‘Jako arogantni i bahati ljudi kriju duboko u sebi jako malog nesigurnog dečkića ili djevojčicu.’ – Intervju Dr. Hrvoje Handl, I. dio

Pojačavanje ringa ‘moderni život’ rezultirao je velikim skokovima u načinu života i percepciji istog, ali isto tako rasplamsao je psihološke poremećaje. A ukoliko oni, koji sudjeluju u ‘modernom životu’ ne dobiju updateanu edukaciju, ‘društvenu dozvolu’ ili još važnije, onu od samoga sebe, da se osjećaju loše, čudno ili samo drugačije i nedefinirano, poremećaji koji se tiču ličnosti, s vremenom mogu postati ona debela, otrovna i masna ‘prašina’, koja će obavijati sve što gnječi prsa, boli želudac ili možda i potpuno otpuljuje svaki drugi osjećaj. U takvim stanjima, pojedinac ne može otkriti zašto pati, a onda se i čudi zašto je život kaotičan na svim nivoima. Ili da barem nije onakav, kakav je trebao biti – ‘po planu’!
‘Narcistični’ i ‘Grančini poremećaj ličnosti’ dolaze s paketom ‘obitelj’ odnosno što god da je to predstavljalo za nas u trenucima odrastanja, a iz kojih smo svi izašli s ‘uputama za život’ – i svi koji sada ovo čitamo, smo evidentno prošli godine podsvjesnog formiranja obrazaca po kojima ćemo se kretati nekad kroz budućnost. Zato se ovi poremećaju tiču svih nas. Kud sreće da ste iz svoje obitelji uzeli samo najzdravije i najoptimalnije, ali nema brige, jer sve da i niste, život će vam često davati šanse da se zapitate ‘koje sidro i koja cima me drže i kako da ih otpustim’. 

Bilježim vam sa štovanjem dva poremećaja, koja su me potpuno začarala, a koji su pojavom društvenih medija dobili svoje ‘ulje na vatru’ i zbog kojih je pred vama ovaj mali roman.
Na sva moja pitanja strpljivo odgovorio – Psihoanalitičar psihijatar, dr. med. Hrvoje Handl (Voditelj Dnevne bolnice za poremećaj hranjenja pri Klinici za psihijatriju ‘Sv.Ivan’).

Fotografije: Pixell, Unsplash

---

S. Odmah da zainteresiramo sudionike s premisom koju ganjam. Dakle, koliko sam ja skužila ako nismo emotivno zrele osobe, koje su našle svoj centar iz kojeg postupaju odnosno u stanju su promatrati misli i osjećaja iz te pozicije, a onda posljedično i reagirati iz te pozicije – može li biti da smo mi svi ili neki oblik narcisoidnog poremećaja ili onaj granični u nekom obliku? Je li to moguće?

H. Mi smo svi donekle poremećaj ličnosti u nekom/mekom obliku.

S. Može i tako. ‘Ajmo riješiti onog balvana s Oscara. Dobro nam se WIll Smith ubacio s ‘THE incidentom’ da uvedemo ekipu u narcisoidni poremećaj gigantskih razmjera. Gadila bi mi se blizina takvog čovjeka u mojoj okolini. Potrebna je velika ego veličina za takvo impulzivno ponašanje (Smith je mogao preko svojih platformi i zbog većeg medijskog interesa za njim, naknadno PRovski uništiti Chris Rocka, argumentima u kombinaciji s osjećajima)  – nepoštivanje protokola takve manifestacije, iskazivanje agresije pred milijunskim gledateljstvom, potpuno nepoštivanje prema tuđoj profesiji… realno Gervaisa ili Chappella su dosad već trebali smaknuti na svakom nastupu. Ovako na daljinu, je li to na djelu bio jedan 1/1 narcisoidni poremećaj, naravno, dostojan holivudskih razmjera?

