‘Body Shaming’ – evo jedan podsjetnik da se ovaj izraz tiče ‘fat shaminga’ isto koliko i ‘skinny shaminga’

Body shaming je termin koji označava tip negativne društvene interakcije, u kojem je osoba 1, predmet posramljivanja po osnovi izgleda svog tijela od strane osobe 2 ili više. Posljedice takve komunikacije su stravične, zato danas ide veliki naglasak na taj pojam ali i samu ideju posramljivanja drugih bića. ‘Teške kategorije’, jasno, ali i svih vas, ‘štrkljavih’.

Danas ne idemo tako daleko tipa do vrtića ili osnovne škole, ne pričamo o ‘iskrenoj’ dječjoj komunikaciji (koja uvijek i bezuvjetno dolazi ‘od doma’), jer tada i tamo sve različitosti, pogotovo one koja se tiču izgleda, budu u prvom planu ako je to ta standardna, tradicionalna i zatvorena ‘sredina’. ‘Debela’ djeca od strane svojih vršnjaka, znaju biti tretirana kao malena bića nedostojna ovog fil(t)er-života. No, molim vas, ne zaboravimo da se to isto čini i s: ‘ravnim kao daskama’, ‘letvama’, ‘lojtrama’ (za one van Zagreba; lojtra = ljestve), ‘kosturima’ i ostalima kojima ‘zveckaju kosti dok hodaju’. Dosta je zanimljivo da se nekad kasnije, odrastanjem, ‘iskrena komunikacija’ te vrste na neki način uspjela zadržati prema ‘mršavima’, a prema… ‘jačima’ se pretvorila… u hodanje po jajima. Dok utjecaj body shaminga ‘udara’ na psihu svih oblika tijela, dakle – no go. No, zasad možemo o tome samo ovako, laički i logički – prilažem link na istraživanje kakav utjecaj ima posramljivanje na debele osobe (‘fat shaming’), nažalost ne i na utjecaj kakvog ima na vas štrkljave (‘skinny shaming‘), sori.

KAO SA SVIME – PRVO PSIHA, ONDA FIZIKALIJA

Ovo je tema zapetljana dijelom i u korov ljudskih frustracija, a kako je za Gosimple ‘površnost = uvreda’, nećemo se baviti konkretno pitanjem (emotivno uvjetovanog) iživljavanja nad vlastitim tijelom bilo kroz unos ili izbačaj iste… ali ćemo se među ostalim, dotaknuti tog jednog ‘malog’ nezadovoljstva vlastitim tijelom (ili samim sobom in general) pa dolazimo u situacije da sipamo na van različite vrste projekcija (suptilnih i manje suptilnih, vješto upakiranih uvreda) na druge. Bio netko debeo/mršav/velikih bicepsa/jakih bedara/malih sisa/velikih sisa/nastavi niz ‘estetskih deformacija’…

‘Cijela priča o kojoj pričaš se zasniva na projekcijama – obrana u kojem drugome prebacujemo nešto čega se najviše bojimo… ‘Mršavi’ stigmatiziraju ‘debele’, jer se boje debljine… A samozvani i takozvani ‘debeli’ – oni se boje da ih se ne smatra nezdravima, jer tako se ‘gleda na mršave’.

Postoji i drugi moment, na nivou narcistične komunikacije gdje zavist ima ogromnu ulogu; gdje će i vrlo mršava osoba, JER želi biti krupnija možda u nekom dijelu tijela, tipa Kim Kardashian obline, vidjeti takvu osobu i iz zavisti, komentirati izgled na negativnom nivou kako bi bila ‘iznad’ jer ona ustvari želi te obline – ‘kaj ova glumi?’ … Žene s oblinama koje mršavo i fit tijelo komentiraju kroz prizmu nivoa ženstvenosti – ‘kaj je to prava žena?’
Muškarci su u tome, zanimljivo, brži. Na primjer jako brzo će primijetiti ‘nabildanog’ lika, tuđe mišiće, ako su mršavi i onaj su tip koji nema baš tako vidljivih mišića. Pa kad stariji prigovaraju mlađima na primjer – ali nema tu one direkt komunikacije o zavisti, nego će ju ‘zaobići’ obranom ovog tipa…‘
Dr. Hrvoje Handl

