‘Depresija je meni, u konačnici, značila dizanje kvalitete života, ostvarenje svojih snova i slobodu.’ – Intervju Marcella Zanki

Marcella Zanki bi mogla pričati o svojim profesionalnim uspjesima i sigurno bi inspirirala mnoge. No, danas ćemo inspiraciju potražiti u Marcellinoj iskrenoj priči o depresiji… koju je pobijedila, o emocijama koje je osjetila, što je sve napravila da ju okrene u svoju korist i kako je u tome uspjela.
Fotografije: privatni album

Znamo da sam teška na komplimentima kada je u pitanju stvaranje sadržaja koji koketira s depresijom, burnoutom i općenito svim aspektima mentalne higijene. Nažalost, ovaj trend, jedan je od najgroznijih koji su mogli snaći ljudsku rasu, ali je isto tako bio neminovan – na što su upozoravali različiti stručnjaci godinama.
Komunikacija oko depresije u ovoj zemlji je na katastrofalnim razinama, a budući da se i sama struka pošteno bori s otkrivanjima korijena bolesti… kako neće stvaratelji sadržaja, u konačnici i oni koji taj sadržaj gutaju, i na svjesnim i na nesvjesnim nivoima.
Utoliko, kad se pojavi nešto kao što je to bio slučaj s TV kampanjom #ispodpovrsine, nešto što napokon ima ispravnu emotivnu komunikaciju… To je jedan nevidljiv korak za čovječanstvo, ali ogroman za Hrvatsku.

Kada sam prvi put pogledala kampanju #ispodpovršine, srce mi se steglo, a knedla mi je stala u grlu. Jer to sam bila i ja! Ona koja se strašno smijala, na sav glas i onda se sekundu kasnije utopila u bezdanu bez perspektive, urlajući u sebi, sama usred ničega.
Odmah sam išla gledati, prvo, tko se napokon sjetio napraviti nacionalnu kampanju (aleluja brother!), a onda tko je kreativno odradio, majstorski, taj osjećaj. Kreativan koncept došao je iz smjera agencije Bruketa&Žinić&Grey (sjajno, odlično, wow!), ali mene zanimalo čije je oko gledalo kroz tu kameru.
Što se mene tiče, to je moglo snimiti, a još važnije, prenijeti ovakvu emociju, samo oko koje je nekada gledalo ravno u bezdan depresije.

I bi tako.

Marcellu Zanki, mladu redateljicu iz Splita, ne poznajem osobno, ali profesionalno – vrlo dobro znam tko je ta sposobna i kreativna žena, koja pršti od kreativne energije. Posljednje što ste vjerojatno ubrali od nje, a da je bilo drugačije i novo, bio je reklamni spot od Cockte (‘Tvoja Cockta, Tvoja stvar’). Prije Cockte, Marcella je nanizala redom, prvenstveno pojmove ‘kvaliteta, drugačije i osvježavajuće’ iza svog imena, a kao riba u vodi pliva u muzičkim spotovima koje je režirala za mnoge, profilirane glazbenike (za koje je pobrala i par MTV nagrada), modnom filmu, fotografiji, a veliku internacionalnu prepoznatljivost ostvarila je kratkim filmom – ‘Ode To Youth‘… njezini radovi poznatiji su diljem svijeta nego kod nas ustvari, ali to je samo još jedan veliki plus ovoj mladoj redateljici.

No, danas nije riječ o toj temi Experience rubrike.
Marcella i ja danas potpuno iskreno pričamo o raljama depresije, s kojom se Marcella intimno upoznala nekad 2012-e. O svemu što je proživjela, koje korake je poduzimala i najvažnije, što je iz svega naučila, Marcella iskreno opisuje, u nadi, onoj, koja nam je objema zajednička – da će samo jedna osoba nakon čitanja ovog intervjua odlučiti da je danas zadnji dan nekontroliranih emocija, padanja u bezdane vlastitih osjećaja, uzeti telefon u ruke i napraviti prvi korak prema izlječenju.
Uostalom, Marcella kaže da joj je depresija, među ostalim, ‘omogućila’ osjećaj nevjerojatne slobode, kakvu nije osjetila prije. To sam i ja osjetila. I svi oni koji su se, snagom vlastite volje i želje, velike samodiscipline i svjesnom regulacijom osjećaja, iščupali iz nje.
I ako smijem dodati, znam da se Marcella slaže – vrijedilo je svih trenutaka!

