‘Seksualnost nije samo seks, to je odnos prema vlastitom tijelu, to je nježan dodir kojeg dobijemo od roditelja, odnosno radnje koje razvijaju osjećaje privrženosti, osnovu kasnijih iskustva’ – Intervju doc. dr. sc. Tanja Jurin

Seksualnost je izrazito kompleksna sama po sebi, a ako ju još stavimo u tradicionalne okvire, može nam proći čitav život u uvjerenjima, koja ustvari nemaju veze s onim što seksualnost jeste. Osim što na našem tržištu ne postoji baš velik broj seksualnih terapeuta, zbog same teme, stručnosti ali i sredine u kojoj se nalazimo, pod povećalom možemo tražiti seksualnog terapeuta koji je pritom i znatiželjni znanstvenik i profesorica koju studenti obožavaju ali i osoba koja vrlo transparentno, koncizno i razumljivo priča o temi seksualnosti. Doc. dr. sc. Tanja Jurin svakim svojim znanstvenim i stručnim radom, gostovanjem na konferencijama, panelima i radionicama ili samo u radu sa studentima, još malo više lomi tabu koji je snažno prisutan u ovom društvu, dok istovremeno pomaže parovima koji imaju seksualne izazove. Tanja sve to čini s nevjerojatnom lakoćom i dobrom dozom humora, kao pravi vrhunski komunikator ali u današnje vrijeme, još važnije – kao vrhunski interpretator znanosti koju proučava.

Fotografije: Martina Kenji

---

S. Zašto ignoriraju?

T. Mislim da im je neugodno uopće otvoriti tu temu. A ustvari kad me ovlaš pitaju ‘baviš se time, pa kako to izgleda’… ustvari pokazuju interes prema tome. Valjda je to u njihovim glavama toliko jako intimna stvar da se čini kako je po tome prosto i voajerski pikati, a malo je i ekshibicionistički govoriti o tome. Dakle progovarati o tome je na neki način, samo za sebe… najradije bi rekla riječ – seksualizirano, ali prije bi to bila riječ – vulgarno.

S. A oni drugi, koje tema seksa intrigira?

T. Oni su znatiželjni. Ali, to bude najčešće kao kada dođem u neku srednju školu pa pričam o seksu, pa krene smijuljenje, podsmijeh, kreću zapravo pitanja čiji je kontekst ‘ajmo se šaliti na taj račun’.

S. Kak’ to misliš?

T. Pa znalo mi se dogoditi u društvu gdje je većina muškaraca na primjer, da se znaju baš pretjerano i preočito jako šaliti na taj račun, ili traže tipa neke quick savjete; ‘ajde daj nešto, ajde tri koraka do super seksa’… Ili nastupi  odmah neka vrsta obrane; ‘kome treba seksualni terapeut?! Tko ima problema? Ja nemam…’

S Aha, to je brže bolje ‘samo me nemoj pitati ništa…’

T. Da. Ali to je potpuno razumljivo da su reakcije raznolike. Seks golica znatiželju.

S. A u profesionalnim, znanstvenim krugovima?

T. Ima velik broj ljudi koji me cijene i pozivaju da održim edukacije, da im pomognem i sl. Mali broj ljudi se znanstveno bavi istraživanjem seksualnosti, a isto tako je i mali broj onih, koji će rado raditi s klijentima koji imaju seksualnih problema. Dojam kojeg dobivam jest taj da u znanstvenim krugovima, pogotovo na ovim područjima, kao stručnjak, baviti se ovom temom je isto onako malo ‘prljav psihološki posao’ ili da je to neka jako uska niša, na koju se zbilja ne bi trebala ‘potrošiti’ čitava karijera. Toliko vremena, proučavanja, promoviranja te teme… možda nije vrijedno toga. A neki se naravno vole šaliti, to su tipična pitanja; ‘što radim na vježbama ili kako izgleda praktična nastava.’

