Zašto je prvih sedam godina ipak važnije od ‘prve tri godine’ života djeteta?

‘Give me a child until he is seven, and I’ll give you a man’

St. Ignatius Loyola, Jezuiti

Bez da sada u obrvama skoči religiozni živac ili da se ovo možda ne tiče onih koji nisu ‘roditelji’… Da vidimo ipak što kaže biologija tijela o ovoj uzrečici? Zašto nije samo ‘prvih tri najvažnije’, već čitavih prvih sedam? Što se događa s djecom do njihove sedme godine? I sa čime to živimo ostatak života ako se ne odlučimo na detektiranje vlastitih uvjerenja na kojima gradimo svoj život?

Drugim riječima, imamo čitavih ‘prvih sedam’ da im pokažemo sa čime će se u životu nositi – ali, nekako blago i nevino, jasno. Dječje naravno.
Sretno nam svima.

---

Kako starimo, zašto se u rečenicama prepoznajemo kao ‘ista stara‘ ili ‘isti stari‘? Zašto to još bolje primjećujemo na drugima, ali odbijamo prihvatiti za same sebe? Možemo li ispravno percipirati što se događa, kuda idemo, jesmo li u stanju utjecati na tu činjenicu, ali isto tako na ispravan način shvatiti da su nas odgajali ljudi, odrasli pak u svojim vremenima i shvaćanjima, sa svojim ‘odgojima’, a samim time, u konačnici možda i shvatiti da smo odgojeni s drugačijim uvjerenjima od onog što ‘sanjamo’ danas? Kao da se u današnje vrijeme spajamo na net, dial up vezom.

Želimo više, tražimo više, ali kao da se borimo s nevidljivim silama.
Zašto naši životi postanu životi naših roditelja ako ne pazimo?
Zašto želimo više, osjećamo više, znamo više, ali, kao da vozimo s dignutom ručnom?

Još uvijek na krilima gostovanja mog ‘generalnog predsjednika’ dr. Liptona, danima pišem različite teme koje je pokrio i ne znam što prvo ‘objasniti’ od svega što je izgovorio u dva dana. Odlučila sam se na temu odrastanja; kakva uvjerenja smo pospremili u sebe kao osnovne postavke prema životu i može li se na njih utjecati. A dr. Lipton na vrlo jednostavan način objašnjava zašto smo danas tu gdje jesmo (ovo se tiče puno šireg spektra faktora od onog na kojeg možda trenutno mislimo da su; duševno/ emotivno; u problemu, nervozni, s očekivanjima, u strahu, itd, itd) te kako je za ukazivanje u kičmu problema, dovoljno pogledati na naših prvih sedam godina života, koliko se sjećamo, doduše.

Da, u to nažalost pripada i ono čega se ne sjećamo – ne sjećamo se jer je to nešto bilo davno, ili čak možda postoji trauma iz djetinjstva za koju pojma nemamo da se dogodila, jer je naš mozak to odlučio pogurati na samo dno postavki, uslijed snažne emotivne reakcije koja se dogodila u tom trenutku… Ha da. Upravo u taj dio nas bi trebali pogurnuti nos.

Zašto? Kako? I što se to, biološki, dogodilo do naše sedme?

Fantastičan je Liptonov pristup tematici. S takvom lakoćom objasniti ljudsko tijelo je za nekakvu nagradu komunikacije. Kada je u pitanju roditeljstvo, odnosno, odgoj dječice koju odlučimo donijeti na svijet, znanost našeg tijela nam govori identično simplificiranim jezikom.

Kao što sam piše – evolucija nas je podarila mozgom koji ima mogućnost rapidnog downloadanja (spremanje informacija iz okoline) nevjerojatne količine ponašanja i vjerovanja u svoju memoriju.

Glavna postavka pisanja o Liptonu jest okolina, nemojte zaboraviti – naše tijelo jest velika membrana koja iz svoje okoline uzima sve što nam treba kako bi preživjeli, psihički i fizički. A za to se možemo zahvaliti Majci Prirodi.