Danas kada gledaš na vrijeme koje si provela u depresiji – možeš li raspoznati trenutke i momente u životu koji su te polako ali sigurno vukli u to stanje ‘ničega’… ili je sve mutno?
Depresija je uvijek mutna, i mislim da je trajala neko duže vrijeme koje sam ignorirala, ali mislim da je moj ključni trenutak bio preseljenje iz Splita 2012-e. Životni moment koji je trebao biti uzbuđenje i istraživanje nove okoline, mene je dotuklo i zaključalo doma. Iako mi je na kraju to preseljenje bio ogromna prekretnica ka izlječenju i u karijeri, u početku sam bila sama, daleko od Splita i svojih i tu sam po prvi put osjetila ozbiljno izmicanje poda pod nogama i padanje u ponor depresije.
Krenula sam u Internet istraživanje, čitanje knjiga o samopomoći… A iako je samo preseljenje u veliki grad učinilo psihoterapije puno dostupnijima i prihvatljivijima, svejedno i dalje mi nije padalo na pamet da potražim stručnu pomoć, mislila sam da mogu sama i da je to samo neka faza.

Kakvo je bilo tvoje iskustvo početka depresije? Kada je krenulo sve, kako si i da li si prepoznala da si na sniženim frekvencijama rada? Je li ti netko pomogao u tome?
U to doba sam imala bas dosta posla i to me donekle vadilo iz tih stanja. A kako je moj posao uvijek društvenog tipa, puno je komunikacije prema javnosti – ja sam za taj dio bila uvijek u najboljem mogućem izdanju, uvijek nasmijana, uvijek puna fora i omiljena u društvu, ali zapravo sam jedva čekala ići doma u krevet  – moj jedini safe zone.
Kad nisam imala obaveza, u krevetu sam mogla biti zauvijek i samo plakati. Iako nisam imala neki konkretni razlog. Ili sam mogla samo piljiti u jednu fleku na zidu (čak sam si i fotkala tu fleku na zidu u tom stanu, da mi ostane podsjetnik kako ta ‘fleka’ i ono što mi predstavlja, više nisu opcija u životu).
Prijatelji koji su prošli sva ta slična stanja su to prepoznali, pa sam uz njih lakše i sama spoznala koliko bi mi psihoterapija mogla pomoći. Oni su me i ubacili kod svojih terapeuta.

Kako si se osjećala u tom početku, koji osjećaji ti danas ‘zvone’ kao najupečatljiviji… Gdje je bila najveća dualnost depresije… Što je tebi bilo najgroznije, najteže… od čega se danas ježiš kada razmišljaš o tom periodu?
Najgori osjećaj je bio taj abis, što ne vidiš niti površinu niti ikakvu perspektivu za išta, samo praznina i nikakva mogućnost da se otrgneš tom dojmu.
A najteži možda od svih osjećaja je bio kada sam na početku psihoterapije ušla u proces ‘kopanja po sebi’… To mi je bilo toliko bolno da sam osjećala kao da kopam fizički živu ranu negdje na tijelu. Plakanje je bilo konstantno, gdje god i kad god bi stigla – ‘raspadalo’ mi se sve za što sam do te točke  smatrala svojim životom, svojim izborima i uvjerenjima.

U tim trenucima sam ustvari shvaćala da sam cijeli svoj život, u nečijim, tuđim ‘programima’- da su uvjerenja moje okoline; obitelji i bliskog kruga ljudi među kojima sam odrastala, ustvari moja uvjerenja, koja sam potpuno nesvjesno upila u sebe. Nesvjesno sam u sebe uvukla njihove traume, njihove tragedije, mentalitet okoline… Postajalo mi je sve jasnije da to nije bio moj svjesni život.

