od prve kašice.

Narcis – žrtva

H. Da. A ustvari su jedni te isti. I prvi i drugi. Prvi koji se izuzmu od svih odgovornosti i drugi koji ‘prihvate’ odgovornost od prve kašice pa nadalje. To su dvije krajnosti, a istina je negdje između ta dva ponašanja. I istina se ne tiče priče da je netko nešto namjerno napravio. Nego je netko iz neke svoje patologije koju ni ne poznaje, iskomunicirao nešto što je bezveze… A mislio je da je to u redu. Ili je netko bio impulzivan. Ili se netko nije mogao kontrolirati. I nije mu za zamjeriti. Nije danas lako djecu odgajati.
S. Ma, molim te pa naravno. Koliko je potrebno biti emotivno stabilan i samosvjestan da učiniš nešto jako bazično, kao ispričati se i objasniti zašto je napravio takvu nekakvu stvar ili reagirao kako jeste. Koliko je ljudi realno u stanju to napraviti?
H. Jako malo. Jer ako se ti trebaš ispričati, ne trebaš odmah izletjeti s time osim ako nisi imao pojma da si nekoga povrijedio. Znaš ono nešto trenutno…
S. Da, ispališ nešto bez razmišljanja, dovoljno da vidiš nečije lice pa reagiraš…
H. Tako je, ali ako vidiš da si nekoga povrijedio i da je ta povreda duboka. Onda se trebaš povući ipak na kratko da usvojiš koliko je velika ta povreda kod nekoga. I onda suosjećati. A onda iz tog suosjećanja povući energiju isprike. Jer energija isprike je moćna i iscjeljujuća ako je iskrena i jaka. Nemojte reći ‘oprosti, oprosti, oprosti‘, odmah kad je nešto krivo napravljeno. Prvo suosjećajte s povredom druge osobe, a onda tek usmjerite energiju isprike. I takva će biti dobro usmjerena.
S. Da – ispravno usmjerena.
H. Da, pazi. Ali to je moć govora. A veliki narcisi itekako znaju pričati. I jako znaju biti uvjerljivi. A to je isto jako zanimljiva priča. Zašto su neki narcisi jako uvjerljivi?
S. I’m all ears.
H. Zato što njihov narcizam želi imati / posjedovati tu pamet i tu moć i onda jedva dočekaju da netko bude sličan njima na taj način – da bude sličan njihovom narcizmu. I onda baš sve isprojeciraju na tu osobu. To je razlog zašto se uvijek izmnova glasa za neka političare. ‘Pa ovaj govori sve što ja mislim!’

S. Još jača poistovjećenost dolazi sa zaključkom: ‘Pa ovaj govori sve što ja osjećam!’
H. Da! Sve što ja osjećam ovaj priča i on zna. A to je ustvari sve bio predmet istraživanja čitavog tima tog političara, mislim, evo, čovjek jednostavno baš zna što treba reći. Ma to je ustvari sve ona priča u kojoj bi roditelji htjeli da su njihova djeca zdrava na njih, a ne na svoj način…
S. Kak’ to misliš?
H. Pa ustvari da se roditelji naravno boje da će ako puste djecu da sama odu u svoje poremećaje riskirati više nego da ih drže u nekakvoj svojoj kontroli. Roditelj koji je jako sugestivan i koji će jako usmjeravati identitet svog djeteta, riskira svašta…
S. A sad ti meni reci tko to danas nije? Ajde..
H. Ima roditelja koji su liberalni, kako ne!
S. Ma, naravno! Uopće ne pričam o tome. Ja sam ti punokrvni primjer liberalnog roditelja, ali nije sad u tome stvar. Pričam o roditeljima koji točno znaju kad se što radi s djetetom u kojoj fazi njihova odrastanja, ali na nivou atoma. Sad je po rasporedu engleski jer je mozak najbolji za učenje jezika, bam u školu jezika s pol godine života. Jede se sad samo ova biljka, ona biljka, rasporedi ubitačni, analize od svukud, a sve usmjereno u što nego u izgradnju identiteta pod izlikom ‘super pripreme za život’.

