Traume utječu na naše cjelokupno zdravlje – jeste li svjesni svojih?
Strahovi, traume i stresori na žalost predstavljaju trademark značajke modernog života. Svatko od nas se drugačije bori sa istima, često i potpuno podsvjesno jer nekad su traume zbilja jake. Bolno djetinjstvo s nasilnim ili odsutnim roditeljima, emocionalno zanemarivanje, zlouporaba opojnih supstanci, tuga i gubitak najmilijih. Na sve to nadovežimo trenutnu ekonomsku neizvjesnost, globalnu pandemiju te u našoj regiji i prirodne katastrofe (potrese)… ‘Houston, we have a problem!’
Piše: Dr.Sc. Sebastijan Orlić, zdravstveni savjetnik
Nije ni čudo što mnogi od nas u trenutnim okolnostima teško upravljaju svojom prehranom, vježbanjem i generalno brigom o sebi. Ipak, srećom mi ljudi uvijek imamo kapacitet za promjenu i napredovanje. U tu svrhu je i pisan ovaj članak – pruža vam uvide i alate koje vi sami i/ili vaši kondicijski treneri, nutricionisti i ostali support system možete koristiti kao odgovarajuću podršku za borbu s traumom.
Strahovi i traume mogu imati negativne i dugotrajne učinke na bilo koji od ovih elemenata, što ljudima značajno otežava napredak u njihovom zdravlju i njihovoj tjelesnoj spremi. Razumijevanje kako se manifestiraju traume može nam pomoći objasniti zašto mi ljudi često činimo zagonetne ili naizgled beskorisne stvari, poput na primjer prejedanja usred procesa mršavljenja/gubitka masnog tkiva. Ili situacije u kojoj pojedinci često zanemaruju vlastito zdravlje i dobrobit, a dok jako brinu o svima drugima u svojoj okolini.
Što je trauma i po čemu se razlikuje od stresa?
Trauma je sve što nadvlada naše postojeće resurse i sposobnost snalaženja u životu. Kad doživimo stres bilo koje vrste, tijelo ulazi u ‘fazu alarma’. U normalnoj situaciji na kraju se oporavimo i vratimo na polaznu točku ili se možda čak pojavimo jači i izdržljiviji. No, s proživljenom traumom sve doživljavamo toliko intenzivno da nismo u mogućnosti proći sve korake koji su nam potrebni za oporavak. Na kraju smo zasigurno na lošijoj točci u usporedbi sa onom u kojoj smo bili. Stresori koji izazivaju traumu mogu doći iz mnogih različitih područja našeg života.
‘Big-T’ trauma
Većina ljudi riječ ‘trauma’ povezuje s događajima poput fizičkog nasilja ili nesreće. Budući da su takva iskustva izuzetno štetna i objektivno strašna, psiholozi ih nazivaju i Big-T traumom. Ljudi su uglavnom svjesni, jesu li doživjeli ovu vrstu traume, iako možda nisu svjesni njezinih dalekosežnih učinaka.
‘Little-T’ trauma
Ponekad se traumatični događaji objektivno mogu činiti banalnima, često ih pratimo izrazom ‘ma nema veze’, ali svejedno ostavljaju snažan i trajan dojam. Little-T trauma odnosi se na u društvu sve raširenija poniženja, nesigurnosti, ozljede… Iskustvo može biti nešto ‘slabije’ od onog koje nas pogodi u ranjivom trenutku, poput roditelja koji je uglavnom bio odsutan tijekom naših tinejdžerskih godina ili je možda riječ o nečemu duboko nepravednom što se događa kontinuirano, poput sistemskog bully-inga na poslu. Little-T trauma također može imati trajne posljedice. Mnogi ljudi ih doživljavaju, a da ih nikada nisu ni prepoznali kao ‘traumu’, što je izuzetno problematično za naše sveukupno zdravlje.
Kolektivna trauma
Traumu možemo doživjeti i kao grupa, kolektivna trauma psihološki je učinak koji destabilizira temelje društva ili grupe građana. Teroristički napadi, prirodne katastrofe, ratovi, glad i pandemije očiti su primjeri događaja koji mogu rezultirati kolektivnom traumom. Ljudi mogu ovu vrstu traume doživjeti ponešto drugačije od pojedinačne traume. Iako se može osjećati manje osobno, trauma je trauma. Ova vrsta traume može trajati generacijama u našim kolektivnim sjećanjima, a značenje koje pronalazimo u tim sjećanjima često oblikuje društvo.