H. Da, ali to je izašlo iz njegove uloge u tom trenutku!

S. Molim? Misliš kao da je bilo narihtano? Nije. (u trenutku ovog razgovora, Smith još uvijek nije poslao priopćenje za javnost u kojem se ispričava)

H. Ne da je namješteno, nego je on toliko u toj ulozi Richarda, još i nominacija, da je on postupio kao taj lik iz filma kojeg glumi, koji je jaaaaaaako brinuo o obitelji, suprotno od načina koji je on to pokazao – Smith je mogao biti dovoljno frustriran i zbog uloge koju je igrao, Richarda tuku ulični banditi, a on ne vraća… Ovaj put je on imao šansu vratiti.

S. Hoćeš reći da ovdje nema narcisoidnosti?!

H. Ma ne, sigurno ima puno veze s narcisoidnim poremećajem nekog stupnja, a u Hollywoodu je velik broj glumaca s jako velikim stupnjem narcisoidnosti… Ima onih koji nisu uopće takvi, ali to se jasno i vidi ako gledamo. Uloga koju igra je doduše isto tako jako narcisoidna. Richard je predvidio ‘veličinu’ kćeri, on ih je trenirao s vizijom, a Smith ga je odigrao sjajno. Richard je bio zaštitnik obitelji. Njegov ispad je i iz ‘uloge’.

S. Dobro. Ja ću ipak bezobrazno zaključiti, budući da se prvo nasmijao fori, i to baš veselo, a tek kad je pogledao uvrijeđenu facu do, je proradila frustracija. Ako ćemo realno, zadnjih 5 godina, njih dvoje pune medije s takvim budalaštinama, daju privatno ‘na izvolite’, ona ima dečka, a on je okej s time (jer ima ljubavnice?) pa nema dečka, pa su svi zajedno s dečkom?… plus svi tračevi o njegovoj nevjeri su ustvari… rezultirali spašavanjem ‘nečega’ u tom trenutku. Da, Smith, ipak jeste zaštitnik koji stavlja obitelj na prvo mjesto. Ovo tvoje s ‘Richardom’ se ustvari super slaže sa cijelom pričom. Daje njegovom impulsu opravdanje jer je živio taj lik mjesecima. Kakav čvor trauma, osjećaja i ega. Ok, riješili smo. Vratimo se na definicije narcizma.

H. Narcizam, kao pojam, je prvi put izašao iz Freudovih zaključaka, a taj je da je narcizam investicija ega u libido. Pojednostavljeno, to su frajeri i žene, kojima je užasno bitno da su u krevetu dobri. Ne za sebe, nego za druge – da je seks za drugu stranu top!
Tu priča kreće s definicijom, a kasnije je Heinz Kohut nekako najljepše objasnio i obranio narcizam. Do Kohuta, narcizam se smatrao negativnom kategorijom u mnogim psihoterapijskim krugovima. Kohut, psihoanalitičar koji je poslije II. svjetskog rata pobjegao u Ameriku u Chicago, a tamo je radeći s pacijentima skužio da klasične metode liječenja ne ‘rade’. Dok je promatrao pacijente je shvatio da ljudi, koji se osjećaju jako malo, nevrijedno i nedostojno – se mogu braniti velikim, grandioznim obranama. Kada je to ‘prokljuvio’, donio je cijelu teoriju o narcističnom razvoju. Kada je to predstavio, 1957.-e, jasno, svi u Chicagu su ga popljuvali, ali zato je danas, u Muzeju psihoanalize, centralni prostor posvećen upravo njemu.
On se prije svega zamjerio jako svim pristalicama i štovateljima Freudovske teorije, jer se usudio reći da nama nije glavna fora zadovoljavanje seksualnog nagona.

Nagonska snaga njegovog teorijskog pristupa je u pojedinčevom progonu ambicije, dok je nagonska snaga Freudovskih teorijskih osnova – u pojedinčevom progonu seksualnog zadovoljenja.

To je otprilike stav ‘moram biti najveći, moram biti najbolji, naj u svemu što god da radim’ – u nekom praktičnom smislu. Na prvi pogled nije bitno kakav je partner pored mene (naravno da je bitno, kada zagrebemo dublje, zašto smo izabrali partnera s točno tim karakteristikama, što nas je privuklo…), kakav mu je karakter, bitno je da ju/njega zadovoljimo toliko dobro da smo najveći u tuđim očima, da je netko u nekom pogledu presretan… A još šira slika o narcizmu da želimo impresionirati. Nekoga, sve, nebitno, samo da je fascinacija…

S. Ok, a otkud ide želja ili potreba za fasciniranjem i impresioniranjem nekoga, odnosno ovisnost o tom osjećaju da smo fascinirali nekoga?

