Dok se još dogovarate oko obrazovanja za pametne, male Hrvate – možemo li dobiti meditaciju u škole?

Mentalno zdravlje djece (u digitalno doba) trebalo bi biti jedna od najvažnijih inicijativa svakog društva, pogotovo jednog ovakvog tranzicijskog i poprilično negativnog, kao što je naše – Lijepe Naše.
Je li to onda ulazi u domenu obrazovanja? Čijeg točno?

“Education is the most powerful weapon which you can use
to change the world.”

Nelson Mandela (1918 – 2013.)

Neki dan sam pričala s frendom na temu emocija, što nam čine, kako, otkuda idu, zašto… a u spektru riječi i misli, smo se među ostalim dotakli činjenice da moj klinac nema društvene mreže, odnosno da ih ne želi.
Pao je frend naravno u nesvijest, jer, realno, klinjo spada u najminimalniji postotak 13-godišnjaka ikada. A zašto je to u ‘našem’ svijetu dobro? Taj prijatelj i ja dolazimo iz svijeta medija… vidite li širu sliku?

Kada pogledamo ostatak društva, kada pogledamo klince kako se ponašaju, kako se razgovaraju, u kakvim emotivnim tenzijama i na kakvim emotivnim amplitudama jašu kroz svoje djetinjstvo, samo zbog činjenice da ne poznaju materiju s kojom odrastaju… drastične promjene u navikama klinaca su potrebne, još jučer, prekjučer, ili u prošlom desetljeću možda najbolje.
‘Lako je meni’ za reći, znam, jer sam izgleda odlučila da mi je životna misija saznati posljednju misao svake emocije (kakav začarani krug) koja se u meni pojavi te naći znanstveno opravdanje za tu reakciju, da budemo sigurni, ali što je s ostalima kojima je to posljednja rupa na svirali?

Što je s onima koji naivno vjeruju da je dovoljno poslati dijete u školu
gdje će naučiti sve što trebaju za život?

Taj postotak me brine, samo zato jer će moje dijete jednog dana uspješno baratati između još većeg broja vanjskih podražaja i vlastitih reagiranja, ali će prvi krkan do njega izvadit neko oružje ili šake i tako rješavati ‘problem’. (note for bullies – zato mi treniramo japansko mačevanje.) Karikiram, nisam baš tako jako daleko od istine. Pa neki dan je neki klinjo pred školom, maksimalno 14-godišnjak, tako kvalitetno masno opsovao, u maniri prekarikiranog komičara, kada je pretjerano naživciran, lijeno izvukao mobitel iz džepa i ugledao, što god… Zvuči vam banalno znam. Ali taj klinac ne bi smio biti tako živčan s toliko godina.

Bit će to krasno tempiran momak s 27 ovim tempom, i 100 kg čiste Instagram teretane, koju prati otkad ima 9, kojem će sve, ali baš sve, smetati što se protivi njegovom smjeru komocije u tom trenu.

Postoje neka istraživanja nastala na ovom, hrvatskom tlu, a tiču se anksioznosti i depresije među djecom i tiču se Interneta. Slabašna jako, ali ima ih; tražila sam novije rezultate po zvučnim imenima ustanova. ALI. Nažalost, u svjetlu svega što sam pročitala drugdje, i na temelju trendova koje stvaraju puno, puno, puno naprednija društva kada su u pitanju edukacija i well-being djece i mladih, te iako ne sumnjam u ispravnost rezultata, ja sam sigurna, da prava pitanja nisu pitana. Ne onako kako bi današnje anksiozno dijete moglo razumjeti to pitanje na emocionalnom nivou, kako bi mi ostali mogli imati vjerodostojnu stvar pred sobom.
I čak da ju i imamo, toliko je maleni i tihi broj stručnjaka koji baziraju svoj rad s djecom na jednom drugačijem nivou od ustaljenog, s ovih prostora, da ne znam što bi se dalje uopće moglo riješiti s tako malo osviještenih i medijski neprimjetnih edukatora ili roditelja.

