‘U moru informacija, autentičnost je važnija nego ikad i samo njome se možemo boriti kako bismo se istaknuli od drugih’ – Intervju Natalija Labavić
Odvjetnica Natalija Labavić mi je u jednom trenutku bila predstavljena kroz oči Vedrane Likan, opisana kao go-to stručnjak kada je u pitanju povreda autorskog prava, ali i kao go-to odvjetnik, koji kada komunicira svoje znanje klijentima, komunicira to na onaj, svjestan način – da mi, potpuni laici razumijemo što znače te riječi i izrazi.
Ispostavilo se ustvari, da kada jednom sjednete za stol s ovom znatiželjnom odvjetnicom, a prvenstveno toplom osobom, koja razumije odnos emocija i misli, komunikacije i ponašanja, otkrijete da toliko dobro interpretira ono što zna o područjima prava kao što su IT, trgovačko, radno, ljudska prava, medijsko i ono, trenutno možda najaktualnije, autorsko pravo… Da, taj miks, neminovo postane problem kada bi trebalo pa samo i iz pristojnosti, zaustaviti se sa svim pitanjima ili u konačnici – dužinom intervjua. Kreativci, ali i oni koji osjećaju povredu iz bilo kojeg od navedenih područja prava, ne brinite više… Natalija jeste osoba za savjet, kojeg ćete dobro razumijeti i na temelju kojeg ćete moći napraviti korak u smjeru obrane vašeg prava.
Gosimple je adresa za velik broj osjetljivih i super osjetljivih ljudi, samim time tu klika masa kreativaca. A ono o čemu uvijek možemo pričati, ono što je predmet svake kave jeste povreda autorskog djela. Ono je, citiram tebe – ‘po sili zakona zaštićeno samom činjenicom da je individualno, originalno i objavljeno bilo da je riječ o knjizi, glazbi, članku, računalnom programu’… Ali formalna (zakonska i konkretna s mogućnošću sudske reakcije npr.) zaštita je moguća samo ako se to djelo i zaštiti u nekom od zakonskih oblika. Što se dogodilo između? Kada gledamo stvaranje sadržaja na Internetu na primjer, ‘divlji Teksas’ je mala beba za situaciju koja se dogodila. A ta je da svi smiju sve koristiti, što nađu na Internetu i što god je moguće kao save as ili copy/paste… Možeš malo iskomentirati tu pojavu?
Autorsko djelo (primjerice novinski tekst s Interneta) je zaista zaštićen po samom zakonu. To znači da autor ima pravo na pravnu zaštitu i kada ne zaštiti još i formalno to djelo tj. kada ga ne registrira. Autorsko djelo nije ni moguće registrirati (moguće ga je samo pohraniti radi mogućnosti dokazivanja da to djelo zaista pripada određenom autoru u određeno vrijeme, ali to nije česta praksa naročito kad je djelo objavljeno na Internetu jer je tada nesporno kada je objavljeno). Tako da se autorsko djelo s Interneta ne bi se smjelo kopirati ni na drugi način iskorištavati ako autor za to nije dao odobrenje.
‘Ne bi se smjelo iskorištavati’ je u ovom slučaju samo floskula koju pričamo sebi i drugima… Prelako je u praksi…
U praksi se nažalost događa da se djela kopiraju jer su lako dostupna, ali to ne znači da je to dozvoljeno. Vrijeme se naprosto promijenilo s dolaskom Interneta, neki glazbenici primjerice koji su živjeli od prodaje albuma sada dobrovoljno daju sadržaj svojim fanovima besplatno putem YouTube-a i na taj prihod više ne računaju, već su se okrenuli drugim izvorima zarade od autorskog djela. Tako da su i autori postali tolerantniji na kopiranja. Međutim, ako je autoru zaista povrijeđeno autorsko pravo, postoji sudska zaštita i osoba može u sudskom postupku tražiti naknadu štete za to.
Promatram samu dinamiku razvijanja i širenja te masovne ideje ‘stvaranja sadržaja’ te kako je prelazila ‘ekskluziva’ iz printa na Internet i kada gledam to ‘stvaranje’, kao da se dogodila nevjerojatna distorzija informacija kod pojedinca, koja u konačnici rezultira idejom da smo originalni u nečemu, a ustvari je originalnost došla iz svih internetskih adresa koje smo posjetili do te točke u životu… Najbolje na primjeru; vidim temu negdje na nekom ‘srodnom’ mediju, koji se može doticati tema koje ja detaljno obrađujem ovdje, u kojoj prepoznam svoju tezu ili premisu, neke od svojih smjerova ideja, kompletne izraze čak, ali je tekst ‘originalan’, potpisan autorom i kao takav objavljen. Meni to izgleda kao koncept AI ustvari, samo što je ovdje ‘robot’ – čovjek koji pod utjecajem ega ne vidi svoju neoriginalnost.
Super je usporedba s AI-om, ali u oblliku čovjeka. Da, to su česti problemi. Najčešće mi se ljudi javljaju s problemima gdje se radi o kopiranju koje nije nužno i povreda autorskog djela. Nažalost, istina je da se ideje i postupci ne mogu zaštititi.
