Kad nesanica preuzme život – kako ponovo zaspati?

Svatko tko je jednom za života osjetio dugotrajnu nesanicu na svojoj koži, teško će uprijeti prstom u trenutak kada je sve pošlo krivo. A racionalno sagledati faktore koji su doveli do kratkog spoja u mozgu, svakom novom neprospavanom noći je sve teže i teže. Kako ponovo naučiti spavati?

Osjećaj da je reakcija potrebna, došao je dugo nakon što sam racionalno mogla detektirati da mi je tijelo u kompletnom stanju iscrpljenosti.

To je ona linija koja spaja dupe i glavu – kod nekoga je kraća, kod nekog dulja, ali svi ju imamo i svi je postanemo svjesni kada završetak linije alarmantno zasvijetli u glavi (ili na monitoru kod doktora).

U konstantnom ignoriranju pravog problema, rješenja za ponovo spavanje sam tražila u svakakvim ‘pothvatima’, a među ostalim, i te nesretne tablete za spavanje su mi svakodnevno trčale kroz glavu kao potencijalno rješenje. Nisam ih htjela. Problem koji sam imala s tabletama za spavanje, bio je vjerujem, kao i kod većine koja se opire. Nisam htjela postati ovisna o tabletama da bi mogla spavati, a nekako sam vjerovala da spadam u tu labilnu, ili kako bi moj psihijatar rekao senzibilnu grupu osjetljivu na nepravdu. U posljednjoj fazi mog ne-reagiranja, prije nego ću osjetiti da se ovakvim načinom neću moći boriti protiv ničega, nego samo dublje padati u lošije stanje, otišla sam doktorici i rekla – ‘Došla sam po tablete za spavanje, ja više ne mogu provesti ni jednu jedinu noć bez spavanja. Moje tijelo se mora odmoriti.’

Ostatak dana bila sam najsretniji čovjek na svijetu, jer sam u rukama imala kutijicu sa čarobnim tabletama, i jer ću napokon spavati nakon jako dugo vremena. Pročitala sam one kilometarske upute više puta, preskakala sam dijelove o mogućim posljedicama, napravila štrebersku pripremu; jela lagano na vrijeme, nisam previše pila tekućine, nisam gledala u mobitel sat vremena prije spavanja, ukućane upozorila da ću ja spavati kao top idućih 10 sati i da me ne smiju dirati za to vrijeme, dakle, sve.

Otišla sam spavati, s osmijehom na licu, i probudila se … 3 sata kasnije.

Ovaj put s tabletom u dupetu, koja, iako nije djelovala na moj unutarnji wellness centar za spavanje, je sigurno djelovala negdje drugdje. Pa sam tako idući dan provela u ogromnoj depresiji, nikakva i umornija od života. No, taj trenutak je izgleda bio napokon dovoljan da se i moja čaša napuni, i da krenem djelovati aktivnije od plakanja i nekakvih kemijskih spojeva koji ne djeluju na kronični stres koji me izjedao.
U tom procesu, najsnažnije od svih pitanja me mučilo ovo;

Ako tableta za spavanje sa svim onim popisima posljedica na papiru u kutiji, ne djeluje, koliko jako moj mozak radi? Koliko jako sam dopustila mislima da preuzmu moje životne funkcije?

Jer bazično, o tome se radi. Misli se javljaju kao rezultati različitih scenarija i situacija, a emocija se javlja kao prirodni nastavak te misli. I upravo je ta moćna kombinacija preuzela moj život u svoje ruke – ja sam bila samo pasivni igrač – ne promatrač. Proživljavala sam svaku misao-emociju do kraja. Danas kada se osvrnem na taj period, čini se nestvarno, da sam mogla pomišljati na full pogon i funkcioniranje sa samo 3 ili 4 sata sna u nogama. Ali isto tako sam danas zbog te iste nesanice, fascinirana obrambenim mehanizmima s kojima živimo, i koji upravljaju našim reakcijama dok se paralelno naše tijelo bori s kroničnim umorom i iscrpljenošću.

Pa kako li je moguće da si možemo sami davati odgovore na pitanja i pretpostavke u mozgu, po cijenu vlastitog zdravlja? Koliki je jak taj spektar misli, a posljedično i emocija, kojima ispunjavamo svaku sekundu dana, da zanemarimo vlastiti zdrav razum?

Ako tijelo počne davati znakove slabosti, znači da smo ga potrošili i počinje se kvariti. Ako preforsiramo, na adekvatan način, bilo koji uređaj, on će se pokvariti i prestati raditi. S tom presumpcijom pristupamo, na primjer – stvarima koje smo kupili i platili. A zašto dajemo takvu vrstu racionalnosti predmetima koji nas okružuju, ali ne možemo ju pokloniti sebi?