I DJECA PATE. I TO SNAŽNO. I JOŠ VIŠE OD TOGA.
O stanju anksioznosti i depresije među djecom treba prvo razgovarati s djecom. Još važnije pitati ih pitanja koja mogu razumjeti, kada su u pitanju emocije u današnjem dobu. Intervju koji sam odradila s Youtubericom Lorin Nukić, ticao se upravo njezine depresije i anksioznosti i svega što je prolazila u tim stanjima, dok je morala funkcionirati na odgovarajućem nivou u školi i životu. U slučaju Lorin Nukić, razliku je činila upravo angažiranost i razumijevanje njezine majke, koja je vjerovala svom djetetu kada je Lorin rekla da se ne osjeća dobro, i nije odustajala da sazna gdje je problem.

Otupljenost roditelja na neprimjetne signale vlastite djece, što zbog načina života, profesionalnog tempa, slike koju njeguju u javnosti i na društvenim mrežama, dovodi do toga da djeca danas nemaju osnovno uporište tamo gdje im je to zagrantirano… da, još iz doba pećina.

Ako se samo sjetimo nas samih, u kakvim smo dramama bili kao klinci, kako su nam se parala srca svaka 4 tjedna zbog nove ljubavi, koliko smo umirali od straha doći pred roditelje s lošim ocjenama, kada smo napravili frku u školi, ili kada nas je na trač-zub uzela neka školska banda, tvornica tračeva. Sjetite se ‘grča u želucu’. Isti je kao i onaj vaš u nedjelju navečer kada se sjetite ponedjeljka ujutro i posla koji vas čeka. Sjetite se svake emotivne drame koju ste prošli i sjetite se koliko puta su vam se oči okrenule na autoritet, pritom. Jesu li oni drugačiji?

A današnji klinci uz neke standardne probleme, s kojima se možemo poistovjetiti, na svojim nejakim leđima nose po par izvanškolskih aktivnosti (mi smo išli na engleski i/ili na sport) i još jedan puno veći problem, kojeg mi ne poznajemo, ali moramo razumjeti kako bi im pomogli – digitalizacija i utjecaj kojeg ima na mentalno stanje i općeniti well-being tog našeg, malog čovjeka. Ako još ne kapirate, pod digitalizacija mislim i na njihove accounte na Facebooku, Instagramu, Youtube kanalu ili čemu god provode sate i sate deformirajući si palac i mozak.

Možete li zamisliti razinu stresa (što radi stres tijelu?) kojeg izaziva megalomanski trač, koji u jednoj sekundi dođe na stotine adresa i profila?

Prije nekada je trebalo traču da se formira, da zaživi, da dosegne vrhunac i da se socijalno razgradi, a danas? Klik. Vani je. Gdje je tek stres nad tom silnom količinom product placementa koji im iskaču na svakom kliku i scrollu? Nerealne želje, očekivanja i lažna uvjerenja koja svakim danom samo rastu – svaki klinac napamet priča istu priču – kako je moguće ne raditi ništa, snimati se kako igraš igricu i zarađivati milijooone, pitajte ih malo o tome, ako kojim slučajem nisu već pričali o tome. Moguće je, da, zarađivati milijoooooone i ne raditi ništa, a znate li vi, roditelji, uopće u kojem omjeru je to moguće ili kako se to postiže? Realno, nemate pojma, ako ne radite u srodnoj industriji.