Čitav razvoj djetetovog mozga ide u nekoliko faza, koje se sastoje od nekih suptilnijih faza, a obilježavaju ih različite jačine moždanih valova. Pa je tako prvi ciklus, onaj od 0-7. godina (bitno – ‘0’ počinje u 2 mjesecu trudnoće) najvažniji za stvaranje našeg emotivnog naboja, a mozak u tim godinama jest u miksu Delta (do druge godine – faza dubokog sna kada djetetu treba samo pusa, zagrljaja i osjećaja sigurnosti) i Theta moždanih valova (od 2. godine – faza tzv. transa bez puno kritičkog razmišljanja podvučeno s masivnim dozama povjerenja, do sedme godine života). Da bi pojasnio značenje Theta valova, on koristi hipnoterapiju kao primjer; ‘U hipnoterapiji (kada je u pitanju modifikacija ponašanja, kao prestanak pušenja), pacijentov mozak se uvodi u Theta fazu aktivnosti jer je tada mozak na nižim frekvencijama moždanih valova, a time je pacijent stavljen u sugestibilnije stanje (stanje za ‘programiranje’).’
Jednostavnijim jezikom da djeca u dobi do sedme godine života mogu downloadati nevjerojatnu količinu informacija koje trebaju i će trebati, kako bi opstali na svijetu.

Oni u toj dobi jako pažljivo promatraju okolinu u kojoj se nalaze, a životnu mudrost dobivaju od roditelja, skrbnika i ostalih s kojima provode većinu svog dana. Cijela okolina je uključena, a najveći utjecaj imaju oni koji vremenski provode najviše vremena s djecom.

Bruce Lipton

I to nije nikakva nauka, to znamo. Djeca uče od roditelja (ili tko je već u uskom krugu odgajatelja) sve što trebaju znati kako bi jednog dana što bolje opstali u (modernom) svijetu. No, ono gdje se svi poskliznemo, a ono što danas potvrđuju i dokazuju neuroznanstvenici diljem svijeta jest da osim što im ubacujemo, direktno u podsvijest, ono čega smo svjesni (5% naših radnji), ono što im ubacujemo u spužvu iz koje će crpiti sve daljnje ideje o životu jest i podsvjesni dio nas i svih naših ponašanja (95%). Dakle, meni to zvuči kao, onaj jedan užasnuti – ne guraj prste u utičnicu!! – spada u 5% našeg svjesnog ponašanja. Dok sav emotivan naboj i sve što smo ‘proizveli tijelom’ pod utjecajem napada straha za vlastito mladunče spada u ostalih 95% našeg podsvjesnog ponašanja. Da li to znači da se možda djetetu sve to skupa (vika, strah, panika) zacementirala u glavu, u podsvjesni dio njega, kao jedno veliko uvjerenje – životna opasnost od isprobavanja novih stvari? Hm.

Ne kažem da trebate zapaliti cigaretu i gledati udar struje u vašeg nasljednika, ali zauzeti drugačiji stav možda prema upozorenjima i ukazivanju na opasnost? To zahtjeva nevjerojatan trud i ozbiljno promišljanje o komunikaciji, u svakom slučaju. To je također, situacija, kada se na primjer, mama i tata ne razgovaraju danima, a iako se ne svađaju pred djetetom, u tišini se dure jedno na drugo, sikču u prolazu i jedno drugom doslovce šalju negativu – to spada u onih gore 95% našeg ponašanja kojeg nismo ni svjesni da radimo jer je pod automatizmom – naša reakcija na ponašanje druge osobe. A ono što je još opasnije – nemamo pojma da mladunče upija sve to kao spužva i kao osnovu svojih budućih odnosa.

Mi nemamo pojma da djetetu ubacujemo čitav jedan program ponašanja, koje smo mi sami iskusili, za kojeg se ne trudimo promijeniti jer u tom trenu ne znamo drugačije – emotivi naboj je presnažan. A to ponašanje (durenje i ostale reakcije koje činimo unutar svoja četiri zida) smo dobili od nekoga (tko god je o nama brinuo do sedme) tko je pak odgajan u svom vremenu i najvažnije, sa svim emotivnim shitom koji ga je zadesio u tom osjetljivom periodu života.
(Pročitaj ponovo.)