S. Da nisu akademici, onda je to kao gore spomenuta ekipa, koju interesira tema ali se idemo šaliti na taj račun iz nelagode… No, ipak meni to više zvuči kao ‘prc’, kada dolazi iz znanstvenih krugova…

T. A da, malo je to kao kada dođem u šesti osnovne i kažem: ‘djeco, ovo su kondomi’, a onda se svi počnu smijuljiti. Nažalost izgleda kao da je tema seksa neka trešnjica na vrhu torte. Stručnjaci za mentalno zdravlje se bave čitavom strukturom života i kvalitete ispod, tom ‘filom’, a seksualni dio nas kao da ne postoji, bar ne u značaju u kojem treba postojati, odnosno da trebaju pitati pacijente i za taj dio njih…

S. Pa, u svim mojih pohodnjama psihijatrima u vrijeme kada sam išla aktivno, i bez obzira što su u pitanju bili depresija i burnout, bez obzira što smo pričali o odnosima (profesionalnim više nego privatnim, što je također u mom slučaju bilo krivo, omjer je trebao biti identičan) nitko nikada me nije pitao kakva sam sa seksualnošću, kako funkcionira taj dio mog tijela… Je li to do edukacije stručnjaka ili je to i ‘preosobno’ pitanje kod njih samih, do čega je?

T. Sigurno je u pitanju manjak edukacije ali i nelagoda. Manjak edukacije kroz cjeloživotno obrazovanje, a pod time mislim i na naš rani razvoj. Mi jednostavno ne baratamo terminologijom, osim tih, nekih osnova ništa drugo. Fali nam okružje u kojem će mladi odrastati u kojem se dijalog o seksualnosti otvara kao i edukacija tijekom obrazovanja, ali i edukacija stručnjaka pomagačkih struka.

S. I da je o tome potpuno normalno razgovarati, kao o kostobolji, depresiji, štitnjači, slomljenom palcu…

T. Apsolutno da. I osim toga, te ranije otvorene komunikacije, za sve pomagačke struke nedostaje obavezno obrazovanje o funkcioniranju ljudske seksualnosti. To što mi sporadično čujemo na nekim kolegijima koji se bave biologijom, hormonima i/ili tijelom kao takvim, ili se kroz partnerske odnose rubno dotičemo seksualnosti, to nije dostatno. Seksualnost je silno kompleksna, manifestacije seksualnosti su brojne, ali i posljedice kada ne funkcioniramo su također ogromne.

S. Kakve su posljedice kada seksualnost ‘ne funkcionira’?

T. Seksualnost može biti problem na razne način, no u konačnici može ugroziti kvalitetu života, ugrožavajući odnose koje imamo. Ljudima stradava kvaliteta života, razilaze se, odnosi gube na kvaliteti i nestaju, između ostalog ali i isključivo samo radi seksualnog problema, tako da… Ne možemo govoriti da je to neka sporadična stvar. Ali, sve i da osoba samo pati jako zbog toga, koja je razlika pati li radi anksioznosti i depresije ili zapravo pati radi vrlo snažnog seksualnog problema, koji mu u konačnici ‘stvara’ percepciju da je defektan, manjkav… Da kao takav nikad neće moći ostvariti fizičku bliskost ili misliti o sebi da je poželjan…

I evo, iskreno se čudim svakom stručnjaku koji preskače taj dio u razgovoru sa svojim pacijentom i ne otvori ovu, silno relevantnu temu. Jer kada nemamo znanje o nečemu, onda na površinu dolaze i izlaze stavovi.