A kako bi to vaše dijete znalo, ako mu nitko ne kaže? Naš tadašnji ‘grč u želucu’ ne može se mjeriti s ‘grčem u želucu’ prosječnog, modernog klinca. Sve naše isto, ali puta sto. Samo što se još ovi naši ne kreću ni približno kao mi kada smo bili njihovih godina, pa imamo set novih što fizičkih, samim time i psihičkih problema i obrnuto. Jer, oprostite, ali to što smo mi odrasli s konceptom Interneta i kao što su naši roditelji hodali 10 km do škole – pa se tako mi sjećamo dana kada je osnovan Facebook i kada nam je jedina zezancija bila poukanje i ispunjavanje testova (dali smo im sve, ali baš sve, plus sve moguće najdraže boje, putovanja, testove osobnosti itd, ni ne pomišljajući na privatnost podataka – toliko o našoj sveprisutnoj i patronizirajućoj ingenioznosti i poznavanju digitalnih tema), ne znači apsolutno ništa u kontekstu odgajanja djece, jer se ni sami nismo potrudili educirati o važnosti utjecaja digitalizacije na naše pećinske umove. Kome je to palo na pamet uopće?

Kažem sami, jer to sigurno nećemo očekivati od spektakularne reforme školstva valjda? To je ta neka reforma koja će naše, malene, hrvatske mališane pripremiti na život u modernom dobu? Da, hoće. Čujem da je reforma toliko spektakularna, u korak sa svim izazovima budućnosti koju ona nosi, da si profesori međusobno screenshotaju nebuloze koje pročitaju u svojim materijalima. Uostalom, živi bili pa vidjeli u koliko ćemo udžbenika sveukupno čitati o partizanima i ustašama u novom setu obrazovnog paketa.

POSTOJE I NEKI DRUGI, PUNO NAPREDNIJI PRISTUPI OD NAŠEG, HRVATSKOG
Ja bih danas samo zamišljala kako bi to bilo da ubacimo u naše, hrvatske škole mindfullness i meditaciju! Samo da zamislimo. Jer, nekako, imam osjećaj, da ju uživo nećemo gledati po osnovnim i srednjim školama (tamo gdje je najpotrebnija). Početkom godine objavljeno je kako će klinci iz 370 škola u Velikoj Britaniji uskoro krenuti s novim satom u svom rasporedu – mindfulness. Program je iniciran od strane UK Vlade, traje do 2021. i poprilično sam sigurna da su sada već svi uzbuđeni jer znaju da će rezultati i utjecaj tog novog predmeta ostaviti pozitivan trag na djeci različitih dobnih kategorija i kapaciteta. Na svim područjima života, a ne samo smanjiti depresivne poremećaje i anksioznost kod najmanjih pripadnika društva, usprkos skepticima.

Još jedan primjer ću navesti, koji već sada ima rezultate, koji su zapanjujući. Ovdje se nije radilo o uvođenju jednog predmeta, već kompletnog kurikuluma u škole. Kurikulum je sastavio tim stručnjaka s dr. Seligmanom na čelu, a kao prvu zemlju u kojoj će promicati well-being kroz obrazovanje, bila je Bhutan. Program (Education for Gross National Happiness) je implementriran u 18 srednjih škola i sastojao se od ‘jačanja’ 10 životnih skillsa; Mindfulness (!), Kritičko razmišljanje, Donošenje odluka, Komunikacija, Kreativno razmišljanje, Empatija, Rješavanje problema, Međuljudski odnosi, Fleksibilnost razmišljanja i Svjesnost o sebi. Rezultati koje su prikupili nakon samo 15 mjeseci, potom opet nakon 15 mjeseci, a ticao se svih u lancu edukacije koji su bili uključeni u program, bili su nevjerojatni i samom timu. Očekivano je narastao stupanj well-being uključenih – svi uključeni su pokazali odlične rezultate kada je sveukupno zadovoljstvo života u pitanju, ali su popratne, posljedične stavke poput rezultata na ispitima, bolje fizičke kondicije i smanjenje odsustva na nastavi bili dodatni motiv da se well-being ubaci u ekosistem čitavog naroda, pa je program ubačen u sve edukativne ustanove u zemlji. A ono što je zajedničko u samo ova dva, navedena primjera je stavka – mindfulness.

Midnfulness je moćno oružje koje među ostalim pruža utočište djetetu
da se smiri, da fokusira svoju pažnju i da se doslovce sjeti da će sve ‘biti u redu’.