H. To ti je priča o mami. Kohut kaže da beba kada je mala, kada se rodi pa ju mama nuna/nana u rukama i gleda bebu – beba gleda mamu u oči. I ona vidi onaj jedan sjaj u maminim očima (The Gleam in the Mother’s Eye); to je sjaj, kojeg ima mama kada zaljubljeno gleda u svoju bebu, a beba se u tom sjaju ‘kupa’. Ona ovisi o sjaju u tim očima. Ona mora biti centralna pozicija maminog života kada je tako mala. Mama bebi služi kao da je kraljica ili kralj. Bebine sve potrebe moraju biti zadovoljene, a ako mama dovoljno služi te potrebe, dovoljno se divi bebi i zbog bebe, kasnije neće nastati narcistični poremećaj.

S. (‘minuta za poginule’) … Prema toj teoriji, ako je nedovoljno divljenja i pažnje, jer je mama okupirana drugim faktorima, ako se ‘divi’ nečemu više nego bebi… onda malo biće izraste tako da cijeli život traži nečiji sjaj u očima i želi da mu drugi služe kao što mu je mama trebala služiti onda kad je to biće bilo beba…

H. Da. Ali nikad nije sve 1/1. Postoje i druge priče kasnije, koje se mogu identificirati s narcističnim obranama… ljudi koji djeluju jako narcistično, jako bahato, jako arogantno… kad uđu u terapiju i kad im stručnjak malo pojasni, sve te obrane, kao što su grandioznost, posebnost, jedinstvenost… Ti pojmovi se malo približe i objasne na emotivan način, da čovjek ‘shvati’… A sve kako bi se ta struktura shvaćanja malo rasklimala – kako bi se narcistične obrane obradile, shvatile, pojmile i prihvatile, onda vidimo da se radi o ‘Graničnom poremećaju ličnosti’ (Border Personality Disorder). To je onda, na primjer, ‘border’, koji se brani narcističnom obranom. I danas, takvih, ima puno. Pazi, a s time se jako muče i psihijatri – definiranjem narcističnog u odnosu na ‘border’ i obrnuto.

S. Možeš mi please navesti par tipičnih narcisoidnih obrana?

H. Grandioznost – osjećaj veličine mjerljiv s razinom vladara svijeta… kralja sunca… boga… božanstva… svemoćnog lječitelja i omnipotentno-plemenitog diva. To je osjećaj posebnosti u kojem se možeš družiti samo sa sebi sličnima i posebnima, koji ti se stalno dive i ponašaju se shodno tvojim potrebama i tvojoj kontroli.
Osjećaj kontrole prema obitelji, prijateljima, poslu, i svim okolnostima koje se može kontrolirati. Takva obrana znači pojam kako nešto treba biti u doslovno savršenom smislu, kako si zamislio nešto…  U slučaju da tako nije, ogromna količina emotivne energije pretvara se u bijes (na van), ili sram (na unutra).

S. Dakle, da se vratimo na definiranje narcističnog u odnosu na ‘border’ – nijanse odlučuju?

H. I ne samo nijanse. Za to treba poznavati teoriju transfera. Teoriju odnosa.

Kad sjediš s ‘narcisom’ u prostoriji, tebe nema. To je glavna priča.

S. A kada sjediš s ‘borderom’?

H. Ima te. I jako te treba. On te, također, može mrziti iz dna duše jer te treba, ali te treba. Dok će ‘narcis’ fascinirati, impresionirati i sve drugo, ali ako odeš – on može bez tebe.