A jedan od stavova koji se događaju upravo zbog toga jest da stručnjak ‘misli’ da ulazi u područje pacijentova života koji je intiman i samo ‘pacijentov’. No, vrlo je zanimljivo staviti u tu istu perspektivu da ginekologu bez problema sjednemo na stolicu, raširimo noge tog istog intimnog dijela, a ginekolog doslovno fizički ‘uđe’ u taj dio našeg tijela i bavi se izrazito privatnim i intimnim stvarima tog, privatnog dijela tijela. Ili će psiholog pitati svog pacijenta o suicidu na primjer, što je valjda najosobnije / najintimnije pitanje koje možemo nekoga pitati… Ali nećemo pacijenta pitati: kakav vam je seksualni život, postižete li orgazme, uspijete li se uzbuditi , je li vam odgovara taj seks?’… Ne pitamo o tim problemima. 

S. Iz razgovora s prijateljima sam primijetila da psihijatri i psiholozi pitaju za seksualnost, ali puno češće pripadnike LGBT zajednice… Vjerujem da je to zbog stigme?

T. Ponovno je odgovor manjak svijesti i znanja pa tada kao stručnjaci znamo pristupiti razgovoru vodeći se svojim stavovima. To nije stručni pristup. Polazimo od toga što je nama ‘normalno’ pa nam svašta potpada pod nešto odstupajuće.  

S. Seksualnost nisu ‘samo problemi’…?

T. Naravno da nisu, manji dio su problemi, ali da do njih ne dođe ili da ih se tretira, treba znati što je ono što razvija zdrave seksualne obrasce, stavove i osjećaje. Ja se bavim problemima u seksualnosti, ali da ih znam dobro prepoznati, potrebno je znati ‘što je normalno’ i kako podržati seksualnost koja je kvalitetna iako je u različitim formama i manifestacijama. Osoba uvijek može naučiti više o svojoj seksualnosti. Danas se jako puno spominje osobni razvoj i osobni rast…

S. … Ali nigdje se ne spominje seks u tome.

T. Nigdje. I svakako smo u situaciji da mi sada trenutno, kao stručnjaci, moramo gasiti požare. Jer imamo premalo stručnjaka za preveliku količinu ljudi koji su ispod minimalnog minimuma mentalnog zdravlja u kojem ih moramo dovesti funkcionalnu razinu, smanjenje te opće patnje. Ali to ne znači da ljude koji su ili dobro ili da seksualno okej funkcioniraju, ne bi trebalo opremati s vještinama i znanjima. Prvo ne bi li prevenirali neke poteškoće i smetnje kasnije u životu. Drugo, da se seksualnost istražuje. Da vide što njima više paše i odgovara možda. Gdje taj užitak može biti intenzivniji. Zna se da veze što duže traju, opada ta neka želja, kako to sačuvati, održati… Takva pitanja znače promišljati o seksualnosti i onda kada nemamo neki problem.

S. Što nas vodi u iskrenu komunikaciju o seksu… Pričat ću iz svog nekog uzorka, obiteljskog okruženja, što vjerujem da je masni prosjek ovog društva… Komunikacija o seksu je ustvari bila bazična komunikacija o biologiji, šture informacije, u konačnici sam morala kroz svoje odrastanje otkrivati baš cijelu temu kroz psihičko/emotivno/fizičko shvaćanje… Takvo neznanje, u kombinaciji s mojim emotivnim razvojem je rezultiralo ulascima u veze koje nisu bile dobre/kvalitetne za mene. To je išlo jedno s drugim, te stvari nisu odvojive… A onda kada uđeš u takvu, vezu u koju te privuklo nekakvo naučeno ponašanje iz djetinjstva, iskrena komunikacija ne postoji, jako je teško progovoriti jedno iskreno slovo partneru iako je to možda taj trenutak, iako postoji iskrena želja da kažeš nešto, sjedneš za stol… I muk. Morala sam čekati potpunu eksploziju različitih potisnutih osjećaja, riječi i rečenica u sebi da reagiram. Zašto?