Koncentracija na sadašnji trenutak kroz udisaje i izdisaje nešto je o čemu non-stop trubim pa neću sad ponovo, ali to nije tehnika rezervirana samo za odrasle u današnjem svijetu.

MEDITACIJA = DISANJE
Meditacija nije trans stanje u koje se ubacujemo pomoću LSD-a i onda dotičemo svemirske vrhove. Meditacija znači da sjedimo/ležimo u miru i svjesno slušamo svoj dah – smirujemo vlastiti mozak. I to radimo kad god osjetimo potrebu za smirivanjem misli, bilo da je u pitanju jutarnja higijena, popodnevna potreba ili smirivanje napadaja panike u samom začetku. I možda vas kombinacija logike i (moje) ispisane emocije po pitanju meditacije i disanja samo potakne na razmišljanje. Pa ćete i vi, kao i ja početi s treningom meditacije i sa svojim klincem ili klincezom. Pa ako ništa drugo da vidite da li će se išta promijeniti. (Hoće.) A i ne košta ništa, a to znamo da je bitno. Ako je zjenica vašeg oka u osjetljivoj, tinejdžerskoj fazi i ako ga dosad niste odgojili, teško da ćete baš sada slomiti njegovu komociju u 7 ujutro kako bi pokušao meditirati…

… ali, kada bi znali da im meditacija pomaže jer ‘teške misli koje nas bole u centru želuca’ nestanu barem na trenutak, dva, tri… da pravilnim udisajem mogu prekinuti loš osjećaj… i kako to funkcionira… možda.

Moj tinejdžer ne meditira svaki dan (još), ali zna za udisaje i što znače. Zna prepoznati osjećaj u želucu koji ga muči, kako je došlo do tog osjećaja i vlastitim dahom ga propustiti iz svog tijela. A to je bitno. Prepoznati osjećaj koji je neugodan. Odakle god on dolazio, da li zbog profesorice, ispita, trača, mame, tate, ili je u pitanju neki od onih groznih scenarija – zlostavljanja, fizičkog maltretiranja, bullyinga…
Prepoznati onaj ‘grč u želucu’ kojeg uporno ignoriramo kada se javi.

Gut feeling, kojim se bavi sve veći broj istraživača upravo zato jer sada bi svima nama trebalo biti jasno – mozak donosi odluke tako što iskombinira logiku i emocije, a budući da mi, na primjer, za vid imamo oči, tako za osjećaje imamo Gut feeling / Intuiciju = leptiriće u trbuhu ili ‘grč u želucu’.
Jer, ne želimo odgajati djecu da se navikavaju na svakodnevni privatni ili profesionalni grč u želucu… ili?
Pa pogledajte što vama radi.

Implementiranje Mindfulnessa u obrazovanje povezano je kroz različite programe i studije diljem svijeta uz jačanje fokusa, moći prilagodbe nenadanim situacijama i jačanje samopouzdanja, a samim time i uz poboljšanje akademskih, socijalnih i emotivnih učenja. Ovaj moj mali buntovnik uz čitavu lepezu informacija na temu emocija koje mu serviram uz doručak, ručak i večeru, pričama koje prilagođavam njegovom umu na temu popularnosti, slave, meditacije i disanja – kao rezultat, je upravo meni servirao super nagradu. On nema društvene mreže niti mu pada na pamet imati ih. On naravno zna što su, zna zbog čega su napravljene i što je u glavnom fokusu društvenih mreža. Možda će ih jednom i imati jer će se samo s Facebookom moći kupovati kruh, ne znam. Ali trenutno on zna dovoljno da ne želi stvarati lažnu sliku o sebi samome, jer zna koliko je teško tome odoljeti, zašto je toliko teško odoljeti, ali i što to radi našem mozgu i percepciji realnosti.

Sve zna lik. Jer sam ja provela sate i sate na Internetu, kako drugačije?

(PS. Ne moramo imati čitav sat o tome, ali kada bi svaki profesor počeo svoj sat s 5 minuta smirenog disanja i ‘čišćenja’ glave od negativnih misli… dovoljno!)