Promjena obrasca = Promjena percepcije (milom ili silom)

Na primjer. Ako ja prepoznajem svoje rečenice ili reakcije, koje neodoljivo podsjećaju na moju mamu na primjer, što ja radim s time? Mogu šutke prihvatiti, iako sam beskrajno istraumatizirana nekima od tih rečenica/reakcija kroz život, i sipati ih dalje na svoje mladunče. Ili mogu ići pogledati, zašto ja tako reagiram? Što to mene jako muči u svemu tome? Gdje sam to vidjela? A onda krenuti u to zašto je ona tako reagirala? I ići po još malo više pitanja. Kada se dočepamo pravih pitanja (sve u svoje vrijeme), kada dobijemo veći emotivni background njezinih prvih sedam godina života, postane jasnije – Zašto ona tada tako, i zašto sada ja ovako. Tu je krenula sitna promjena mog obrasca. I to promjena na nivou moje reakcije na neku rečenicu ili reakciju došlu iz njezinog smjera. Ona nije promijenila niti će vrlo vjerojatno išta promijeniti do kraja života, ali, ja mogu i želim promijeniti, ako ne želim svojem djetetu prenositi isto ponašanje koje znam da boli, iz iskustva.

Kopanjem sam promijenila svoju percepciju prema problemu (okolini ), a onda se promijenio i taj odnos u tom, problematičnom segmentu.

Ili kada su frajeri u pitanju, što je puno osobnija priča, pa stoga samo osnovno; bilo je potrebno samo kopati i iskreno gledati u figuru jedinog frajera koji nam sipa svoju životnu mudrost (u koju ulaze i svi njegovi odnosi i ponašanja) – našeg tatu. Pogledati njegovo djetinjstvo i s kojim je uvjerenjima on izgradio svoj karakter i život, a onda što smo mi to ubrali kao poželjne karakteristike i ponašanja koja ćemo jednom tražiti kroz svoj život. Meni to zvuči ovako; ako smo nekad završile s nasilnim likom/ovisnikom/Casanovom… Možda treba malo iskrenije, dublje i pragmatičnije pogledati uzore heroje u našim životima.

Pažljivo s riječima

Ako sada znamo (možemo mjeriti aparatima), da dijete u tom periodu života funkcionira po sistemu ‘snimača’, recite, koje posljedice mogu ostaviti na djetetu sljedeće rečenice; – ti si glup/glupa – nikad nikakve koristi od tebe – ti ne zaslužuješ ništa – nikad te nisam trebala roditi… Ne moram nabrajati grozote, koje nije danas rijetko za čuti/vidjeti/doživjeti, bilo gdje da se okupljaju roditelji s djecom, da bi čuli na kojem levelu se odrasle osobe razgovaraju s kikićima. Ili pred njima.

Nepromišljene i trenutne reakcije roditelja, djetetu predstavljaju krajnju istinu, pa tako kao da smo s dozerom, ravno u njegovu podsvijest stavili uvjerenje kao što je na primjer ‘nikad ništa od tebe’ kao uputu. Potpuno nesvjesni da izgovaramo možda najobičniju frazu, čiju definiciju klinci uče tek u osnovnoj školi.

To je ono što nam govore znanstvenici; tada, u tom dijelu života, dobili smo ‘istine’ mudrijih od nas, koje su izrasle na vrlo subjektivnom polju emocija i osobnih istina/uvjerenja. Djetetova svjesnost još se nije dovoljno razvila kako bi dijete znalo da se ne radi o ‘istini’, već samo o činjenici da mama ili tata imaju loš dan, da je netko živčan, odnosno da se roditeljima događa život pred njihovim očima, ali ono što zaboravljamo jest da se naš život odvija pred svim njihovim osjetilima, ne samo očima.