S. Uvijek dođe nova žrtva za fasciniranje?

H. Da. S pravim narcisom, mislim na narcistični poremećaj ličnosti, ti nemaš osjećaj da postojiš.

S. Ova priča će vidim već, biti baš dobra. Netko, tko je u stanju analizirati svoje odnose, može puno shvatiti promatranjem iz ove pozicije, pogotovo oni koji žele shvatiti neke odnose…

H. Da, istina. Ali pravo pitanje je ZAŠTO biraju takve partnere ili odnose zbog kojih će jedva čekati pročitati ovaj tekst…

S. True that. Pisala sam o tome, koliko je stravično teško prihvatiti svoju odgovornost i odgovoriti si na pitanja zašto smo izabrali partnere kakve smo nekad izabrali. Rijetko što je tako teško za progutati. Znam kada sam se pitala zašto sam nekad izabrala nasilnog lika za partnera. Kad sam si odgovorila, nije mi bilo dobro, ali je bilo lakše. Uloge roditelja koje uzmemo / posudimo / integriramo su zeznuta stvar…

H. Jesi ti onda postala mama?

S. Ako ćemo iskreno, ja sam se pogubila u jednom trenutku između. Danas sam svoja više nego ikad prije, jako pazim na trigere i poznata ponašanja. No! Ha’jmo mi na opću dijagnozu, ne moju (iako imam super narcizma u sebi)… Narcizam, kako ga još prepoznati, u nekom svakodnevnom ponašanju?

H. Narcis će sve referirati na sebe. Dakle ‘ja sam’. U primjeru, narcis priča neku priču ali onda poentira s ‘a što sam ja doživio, vidio!’ … I nastavlja o sebi. Ili netko priča neku priču, ‘narcis’ će odmah uskočiti na kraj priče s ‘ja’… ‘Narcis’ najčešće ne sluša ono što mu se govori, nego razmišlja kako se to odnosi na njega i vrlo će doživjeti nešto protiv sebe, te se momentalno kreće braniti. Tu je sjeme nekih paranoidnih poremećaja.  

S. Aha. To je ono kada pričaš s nekim, i kad ispričaš kako ti je nešto teško, nekaj se dogodilo, blabla, a ta osoba preko puta tebe kaže ‘a meni kaj se danas dogodilo’, kao da je jedva dočekala da prekinem priču da uslijedi neminovno veća priča od moje..?

H. Da. Ili izraz – ‘to ti nije niš…’
Znaš kak’ pravi ‘narcis’ započne neku priču? ‘Ah, kad se ja samo sjetim…’ I onda čeka tko će se uloviti na mamac. Jer netko bude zagrizao.
Koliko sam priča čuo na tu temu, od kćeri i mama najviše. Kada kćer nakon 25 godina kaže da ima neki ‘poremećaj’, a mama onda bude šokirana zašto joj nije kćer rekla, pa kćer odgovori da ju nije htjela povrijediti… a u 5-oj minuti mama će ‘a kako je tek meni bilo teško!’

S. Dižu mi se traume, idemo dalje. Danas je jako popularno razbacivati se psihološkim izrazima, a da ne znamo da tako širimo stigmu i neznanje, jer realno, 80% slučajeva će biti neutemeljeno, jer nismo psiholozi i psihijatri… Što radimo kada na takav nesavjestan način koristimo takve ‘dijagnoze’ samo zato jer mislimo da znamo što pričamo? Zašto se događa situacija u kojoj možda nekoga opisujemo da je egoističan i egocentričan, a nismo svjesni koliko smo isti takvi, možda još i gori. Kako je to moguće? Zašto se ne prepoznajemo u kritikama prema drugima, pogotovo ako dolazimo iz ove skupine poremećaja ličnosti?

H. Ovo je kompleksno pitanje. Korištenje izraza kao takvo kako si navela govori o tome da je netko ustvari jako okupiran s time i da ustvari ima neki problem u sebi. Jel’ tak’? Kad kreneš koristiti psihološke izraze u svakodnevnom razgovoru, a ne baviš se time na nekom nivou, onda imaš neki psihološki poremećaj kojeg treba promotriti. Kao kada sam ja kupovao bicikl, pa sam bio šest mjeseci opsjednut biciklističkim izrazima i koristio biciklističku terminologiju.
U grubo.
Ljudi koji pročitaju nešto i onda misle da znaju dovoljno, ili da će zbog pročitanog ‘sazrijeti’… to je ustvari narcistična pogreška.

Ne sazrijevamo čitajući… Čitajući razvijamo razmišljanje, a sazrijevamo kroz odnose.

