Psihologija straha – što je toliko privlačno u strahu kojeg bude horor filmovi?

Psihologija straha moćna je mašina, a komercijalizacija iste dovela nas je do svjedočenja uspjesima, koji krase neke od filmova horor žanra. Bazično. No, zašto bi netko svojevoljno proveo par sati u takvom stanju mega-intenzivnih osjećaja koji dolaze u tom paketu? Nemamo li horor priča dovoljno iz stvarnog života? Po kakav drive idu ljudi koji su u stanju 90+ minuta provesti u grču različitih nijansi straha i onda otići spavati kao da su pogledali Pixarov crtić o malim štencima na Božić.  

---

Na box office listi, nakon što odscrollamo redom holivudske hitčine sa super herojima svih kategorija, pa hitove s Tom Hanksom i ostalim velikanima, pa onda o animiranim bogovima kao što su Kralj Lavova ili ekipa životinja u ledenom dobu, prvi ispod svih njih je – IT. Doduše onaj iz 2017. (but hey, that’s your opinion man), ali svejedno stravičan klaun, koji izaziva noćne more, sve i da ne živi u kanalizaciji, već samo na nekom dječjem rođendanu. Jezivi stvor drži tako jako visoku poziciju na box officeu. Zašto? Što to tjera na svjesni izbor gledanja užasa, biranja tog intenzivnog spektra osjećaja, dok je drugima nepojmljivo to… sam sebi raditi, svjesno?

Horor filmovi jesu strašni, znaju biti odurno gnjusni, natjeraju nas na instant razmišljanje o životu, smrti, ideji duhova ili najezdi zombija (koja ne bi trebala nikoga šokirati u ovom trenutku postojanja). 

Ustvari, ovaj tekst je jedan antidose blagdanskom kiču, ali i jedan fun fact moment svim fanovima hororaca, koje uvijek-dežurna policija za zgražanje osuđuje na nekakvu vrstu moralne izopačenosti. Slijedi par zanimljivih istraženih situacija kada su promatrali ekipu uvijek spremnu za ‘teške scene’.

Stimulacija + Fight or Flight = hormoni luduju

Izlaganje stravičnim djelima ili iščekivanje istih stimulira nas mentalno, ali i na fizičkom nivou, i to u velikim amplitudama između krajnosti; negativno (strah, anskioznost…) i pozitivno (uzbuđenje, radost…). Gledanje hororca (odnosno svega što izaziva osjećaje straha u nama) aktivira takav tip stimulacije u kojoj se osjeti najviša doza uzbuđenja u jednom ustvari, grozno strašnom momentu. Kada smo izloženi takvim scenama, sama kemija u našem tijelu se promjeni, a spektar straha može trigerirati i otpuštanje adrenalina, što, znamo, nije bezveze drive.

Iako su filmovi fake i mi to svjesno znamo o filmovima, gledanje hororaca može ‘istrigerirati’ vrlo stvarni fight or flight odgovor u tijelu.

‘Mozak baš ne zna uvijek do kraja točno što je fantazija, a što realitet, odmah i sada. To je isto kao da nekome objašnjavate kako ste zagrizli u limun, a ako upotrijebite jako puno detalja i gestikulacije, onaj kojem objašnjavate može osjetiti kako mu se stvara slina u ustima zbog vaše detaljne priče.’ Izjavila je za ‘Health’, Krista Jordan, PhD. A prema ovoj kliničkoj psihologinji, ista vrsta glitcha može se dogoditi u mozgu i kada gledamo hororce. Mozak kao da zaboravi da se u tom momentu ne događa ništa strašno u stvarnom životu te pojača psihološke odgovore, koji bi bili prikladni kao da je opasnost s nama u dnevnoj sobi. Tijelo se baca u fight or flight mode – preplavi tijelo adrenalinom, za kojim jure endorfini i dopamini, a rezultat je kao da možemo pobijediti Hulka. Odnosno pardon, Jigsawa.