Tada je krenulo tek raspadanje u sto komadića… ali i ponovno preslagivanje i slaganje sebe ispočetka. To je bila najteža točka tog ‘raspadanja’, najbolnija točka puta, ali isto tako i najveća sloboda koju sam osjetila do tad. Kada sam osjetila taj osjećaj slobode, znala sam dobro da sam na putu prema izlječenju.

Jesi li išla na psihoterapiju ili nekakvu vrstu terapije? Je li ti se dogodio neki -aha moment?   
Godinama sam posjećivala različite terapeute, išla na različite terapije; krenula sam prvo od psihoanalize – to je morao biti neki početak da znam gdje stojim. Nakon psihoanalize sam krenula na kognitivno-bihevioralnu terapiju, pa na sistemsku terapiju, pa na psihodramu, pa na theta healing, meditacije…
I danas odem s vremena na vrijeme na neku vrstu terapije, jer istinski vjerujem da i ‘najzdraviji’ čovjek treba održavati mentalnu higijenu na nivou.
Pa i onda kada misliš da je sve baš kako treba – uvijek postoji nešto na čemu se može raditi da se unaprijediš i poboljšaš.
Meni je psihoanaliza bila najteža. Osjećala sam se kao da sam od stakla, a da me terapeutica čekićem raznijela na sto dijelova. No, to je bilo neophodno. Drugačije nisam mogla napraviti dobre temelje za novu i autentičnu Marcellu.

Nakon psihoanalize su mi sve terapije bile uzbudljive, oslobađajuće i osvještavajuće. Imala sam osjećaj da mogu intenzivno raditi na izgradnji nove sebe, onakve kakva sam htjela biti oduvijek, pa i još bolje!

Mogla sam raditi na promjeni uvjerenja i ‘programa’ okoline s kojima sam odrasla, koji su me ustvari kočili u svemu, a ja sam to dopuštala. Htjela sam promijeniti svoj pristup situacijama koje su u meni ‘trigirale’ razne traume (kojih se nisam ni sjećala, dok ih nisam osvijestila), raditi na kontroli emocija i generalno, oplemeniti kvalitetu svog života. 
Moj neki –aha moment je bio kada sam shvatila, u jednom trenutku, da mi se život više ne dešava, nego da ja imam kontrolu nad njim.

Jesi li uzimala antidepresive? Koliko dugo si ih koristila i jesi li se bojala antidepresiva na početku, u kontekstu ovisnosti o njima? Jesi li osjetila da na antidepresivima možeš malo bolje funkcionirati kroz dan – da je sve tečnije nego prije? Kada si prekinula terapiju?
Imala sam dvije oprečne situacije s antidepresivima. Prvi put kada sam ih dobila u ruke, bilo je na psihoanalizi. Ti su mi bili full prejaki. Popila sam doslovno dvije tablete i osjećala se još gore. Osjećala sam se kao da samo još više bez kontrole, što je bilo užasavajuće.
Tada sam razvila izrazitu odbojnost prema antidepresivma, zahvalila se terapeutici i rekla da želim nastaviti liječenje bez toga. Ona mi je rekla da će u tom slučaju liječenje ići sporije i emotivno bolnije,  ali ja sam na to pristala bez problema. No, tada su meni antidepresivi ušli u kategoriju ‘teški lijekovi’.

Tek sam par godina kasnije, kada sam i dalje bila dosta down, bez obzira na sav rad na sebi, i sastavljanje komada po komada sebe u neku novu značajniju cjelinu, razgovarala s jednom novom terapeuticom, koja mi je objasnila da nažalost nije sve u osvještavanju kod svakoga. Pričale smo o tome kako je moja kemija u mozgu jednostavno preniska te kako se nije nikad digla nakon ‘pada’…
I da tome služe antidepresivi. Isključivo da poprave tu kemiju, kako bi bolje vidjeli perspektivu u životu i kako bi brže i bolje išli prema izlječenju. Rekla mi je da su mi antidepresivi potrebni bez obzira što sam ih ja kategorički odbijala, istraumatizirana od prvog iskustva. Objasnila mi je da ne postoje samo ti antidepresivi koje sam probala, da postoje i blaže varijante i manje doze.
Probala sam s nekom drugom vrstom, blažom, za koje mi je terapeutica rekla da će početi djelovati za 15 dana.