PROBLEM NIJE JEDAN, NJIH JE STO. A POČINJU S NAŠOM PERCEPCIJOM. Priča o ubrzanom i stresnom životu, u današnjem svijetu medija, priča i overloada mišljenja, došla je do razine klišeja i poštapalice. Kada ovakva tema služi da bi se popunio medijski prazni hod, u iščekivanju klikanijih vijesti, ‘novih 5 načina za izbacivanje stresa iz organizma‘, ili ‘7 znakova da ti je tijelo umorno’ i slično, u našoj percepciji čitatelja, ona postaje marginalizirana do apsurda.

Ne čudi stoga što sami ne shvaćamo problem stresa i nesanice kako bi trebali – pristup ovoj temi je ključan. Društvo, mentalitet i ostalo sa čime smo ‘blagoslovljeni’, mi balkanski predjeli, samo dodaju ulje na vatru.

Problem nesanice nije jednostavan, baš kao što i mozak nije jednostavan.

Toliki broj faktora utječe na naš san, i nisu svi prekidi sna isti. Koliko radimo tokom dana? Da li radimo 5, 10 ili 12 sati?
U korporaciji ili sami u dućanu sa životinjama? Da li smo fizički jako aktivni ili se cijeli dan nismo pomaknuli sa stolice? Ako smo promijenili okolinu, vremenske zone, krevet ili samo jastuk, normalno je da možda te noći nećemo imati dobar san. Imati lošu noć jer je dan prije bio emotivno jako intenzivan, jest okej – ništa vanserijski. Ako buljimo u mobitele prije spavanja satima, ako se prežderavamo navečer, ako smo popili previše alkohola ili kave, ako je u pitanju neka kronična bolest ili lijekovi… sto je razloga zašto možda ne spavamo.
Drugi set pitanja je malo brutalniji i uglavnom je onaj, koji nam ne daje spavati danima, tjednima, mjesecima, godinama… a tiče se svega onog što utječe na naše najdublje komfore – od obitelji, supružnika, poslovnih odabira – svega što nam daje duboki osjećaj sigurnosti, emotivno i egzistencijalno.

Moj san je oduvijek bio ‘lagan’ i na primjer, tuđe hrkanje je nešto sa čime nisam nikada naučila živjeti / spavati. No, to su tehnikalije, s kojima se pojedinac ovisno o svom karakteru i aspiracijama može lako naučiti živjeti. Ali samo je jedan razlog koji nas može potpuno odvojiti od nas samih pa tako i spavanja – stres.
Onaj dobri, stari, kronični stres s kojim se naučimo živjeti i disati.

Arianna Huffington, jedna od najuspješnijih žena medijskog biznisa, 2007-e godine kolabirala je između slanja dva e-maila, kako sama kaže, jer nije dovoljno spavala. Tada se posvetila tom velikom svjetskom problemu, prvenstveno kako bi sebe dovela u red, a danas je jedna od najglasnijih ambasadora spavanja. Njezina borba za lakši život ljudi rezultirala je velikim angažmanom, pisanjem knjiga te konstantnom upozoravanju na probleme nesanice i posljedične iscrpljenosti.

‘Mogu reći s autoritetom, kada sam iscrpljena, kada funkcioniram na ‘ničemu’, ja sam najgora verzija sebe. Reakcije su mi krive, manje sam empatična, manje sam kreativna. Svi koji nisu spavali jedan period, mogu svjedočiti u korist ove izjave.’

Arianna Huffington

Prošle godine napisala je i javno pismo osnivaču Tesle, Elonu Musku, u kojem ga doslovce moli da stane na loptu, i prestane propagirati način života koji vodi u burnout i nesanicu, nakon što je Musk izašao u javnost s podacima o svojem načinu života i rada, koji su bili iscrpljujući samo za pročitati (njegov radni tjedan iznosi čak 120 sati).

‘Ovdje se ne radi o tome jer netko radi puno – naravno da ćeš
uvijek raditi jako i puno. Ovdje se radi o tome da radiš na način,
koji ti dopušta da donosiš svoje najbolje odluke.’

Arianna Huffington

FEMINIZAM – DEPRESIJA – NESANICA – NASTAVI NIZ…
A iako spavanje ulazi u unisex kategoriju, Huffington je još 2010-e godine predvidjela da će kvalitetan san biti jedan od najvećih problema feminizma, kao rezultat ženskih sposobnosti da ostvare svoj puni potencijal u današnjem društvu. S njom se slaže i dr. Jim Horne, britanski neuroznanstvenik i vodeći stručnjak znanosti spavanja, koji je nedavno objavio rezultate istraživanja u kojima navodi kako je ženama potrebno čak 20 minuta duljeg spavanja nego muškarcima. Kao razloge koji dovode do ovakvih spoznaja, navodi kako je dokazano da žene troše (ili koriste, kako vam je draže) više mozga od muškaraca, a to je najizraženije kroz multitasking aktivnosti, kojima preopterećujemo moždane funkcije.
Molim, dignite u ruke u zrak, drage zaposlene mame, mame s jednim, dvoje, troje, petero, koliko god, samohrane mame, mame, koje žive u tradicionalnim sredinama i s jasno određenim modusom ponašanja, zaposlene žene na visokim menadžerskim funkcijama, koje su spojene na svoje gadgete 24/7, one koje uzdržavaju svoje nezaposleno-depresivne-uvječitojpotrazizasobom partnere i još moraju spremati domove, kuhati ručkove, ići u park s mladunčadi, kada dođu s posla.