To, opet će ovisiti o samom ‘ustroju’ nas, odnosno koliko smo osjetljivi, koliko smo empatični, koliko jako se možemo ‘ufurati’ u scene, koje gledamo. I odmah možda bolje i standardni disclaimer, nemojte sad ići naglo na horor film jer vam nedostaje uzbuđenja u životu. Previše adrenalina može slomiti srce, dokazano i opisano ovdje. Generalno, ljudi koji imaju slabo srce neka preskaču horor i sličan žanr, pogotovo ako inače prate svjetsko-lokalni raspad sistema ili tv vijesti… Ako ste svejedno spremni za nove stvari, onda krenite s ukletim kućama. Ili sick stalkerima.

Psiholog Glenn D. Walters je identificirao tri primarna faktora, koja hrane našu atrakciju prema stravi i užasu. Tenzija i postepeno građenje iste (kao predigra), potom vjerodostojnost, koja se dogodi u poistovjećivanju s nekim od univerzalnih elemenata neke od univerzalnih vjerodostojnosti, kao što je strah od smrti ili nepoznatog, dakle neke kulturološke, socijalne situacije… I posljednji faktor, koji igra veliku ulogu je nerealističnost. Ovdje pričamo o toj nekoj životnoj nerealističnosti, jer mi znamo da gledamo igrani film na televiziji te bez obzira na realističnost narativa u filmu, znamo da nas čudovište iz filma ne može pojesti. (Bar ne dok je svjetlo upaljeno ili dok ne viri noga s kreveta.)

‘Zamjena’ iskustva i savladavanje… bilo čega, ok je.

Budući da u svakodnevnom životu nećemo doživjeti baš puno stravičnih situacija (samo iritantnih vjerojatnije), kada se susretnemo sa ‘stvarno opasnim’, naša pažnja je potpuno usmjerena na tu situaciju. Mathias Clasen, PhD, tvrdi da je ta privlačnost prema horor žanru ukorijenjena u nama još iz doba pećina, kada je takva opasnost vrebala 24/7. Konstantni oprez bio je potreban kako ne bi postali plijen. A takva vrsta ponašanja učinila je ljude izrazito reaktivnima (podsvjesno), odnosno takvo ponašanje ‘učinilo’ je to našem sustavu za detekciju prijetnje. A budući da hororci tako dobro simuliraju prijeteće situacije, to znači da je naš emotivni odgovor na njih kao da ‘stvarno’ (ovisno o stupnju empatije) živimo tu prijetnju.

Ovdje je twist. Upravo zato jer nećemo iskusiti jake prijetnje i strah svaki dan, hororci su ti, koji mogu pokrenuti taj sustav za detekciju prijetnje u real lifeu pa ih zato i gledamo. Scary shit.
Horor filmovi nisu samo mamci brze pažnje, oni mogu gledatelju ‘pružiti’ osjećaj kao što je post-apokalipsa, invazija vanzemaljaca ili prijetnju napadača ALI u sigurnom okruženju.

Kao rezultat tome svemu, hororci su risk-free posrednici u iskušavanju prijetnji ali i vježbanju vlastitih odgovora na takvu prijetnju.

Također, nakon što je film gotov, gledatelj može osjetiti jače osjećaje postignuća ili samog savladavanja prijetnje kojoj je svjedočio upravo, a to može voditi i u stanje pojačanog samopouzdanja kada su u  pitanju različite situacije, koje mogu isprovocirati neki oblik anksioznosti.

Teorije transfera

Jedna od najranijih psiholoških teorija, koja je pokušala objasniti kakva vrsta užitka stoji iza gledanja horor filmova bila je ona Dolfa Zillmanna o teoriji transfera, u kojoj je glavna ideja da taj žanr stimulira psihološko uzbuđenje zbog straha koje pojedinac osjeti, ali zato što kada film završi, osjećaj olakšanja i uživanja u tom olakšanju, može biti toliko jak da dovede do euforičnog high osjećaja. (Kao kad ovom nasmijanom gadu, koji je hrabar samo pred djecom, iščupaju sve organe na živo. O man, soooooo sastisfying.)