Međugeneracijska trauma
Trauma se može prenositi s koljena na koljeno kroz obitelj na mnogo načina. Ako je osoba doživjela traumu, kasnije ponašanje prema njegovom/njezinom djetetu može se promijeniti. Roditelj ili skrbnik mogu nesvjesno ponavljati traumatizirajuće ponašanje koje su sami doživjeli u djetinjstvu, nastavljajući ciklus. Ili su možda toliko duboko u vlastitim mehanizmima suočavanja, poput zlouporabe alkohola, da nisu u mogućnosti materijalno i/ili emocionalno osigurati svoje dijete. Učinci takve traume mogu se prenijeti procesom poznatim kao transgeneracijska epigenetika. Tako traumatizirani ljudi mogu roditi bebe koje su epigenetički (tj. biološki) predisponirane na izazove mentalnog ili tjelesnog zdravlja, pojačanu upalu i/ili više kroničnih bolesti. Najpoznatiji je primjer istraživanje o potomcima ljudi koji su preživjeli holokaust, a koje je pokazalo promjene na genima i kod roditelja i kod djece.
Trauma se ne temelji na činjenicama, već na percepciji i odgovoru. Subjektivno iskustvo neke osobe ili događaja određuje je li i koliko je traumatično, bez obzira na to kakvim se čini.
TRAUMA MIJENJA NAŠE TJELESNO ZDRAVLJE (znanstveni info – za bolje razumijevanje)
Osobe s proživljenom traumom mogu se boriti s fizičkim problemima, a u tu vrstu problema ulaze različite tegobe.
Hormonalne probleme i disbalanse. Hiperaktivirana os hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda (HPA os), koja je izuzetno osjetljiva na okolnosti poput dostupnosti energije i razina stresa. Kad se HPA os hiperaktivira, spolni hormoni, kortizol, pa čak i neki neurotransmiteri mogu se poremetiti. Tijelo može oglasiti alarm ili jednostavno ‘isključiti tvornicu’ tih hormona.
Pojačanu sistemsku upalu. Uočena u biomarkerima poput C-reaktivnog proteina i upalnih citokina, moguće također zbog hiperaktivirane HPA osi. To može biti razlog zašto su traume u djetinjstvu povezane s većim rizikom od zdravstvenih problema poput bolesti srca, raka, bolesti jetre i mnogih drugih zdravstvenih stanja
Razvoj raznih kroničnih bolesti. Posebice autoimunih poremećaja poput reumatoidnog artritisa, psorijaze, kroničnog umora, upalnih bolesti crijeva (IBD) i alergija.
Neobjašnjivu bol. Dugotrajne, mučne boli ili stezanje koje, čini se, nema uzroka. Čak i nakon rendgenskih snimki, MRI, CAT-scan pretraga i pregleda od strane raznih stručnjaka. Nema znakova ozljede. Zanimljivo je da kumulativni učinak stresa, disfunkcije osi HPA te disbalansi hormona i upalnih markera zapravo mogu povećati percepciju boli. Znate li kako stvari jednostavno više bole kad ste pod stresom? Ovo je dio razloga zašto je tome tako.
Trauma može promijeniti našu prehranu, odgovor tijela, vježbanje i zdravstvene navike
Kada se ljudi godinama ili desetljećima bore sa svojim ponašanjem oko hrane i tjelesne aktivnosti, a posebice s pretilošću ili obrascima poremećaja prehrane, prilično su dobre šanse da im se nešto dogodilo ranije u životu. A to čak ni ne mora biti nešto ‘veliko’. Pojedinci s poviješću traume znaju se prejedati ili pretjerivati u hrani. Zatim se kompenziraju nakon što osjete da su se prejeli, ‘pročišćavaju se’ ili pretjeraju u trajanju i intenzitetu treninga. Endorfini koji se oslobađaju u takvom ‘kažnjavajućem’ treningu mogu pružiti privremenu utjehu. Često nastupaju sa strogim ‘pravilima’ s grubim posljedicama za neposluh, a tipične ucjene prema samima sebi dolaze kroz razmišljanje tipa: ‘moram vježbati dva sata dnevno, inače sam lijeni morž’. Rade stvari koje se čine zbunjujućima ili proturječnima. Na primjer, ujutro krenu sa dijetom, a navečer se prejedaju. Ponekad namjerno drže ‘okidačku’ hranu u blizini kako bi se ‘testirali’, u čemu redovno ne uspijevaju.
Što je trauma u životu osobe intenzivnija i/ili češća, to je vjerojatnije da će osoba imati fizičke simptome i/ili neprilagođena ponašanja, misli i uvjerenja.