Uopće ideja posramljivanja nekoga zbog izgleda je porazna za ljudsko biće, člana neke zajednice, koje se voli tako nazivati. No, iz svih dosadašnjih analiza društvenih dinamika, naučili smo da se svi borimo sa svojim ‘demonima’ (demoni = istine o sebi, kao na primjer, izrazito visok stupanj nesigurnosti u sebe), a ono što je stravično teško u tome jest što su neki ‘demoni’ baš jako dugo s nama, pa ne znamo: a) da su to ‘demoni’; b) kada ‘demoni’ preuzmu jezik i ponašanje.
Body shaming uzroke i posljedice naći ćemo u ranom djetinjstvu, naravno, baš kao i većina ‘demona’ koji su se tada stvarali. ‘A kakve slatke klempave uši imaš’, ‘ma ‘ko to meni ima celulita’ , ‘ma ‘ko je to meni bucko mali debeli buckasti?’  – jedan od primjera. Upijanje tuđeg ponašanja, promatranja mame i tate, promatranja njihove percepcije, riječi i djela prema tijelu – drugi od primjera…
Ali ovo danas nije tekst o body shamingu samo ‘pretilih’ osoba i ostalih koji dolaze iz tog spektra bilo da imaju ‘jače’ cijelo tijelo ili samo dio njega radi građe, jer ustvari na to uglavnom i nailazim u javnom prostoru.

Danas bi stavila naglasak na zamjeni teza i riječi te koliki utjecaj imaju na nas te ‘uhodane’ fraze, o kojima ni ne razmišljamo dok ih izgovaramo.

U pravilu, to bi značilo da ako netko mršavoj osobi uleti na stvarno neprimjeren način, mršava osoba ima pravo izgovoriti svoje mišljenje o izgledu osobe koja je prva počela ovu igru. Ili? Ovo također nije nekakav prijedlog komunikacije za budućnost (ako niste taj tip), već osvještavanje ideje da svaki novčić ima dvije strane, a body shaming tiče se svih tijela – pa i svih mršavih tijela, koja se ‘ne mogu udebljati na prekidač’ ili koja su samo fit. Što znamo u čemu je problem, što je uzrok tom stanju? I tko ‘to’ kaže, kad smo već svi tu… Tko se smatra i kakvim to tipom božanstva da smije reći nešto ponižavajuće nekome drugome, o njegovom izgledu? Svi nose svoju odgovornost za svoje stanje, pustimo ju vlasnicima tih tijela da brinu o tome. A u slučaju djece, ta odgovornost je na njihovim roditeljima / skrbnicima / osobama s kojima djeca provode većinu svog dana. 

‘Nisam primijetio još da ako je osoba u nekom sretnom / ispunjavajućem odnosu sa samim sobom ili s drugom osobom, da će nekome prigovarati radi izgleda. Jer je osoba zadovoljna svojim tijelom. Nema potrebe komentirati drugo tijelo, nema potrebe za projekcijama i zavišću jer kad si ispunjen sobom, nema mjesta za druge…

A oni koji su nezadovoljni sobom ili u neispunjavajućem odnosu, su ti koji mogu projecirati. I ima ljudi koji su toliko dugo nezadovoljni odnosom ili sobom, da su zaboravili da je to njihova istina, i da je to otišlo u pozadinu njihove ličnosti (nisu više svjesni svog nezadovoljstva), onda oni postaju ti koji vječito nešto prigovaraju, grumpy šefovi, kolege, prijatelji, treneri, učitelji, roditelji, braća, sestre, partneri…

Mislim, kak’ to djeluje da ti partner kaže pa i onako ovlaš u prolazu ‘kaj malo si se dobila / zdebljala /nabacilo(a) koji šlaufić, usukao(la) si se, daj pojedi nekaj…’ Naravno da to može biti rečeno, komunikaciji na neki… ‘polu-ljubavni’ način, ali svi prepoznamo fake ljubavni moment ili ubod tamo gdje smo tanki…‘
dr. Hrvoje Handl