To sve ovisi jasno o stupnju osjećanja osobe, o stupnju empatije, neće takav euforični high doći kao na ‘recept’, ali možete zamisliti osjećaj olakšanja kada svećenik napokon istjera đavla iz neke curke, nakon dva sata molitve i bacakanja po sobi uz maštovite psovke, a prema istinitom događaju. Razumijete? Takvi su za empatične i najintenzivniji – mračne sile za koje baš nitko ne može staviti ruku u vatru da ne postoje, ili je barem uvjerenje kod empatičnih otvoreno za sve sugestije, a samim time i potencijalno moguće… U jednom istraživanju u kojem su ispitivali, doduše, samo frajere, istraživači su otkrili da što je veće uzbuđenje dok su gledali hororistične scene, to je veće olakšanje bilo nakon završetka. Ima smisla. S njim se slaže i Jeffrey Gardere, PhD, klinički psiholog iz New Yorka, koji tvrdi da se nakon gledanja hororca možemo osjećati kao da smo upravo izašli iz velike zone komfora i da smo taj pothvat uspješno i savladali.

Istraživanje mračne strane čovječanstva

Znatiželja prema mračnoj strani nas uvijek je prisutna ali pod utjecajem društva i naše prevelike želje da ‘pripadamo’, tu znatiželju potiskujemo. Horor i slični filmovi nam dopuštaju da se legitimno zabavljamo dok istražujemo mračnu stranu nas samih ali i razmišljamo o drugima. A sve u sigurnim uvjetima.

Ljudi koje pali uzbuđenje i intenzivni osjećaji

Brojna istraživanja su pokazala da ljudi s visokim stupnjem potrebe za uzbuđenje su ti koji gledaju horor filmove. ‘Sensation seeking’ traži riskantna i intenzivna iskustva, a tragači za uzbuđenjem bez obzira na stravičnu tematiku, takva stimulirajuća iskustva kao što je gledanje stravičnih scena, doživljavaju kroz pozitivne emocije, za razliku od ljudi koji ne osjećaju takav drive u sebi.
U odnosu na ostale mjerne parametre, spol je možda najveći indikator kada pričamo o ljudima koji gledaju hororce. Po defaultu, muškarci više uživaju u stravičnim scenama od žena. Jedno od objašnjenja je da žene mogu brže i jače osjetiti jaki strah ili anksioznost. No, kada je u pitanju ‘gadljivost’ prema scenama, žene ovdje vode; mučne krvave scene ih odbijaju ekspresno.

Za kraj, može li gledanje takvih filmova biti terapeutsko iskustvo?

Istraživači opčinjeni temom iskustva straha u kontroliranim uvjetima, kao što je gledanje horor filmova, promatraju kako takva iskustva pomažu osobama koje pate od anksioznosti ili traume. I izgleda da može pomoći, no, s obzirom na geografske širine i visine, budemo pričekali još malo.  

Ono što su različiti znanstvenici iz područja psihologije i sociologije pronašli u svojim istraživanjima otkrili je da gledanje hororaca može doći kao ‘šalabahter’ kada su u pitanju mehanizmi prihvaćanja.

‘Mislim da ljudi koji gledaju stravične scenarije ustvari uče kako da se nose s nesigurnošću, napetošću i anksioznošću.’

Coltan Scrivner

Scrivner je nedavno bio jedan od autora na istraživanju koje se bavilo otpornošću ispitanika odnosno utjecaju kakvog je imala nedavna i evo skoro na umiru, Covid19_Shiza je pokazalo da su fanovi horor žanra bili otporniji i manje psihološki ‘oštećeni’ nego što su to bili ljudi koji nikad ne gledaju taj žanr ili oni koji gledaju samo komedije i light teme. A to je bilo tako jer su mehanizmi suočavanja, morbidno znatiželjne ekipe bili, istreniraniji na apokaliptične situacije, u kakvoj smo se u jednom kratkom trenutku i našli u 3Du.  

