Tajna života glasi: kako dišemo – tako živimo!

Ovo možda jeste najsimplificiranija metafora (i tajna) života, ali ona isto tako najbolje opisuje što nam znači disanje te kako je tehnika svjesnog disanja jedino pravilo koje morate usvojiti… još jučer. Naučiti disati i olakšati si život.
Zvuči jednostavno, ali zašto onda tako plitko dišete dok ovo čitate?

(E sad ste udahnuli skoro pa kako treba.)

Kada je u pitanju opuštanje uma i tijela, tijelo ima prirodni odgovor na svaku stresnu situaciju – duboko disanje. U to nas uvjerava znanost koja stoji iza disanja ali i povijesni zapisi mudraca s Istoka. Jedno od meni, dražih stvari koje sam pročitala, a dolazi iz smjera dobrih, starih i mudrih yogista jest teorija da…

… svaki čovjek ima unaprijed zapisan broj udaha, kojeg ima na raspolaganju za svog života.
Ako želimo dugo živjeti, samo moramo usporiti svoje disanje.

STRES – PO STOTI PUT
Da bi uopće shvatili pod kakvim se stresom naše tijelo nalazi u današnjem – digitalnom dobu (i svim, ali baš svim aspektima koje donosi u smislu podražaja), a bez da ulazimo u osobne dijagnoze, moramo napraviti pregled ‘broja stresova’ koji je bio aktualan kada je nastao mozak kojeg imamo u glavi. Moramo se osvrnuti na naše (ne tako) davne pretke iz pećina, jer upravo se isti centri u mozgu pale, kada zvoni za uzbunu, pardon stres.
No, onda je uzbunu predstavljala ozbiljna egzistencijalna prijetnja koja je dolazila iz svega par smjerova (zvijeri /hrana /sklonište/ostala ozbiljna životna pitanja). U to vrijeme, kada bi mozak našem tijelu davao signale za uzbunu on je to ozbiljno i mislio jer se nalazio pred raljama nekakve zvijeri ili lavine ili nečeg trećeg, po život opasnog. Tijelo bi prebacilo u mode preživljavanja, ali čovjek bi onda i otišao u tom smjeru – u spašavanje žive glave. Egzistencijalna prijetnja tada, značila je alarmantno stanje našeg tijela, prebacivanje energije u udove (za bježanje) i trošenje svih mogućih resursa u nama, samo da preživimo.

A ŠTO SE DOGAĐA DANAS?
Danas, našu egzistencijalnu prijetnju predstavlja čitav spektar situacija na koje ne možemo utjecati; svaki naslov u novinama, svaka platna lista na nedovoljno plaćenom poslu, svaka platna lista koja kasni, svaka kuna koju dajemo kada plaćamo preskupe račune ili sve lošiju kvalitetu namirnica, svaka loša ocjena koju dijete dobije u školi, liječnički pregled koji ne obavljamo već godinama, svađe s partnerima… nastavi alarmantni i ‘po život opasni’ niz. I dalje ne vidite opasnost u našoj percepciji moderne životne opasnosti?
Problem je taj što je reakcija tijela na stres ostala ista, ali se povećao, i to megalomanski, broj stresova koje smo si nabacili na ramena, ali i u glavu.
Ako već znamo da mi danas, nismo baš evolucijski napredniji od pećinskih ljudi, osim što smo sociološki na visokom nivou, onda nema nepoznanice u jednadžbi.

Današnji čovjek vibrira od konstantnog stresa, i to onog najgore vrste,
onaj koji se pojavljuje kada se javi strah za preživljavanje,
onaj kojeg smo sami povezali sa strahom za preživljavanje.
A to radimo 24/7.

Stres, po tisućiti put do sada u vašem životu, jest odgovor tijela na opasnost. Ono izaziva u tijelu jednu jedinu reakciju, a ta je ‘bori se ili bježi’.
Sjetite se sada, koliko ste puta kamenog lica odslušali prodiku šefa, zbog kojeg su vam se zažarili obrazi, znojili dlanovi, zbog kojeg ste ubrzali svoj dah, zbog kojeg vam je srce lupalo sto na sat, odjekujući u vašim ušima? To je bio trenutak za bježanje (ne tučnjavu), a vi ste ostali ‘u miru’ sjediti. Ili kada vas je netko maltretirao na bilo kakav način. O nasilnim ljudima neću ni početi. To je za vaše tijelo, jedan ‘školski’ bježi. A mi moderni ljudi, ostajemo stajati na mjestu. Svaki put kada ste osjećali novi napadaj panike, svaki put kada vas je nekakva nepravda pokosila, svaki put kada ste osjećali da vam netko ili nešto sjedi na prsima, ali baš svaki put.