Na stranu dobronamjerni bliski ljudi, kada je mršavost u pitanju, pa i drugo ili treće koljeno bliskosti (ne samo krvne rodbine) će s ‘mršavima’ imati slobodu izgovarati baš sve što nekome padne na pamet i to prije možda i običnog -bok, a s ‘debelima’ (Pretilima? Jačima? Što je ispravno?)… baš i ne. Primjer najbolje – ako nekoga nismo vidjeli dugo, a taj netko je smršavio neki komad kila, je li naša prva reakcija donekle pristojna i elegantna i možda afirmativna, iskrena u brizi, sve i da se bojimo da je u pitanju potencijalna bolest (mršavost otud i vuče svoj križ, mršavi ili su siromašni pa nemaju za jesti ili su bolesni i umiru), jer nekako su se naredale te smrti oko nas, a društvenim medijima ne promiče nijedna, pa pušemo na hladno…  
Ili je prva reakcija – isuse, kako si smršavio/smršavila, je li sve u redu s tobom? Ili čak i one gore ispaljotke tipa – ‘ajme, kaj ti se dogodilo, kak’ to izgledaš, zašto si tako mršav/a, daj pojedi nekaj? Jer sve i da nije u pitanju nešto na prvu ‘banalno’ (zdrav način života, neka vrsta blagoslova gena ili brzog metabolizma), ako je stvarno u pitanju bolest, kao što je na primjer, bila kod mog tate – kada bi ga vidio netko nakon dugo vremena, razina šoka je bila fizički osjetljiva, uz čitav paket mimike i gestikulacije koje su to pratile. Što mislite kako se osjeća bolesnik koji je ponovo postao svjestan da izgleda jako loše, a možda je izašao na zrak da zaboravi na nemoć tijela? Koliko to loše izgledam da netko mora razjapiti usta?

(WThefuckingF.)

Nastupamo li isto kada vidimo da se netko ‘popunio’ od zadnjeg puta kad smo imali prilike promotriti to tijelo? Prešutimo li mišljenje, ili smijemo reći ‘isuse, kako se se udebljao/la, je li sve u redu s tobom? Daj smanji unos hrane, ne ide na dobro?’
I don’t think so.  

Na stranu debeli i mršavi ili tko god već osjećao sram zbog svog tijela nekad… Je li ikada ikome palo na pamet kako se osjećaju ljudi koji slušaju vaše riječi i možda, ali samo možda, ‘čuju’ pritom i stotine drugih uvreda iz prošlosti koje su ih jako psihički ozlijedile, stvorile tonu kompleksa, nesigurnosti i manjka samopoštovanja? Koje mogu doći zbog viška, tako i od manjka kila, što god to značilo i po čijim mjerilima. I da, niste vi rekli te riječi u prošlosti, niste vi krivi za nešto što je napravio netko treći, peti, sedmi, ali ćete biti krivi u ovom trenutku ako se netko osjeća loše. Opet. Ovaj put zbog vas.

‘MRŠAVA KAO KUGA’ VS. ‘PLUS SIZE MODELI’ – IZVOLITE FIZIKALIJU

Išla sam istražiti što se može pronaći pod stigmom mršavosti i nismo se baš nešto raspisali po toj temi. Spomene se tu i tamo negdje neka anoreksija, bulimija ništa skoro, ali ništa značajno čak ni na tom području, za koje znamo da muči jako puno ljudi. Ako se i spominje ‘mršavost’ onda je to ‘socijalni pritisak’ prema mršavosti, naravno kroz javno prisutne i popeglane žene, koje možda ekspresno mršave nakon poroda pa imaju milijarde lajkova na Instagramu ili modele s pista koji zgražaju (iako danas puno, puno, puno manje, nego prije par godina – danas hvalabogu, moda ponovo više šokira).

‘Medijska (ne)pismenost’ novog doba voli šokantne naslove, jasno da oni igraju ozbiljnu ulogu u ovom cirkusu percepcije prema izgledu.

Ono što je poprilično mučno za pronaći i pročitati, činjenica da je u ‘javnom prostoru’ potpuno legit opisati nekoga s ‘mršava kao kuga’, kao što je Sevka nedavno bila opisana. Eto, priznajem, ubolo me to, jer pred očima mi Sevka i sve što znam o toj ‘samuraj disciplini’ od žene, i riječ ‘kuga’, a naravno, spomenuto u kontekstu medijskog prenošenja, najgroznije borbe koju neka mama može proći – borba za dijete (što sigurno ima odličan učinak na cjelokupni well-being njezinog čitavog bića – not).
‘Mršava. Kao. Kuga.’
Budući da je to fraza, koja se ukorijenila u svako domaćinstvo još od naših prabaka, čuli smo taj izraz jako puno puta, možda smo ga i sami nekad ispalili bez razmišljanja u nekoj priči… Ali to je i problem s riječima i frazama, ako ih ponovimo i čujemo puno puta, one gube svoju kičmu, i postaju nešto kao popunjavanje praznog hoda u govoru. Izraz samo uklizne, po nekoj podsvjesnoj injerciji, a mi uopće ne razmišljamo što govorimo i kakav utjecaj to ima dalje.