---

Extra ‘Merry Christmas’ Spirit (ho-ho-ho);

Pitala sam dva velika filmofila i horor fana da daju svoje prijedloge omiljenih naslova koji u njima bude jako jake emocije. Ako vam nije do napornog božićnog forcea, izvolite uzbuđenje level pro, znam da vas ima.

Denis Ćerimagić, web developer
Veliki sam fan filma općenito, ali i horora kao žanra. Draži su mi hororci, koji nemaju toliki fokus na krvavim scenama, koliko na drami i napetosti. Uz to, najdraži su mi filmovi koji uspješno miješaju žanrove pa bi mi u najuži izbor ušli švedski ‘Let the right one in’, koji je ujedno i drama o odrastanju, pa austrijski ‘Funny games’ i korejski ‘I saw the devil’; oba trileri koji opisuju realnu mogućnost susreta sa sociopatima te su stoga strašniji od klasičnih hororaca s vampirima i zombijima. Kada pričamo o sociopatima, tu je grijeh ne spomenuti ‘Silence of the lambs’. Odlična je srpska crna komedija ‘Davitelj protiv davitelja’, kao i kultni Sci-Fi klasici; ‘The Thing’, ‘Alien’ i ‘Aliens’. Oduševio me i relativno novi Sci-Fi horor ‘Annihilation’, kao i zombie-post-apokaliptična indie dramedija ‘The Battery’. Od čistih primjera horor žanra tu je španjolski ‘[REC]’, pa zatim ’28 days later’, ‘It Follows’ i još par klasika: ‘Scanners’, ‘Halloween’, ‘Night of the living dead’, ‘Dawn of the dead’ i ‘Nightmare on Elm street’. Bitno je naglasiti da navedeni filmovi, koji su izvan engleskog govornog područja uglavnom imaju svoj hollywoodski remake, koje uglavnom treba izbjegavati u širokom luku.

Goran Mikić, system administrator

Evil dead 2 – fantastičan spoj horora i komedije tada manje poznatog Sama Raimija. Prijatelji odlaze u kolibu u šumi te pročitaju neke retke iz, hm, knjige sumnjivog izgleda. Demoni su oslobođeni i zabava može početi. Bruce Campbell savršeno glumi glavnog lika Asha Williamsa, koji izgleda kao da je izašao iz crtanog filma. Njegova uloga života. Snimljena su ukupno 4 filma i serija Ash vs. Evil dead. Lektira.

Ringu – japanski horor redatelja Hideo Nakata iz 1998. godine. Gledanjem videa umirete za 7 dana, a glavna junakinja odluči skinuti prokletstvo sa sebe. U suprotnom joj Samara dolazi u posjetu. Ako niste gledali, bunari i telefonski pozivi nikad više neće biti isti. Film ima dosta nastavaka te remakeova kako iz Amerike tako i Azije.

Braindead – ugriz čudnog ‘štakoromajmuna’ izazove val transformiranja ljudi u razna zombija/čudovišta. Film s hektolitrima krvi i zanimljivom upotrebom kosilice za travu. Spoj splatter horora i komedije, drugi film Petera Jacksona, nakon Bad tastea. Uživancija.

The Thing – remake filma iz pedesetih, Carpenterov je bezvremenski odličan atmosferični hororac o psu, koji je promijenio jednu američku polarnu stanicu. Praktični efekti čudovišta u ovome još uvijek nadmašuju sve CGI kreacije današnjeg vremena, što se mene tiče. Gledati nekoliko puta.

Descent – Neil Marshallov klaustrofobični horor o nekoliko prijateljica, koje idu istražiti podzemne špilje… ali zaglave. Usput otkrivaju da nisu same u svojoj nevolji. Napeto.