‘Alergična sam na neempatiju i nepravdu, a kako ih je posvuda, teško mi je ne biti inspiriranom.’ – Intervju Ena Rajić
Ena Rajić je psihologica po struci, ali umjetnica u duši. Iako nije stranac na poslovnoj mreži LinkedIn, nisam je viđala po mainstream medijima, a baš volim vidjeti nešto, tako ‘novo’, osvježavajuće u ponudi koju nudi drugima. Upoznajte jednu iskrenu i talentiranu feel good osobu!
Nekad prije par mjeseci, scrollajući LinkedInom u potrazi za idućim, novim, još boljim nego prošlim, naslovom (oh my, kakav zadatak), naletjela sam na Enu Rajić. Nisam laka na klikanju linkova koji se nude na pladnju; pola posla u procjeni da li je nešto vrijedno gledanja ili ne, vidim između napisanih riječi i slike, postavljenih u funkciju mamca. Obično pola ekipe odmah padne na tom dijelu – ne slažu im se namjere u predstavljenim elementima (fotka ili tekst koji ju zaokružuje), no, ne i Ena.
Kad je završio kratki video (link spoken word poezija o davanju otkaza), Ena Rajić je točno bila ona – what you see is what you get osoba, koju tako volim vidjeti. Pogotovo na društvenim mrežama.
Kupljena sam.
Što pokreće i kako razmišlja osoba poput Ene?
Što dobivamo kada je pred nama osoba poput tebe – tko je Ena? Koja je tvoja svrha u ovom svijetu u ovom trenutku? U čemu uživaš, gdje je tvoj flow? Jesi li ikad osjećala duboko u sebi da si netko tko će jednog dana stajati pred kamerom?
Energična, senzibilna i u isto vrijeme buntovna mlada žena koja voli prkositi statusu quo i kroz kreativni izričaj doprinositi zajednici u kojoj živi. Uživam stvarati i realizirati kreativne ideje.
Naprosto obožavam cjelokupni proces kreiranja – od samog pisanja scenarija i pjesama preko vježbanja i učenja teksta sve do same izvedbe.
S jedanaest godina sam ko fol oformila svoj prvi bend, pisala prve pjesme i smišljala koreografije. Mrtva ozbiljna sam željela snimiti album te se ljutila na roditelje jer mi nisu omogućili njegovo izdavanje. Ne smijem zaboraviti napomenuti da su glazbenu pozadinu za pjesme činili kratki instrumentali inkorporirani u sintesajzer.
Kroz djetinjstvo sam prisustvovala brojnim večerima poezije te pohađala dramske sekcije tako da se afinitet prema izvedbenoj umjetnosti rano pojavio. Nisam znala hoće li to biti scena ili kamera. Trenutno je i jedno i drugo – i sve ima svoje čari.
Mene si potpuno zakačila na svoj state of mind s onom spoken word poezijom u kojem opisuješ muku davanja otkaza lošem poslodavcu. Malo je reći da si me pogodila točno u žicu mojih osjećaja, vrlo sam se lako ubacila u prošlost – a takva sposobnost voditelja i umjetnika, danas nije mala stvar. Je li također, to jedna od jakih strana spoken word poezije – emotivna angažiranost gledatelja da se što brže poistovjeti s problemom?
Drago mi je to čuti. Točno to! Draž spoken word poezije upravo i jeste u mogućnosti poistovjećivanja slušatelja /gledatelja s temom. Naime, ova vrsta izvedbene umjetnosti nerijetko za cilj ima predstaviti surovu, istinitu stvarnost blisku čovjekovom iskustvu.
Među temama koje obrađuješ na originalan način je upravo tema loših menadžera, loših poslovnih odnosa, osjećaja i situacija u kojima se čovjek osjeća loše, a ne može se pomaknuti… odakle želja da obrađuješ te teme, koje nisu tako jako tipične za javnu raspravu u društvu poput našega? Jesi li imala loših iskustava u svom radu prije freelanceanja?
Nažalost, malo tko ima dovoljno odlučnosti i smionosti iznijeti takve teme ‘van’, što li zbog ovog ili onog straha. Okosnica mog stvaralaštva je čovjek, a budući da sam psihologinja po struci – intrinzično sam zainteresirana za različite psihologijske teme od kojih je jedna i mobbing. Iskustvo s mobbingom nisam imala, ali poznajem ljude koji jesu. Alergična sam na neempatiju i nepravdu, a kako ih je posvuda – teško mi je ne biti inspiriranom.
Kakvo je društvo u kojem mi živimo, kakva je kultura dijaloga inače, ali i između poslodavca i radnika?
Društvo u kojemu živimo vidim kao čisto kapitalističko s puno prostora za napredak, a kulturu dijaloga mi je teško komentirati na generalnom nivou budući da ovisi o brojnim faktorima. Mogu zaključivati jedino iz osobnog iskustva, pa ako ćemo već o poslovnoj sferi – shvatila sam da ljudi s Balkana imaju ogromni prostor za dijaloški napredak.
Mnogi imaju tendenciju umanjivati vrijednost tuđeg rada (naročito ako govorimo o kreativnoj industriji), cjenkati se, očekivati besplatnu uslugu popraćenu protuuslugom u obliku kave (o čemu sam također pričala u svojoj spoken word pjesmi ‘Platim ti kavu’).