A ustvari radi se o odurnoj uvredi – ‘mršava kao kuga’ nije nikakva činjenica, to je mišljenje, koje govori više o onome tko priča nego o subjektu o kojem priča, standardno.

‘Body Shaming ne ide iz osobe u koju se shamea, nije ta osoba razlog… ta osoba je sredstvo. Netko tko mene posramljuje, pomoću mene prazni svoje komplekse, a oni su simptomatski vezani uz izgled, ali više su vezani uz samopoštovanje. No, ta osoba ne mora znati, pazi, da ima nisko samopoštovanje! To možda misli jer, ne znam, ima lijepo lice ili ima ‘six pack’.
dr. Hrvoje Handl

Također, ono što možemo speriodično (ovisno o šokantnosti neke/nečije originalne objave na društvenoj mreži – odnosno, brzini i količini reagiranja i komentiranja te iste originalne objave) češće naći u medijima, je taj neki, nesigurni ali dodvoravajući korak prema ‘plus size modelima’. Jedna vrsta zdravih argumenata pokušava dohvatiti ‘plus size modele’ nespremne, ali ‘plus size modeli’ imaju jedan nepobjediv (PR) argument, kojeg se može upotrijebiti baš svaki put. A taj je da svatko ima pravo osjećati se dobro u svom tijelu. Što je mudra i neosporiva istina na ljudskom nivou i nitko na to nema što reći. Tako je. Osjećati se dobro u vlastitom tijelu je isto tako izbor. Izbor ponašanja i odluka, što ulazi u psiho/emotivni moment, a koji može biti, dopustite, distorziran u odnosu na stvarno stanje stvari.

Ovo pričam i kao ‘urednik’ i kao ‘mama’ i kao ‘žena koja je vrlo svjesna ideala ljepote’ – svaka krajnost, koja se tiče izgleda, kakve možemo vidjeti u javnom prostoru, a ono što je još važnije, javnom prostoru, koji je itekako dostupan djeci, koja još uvijek razvijaju svoju percepciju prema izgledu ali i svijetu – sexy slika ‘osjećam se dobro u svom tijelu’, koja se javno slavi, kako bi generirala još više popularnosti i moći utjecanja u konačnici, bi trebala doći uz screenshot krvnog nalaza (ili je screenshot u posjedovanju redakcije), na kojem se vidi da su organi neoštećeni, da su sve vrijednosti u balansu, kako radi štitnjača, koliki je kolesterol i indeks masti, koliko brzo se zapušete ako krenete po štengama gore, kako EKG danas, i slični podaci. Ne bi bilo na odmet i mišljenje psiho-doktora, ali to bi trebalo općenito za ljude koje predstavljaju po medijima, znam, radikalno. Eto, kul. Vrijedi kako za krajnosti u mrežastim čarapama (u čemu je štos s tim mrežastim čarapama, točno?), tako i za ‘štrkljavice’, koje propagiraju istu poruku, dobrog osjećanja u vlastitom tijelu. Fair play. U ovom cirkusu izbrisali smo granicu između pojmova ‘lijepo’ i ‘zdravo’ – lijepo ne mora značiti zdravo, već vjerojatnije – popeglano + namješteno + obrađeno = znalački isproducirano.  

‘Plus size’ nije ‘sexy’ iz zdravstvene perspektive. Šutnja, ili još gore, ‘okretanje ploče’ oko te priče, radi svima nama, a ponajviše javnom zdravlju i zdravstvenim sustavima ogromnu medvjeđu uslugu.