T. Nitko nas nije učio komunicirati o seksu. A činjenica je da nikad nismo tijekom odrastanja otvoreno pričali o seksualnosti… S time da seksualnost nije samo seks, to je odnos prema vlastitom tijelu, to je nježan dodir kojeg dobijemo od roditelja u početku. Dodiri, škakljanje, maženje, milovanje… te radnje razvijaju osjećaje privrženosti, osnovu kasnijih tjelesnih i ugodnih iskustva… Koliko ćemo se osjećati ugodno kada nam se netko kasnije u životu približi na taj način. 

S. Sve to definira kako ćemo reagirati kao odrasli, kada se nađemo u potencijalno intimnoj, ranjivoj situaciji?

T. Tako je. Nekim ljudima je taj dio potpuna nepoznanica. Klone se bliskosti jer nisu nikada iskusili takvu vrstu intimne kao mali, boje se toga, nepoznata im je. I to u njima stvara nelagodu, a onda naravno, ni ne znaju iskomunicirati taj osjećaj. ‘Nemoj me sada, ja nisam taj tip…’

S. Oni osjete samo neki intenzivan osjećaj?

T. Da, i zapravo ne razumiju taj osjećaj. I okej, jer masa ljudi ne zna raspoznati osjećaj ili ga imenovati, a to je veliki znak da nama fali edukacija u mentalnom zdravlju, neka ‘osnovna abeceda osjećaja’, da ljudi mogu razumjeti što se događa, da razumijemo kako uz osjećaj neminovno dolazi i neka misao, odnosno interpretacija tog osjećaja / situacije.

Ljudi jako često osjete nešto, detektiraju taj ‘neki osjećaj’, ne znaju što predstavlja ili njima znači, on aktivira neke misli, a ako se zbog svega osjećaju na neki način neugodno (nepoznato), onda se miču od čitave priče ili samo reagiraju neprimjereno.

S. Ljudi ne mogu prepoznati moment u kojem osjećaji i emocije vuku misli za sobom, a da je onda sve to osobna interpretacija čitave situacije, ne nužno onakva kakva ona jeste…

T. A onda ako smo odrastali u okruženju koje o tome ne govori, ništa, kako da drugačije reagiramo nego nekakvom vrstom bijega… Odnosno pardon… I ‘ne’ je odgovor. Dakle, komunikacija uvijek postoji.

S. Aha, to bi onda mogla biti i uglavnom sveprisutna upozoravajuća komunikacija o seksu?

T. Da, ali kad ne komuniciramo isto komuniciramo. I kada djeci ne govorimo ništa o seksualnosti, rekli smo im puno toga. ‘To nije tema.’ Ako to nije tema, onda je tamo nešto sramotno, da nije dobro, to je nešto što moramo sami za sebe otkriti. Kada stare generacije kažu ‘ma tko je nas učio o seksu, pa vidi kako smo ispali.’ Da, upravo to – vidi kako smo ispali!

S. Jeste, krasno nam je društvo.

T. Da. I zato ne-pričanje o seksualnosti nije opcija. A događa se onda kada bi roditelji i otvorili temu seksualnosti, ne znaju kako, ne znaju što je primjereno, koja je terminologija, smije li se djetetu od pet godina zbilja opisati situacija kako nastaje dijete ili se ne smije? Smije li se ohrabriti malo dijete ako ga vide da masturbira? Neće zabraniti možda, ali će uz ‘dopuštenje’ doći upozorenje da ‘to’ mora raditi sam.

S. Opet sramota.

T. Nećemo ohrabriti, nećemo reći da je to ugodno, da je to baš krasno iskustvo, da je to radnja za uživanje… No, zanimljivo je da kada mala djeca uspostavljaju kontrolu nad sfinkterom na primjer, idu piškiti i kakati na svoju tutu sami, nasred sobe, imaju kahlice koje plješću da bi dijete ohrabrili, to traje jedan period, pa onda nakon nekog vremena kažemo da idu na zahod to raditi. A onda i da zatvore vrata. Ali ako ih vidimo da masturbiraju, odmah ide neka vrsta restrikcije…

S. Zašto mislimo da djeci moramo tako plastično objašnjavati da na primjer ne smiju masturbirati u javnosti ili pred drugima? Ili konkretno na primjeru pišanja u tutu… Kako to, da klinci kao mali pišaju nasred sobe s pljeskom gledatelja, a poslije ipak odu u privatnost kupaone i do kraja života znaju da tamo obavljaju nuždu?