Više vrijedi tvoj odnos s tvojom prijateljicom, s kojom ćeš filozofirati o životu, prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, problemima, mogućim rješenjima, nego što će ti vrijediti dvadeset self-help knjiga. Naravno, pričam o odnosu, koji je dovoljno dubok, u kojem ćete dijeliti osjećaje i biti iskrene jedna prema dugoj, takav dubok odnos te uči, u njemu sazrijevaš.

A što se tiče ne prepoznavanja… To su ti ‘projekcije’. To je tako svugdje, u tim nekim grupnim ponašanjima…

… Ljudi kada govore o nekome drugome, govore najviše sami o sebi. Na jedan vrlo prosti način ustvari, sebe prikazuju kroz takav govor i to se zove projektivnost, a vrlo često govoreći o drugim osobama njih pretvaramo u platna za projekcije naših najdubljih problema. Ti drugi ljudi se nekad u tome ne snađu, pa budu povrijeđeni, i bude im teško…

To su projekcije. Postoji i način jednog uglađenog političara, koji PRovski gradi neku priču – to je druga vrsta, tu se vrlo vjerojatno krije neka vrsta PR strategije. Ali kada se takve kritike događaju spontano na privatnom nivou, tu ustvari ništa ne dobiješ, osim slike osobe koja priča.

Problem onih koji se bave svim tim terminima, samo zato da se bave, je taj da što više ‘znaju’ – to manje znaju u konačnici. Netko tko nije pročitao nijednu knjigu, može biti sto puta mudriji od nekoga tko ima knjižnicu doma. Ta se obrana zove intelektualizacija i sprječava pristup autentičnosti kako sebi tako i drugima; ‘znam hrpu toga iz hrpu knjiga, sam sebi sam u tome neprijatelj… jer, umjesto da kažem kako jeste u tri riječi kako se osjećam, upotrijebit ću 300 tisuća svih drugih riječi jer se, na primjer sramim pred tobom, jer mi se sviđaš, pa zakompliciram sve do daske.’

S. Kužim. Što radimo, u konačnici kada neoprezno koristimo izraze kao što su ‘psihopat, sociopat, narcis, šizofreničar’…? Jer toga ne nedostaje kroz sve medije kojima smo izloženi. A tek u komentarima… Tu se vidi koliko je potrebna edukacija o društvenim mrežama odnosno o doživljaju društvenih mreža. Prvi neka napiše da je ‘netko’ egoističan, narcisoidan, psihopat i sl… Ostali, koji se algoritmom lijepe na to, vide poznatu riječ, misle da znaju sve o tome jer su to vidjeli dva puta u ‘Kad jaganjci utihnu’, i stvara se kritična masa, koja as we speak, stigmatizira osobu, na jedan… utuživ način, zar ne?

H. Stvara se algoritam. Ljudi to ne razumiju. Isto tako ne razumiju da je ‘savršeni’ psihopata, sociopata, i netko treći, jako rijedak! Ljudi koji nemaju trunke suosjećanja su jako rijetki. Ljudi, koji su lišeni savjesti također. Barem su dovoljno rijetki, da se ne bi trebali razbacivati tim izrazima jer ne znamo što znače točno. Na kraju se to svodi na razbacivanje povreda, utuživih uvreda i projekcija. Upoznao sam puno ljudi, koji su za druge rekli da su psihopati, a oni sami su bili puno bliže tom pojmu nego ovi koje su ocrnili. Jer zapravo, ne mogu podnijeti tu sliku u sebi, i onda tako što će projecirati to što ne vole od sebe, na one, koje onda zovu psihopati ili narcisi. A da ni ne znaju što točno znače ti izrazi.
Ali, svi mi imamo dozu narcizma u sebi.