‘Pretilim ljudima treba interdisciplinarni pristup i pomoć, priča je izuzetno kompleksna, nije slučajno da se takva stanja redovno tretiraju u suradnji s Dnevnom bolnicom za poremećaje prehrane (dr. Handl, mag.nutr Žanko i ekipa). S druge strane, iako uvijek većina diktira ‘javno mijenje’, pretili ljudi sigurno nisu u poziciji posramljivati ljude koji ne pate od te bolesti. Biti fit (ne imati višak masnog tkiva) = biti zdrav. A kad smo kod toga, u znanosti dugovječnosti potvrđeno je da nema te nutricionističke/lifestyle/fitness intervencije koja utječe na dugovječnost i kvalitetu života koliko tome doprinosi gubitak masnog tkiva (ne kilograma)! Nikakva autofagija, ekstremna tjelesna aktivnost, izlaganje hladnoći/toplini, ‘fastinzi’ i srodna ‘ekipa se ne mogu ni izbliza mjeriti s benefitima kakvo na ljudsko zdravlje nosi smanjenje masnog tkiva.‘
Dr.Sc. Sebastijan Orlić

Čini mi se da u svim tim ‘našim pravima’, su se izgubili podaci koji život znače, odnosno podaci poput onog da osim što smo poprilično nezdrava nacija, smo i najdeblja nacija u okolici i šire, skroz do rubova kontinenta ustvari – o tome se piše i priča na neke važnije datume, međunarodne i slične podsjetnike na zdravlje čovjeka. Zato ponovimo;

‘Bolest debljina (šifra bolesti E66, MKB X revizija) značajan je rizičan čimbenik za razvoj danas vodećih zdravstvenih prijetnji. Prema Europskoj strategiji prevencije i kontrole kroničnih nezaraznih bolesti identificirano je više rizika, a od svih prepoznatih rizika, samo prekomjerna tjelesna masa i debljina leže u podlozi i predstavljaju značajan rizik za razvoj svih pet kroničnih bolesti. Uz to, debljina je značajan rizik i za dodatna dva biomedicinska rizika, hipertenziju i dislipidemiju.

Sve osobe koje imaju body fat iznad 20% (muškarci) odnosno, 30 % (žene), imaju prekomjeran udio masnog tkiva koji djeluje pogubno na dugoročno metaboličko zdravlje. Pritom je savršeno nebitno koliko kilograma imaju. Iz tog je razloga BMI faktor nereprezentativan, ali može biti indikativan, posebice u zemlji poput Hrvatske gdje se na fizičku aktivnost često gleda kao na kaznu/mučenje.

Iz navedenih razloga, ako uočite osobu koja ima manji udio masnog tkiva od gore navedenog, čestitajte joj i neka vam ista bude motiv/uzor za vlastitu životnu promjenu. Vaše tijelo i vaše zdravlje će vam biti zauvijek zahvalno.’
Dr.Sc. Sebastijan Orlić

‘Mršavost’ je oduvijek definirana kao problem, jer je tanka linija između objektivnog i subjektivnog, a u osnovnoj ideji je bolest ili siromaštvo. No, ‘bolje da ljulja nego žulja’ nije istina niti može ista biti, baš za sve nas na ovoj planeti -statistički, a pogotovo ne samo zato jer je to lakše reći i napisati, nego izmjeriti indeks masti.

Svatko ima pravo izgledati kako hoće, jer svatko nosi svoju odgovornost za svoje postupke prema sebi. I dok ti izbori ne štete drugim ljudima, ne dotiču ih se niti utječu na njih – što nas briga za to, je li se netko trpa hranom u 2 ujutro potpuno svjestan svih viškova ili je netko u strogom trening režimu i broji svaku kaloriju. Ako želimo pomoći nekome tko ima problem, neprikladna pitanja i komentari nisu put izlječenju, već vjerojatnije samo još većem problemu. Riječi mogu biti iscjeljujuće ili kao mačevi, ne zaboravite.

Zaključak ovog teksta je jednostavan – drugi put kada mislite da imate pravo nekome reći nešto na temu izgleda, pa i da je zapakirano u ‘dobronamjeran’ savjet, neka bude afirmativno ako već verbalno nešto mora biti. A nekad je bolje i prešutjeti, jer ustvari nikad ne znate koliko je rječita ‘budala’, koja stoji pred vama i što bi vas mogla protu-pitati o vašem izgledu, ili još gore… bježe nam podsvjesne reakcije na vidjelo – to nitko ne želi.

Be good.