H. To su roditelji koji se jako upliću u razvoj identiteta svog djeteta. I remete tonu stvari. To ustvari onda nastrada samopoštovanje tog djeteta, jer se stalno pred samim sobom mora dokazivati da je vrijedno tog roditelja. Dijete izgubi samog sebe putem, a samopoštovanje ispari. Zato što dijete ne radi za svoj autentični ‘ja’, već radi za roditelja. Evo, i iz ovih sitaucija nastaje npr. poremećaj hranjenja.

S. Jel’ kužiš ustvari da i kad pročitaš nešto na ovu temu, to je toliko banalno i jednostavno da je to strašno. Ovako opisano ponašanje roditelja se uopće ne chekira u percepciju roditelja da je to – loše ponašanje. Dolazimo ovdje ustvari do hit trendy pojma ‘svjesno roditeljstvo’, ali i tu se bojim da to uopće nije svjesno…
H. Je, ali tu se postavlja i pitanje – a što si je roditelj zamislio, tko je ili što njegovo dijete? Kakvo treba biti? I da li uopće roditelj može pojmiti izraz ‘vaša djeca nisu vaša’. Nemamo pravo ganjati djecu da budu ono što mi mislimo da trebaju biti. Ljudi nisu svjesni koliko se može povrijediti dijete takvim ponašanjem, a da dijete uopće ne signalizira da je povrijeđeno.
S. Pa da… Zašto bi signaliziralo kad rečenice dolaze od roditelja, nekoga prema kome dijete ima potpuno i apsolutno povjerenje.
H. A onda kad dijete, prije ili kasnije ostane ‘bez podrške’ tog tipa u životu, ono se izgubi. Dobar primjer su djeca koja odu na školovanje u inozemstvo na primjer, a koja dolaze iz ovakvih obiteljskih situacija. Odu van takvi, a onda nema roditeljskih suptilnih znakova pažnje i podrške na koja su navikli da moraju dobiti kako bi znali nastaviti… A nemaju iznutra mogućnost da sami sebe pohvale. Traže tu potvrdu izvana.
S. Lajk.
H. Da. Pa sve i da dijete ima prijatelja ili prijateljicu, to nikad ne može zamijeniti ono na što je dijete naviklo dobivati od roditelja. I tu se također može razviti poremaćaj hranjenja na primjer.
S. Glava će mi ekslplodirati Handl.
H. Ha da. Ima jedna dobra – separacija ne kvari ljubav, nego ju kreira. Ako možeš poimati da postoji separacija kao opcija tvog razrješenja odnosa, možeš shvatiti i biti hrabar da voliš. Onda je to velika i jaka ljubav.

No, ako se separiraš od nezrelog partnera ili roditelja, uvijek imaš neku krivnju, neku žalost, težinu, neka žrtva se događa, neka nedostatnost, neki ‘ne mogu živjeti bez tebe’ moment. Uvijek je to tako.

H. S time da na primjer, nezreli roditelj koji umre, ostavi za sobom ponor krivnje. A djeca da bi dokazala svoje tugovanje, nekad čitav život rade ono što je taj preminuli roditelj htio od njih, pa makar to bilo nekakvo zanovijetanje ili perfekcionizam dok su bili živi. Ta djeca bježe od svog identiteta. I to je, također, put u poremećaj.
S. Ivona je u intervjuu rekla da ‘nisu bitne riječi, koliko je bitna namjera koja stoji iza riječi’. A ako namjeru pokreće poriv, onda ju pokreće nešto vrlo instinktivno?
H. Mi smo roditeljska bića, i ako je roditelj zreo, onda nam taj poriv daje motive, snagu da budemo što bolji roditelj, da što ispravnije zbrinemo djecu. Jedan od smislova opstanka nas kao ljudskih bića je naša sposobnost da ne-savršeno ali bezuvjetno i što zrelije volimo svoju djecu.
(To be Continued…)