S. Postoji nešto što se zove ‘zdrav narcizam’, je li tako?

H. Apsolutno. Narcizam emotivno zrele osobe je dobar.

S. Je li dobar radi samopoštovanja i samopouzdanja?

H. Ja razlikujem samopoštovanje i samopouzdanje. Samopoštovanje je kada sam sebe upoznaš i poštuješ to što si upoznao. I dobre i loše strane.
A samopouzdanje je vjera u sebe i to što smo upoznali. No, recimo, ja mogu upoznati sebe i poštivati sve što vidim, ali ne moram imati baš toliku vjeru sve to što gledam. ‘Ova odlika je tak- tak, ovo bi trebalo još malo provjeriti, tu nisam baš siguran je li to sve mogu, i slične procjene – to je neimanje vjere u to što smo upoznali i onda to zovemo nisko samopouzdanje.

Kad raste vjera u to što sam upoznao, onda raste i samopouzdanje. Ono ne mora biti usmjereno na kompletnu ličnost.

Na primjer, mogu biti samopouzdan violinist, ali jako nesiguran kada trebam razgovarati s lijepom ženom.

S. Jesu li ‘narcisi’ samouvjereni?

H. Ljudi to najčešće misle, ali je uglavnom suprotno od toga i to je jedna od stvari koje se moraju demistificirati. Jako arogantni i bahati ljudi kriju duboko u sebi jako malog nesigurnog dečkića ili djevojčicu.

S. Je li to onda situacija kada ćemo za nekoga reći da je ‘veliki egoist’?

H. Da, u pitanju je i taština, ali ti ljudi uglavnom kompenziraju. Velik broj, na primjer, sveučilišnih profesora se zna izrazito bahato i arogantno razgovarati sa studentima, ali se na isti način odnositi i prema svojim kolegama. Hrpa političara je takvih. Estradni umjetnici ili samo etablirani umjetnici. Koji na takav jedan libidozan način pokušavaju odbiti nekoga od sebe, ne bi li slučajno ti drugi ljudi sami možda otkrili koliko su prvi, slabi i nesigurni.

S. Ima li veze s ovim što si sad rekao ona jedna situacija, koju ne podnosim, kada sam u društvu nekog para, a onda se uglavnom i najčešće ona prema njemu odnosi kao da je on u najmanju ruku malouman, nesposoban za život, s puno spuštanja, čak i vrijeđanja, rečenice ‘kako si glup’… Mislim, da, naravno da ima frajera koji će se usuditi možda danas to reći u društvu, ali žena je danas puno zaštićenija od takvog ponašanja, nego što je to bilo prije ili nego je muškarac bez samopoštovanja i samopouzdanja. To je onaj neki autoritativni, ‘sve znam o životu, ja odlučujem kako ti živiš’ stav…

H. Da, to je jedna od narcističnih obrana, ponižavanje drugih. Jer kada ja ponizim drugoga, ja sam se stavio iznad njega i tako riješio svoju nisku vrijednost. U odnosu na društvo koje to gleda i promatra, ja mislim da sam se tako afirmirao, ali ne vidim da me drugi možda gledaju na čudan način.

S. Privlače li se narcisi međusobno? Ili je to ++ / – -?

H. Narcisi se mogu međusobno prepoznati, da, a ako se nađu u ranoj dobi, oni se jako lijepo mogu zrcaliti, udružiti, imati jedan ‘kolektivni narcizam’ i biti ‘zajednički posebni’. To u konačnici, može biti, horor. Još k tome ako su uspješni, ako su materijalno osigurani iznad prosjeka, oni stvaraju svoje carstvo, oko sebe skupljaju ljude, koji se njima dive na adekvatan način, na kraju, takvi ljudi žive život u jednoj svojoj, apsolutnoj distopiji.
Za to je dobar primjer kada čitamo u medijima da je netko iz ‘prestižnih’ krugova društva izazvao nesreću, u kojoj je netko jako ili smrtno stradao. Ljudi koji dolaze iz takvih distopija, u kojima je narcizam ukorijenjen u strukturu rasta te zajednice, ne vide konkretno u čemu je toliki problem kako se to predstavlja u tom trenutku, ne kuže koncept. Netko je nešto ‘samo’ i ‘sve se da riješiti’, pogotovo u prestižnim, distopijskim krugovima.