Ne postoji iznimka kada se javlja ovakav stres, i vaše tijelo to sigurno nije.
I da, slažemo se – stres je danas, u našim uvjetima života, nemoguće za izbjeći. Moguće je, ako ciljate na osamostaljenje unutar neke daleke šume, s visoko dignutim zidinama, naoružani samoobnovljivim izvorima energije (ne zvuči loše)… Ali za ostalu većinu, jedino rješenje za preživljavanje, ili barem ono dugotrajnije i bez bolesti jest među ostalim i ovladavanje tehnikom disanja kao jedinim prirodnim odgovorom na stres. Ne, ne govorim da trebate baciti tablete koje pijete, Xanaxe & co., antidepresive i ostale čarobne tablete za dobro ponašanje, koje vam je prepisao medicinski stručnjak za mozak. Govorim da pokušate na svaki novi stres koji samo što vas ponovo ne baci u ralje depresije ili srodnih poremećaja, svjesno produbiti svoje disanje. Dovoljno je jedan put to napraviti, pa drugi, pa treći… dok duboko disanje ne postane vaš odgovor na stres.
A onda možda čak možete i smanjiti Xanax. Tko zna.

LAKO JE ZA REĆI, ALI NE TAKO LAKO ZA PRIMIJENITI
Istina. Ovo je korijen problema zašto se ljudi prebrzo odmaknu od meditacije na primjer – svjesnog disanja. Valjda svatko tko je pod enormnim količinama stresa je pokušao meditirati jer se, evo puno priča o tome da to eto liječi. No, velika većina odustane nakon 2 ili 3 pokušaja ‘meditacije’ i zaključe da to nije tehnika koja NJIMA pomaže. A to je, ništa više nego opravdavanje svog ne-izlaženja iz komfora. No, i znanost je tu da dokaže da to što mislite da svjesno disanje nije za vas…nije baš tako.
Disanje je prirodni odgovor tijela na stres. Meditacija ili vježbe disanja djeluju na sve ljude koji se mogu pohvaliti mozgom, pitanje je vježbe kada i koliko će vam trebati da dođete do svojih prvih –aha momenata i otkrijete što znači opustiti se dahom.

Najbolje u svemu ovome jest što naše poslušno tijelo sluša zadatke/signale koje mu šalje mozak, te jako brzo, duboke i svjesne udisaje i izdisaje prepoznaje kao trenutak da je u redu da se i tijelo odmori, a s njim i svi organi i svi procesi koji se dešavaju unutar nas.

Dovoljna je svjesna odluka u potrebnom trenutku da se počnemo koncentrirati na udahe, a kako bi lakše došli do odluka da je sada pravi trenutak da smirimo tijelo dahom, moramo to vježbati. Simple.

TEHNIKA ‘4-7-8’
2016. godine, znanstvenici su slučajno ‘naletjeli’ na neuronski krug u moždanom deblu za kojeg su pretpostavili da igra glavnu ulogu u konekciji ‘disanje-mozak’. Otkrili su da je upravo taj neuronski krug zaslužan za reguliranje ritma disanja i utjecaj na aktivnost u tom dijelu mozga; polagano i kontrolirano disanje smanjuje aktivnosti u tom dijelu mozga, dok ubrzano i plitko disanje pojačava aktivnosti, što u konačnici utječe na naše sveukupno emocionalno stanje. Tehnika ‘4-7-8’ pripada u tehnike kojima manipuliramo disanje na svjestan način, za što u Sanskritu (Sanskrit i vedska kultura smatraju se intelektualnom, znanstvenom i duhovnom kolijevkom civilizacije) postoji i izraz -‘Pranayama’, koji opisuje reguliranje udisaja i izdisaja kako bi se poboljšalo sveukupno zdravlje čovjeka. Reguliranje se sastoji od manipulacije udaha i izdaha kroz 3 faze – udah, zadržavanje i izdah. I da, naravno da je znanstveno dokazano da ‘Pranayama’ djeluje upravo kako su mudraci to i napisali svojim savršenim jezikom prije puno, puno godina.

Ako želite smiriti mozak i misli, upalite duboko disanje.

Tehnika je ustvari vrlo jednostavna – brojke označavaju sekunde koliko dugo trebamo udisati zrak (4), koliko dugo ga zadržati u sebi (7) i koliko dugo ga trebamo ispuštati (8). Sve što trebate učiniti je smjestiti se ugodno u stolicu, izravnati leđa, opustiti čeljust, ramena, raširiti dijafragmu i krenuti polako s udisajima. Kada se spremate izdahnuti, lagano otvorite usta te izdahnite dok brojite do 8. Ovaj proces ponovite 4 puta. Dva puta na dan. I to će biti dovoljno da svakodnevnom vježbom, dođete do faze kada će vam duboko disanje biti prirodnije i kada ćete napokon lakše odgovarati na stresne situacije i to onako kako nam je najprirodnije – kako naše tijelo voli.