Dakle na dan se dogodilo to ‘čudo’, koje je bilo također jedan od ključnih elementa čitavog liječenja. 15-i dan sam se probudila, a tjeskoba i anksioznost koji su do jučer bili samnom, su nestali.
Kao da sam odjednom vidjela perspektivu, sve je počelo biti normalno, počelo je ‘kliziti’, ići tečnije.

Uzimala sam terapiju antidepresivima točno godinu dana, I u tih godinu dana sam I najviše napravila na sebi. Mozak mi je bio bistar, čist! Pomislila sam naravno, u jednom trenutku, da ću se navući na njih, ali to se jednostavno nije dogodilo. Mozak i ostatak tijela, kao da su mi u jednom trenutku dali signal da je sada gotovo s lijekovima, da više nema potrebe za njima.

Puno ljudi ima uvijek blizu antidepresive, tablete za anksioznost ili nešto treće, iako su dugo oslobođeni, više kao pik-spas ih nose uz sebe… Moraš li danas imati uz sebe neku vrstu tablete, kao za svaki slučaj?
Držala sam ih pored sebe još jedan period, da se slučajno ono stanje ne vrati, ali nikad se više nije vratilo. Čak i nekada poslije, kada su mi se dogodile neke situacije, koje bi me prije sigurno ‘trigirale’ u duboku depresiju, to se više nije dogodilo.
Antidepresivi su mi popravili kemiju u mozgu trajno, a sve te terapije koje sam probala i usvojila su mi dale mehanizme da se nosim sa svim tim situacijama na koje ne mogu nikako utjecati, kako da prepoznam te ‘trigere’ koja su me vraćala u ta stanja, naučila sam koje alate koristiti da riješavam sve probleme i izazove s kojima se susretnem. Naučila sam iz svake situacije izvući ono najbolje iz sebe.

Ljudi od terapeuta ‘psiho’ vrste očekuju ‘čuda’ – često sam čula izjave tipa – ma ja sam bio/bila jednom, dva put, i ništa mi nije pametno rekao/rekla i meni to ne treba… Čvrsto vjerujem da se takva stigma može izbrisati samo kvalitetnom edukacijom i da se očekivanja pojedinca premjeste s ideje da će nam netko drugi pomoći otpetljati život – na našu vlastitu odgovornost koju moramo prihvatiti kako bi mogli živjeti bez depresije ili neke druge psihičke smetnje. Kako je taj tvoj proces izgledao?
Da, nitko nas ne može ‘spasiti’ osim nas samih, i nitko nam ne može pomoći ako tu pomoć iskreno ne tražimo i želimo. Inače je to samo mučenje sebe, svog terapeuta, svih oko sebe.
I jako je bitno prepoznati terapeuta ispred sebe, jer ako je to osoba koju osjećamo da nam iz nekog razloga ne paše, moramo tražiti dalje… Takav terapeut i takav odnos će nas samo držati na jednom mjestu, samo ćemo gubiti vrijeme jedno drugome. Poznajem par osoba kojima baš nitko nikada nije pasao, ali mislim da su to ustvari ljudi koji u tom trenutku nisu bili spremni i zreli za pomoć, možda su bili u fazi da su htjeli samo nadmudrivati se s nekim.

Terapija je dugotrajan proces, osim ako se simptomi ne prepoznaju na vrijeme, ali mislim da se to baš jako rijetko događa, baš zbog nepoznavanja bolesti. U samom početku, terapija je, kako sam gore navela, bila mukotrpna, jer nikome nije lako kopati po sebi, prihvaćati sebe i pokušati to promijeniti, ali jednom kada sam vidjela rezultate, iskreno sam počela uživati u cijelom procesu, maksimalno.
Pratila sam sebe, kako sam počela mijenjati prioritete, stavljati zdravlje na prvo mjesto, a samodisciplinu kao smisao života.

Koje korake si poduzela da bi se dovela u red? Što je to ušlo u tvoju disciplinu života?
Uz psihoterapije, osnovni koraci su bili rani odlasci na spavanje i rano dizanje ujutro. Meni je 8h sna neophodno za funkcioniranje, a rana jutra su idealna za planiranja i nove početke.