Odnos: Svijest / Podsvijest

Kada kažemo da je dijete u podsvjesnom umu – znači da su emotivna iskustva ta koja ostavljaju trag na djetetu. Dijete još nema razvijenu logiku u tom trenutku da razumije umno što se događa – tijelo je njegov ‘Google translate’. Ovo može biti dobar indikator, ako vam se čini da logika kod nekih odraslih je potpuno ‘zakržljala’, zamislite pod kakvim je emotivnim nabojem ta osoba, potpuno egocentrično fokusirana na svoje emocije kao jedino ispravno stanje – to govori. Samo treba malo promisliti.
Evo i za full force geekove, kroz računalni žargon; podsvijest je emotivna baza pohranjenih programa, čija je funkcija čitanje signala iz okoline i stvaranje obrazaca u ponašanju… Kao hard drive u kojeg smo downloadali sve programe, koje ćemo trebati da bi kompjuter funkcionirao… A ti programi su – sva naša iskustva.

Jednom kada glavnu riječ preuzme logika i svjesni um, oni će davati ideje, a na podsvijesti će biti da ih izvede.

Nešto kao glavni urednik, koji ima briljantnu ideju, koje se nitko nikad ne bi sjetio, ali će na redakciji biti težina zadatka (širina lepeze kontakata, informacija, stečenih znanja, mogućnosti reakcije u određenom trenutku, prepoznavanje trenutka itd… itd…).

Naučena ponašanja i uvjerenja možda uopće ne podržavaju ciljeve odraslog djeteta nekad u životu. Kada svijest ‘naređuje’, podsvijest u svojim programima traži rješenje kako doći do cilja, a jedino što podsvijest na raspolaganju ima jest emotivni zapis naših prošlih iskustava koja su oblikovala naša uvjerenja. I baš obično kada nekome tko je potpuno nesvjestan sebe kažete da je isti svoj roditelj, od te osobe ćete dobiti najžešću reakciju čuđenja.

Kada je Lipton u pitanju on čitavo poglavlje o roditeljstvu i svime što smo ubacili u našu djecu putem, zaključuje; ‘Zato siromašni uglavnom ostaju siromašni, a bogati, mogu biti i baš jako glupi i nesposobni za život, ali će i dalje možda s lakoćom biti bogati. Zato jer bogati roditelji nisu govorili da je u životu teško uspjeti, da je do bogatstva teško doći, i da ne zaslužuju najbolje, već obrnuto. Ako nisu govorili, onda su to pokazivali… Dijete je naučilo samo takvo ponašanje, ono ne zna što znači biti siromašan.’

Postoje načini kako se rješavaju i ti uočeni problemi – promjena vlastitih uvjerenja; hipnoterapijom, mehanizmima psihologije energije i stvaranjem novih navika ponavljanjem. Dr. Bruce Lipton piše blog u sklopu pagea, a tamo ćete saznati sve, ali baš sve, što vas može zanimati o toj temi.

Završit ću najosjetljivijim pitanjem, u ovakvim tradicionalnim uvjerenjima koja se prenose s koljena na koljeno – pitanje razvoda i ostanka partnera u životnoj zajednici zbog ‘djece’. Oduvijek (ili točnije otkad sam se rastala) tvrdim da su sretno rastavljeni roditelji uvijek bolji životni primjeri od onih nesretno sastavljenih, jer imam hodajući, osamnaestogodišnji primjerak koji to dokazuje.

A vi vidite što ste naučili ili ćete naučiti svoju djecu – Koje buduće situacije će prepoznati kao poznate i ‘sigurne’? Što će tražiti vaša malena kćerkica jednog dana, ako odrasta uz tatu koji konstantno bježi od mame pod izlikom posla, koji ima ljubavnice, koji pije da zaboravi na nekadašnju ‘slobodu’?
A što će naći sin, nasljednik obiteljskog prezimena – ako gleda tužnu i frustriranu mamu punu prijezira prema tati?
Sve isto. Ako nitko ne pazi.

Na pitanje o uvjerenjima koja su oblikovala njegove buduće odnose, o ostanku njegovih roditelja u braku ‘zbog djece’, dr. Lipton kaže, kao znanstvenik;

‘Kao mnogi tradicionalno nesretni roditelji u pedesetima prošlog stoljeća, moji su roditelji ostali zajedno ‘zbog djece’. Rastali su se tek kada je moj najmlađi brat otišao na fakultet. Da su barem tada znali kako je modeliranje takvog primjera disfunkcionalne sredine puno gore za djecu od razdvajanja roditelja.’