T. Djeca će to sama shvatiti, djeca nemaju potrebu mokriti i piškiti pred drugima, nasred sobe… odu u zahod, obave kaj trebaju i to ne zato što smo ih mi roditelji upozoravali na to. To jeste prirodan tijek stvari, neće djeca postati životinje, da idu okolo, vade pišu nasred ceste ili guraju rukice u gaćice posvuda. U prosjeku gledano, to se neće dogoditi. Ali tu ustvari pričamo o strahu od seksualnosti djece i nekim mitovima kamo će to odvesti ako se ne sasječe u korijenu, ako pustimo seksualnost, onda će ona biti nekontrolirana ona ‘odlazi’ bez kontrole. Odnosno, da se naša vlastita seksualnost ne može kontrolirati.

Niti jedno ljudsko ponašanje nije toliko doživljeno kao nekontrolabilno kao što je seksualnost, no ono to uopće nije.

S. Zbog straha?

T. Strah nas je ustvari poslati djeci ‘seksualne poruke’ da ih ne bi prebrzo ili pretjerano seksualizirali. Da ne bi srljali u seksualne odnose, da ne bi slučajno djeca spomenula kućnu iskrenu komunikaciju o seksu negdje drugdje, pa onda ispadne da roditelj doma djetetu govori nepoćudne stvari, pa dalje da netko ne pomisli da je dijete zlostavljano ako otvoreno govori o seksualnosti. Sve je to, naravno, potpuno netočno.

S. Ali djeca su po prirodi jako znatiželjna, oni istražuju svoju seksualnost od ranih dana…

T. Razvojno normalno ponašanje djece je voajerističko i ekshibicionističko. U ranoj predškolskoj dobi, djecu sasvim razvojno, interesira što druga djeca imaju u gaćicama, htjet će razumjeti razliku između spolovila dječaka i djevojčica, htjet će vidjeti što drugi imaju u gaćama. Oni ne razumiju koncept privatnosti. No ako ih grdimo ili se skrivamo od djece, mnogi će shvatiti da se svog tijela treba sramiti. Istraživanja pokazuju da ljudi koji su odrastali s roditeljima koji su bili slobodni, odnosno bili nagi pred djetetom imaju bolju sliku o svom tijelu, možda ponajviše jer su imali dobar model nekog tko se svog tijela ne srami i ne vidi ništa sramotno da ga dijete vidi nagog. Prihvaćanje vlastitog tijela jedan je od preduvjeta za seksualno zdravlje.

S. Ali, postoje roditelji koji žele i mogu otvoreno razgovarati sa svojom djecom, baš radi svog odgoja, odnosno, izostanka otvorene komunikacije u djetinjstvu – prema seksualnosti.

T. Postoje, oni koji tvrde da im uopće nije problem pričati i zapravo imaju jako pozitivne stavove o seksualnosti, ali u našoj ‘kulturi’ je seksualnost neka ‘posljednja’ stvar na listi, pa se ne sjete uopće… Pa dođemo do situacije kada se roditelj pita kako da postavim granice svom četrnaestogodišnjaku u gledanju pornografije? A onda pitam kada su počeli razgovarati s djetetom o seksualnosti, onda dođemo do toga da roditelji ustvari ne znaju u kojem periodu bi trebalo početi, na koji način uopće interpretirati seksualnost. Što se uopće sve smatra razgovorima o seksualnosti?