Uvela sam meditaciju u raspored, koja mi je u početku bila iznimno teška, jer su mi misli bile brze i dominantne, kao svakome tko tek krene… ali uz upornu vježbu, došla sam do stadija kad uspijem ‘očistiti mozak’, da se uhvatim za sadašnji trenutak i da usmjerim misli točno tamo gdje želim.

Pazim na prehranu, ne jedem tešku hranu, ne pijem alkohol, ne pušim, spajam se s prirodom kad god stignem – što je u mom slučaju – Dalmacija, a to je kao da sam dobila sedmicu na lotu.
Generalno radim, i radila sam stvari koje me vesele, ali uz neki upgradeani program mene same, uz disciplinu za koju znam da mi diže kvalitetu života. Zapisivala sam sve svoje najveće snove, koji su bili neki koraci koji su možda vodili do njih, i nisam odustajala niti preskakala korake. Kreneš od sitnica i onda se ispostavi da je hrpa sitnica put do ostvarenja svojih snova. Onda odjednom se krenu i ostvarivati snovi, svi planovi koje sam nekad zamišljala i planirala, a mislila da se nikada neće dogoditi…
Bitno je napomenuti da me to toga svega vodila i zahvalnost – na svemu što imam, što jesam i to je jedna od ključnih stvari koje otvaraju tvoj put. Također, nisam uspoređivala s nikim osim sa ‘starom ja’ i time sebi potvrđivala napredak.  
I da, sve ovo možemo pročitati na netu, u knjigama samopomoći, i bit će nam djelomično jasno o čemu je riječ. Ali tek kada sami dođemo do tih faza, kada stvarno iskusimo i osjetimo svaki korak kojeg smo napravili, onda cijenimo svaku sekundu procesa.

Danas je moje dizanje hormona sreće – ples. Napravim najplesniju playlistu omiljene muzike, dobro se istegnem i doslovce napravim terapiju plesom… skačem, plešem, divljam, pjevam, budem u nekom svom transu na sat vremena, par puta tjedno. To je moj način fizičke aktivnosti, i predlažem ga svakome kome se možda ne da baviti nekim klasičnim tipom sportskih aktivnosti…  Ako vas ples veseli i pokreće, kao mene, to što sami skačete na omiljenu playlistu ne znači da ne vrijedi kao neki klasični sport. 

Kampanja #ispodpovršine, čija si redateljica, snimljena je kao dio nacionalne TV kampanje kako bi osvijestila težinu ove bolesti, ali i poziv na traženje pomoći, micanje fokusa s ideje da je tražiti pomoć znak slabosti. Što misliš koji su još koraci potrebni za zemlju poput naše da se barem malo pomaknemo iz tog ustajalog blata tradicije, starih priča i rana jednog zatvorenog društva? Kako svaki pojedinac može utjecati na društvo oko sebe, što misliš, ti kao netko tko zna što je depresija?
Agencija ‘Bruketa&Žinić&Grey’ su napravili izvrstan kreativni koncept i savršeno iskomunicirali nešto u čemu su se može prepoznati jako pun ljudi, pogotovo u ovim izazovnim, pandemijskim vremenima.
Ja sam jako ponosna što su mi dali priliku da izrežiram i doprinesem ovako bitnoj temi, koju sam i sama prošla.

Mi kao društvo možemo za početak puno više pričati o tome javno. Pojasniti da depresija nije tamo neka bolest koja se liječi nekim teškim lijekovima i o kojoj je bolje ne pričati, jer ju ustvari ne razumijemo.

Depresivni ljudi moraju znati da nisu sami, da su antidepresivi dobar, prvi korak za rad na sebi – za dobivanje nove, svježije perspektive na život kojeg živimo. I da se o njima ne mora postati ovisan, ako ih koristimo za unaprijeđenje sebe. Piti antidepresive i ne raditi ništa po pitanju sebe, svoje discipline, usvajanju novih navika…  to nema nikakvog smisla, i vjerujem da se tada i događa ovisnost o njima.