POSTTRAUMATSKI RAST – TRAUMA NAS MOŽE PROMIJENITI NA BOLJE
Kao ljudska bića mi možemo istovremeno osjetiti 50-ak različitih emocija. Kompleksna smo bića. Možemo se osjećati užasno zbog posttraumatskog stresa, ali i dalje rastemo. Osoba može izgubiti sve, ali tada imati trenutak osvještenja kada će preispitati svoj život i odluči ostaviti sve ružno iza sebe. To je primjer jedne vrste posttraumatskog rasta. Posttraumatski rast je proces kada se mijenjamo i razvijamo na dobre i zdrave načine kao rezultat traume. Često uključuje pronalaženje značenja u našoj boli. Na primjer, možemo se zavjetovati da ćemo pomoći drugima u sličnim situacijama. Upoznajte se sa znakovima traume. (Dobre vijesti: Taj ste proces već pokrenuli čitajući ovaj članak!)
Neke stvari možemo i primijeniti na sebi i i ljudima oko sebe, recimo pomoći ljudima da se nauče smirivati. Ovo je moćna vještina koju svatko može naučiti i savladati. Prilažemo tri pristupa koja savjetujemo isprobati:
Disanje ‘u balon’
‘Postoji fizička veza između vašeg disanja i onoga što vaš mozak nalaže vašem tijelu da radi’, kaže priznati stručnjak Craig Weller, specijalist za tjelovježbu. Izdah pokreće parasimpatički signal u mozgu, lagano usporavajući rad srca. Produžujući izdah, provodite malo više vremena u parasimpatičkom, smirenom stanju.
Pokušajte s dužim, sporijim dahom, poput puhanja balona. Dišite polako nekoliko sekundi. Ako želite, možete brojati do 5; 1-2-3-4-5. Zastanite na nekoliko sekundi. Opet, slobodno brojite. Zatim se svjesno opustite i dopustite da se dah događa prirodno. Ponoviti postupak.
Trbušno (core/dijafragma) angažirano disanje
Stavljanje kralježnice u različite položaje ima različite učinke na vaš živčani sustav putem receptora za fizički pritisak koji se nazivaju gangliji. Proširivanje kralježnice (u yogi se taj položaj naziva pas koji gleda gore) aktivira simpatičke receptore, uključuje se način rada ‘borba ili bijeg’. Suprotno tome, savijanje kralježnice (vizualizirajte štene koje opušteno drijema) uklanja pritisak na kralježnične ganglije, što nam daje smirujući učinak. Dugi trbušno aktivirani izdisaji s aktivnim rebrima i dijafragmom u ovom položaju dodatno ublažavaju pritisak. Uložite vrijeme ili angažirajte trenera koji će vas naučiti trbušnom disanju. To su legitimni i na početku naporni treninzi i svaka osoba bi to trebala savladati, za svoje dobro. Jednom naučeno, kasnije se može primijeniti na razne situacije u životu.
Vježbe uzemljenja
Mogu pomoći osobi koji se bori s traumom skrećući mu pažnju na konkretne fizičke senzacije. Primjeri vježbi uzemljenja; usredotočite se na osjet stopala na podu, osjetite težinu utega (šipke ili bučica) u rukama, omirišite gumu loptice za masažu, koju držite u rukama…
Kod ovakvog kalibra problema, kao što su traume, nema prečica, traume su teške stvari za rješavanje. Mnogi se ljudi odluče otići kod osobnog trenera umjesto kod terapeuta iz različitih razloga, često i zbog stigme oko mentalnog zdravlja. Terapeuti* pružaju nešto što treneri ne mogu i ne bi smjeli raditi: nadzor i savjetovanje. Redovito se okupljaju s drugim terapeutima kako bi razgovarali o svojim slučajevima u praksi, podijelili savjete i dobili podršku. Zatražite pomoć kvalificirane osobe ukoliko ima potrebe za time. Sretno!
Sebastijan Orlić je doktor znanosti inženjerske kemije, certificirani nutricionist pri instituciji Precision Nutrition, Canada te instruktor fitnesa u teretani s diplomom Fitnes učilišta, Zagreb.
Vlasnik obrta za zdravstveno savjetovanje Kvaliteta života, koje se temelji na interdisciplinarnoj primjeni znanja i iskustava iz znanosti kemije, biotehnologije, farmaceutike, nutricionizma i fitnessa.
*Treba naglasiti da autor ovog članka nije ni terapeut, ni psihijatar niti psiholog. Dijagnostika traume i sve što je ranije napomenuto u tekstu je isključivo posao kvalificiranog terapeuta. Za sve ljude koji rade u fitnessu, wellnesu i zdravstvenom savjetovanju je iznimno važno ostati striktno u svom opsegu prakse za koji su educirani. Iznimno bitno i ključno je znati kada je vrijeme da se osoba s kojom radi traumatizirani klijent obrati stručnjaku mentalnog zdravlja kako bi ga isti usmjerio na adekvatno liječenje.