S. A ustvari onda djeca interpretiraju ‘seksualnost’ odnosno sve informacije dobivene na tu temu na svoj način…

T. Pa ja sam super primjer za takvu situaciju; kao djevojčica sam bila jako uvjerena u to da postoji zadani broj orgazama kojeg mi žene imamo i da se mogu svi potrošiti.

S. Tko ti je to rekao? Jesi to čula negdje?

T. Nitko nikad mi nije tako nešto rekao. Moj um je to osmislio sam, a ja nisam to uopće propitivala. Nisam imala koga pitati, a da sam i imala, ne bi se usudila ništa pitati. A ono što je bilo u meni, je bio konflikt između zadovoljstva orgazma i velikog srama da radim nešto što nitko ne smije znati, plus što sam mislila nakon svakog orgazma ‘evo, sad sam potrošila još jednog, a kasnije u životu kad ću imati muža, možda ih više neću imati.‘ Super-smiješno i tužno istovremeno.

S. Kako je to utjecalo na tvoje buduće partnerske odnose?

T. To je ostalo malo ‘zapečeno’ u meni; u početku, kada nisam mogla imati orgazme s partnerima, nisam znala zašto, ali sam pomislila ‘evo na, potrošeni su’.

S. Pazi, nisi to pročitala nigdje, čula, vidjela… a dovoljna je jedna mala rečenica u nekom ključnom trenutku djeteta (emotivno gledajući), kada ono može povezati nekakvu informaciju sa svojom seksualnošću i nesigurnostima… Rečenica koja dolazi od roditelja kao da se zalijepi za tu emociju koju dijete ima u tom trenutku i te dvije ‘informacije’ postaju jedna cjelina…

T. Tako je. To ne treba biti toliko problematično i obilježiti nas, ali i može. Upravo te pamtljive poruke mogu imati utjecaja ako nemamo iskrenu i transparentnu komunikaciju.

S. Žele li sva djeca o tome pričati?

T. Nemaju sva djeca takvu potrebu (kao što nemaju ni svi odrasli), ali ih treba promatrati i osluškivati kako bi znali… Odrasli su ti koji trebaju progovarati o tim stvarima, a ne čekati da dijete dođe s nekim pitanjima o seksu ili seksualnosti… Na nama je da modeliramo svojim ponašanjem, da razgovor o seksualnosti nije ništa čega se treba sramiti. To ne znači da je na nama da im pokazujemo seksualnost… ni blizu! Ali činjenica da imamo moć govora bi trebala značiti da o tome pričamo, da pitamo i da s interesom slušamo odgovore.

S. Ustvari da pokažemo prema bilo kojem djetetovom interesu – iskreni interes! Bilo što da je u pitanju, a pogotovo seksualnost.

T. Mislim da su dječaci malo zakinutiji u odnosu na djevojčice. S djevojčicama se kreće ranije razgovarati iz razloga zaštite i upozorenja. Kao što i mame imaju osjećaj da je lakše pričati sa curicama ‘o tome’.  A onda vidim mame koje su izrazito samosvjesne, no smatraju da će razgovor sa sinom biti neprimjeren. Da ‘ona nema što s muškim djetetom pričati o seksualnosti’ jer nema penis, pa ne zna i/ili možda je taj ‘interes’ sina u odnosu komunikacije s majkom nešto što je bolje ne otvarati da se ne bi nešto, bilo što povezalo s njom kao mamom. Neugodno joj je, tata treba otvoriti tu temu sa sinom… A ako netko malo priča o seksualnosti, to su muškarci.

S. Ta komunikacija izgleda uglavnom kao ‘(pornić) -penis – vagina – (kondom)’… Pričamo o prosjeku, da se podsjetimo samo…

T. Da, čak i muškarci koji su dovoljno samosvjesni po tom pitanju, ne pričaju međusobno o seksualnosti ili općenito mentalnom zdravlju jer bi mogli odati dojam na van da su ‘slabići’.

Očevi jako teško otvaraju tu temu sa sinovima. A ja mislim da bi trebali itekako razgovarati i s kćerkama!