Veliki broj poslodavaca nema kulturu odgovaranja na e-mailove, ne poštuju rokove za naplatu, ne drže se ugovora o poslovnoj suradnji, iscijedili bi radnikov maksimum uz neadekvatnu novčanu kompenzaciju. I tako dalje i tako bliže. Naravno, čast izuzecima!
Iskrenost je također visoko na tvojoj listi prioriteta i vrijednosti?… kako se nosiš sa svojom iskrenošću, odnosno kako se nose ljudi u tvom okruženju s njom?
Biti iskren je oslobađajuće, i vjerujem da je svatko od nas iskusio što to znači. Odrastala sam uz rečenicu: ‘Nek’ bude istina, nek’ bude propast svijeta’, koja me i danas vodi kroz život.
Da istina nerijetko boli – boli, da sam ikad požalila jer sam joj težila ili ju izrekla – nisam.
Neki put mi se čini da ljudi sve lošije i lošije reagiraju na iskrenost u svom okruženju – ja uvijek krivim društvene mreže za taj fenomen najviše. Što misliš kako današnji svijet društvenih mreža – predstavljanja sebe pod filterima utječe na naše umove i percepciju?
Vjerujem da su društvene mreže naglasile potrebu za društvenim nadmetanjem, eksternom validacijom, kao i nisko samopoštovanje te iznjedrile brojne narcisoidne ličnosti na veće platforme. Sve to za posljedicu ima brojne neugodne emocije i stanja za pojedinca. Ljudi se osjećaju nedovoljno zgodnima, lijepima, bogatima, uspješnima…
Što dobivamo jednom kada se odlučimo živjeti autentičnije, iskrenije prema samima sebi?
Slobodu i mir.
Psihologija, satira, video, produkcija, pisanje… su odličan miks skillsa i znanja. Možemo li malo pričati o tom dijelu nas? Vjerujem da je budućnost uspješnog poslovanja u rukama što većeg broja skillsa i novih znanja koje pospremimo u sebe, ali isto tako i naše ‘osobne uspješnosti’. Živimo u jako brzo i nepredvidivo doba – koliko je važno njegovati i vježbati vlastite mogućnosti prihvaćanja novih uloga u životu – što s tim dobivamo? Prošlo je vrijeme jednog zaposlenja i dočekivanje penzija u državnim sustavima – koliko je važno i zbog čega da se upgradeamo, da ne zapnemo na istim tračnicama?
Sposobnost adaptacije i otpornosti (resilience) jedne su od najvrednijih pa i nužnih svojstava pojedinca potrebnih za stvarnost okarakteriziranu nepredvidljivošću, krizama, brzim tehnološkim rastom i sličnim promjenama.
Razvijanjem skillsa, dobivamo brojne benefite poput lakšeg nošenja sa stresom, bržeg oporavka od istog te, na koncu, boljeg psihičkog i tjelesnog zdravlja
Ogroman broj ljudi, bilo da su zaposleni u korporativnim sustavima ili privatnim poduzećima, susreće se s burnoutom, depresijom, potpunim slomom svog bića. Takvim ljudima je dosta teško prihvatiti istinu u tim trenucima, zbog velikog broja faktora, no, kako što kvalitetnije doći do njih? Kako se osvijestiti prije nego fizički dio tijela strada pod prevelikim teretom stresa?
Nije bezveze ona: ‘Bolje spriječiti, nego liječiti’.
Uvijek treba igrati na preventivu – kroz edukacije, kvalitetno vodstvo od strane direktora i managera i osiguravanje mogućnosti odlaska na psihoterapiju ili savjetovanje.
Osim osobnih odrednica pojedinca koje pospješuju pojavu burnouta (npr. neadaptivni perfekcionizam, visoka razina savjesnosti, slabe organizacijske vještine), zaštitni čimbenik je svakako i kvalitetan sustav njegove socijalne podrške.
Prije par dana je počeo s emitiranjem tvoj novi show ‘P.S. Ena’ na Full TV, čestitam, jako je zabavan! Je li stolica preko puta tebe, ‘vruća’ stolica? O čemu pričaš sa svojim gostima?
Najljepša hvala! Prva epizoda showa premijerno je prikazana 16. kolovoza, tek smo počeli i za očekivati je da ćemo eksperimenti sa sadržajem i njegovim formatom. Jako mi je drago što je prva gošća, poznata i višestruko nagrađivana hrvatska plesačica Valentina Walme, komentirala kako ju nitko dosad nije pitao pitanja koja je imala priliku čuti u prvoj epizodi. Povratne informacije publike su me također razveselile budući da su bili ugodno iznenađeni pitanjima, potaknuli su ih na razmišljanja o svom životu i, jednostavno, da na takve intervjue nisu navikli. To i je cilj! Voditi drugačije razgovore, prokopati ispod površine, tražiti smisao i usput se zabaviti.
‘Ne mogu apsurd, ne mogu monotoniju, ne mogu prožvakan sadržaj…’ – a što možeš?
Smisao, otvorenost, kreativnost.
