Feel Good filmovi kojima se uvijek rado vraćamo

Postoje oni filmovi koje pogledamo, a postoje oni koje možemo uvijek gledati, kao što su oni, koji u nama probude dobre emocije, sreću, zahvalnost, inspiraciju, nadu… pravi feel good filmovi. Jer, neki put je dovoljno pogledati samo jedan pravi dobri, stari happy end, da osjetimo snagu dobrih osjećaja kako struje kroz nas.
A ako nemate inspiracije za jedan binge-watching, nema problema.
Pitala sam par originalnih i kreativnih žena za koje znam da vole gledati filmove – kojim feel good filmovima se one uvijek vraćaju i zašto.
Ovo je ustvari jedan popis feel good emocija – sretne blagdane želim!

Svaki put kada gledam Short Cuts (Robert Altman, 1993.) u glavi mi svira neki jazz soundtrack. Volim kompleksne priče kroz koje me film vodi za ruku. Kod prvog gledanja sam znala da neće biti zadnje i da to je to -povratna karta bez roka trajanja. 
Volim Društvo mrtvih pjesnika (Peter Weir, 1989.) jer je priča state of the art ljubavi, prijateljstva, nadanja i željenja života, puna ideala. Prvi put sam ga pogledala u tinejdžerskim godinama i svake dvije godine ga pogledam opet. O Captain, my Captain mi je top 3 najsavršenijih filmskih scena ikada.
Help (Tate Taylor, 2011.) sa sjajnim glumicama! Obožavam ovaj film, baš ga ono… obožavam. Nevjerojatan sudar svjetova između bogatih bjelkinja i crnih sluškinja. Svakodnevnica koja te uvuče, koja te natjera da ‘živiš’ i sama te likove. By the way… tko ga je gledao, sigurno se voli vratiti poop-pie sceni sa Hilly i Minny.

As Good as It Gets  (James L. Brooks, 1997.) – može li bolje od priče o ciničnom mizantropu s OCD-om kojeg glumi genijalni Jack Nicholson, a koji na koncu ipak omekša? Ne može.
Zbog priče o psu Baileyju, koji se reinkarnira sve dok ne dođe do svog prvog vlasnika, u filmu A Dog’s Purpose (Lasse Hallström, 2017.), završiš s pola kile maramica u krilu. Ovo je idealan film za raspekmeziti se sto puta.
Midnight in Paris (Woody Allen, 2011.) mi je možda i najdraži film Woodyja Allena; em zbog lijepe poruke da su sva vremena zlatna vremena ako si sretan, em zbog toga što je Owen Wilson u svoj karakter odlično uklopio Woodyjevu smušenost.

Dala si mi za misliti oko tih naj feel good filmova, jer dosta ih je snimljeno i puno sam ih i odgledala, no zapravo rijetko koje filmove ponavljam, a u nastavku je zapravo popis filmova koje ne preskačem ako na njih naletim na telki, već ih ponovim po tko zna koji put. To su definitivno The Holiday (Nancy Meyers, 2006.) i When Harry Met Sally (Rob Reiner, 1989.) – jer su realni, koliko god romantični bili. I predivni film – The Intouchables (Eric Toledano, 2011.), koji je snimljen po istinitoj priči i zato mi se još više sviđa. Kad nemoguće postane moguće – samo treba biti uporan i vjerovati u to i strpljivo čekati da sve sjedne na svoje mjesto.

Cabaret (Bob Fosse, 1972.) je za mene jedini film koji mi govori sve o svijetu, životu, ljubavi, ljudima, meni… Pogledam ga najmanje jednom na godinu… svaki put kad se životno strmopizdim, čemu sam sklona. What dreams may come (Vincent Ward, 1998.) – pa ustvari ne znam zapravo zašto konkretno ovaj film, osim što mi uvijek umiri nervozu. To je baš xanax od filma. I za kraj, Wings of Desire (Wim Wenders, 1987.) jer sam ga pogledala u vrijeme dok smo još vjerovali da umjetnost liječi i da ništa nije vrijednije i važnije od nje.

Moj sin i ja svake godine između Božića i Nove Godine odgledamo Hobbita (Peter Jackson, 2012.) i Gospodara prstenova (Peter Jackson, 2001.).
Znam napamet svaku scenu i dijalog i svaki put ponovo uživam i ponovo se uživljavam. U božićno i novogodišnje vrijeme želim mali bijeg, čaroliju i filmove u kojima dobro na kraju uvijek pobijedi zlo. Treći neka bude bilo koji s Hugh Grantom, može Love Actually (Richard Curtis, 2003.).
Ukratko, želim – bajke.

Pomajka (Chris Columbus, 1998.) mi je na prvo gledanje bio malo cheesy, ali onda sam ga pogledala drugi put, bio je na televiziji i nije mi se dalo mijenjati program. Sjajna priča kako se potpuno različiti ljudi mogu spojiti i postati najbolji prijatelji. Jednog lijepog dana (Michael Hoffman, 1996.) – svatko jednom u životu mora pogledati film u kojem pratimo zaljubljivanje para koji navodno nema teoretske šanse postati par, još kad ih glume superzgodni Michelle Pfeiffer i George Clooney i sve završi onako kako treba uz savršenu pjesmu “Have I Told You Lately”, koju poslije pjevaš danima… I za kraj, Duh (Jerry Zucker, 1990.), jer – kad sve sjedne na svoje mjesto, svi su dobro, pa i oni kojih nema više.