S. Jesu li narcisi super inteligentni?

H. Ne mora biti uopće. Ali, zato visoko inteligentni narcisi mogu biti izrazito velik problem, odnosno izazov u svojim odnosima. Ne samo što se tiče nevjerojatne sposobnosti manipulacije drugima, već i ako su uspješni u svom poslu, što obično jesu. Uspjeh te vrste dokazuje njihovu posebnost, njihova grandioznost se dokazuje narcisoidnim ponašanjem i jedno drugo međusobno pomaže; superiorna inteligencija narcizmu i obrnuto. Rezultat je polarno hladan ‘šef’ kojem ustvari, ne možete ništa. Do njega se ne može, može se lako dogoditi da mu čak i nadređeni ne može ništa – ima ih malo, ali ih ima.

S. Kirurzi, doktori, odvjetnici, glumci… jasno, pričamo o slučajevima koji se ponašaju na opisane načine, nisu svi ljudi sve, odmah da spustimo obrve…

H. Da, naravno. Ustvari što se kirurga tiče, ti pojedinci stvarno moraju imati dobru dozu narcizma da zarežu čovjeka, zar ne? Ima jedan vic o njima… Ma neću ispričati.

S. Daj ‘ajde! Pa vic je!

H. Koja je razlika između boga i kirurga? Bog misli da ne može biti kirurg.

S. Hahahaha, bome… Za biti kirurg treba imati veliku čuku i velika muda.

H. Da, šalu na stranu, postoje kirurzi, konkretno, divni pojedinci kojima grandioznost te vrste nije potrebna, koji poštuju čovjeka ispred sebe i tako se razgovaraju s njim…  Kada na telki nastupi netko iz ‘Dr.’ tabora, ustvari odmah možemo reći je li gledamo ‘čovjeka s misijom’ ili nekog narcisa koji se pogubio putem…

S. Sad je dobar trenutak za ’empatiju’ i narcise…

H. Jooooj, to je jako teško. Skoro nemoguće…

S. Aha! ‘Borderi’ imaju empatiju, ali narcisi ne?     

H. Da, ali ima narcističnih u nijansama i ustvari ih razlikujemo po ‘debljini kože’. Osobe koje imaju ‘tanku kožu’ zovu ’empatičnim narcisima’ – topli narcisi. Takvi imaju šansu da budu bolje/bolji. Oni mogu ‘skužiti’ kada gledaju nekoga u oči, da rade nekakvu frku. Iako možda ne znaju točno kakvu, ali primjećuju promjenu u ponašanju, da je to došlo zbog njih i onda mogu krenuti raditi na sebi. Narcistični, koji imaju deblju kožu imaju puno manje empatije. Dok postoji ona jedna toliko debela koža narcističnih, koje uopće ne zanima kako se netko osjeća zbog njih – ‘to nije njihov problem’ ali, niti malo.

S. Ti imaš dobar primjer za nijanse narcističnog ponašanja unutar neke strukture – to bi bili narcisi koji mogu učiniti promjenu, učiniti okolinu ugodnijom nego što je bila prije…?

H. Da. Dobar primjer za to je status pomoćnih čistačica na odjelima bolnica. Na nekim odjelima, pomoćne radnice imaju svoje prostorije za boravak i odmor ali su to odvojene prostorije od doktora i sestara. Stvarno nekad to pravdaju higijenskim uvjetima, ali… to je ipak ona premisa ‘mi smo viši, vi ste niže’. Mi intelektualci ne podnosimo trivijalne razgovore, jel’ tak’?
E pa ovdje na našem odjelu, mi smo to ukinuli, samo da se zna! Znaš kak’ je super kad bilo koju pomoćnu radnicu dovedeš na božićni party, kad dobije poklon od kolega… znaš koji feeling kad nju gledaš!

S. A samo je ljudski moment…

H. Samo ljudski.

S. Dakle empatija i narcisoidnost ne idu zajedno.

H. Ne. I obrnuto je proporcionalna. Što je netko veći ‘narcis’, to će manje empatije imati.

S. Ako znamo da ‘narcis’ nastaje jer nije pronašao aromu ‘sjaj’ za kupanje, u maminim očima kao beba, gdje nastaje granični poremećaj? Je li ovo tatino područje?