‘Jedna od najvažnijih funkcija spavanja je oporavak mozga. Tijekom spavanja, korteks – dio mozga koji je među ostalim odgovoran za memoriju, kao da se odvoji od ostalih osjetila i ulazi u fazu oporavka. Što više trošimo mozak tijekom dana, to nam više sna treba navečer.’

dr. Jim Horne

Vratimo se na početak i omiljenom krivcu za sve što je danas krivo – stresu. Kako doživljavamo stres, individualna je stavka o kojoj se mora brinuti svaki pojedinac za sebe. A kako bi uopće mogao početi rješavati problem, problem se mora detektirati – potpuno iskrenim razgovorom sa samim sobom (ili stručnjakom, prijateljem, drvom u šumi, birajte…)

Nažalost, kada je nesanica u pitanju, i iscrpljenost koju vuče za sobom, mi ljudi imamo tendenciju ostajati na mjestu, sigurni – mi u sebi nosimo (doslovno) pećinski strah od promjena, neovisno o tome bile one u konačnici bolje za nas. Promjena na bolje zahtjeva izlazak iz zone komfora, koji je, kakav god bio, snažan jer je siguran, a iz ‘sigurnosti’ nam se nikome ne da izlaziti u stresnim vremenima, je li tako? Od najmanjih do najvećih životnih detalja – sigurno je ono što poznajemo, a ono što ne poznajemo u nama budi najosnovniji strah – onaj egzistencijalni.

LIJEPA NAŠA PEĆINA
U pećinsko doba, taj strah je bio kvaliteta broj jedan, ali danas, u modernom dobu, taj strah nas koči u ostvarivanju svojih potencijala. Ne laprdam o tome da se krenete svi bacati s padobranom, ali nesanica je recimo jedan od rezultata i djelovanja tog straha, među ostalim faktorima. Uzmimo na primjer, nesreću koju u nama izaziva možda posao koji trenutno obavljamo. Svjesni smo možda problema, ali ostanak bez posla, s kreditima, minusima, klincima, bolestima, (nastavi niz osobnih problema) u nama budi upravo taj strah, a ostajanjem na poslu koji nas čini duboko nesretnima samo zapošljava naš mozak još više i više, koji onda kada bi trebao odmarati i dalje vrti scenarije i troši resurse. Uglavnom reagiramo kada se krenu manifestirati fizički problemi, no neki ni tad.
A onda je naša znatiželja ključna kako bi probali pronaći rješenje. Znatiželja da otkrijemo zašto se nalazimo u takvoj situaciji, što se dogodilo i gdje se dogodio kratki spoj u funkcioniranju našeg organizma – osnovnog alata za život. A ajde nađi znatiželju negdje u sebi, u pregorenom stanju, bez prospavane noći mjesecima.
Moja nesanica se nije mogla liječiti nikakvim tajnim sastojcima – legalnim ili ilegalnim (da, probala sam sve što se moglo naći pod ‘rješenjima’ – ništa nije radilo).

Ona nije bila uzrok koji se rješavao preparatima, ona je bila ‘školska’ posljedica problema. Nju je izliječila pravilna detekcija uzroka stresa, koji mi nije dao spavati, a do toga nisam došla sama, već kroz sate i sate razgovora s psihijatrom, i još duplo sati razgovora same sa sobom.

Danas shvaćam nesanicu na vrlo simple način – meni je ona jedan od pokazatelja da smo u životu donijeli neki krivi izbor. Ako želimo ponovo spavati, moramo stisnuti gumb – reset, i sagledati svaki od faktora koji utječu na nas kroz jedan običan dan, tjedan, mjesec, godinu…
Vrlo vjerojatno ti odgovori neće biti ugodni za čuti, no da – to je izazov koji morate riješiti, sami sa sobom.
I ne činite ništa sami, razgovarajte sa educiranim stručnjakom. Dođite kod nekoga i samo recite – ne osjećam se jebeno dobro, ne spavam i bok.
Nakon detekcije, s dozom želje i volje da na pravilan način riješimo problem, i spavanje će doći.

No, bez rada na sebi i racionalnim sagledavanjem svojih odluka, te kako se zbog njih iskreno osjećamo, nesanica neće nestati, već postati samo još veći problem.
Akcija ljudi! Prihvatite odgovornost!
Ako sam ja, razmažena šmizla, uspjela u tome, dakle – svi mogu.