Moj psihijatar je u intervjuu za Gosimple depresiju nazvao ‘šansom da se približimo svom autentičnom biću’. Kako ti gledaš na to? Je li tebe, poniranje duboko u svoje neistražene slojeve duha i tvog bića, dovelo bliže tvojoj pravoj i autentičnoj ‘ja’?
Da, depresiju gledam kao na unaprjeđenje sebe, ili pronalaženje prave sebe, kako ljepše zvuči. Ona je meni, u konačnici, značila dizanje kvalitete života, ostvarenje svojih snova, slobodu.
Ako smo depresivni, ako želimo izaći iz toga, to je proces koji u konačnici pomaže nama samima, ali kojeg sami moramo željeti.
Ono što depresivni ljudi moraju znati jest to da, ne samo da postoji izlaz iz tog stanja, već da na kraju toga, postoji jedna cijela nova osoba, kakva želimo biti. I da možemo imati kontrolu nad životom, emocijama i odnosima. Na kraju svega se doslovce krije ‘raj na zemlji’, ako tako želimo. No, takve radnje treba hraniti pozitivnim primjerima non-stop, a osobe koje su se izliječile i preuzele kontrolu nad svojim životom i emocijama ne bi trebali skrivati svoje priče. Takve priče su onima koji se trenutno guše bez perspektive, sve.
Bit ću iskrena, kada sam na početku intervjua vidjela pitanja, nisam bila sigurna da li želim ovako intimno pričati o onim emotivnim stanjima, kroz koja sam prolazila… pomislila sam da li želim da to stoji negdje na Internetu i da to vide svaki put kada uguglaju moje ime, ali onda sam se sjetila Marcelle iz 2012-e, i koliko bi toj Marcelli tada značilo da je pročitala, nečije detaljno iskustvo i koliko bi mi to pomoglo tada. Jedna ovakva priča bi mi ukazala na liječenje, da je zapravo sve moguće, da nisam sama u tome i možda najvažnije, da je normalno potražiti pomoć. Sigurna sam da bi mi takva jedna priča ubrzala neke stvari – da se tada javno pričalo o tome. Zato sam i odlučila iskreno pričati o svemu, da možda netko osjeti u sebi želju da si pomogne.

Gdje je tvoj flow? Radiš li ono što te vesli?
Maštanje i kreativno stvaranje mene čine živom i sretnom. Kada toga nema, ja venem. I baš zato jer je kreativan, moj posao je sastavni dio mog života. Ja i kada odem sa seta kući, ja nosim svoj posao sa sobom kući i sve povezujem s njim. Još uvijek radim na tome da odvajam privatno od profesionalnog.
Oduvijek sam, kao jedinica, bila sama sa sobom u svojoj mašti, i stvarala sam i režirala razne scenarije. I to je nešto što bi zauvijek mogla raditi.
Najuzbudljivije mi je pustiti maštu na volju, izbaciti se iz realnosti, kreirati ideje, tražiti inspiracije, raditi mood boardove, pisati scenarije… tu se osjećam živom. A kada neku moju ideju prihvati niz profesionalaca iz filmskog svijeta, pa ju onda timski obradimo… sve je to toliko uzbudljivo, ispunjavajuće i oslobađajuće. Svaki projekt je onda podvučen dobrim raspoloženjem, smijanjem, opuštenom, ali pokretačkom vibrom u kojoj sudjeluje čitav tim. Kada takav projekt bude prihvaćen i od javnosti u konačnici… to je najbolja motivacija za dalje.
Također, uz režiju, obožavam putovati i fotografirati sve sa svojim analognim – Olympus mju2. Analogna fotografija me jako opušta, dođe mi kao meditacija.
Sve što gledam kroz fotoaparat, a da je genijalno, analogna fotografija napravi sve još pet puta boljim. Postoji neka mala euforija dok čekam razvijanje filma, pa obrađivanje u Photoshopu… a kada na kraju netko kupi moje fotografije, pa ih vidim uokvirene na zidovima domova, diljem svijeta… tada se osjećam baš potpuno ispunjena. I jako ponosna.