S. Da, to je jedan od načina da kćer kasnije u životu ima puno zdravije partnerske odnose, ako je nekad kao djevojčica od svog tate dobila sigurnost da je potpuno okej pričati s njim (bliskom muškom osobom, ustvari) o svakoj temi, pa i seksualnosti… Pažnja koju će nam pokloniti otac u ovom slučaju definirat će puno toga kasnije.

T. Mislim da je važno ponovno to vidjeti kao priliku da se čuju pitanja i odgovori od osobe suprotnog spola. No, generalno je nevažno tko će otvoriti tu temu. Glavno je da ju bar netko otvara. Roditelji se oko malo tema dijele prema rodno specifičnim temama, pa ne bi trebali niti oko seksualnosti. Ovo o čemu ti pričaš, spada pod neku vrstu ‘razvojnih povreda’, koje smo nekad razvili tokom odrastanja, a kada smo učili komunicirati o sebi. Ne treba generalizirati, mi smo preindividualni, ali, na primjer, ako me jedan roditelj jako ignorirao na primjer, tata… ja kao djevojčica ću možda to interpretirati da nisam dovoljno zabavna, lijepa, pametna kako bi se tata družio samnom… I ne mislim pod time na mene kao ‘seksualno biće’ tada – brinem jesam li dovoljno interesantna da se tata druži samnom kao osobom, uopće.

S. Kako se to manifestira kasnije u životu te djevojčice na primjer?

T. Djevojčicu može ta ‘rupa’ od pažnje koju nije dobila, na primjer, kasnije dovesti do toga da djevojčica / žena koristi svoju seksualnost kako bi punila baš tu prazninu… Da bi dobila pažnju i osjetila ono što je htjela ustvari kao djevojčica od tate. Tako se stvari povezuju u nama, ako smo nesvjesni. Mi tako ponavljamo obrasce.

S. Aha, to je onda otprilike ono što mi je Handl rekao za ljubomornu scenu između dvoje, na tulumu, žena 1 vidi kako žena 2 koketira s njezinim partnerom, a ustvari ono što se u njoj budi na jako dubokim nivoima je npr malena djevojčica željna tatine pažnje, za koju se morala boriti jer je imala sestre ili braću?

T. Ovdje ustvari pričamo o odnosima konkretno. Mi kada smo mali, nema šanse da nešto što je došlo od nekoga iz naše uže zajednice, mama, tata, baka, deda, prijatelji… shvatimo da je ‘njihovo’. Mi ćemo uglavnom to projicirati na sebe, shvatiti to kao da je prema nama upućeno ili samo nas oblikuje…‘što moram dati drugima da bi nešto dobio, kako će se netko prema meni ponašati da bi dobila pažnju, ljubav?’… i tu nastaje onda perpetuum mobile kasnijeg ponašanja… No tada nam je to služilo kao mehanizam preživljavanja.

S. Tipa, ako sam ja kao malena, stalno radila neke show-ove, predstave, plesne koreografije… pa iako sam bila takav tip, ustvari sam znala da kada to radim, mama i tata gledaju, susjedi gledaju, bila je to ulična predstava… Imam pažnju na sebi i svi su sretni s time – sretni samnom! To je to otprilike?

T. ‘Daj mi attention, radim show, a onda me ti vidiš i ja sam sretna.‘

S. Što se događa kasnije u životu s takvim vjerovanjem djevojčice (mene konkretno) koja traži takvu vrstu pažnje, u različitim nijansama i situacijama?

T. To je nezrela priča, nezdravi obrazac ponašanja koji ustvari kada postanemo odrasli, a tako se ponašamo, to jednostavno više ne funkcionira na taj način, ne daje isti osjećaj kao onda. To nije to…

S. Jer, ustvari ganjamo pažnju potencijalnih partnera, a očekujemo da će u nama ispuniti onu rupu, koju je trebao ispuniti tata (muška figura) svojom pažnju i ljubavlju prema kćerki. Nije to ta ljubav.