H. Ovo je zajednička kategorija. Granični poremećaj ličnosti nastaje kao produkt ‘dovoljno’ nervozne mame i tate, odnosno njihovog odnosa… Nemirna i nervozna sredina će stvoriti malog ‘bordera’. To je poremećaj djeteta, koje je naučilo da ne postoji mir u odnosima. Da uvijek mora nešto biti uzburkano, ups&downs… i onda tom djetetu nemir jednostavno treba. Ne samo kao djetetu, nego kroz život svoje će ljubavne odnose definirati takvim nemirom i tražiti ga.
Na primjer, žene koje imaju granični poremećaj, njima su mirni muškarci dosadni. Ili, mogu im biti privlačni, ali samo da ih malo iznerviraju, da u njima opet naraste tenzija, da od njih naprave malo nemirnije ljude. Kada to uspiju napraviti, nastane zadovoljstvo. I to nije svjesno, da se razumijemo. ‘Borderi’ nastupaju nesvjesno.

Uglavnom kada se radi o poremećajima ličnosti, ljudi mise da su oni svi manipulatori, da svi to rade namjerno. Oni to uglavnom rade nenamjerno, nesvjesno. Oni zapravo samo rekreiraju svoju obiteljsku situaciju.

‘Border’ uđe u odnos – zaljubi se, sve kako treba već, a onda nakon određenog vremena treba nemir u tom nekom drugom. Ako je i druga osoba ‘border’, osoba koja je nemirna, zaljubljuje se u taj nemir i onda su zajedno nemirni, i ustvari nikad ne dođu na zelenu granu. Ona ima nemir u njemu, on u njoj i to se konstantno izmjenjuje i trese. To je nezrela priča.

S. Jel’ to ona situacija, kada si u vezi s nekim, i taman kada si ti super, miran, sve nekako sjelo, tvoj partner počne izvoditi ‘bijesne gliste’ bez (tebi jasne) osnove, razloga, ili od svake buhe slona, i obrnuto? Jer sjećam se u vezama znalo me frapirati, ta kompletna izmjena energije, a da se pogodimo s feelingom ili približno istom vibrom, brate prođu godine. Jesmo li mi to bili dinamika dva ‘bordera’ s narcističkim obranama?!

H. Ne znamo ‘njegovu’ strukturu odnosa, ali to bi ovako opisano, mogla bi biti otprilike takva dinamika.

S. To pričamo o graničnom poremećaju isključivo?

H. Da, makar kao što sam rekao. Ništa nije 1/1, sve je u nijansama, a i tvoji čitatelji kao i većina populacije, jako teško prihvaćaju nijanse.

Zato sam siguran da će ovaj tekst većina ljudi pročitati s projektnim krajnostima. Molim ih da se toga čuvaju, i da ne idu u krajnosti… Radije popričajte sa svojim psihijatrom i saznajte točno kako ste, od čega i što… umjesto da zaključujete u krajnostima.

I to će biti najčešće crno-bijele krajnosti, a to će tako najčešće shvatiti – ‘border’. Važno je uvijek razumjeti da za svaki odnos imate prvenstveno svoju odgovornost – pitati se ‘koji je moj doprinos ovoj nevolji?’
No, da se vratimo na nijanse… Danas postoji jako puno graničnog poremećaja s narcističnim obranama. Postoje ‘borderi’ s autističnim obranama…

S. Molim? Što to znači? Zvuči kao nešto što bi mogla imati!

H. Evo ti tvoje ‘border’ krajnosti. Ali ne, to je poremećaj koji je došao s digitalnim dobom. Klinci koji su stalno u mobitelima i pred ekranima. Oni ne razumiju jezik emocija, oni razumiju emotikone, ali ne i prave emocije, reakcije… Malo pogledaj, ti klinci su ‘zatvoreni’, plus sada maske, kape, šalovi, kapuljače, sve navučeno preko njih. Ali se mogu potpuno ‘otvoriti’ ako idu na FaceTime s frendom u Japan,u na primjer…  No, u realnoj komunikaciji, direktnoj komunikaciji, kao ti i ja sad, oči u oči – ne. Jezik realne komunikacije, takva djeca, sve manje poznaju. Tu je vjerojatno sjeme mnogih suvremenih psihičkih poremećaja.

… To be Continued…