T. Ali, to su momenti u kojima se mogu dogoditi neka pitanja, tipa ‘zašto ja sad ovo radim, što ja tražim ustvari… Što meni nedostaje, iskreno? Zašto na primjer, želim biti neka medijska ličnost, glumica, pjevačica, influencer…

S. Aha, zašto ja na primjer, idem toliko na van? Zašto ja moram dobiti potvrdu vanjskog svijeta… Ili muškaraca konkretnije?

T. Tako je, to se sve tiče seksualnosti… Pitamo li se, kao odrasle osobe, ‘koja je moja potreba, što je to što meni treba, što me pali…’ Jer ako je moja najveća povreda ‘daj mi puno pažnje…’

… A ne pitamo se što nam treba zbilja, koji je to osjet koji nam paše i želimo ga osjetiti… Žena će možda raditi na tome da dobije što više vanjskih potvrda kroz poruke možda, lajkove, pažnju muškaraca… ‘kako si seksi, kako izgledaš dobro i slično’… a onda ona ne može doživjeti orgazam, na primjer.

S. Kako to.

T. Pa jednostavno – nema poveznice… Pa se onda malo sfejka, malo nešto izvede, ali si je ustvari iznutra sama sebi JOŠ ‘jadnija’. I onda treba JOŠ više. Tu krećemo u začarane krugove, čiji su uzroci nekada u djetinjstvu, prije.

S. To je toliko kompleksno…

T. Da, ali kada bi roditelji vidjeli koji su benefiti otvorene komunikacije o seksualnosti, koliki je benefit za općenito zdravlje, well-being djeteta… Koliko i što znači kada dijete dovoljno poznaje svoje tijelo, nije ga sram svog tijela i u konačnici da jednog dana može pronaći užitak u svom tijelu…

S. Otkriti što stvarno žele ali i ne žele u seksu… A ne pristajati na neke kasnije seksualne situacije, samo zato jer misle da to tako treba. Da znaju razliku između onog što žele i misle da žele.

T. Ljudi misle da probleme imaju samo oni koji su zlostavljani… Imaju, da! Ali pričamo o krajnostima u malom postotku za koje je logično da imaju tegobe povezane sa seksualnošću – kasnije. Za uživanje u seksualnosti, moramo prvo znati uživati u sebi, moram znati svoje potrebe i moram imati čvrsto vjerovanje da se te potrebe mogu/smiju zadovoljiti.       

S. Zanima me kakve su reakcije kada javno pričaš o seksualnosti djece… To ne može biti dobro u ovakvoj zemlji.

T. Da, nije lako i to zato jer posebno težak odnos imamo prema razvoju seksualnosti u dječjoj dobi. Nespojivo nam je da se seksualnost razvija od rođenja, o tome vrlo malo ili ništa ne znamo i da kada se o tome govori javno bude puno šutnje, poneka kimanja glavom i par hrabrih pitanja. Nedavno je na jednom portalu izašao moj neki tekst o seksualnosti u kojem sam govorila i o razvoju seksualnosti kod djece, u komentarima ispod je među ostalim pisalo da ‘kakva seksualnost kod djece od sedam godina, da me treba zatvoriti na Goli otok. Mene i takve poput mene.’

S. Pogađa li te to, upikne u želudac… Obeshrabri li te tako nešto da o tome dalje pišeš i pričaš?

T. Ne pogađa me ni najmanje, a još manje obeshrabruje. Upravo suprotno, takvi komentari mi govore da radim dobru stvar. Kada tako ‘pogodim u sridu’ da uspijem izazvati ovakvu reakciju, mislim si ‘neka, podnijet ću sve komentare koje mi zalijepe… Dobila sam državnu nagradu za popularizaciju znanosti, ali ovaj komentar mi je također jedna … ‘nagrada’!’

…