Dovoljno je da netko (mudro) napravi nešto slično i neće se raditi o povredi autorskog djela.
Onaj koga se kopira prvo treba sebi čestitati jer je očito napravio nešto dobro i autentično. I unatoč frustraciji koju takvo ponašanje sigurno izaziva, u konačnici, ako je netko iskopirao nešto tuđe, znači da taj netko nema svoje ideje i brzo će izići na vidjelo da se radi o fake stvari ili osobi. Danas, u moru informacija, čini mi se da je autentičnost važnija negi ikad i da se samo njome možemo boriti kako bismo se istaknuli od drugih. Tako da mi se čini da u konačnici takvi fake sadržaji brže nestanu sa scene ili neminovno imaju manju vrijednost.
To je ustvari vrlo plastična usporedba high-end brendova s masovnim brendovima, odnosno način na koji dijele svoj sadržaj prema potencijalnim kupcima…
Postoje brendovi visoke mode te oni masovne industrije. Ovi koji su masovna industrija imaju u budžetu sredstva koja rezerviraju za plaćanje povreda prava ovim high luxury brandovima jer im se više isplati platiti štetu njima nego ulagati u svoje dizajnere. Ali kad vidiš high luxury brend na nekome i ovaj drugi – znat ćeš koji vrijedi više. Industrija visoke mode nikad nije više cvala; cijene luksuznih proizvoda samo rastu i rastu, brže od inflacije. Tako da je moj zaključak da se isplati biti svoj i pokušati se boriti protiv svih tih pojavama još čvršćom autentičnošću.
Što meni savjetuješ, konkretno, a i nisam jedina u svom problemu… Ja se ne mogu zaštiti na nitijedan način… Meni ustvari preostaje da se vodim osnovnom idejom Gosimple-a; da nije stvoren radi komercijalizacije već radi postavljanja pitanja, koja će nekome možda dati odgovor koji trebaju…
Na stranu sada moje razmišljanje o tome, kao odvjetnica, mogu reći da postoji pravna zaštita i izvan područja intelektualnog vlasništva koja stoji osobama na raspolaganju. Dakle, ako te netko sustavno kopira, iako nije povrijedio neko tvoje pravo intelektualnog vlasništva, pa primjerice objavljuje sustavno iste teme, koristi vrlo sličan dizajn, konceptualno sustavno sve radi slično, potencijalno je kopirao i neke pravne dokumente sa stranice, tada bi se to moglo smatrati nepoštenom trgovinom pa se može pronaći pravna zaštita u tom vidu.
Šta misliš, da li nas, ljude koji imamo potrebu stvarati nekakav ‘materijal’, ustvari sve to vraća na prvi atom stvaranja – da sve što stvaramo treba doći iz nas, kao impuls koji manifestira neku vrstu originalne ideje, a koja inspirira druge? Ne pričam o inspiraciji u generiranju sadržaja, pričam o umjetnosti… ? Ja bi sad dodala na sve, da ustvari nas čitav ovaj kaos vraća na basic postavke razuma… Nisu svi stvoreni da stvaraju sadržaj (ili umjetnost), bez obzira na dostupnost platformi i širenja informacija… To što je moguće, ne znači ustvari da moramo.
Hm, ja nekako mislim da se umjetnika uvijek lako prepozna i može ga se odvojiti od onog stvaratelja sadržaja kako ga ovdje zoveš. Upravo ona autentičnost o kojoj sam pričala je nešto što zbilja mislim da ne možeš fakeati, a na to se ljudi ‘zakače’.
Umjetnici su uvijek bili na neki način žrtve svoje ideje i talenta jer ne mogu se ne-izražavati. I upravo osjećaji koje bude njihove originalne tvorevine je nešto što ljude ne pušta da odu onima koji samo kopiraju.
Jednom kad uz neku pjesmu proživiš ljubav, izdaju, tugu, ushićenost, tu pjesmu pamtiš za cijeli život, sumnjam da taj feeling može izazvati neki fake. Tako da, ja jako vjerujem u umjetnost i mislim da ju nije moguće kopirati. Umjetnik je uvijek korak ili dva ispred drugih.
Gdje je zaštita umjetnosti u svemu tome? Jer, na primjer, ja ne mogu odlučiti idem od sutra biti odvjetnik i otvoriti ured, napisati to u opis svog profila i sad ja tamburam po pravdi. A s ‘stvarateljem sadržaja’ je to moguće samim time da se tako predstavimo…
Istina je da se umjetnikom može prozvati svatko (za razliku od odvjetnika kako si navela, koji mora imati licencu za rad koju mu izdaje komora). Na publici je da prepozna vrijednost.
I umjetnike ne bi bilo dobro previše regulirati. Ako bismo tražili licencu za umjetnost, zaključali bismo velik broj njih samih. Mislim da tu vrijedi pravilo da svatko ima svoju publiku, a prava vrijednost će izići na vidjelo, u to zaista vjerujem.
Što rade kreativci u slučaju kada ih se izigra da njihov dizajn, netko drugi koristi na način da promijeni, na primjer, pozadinu i font na nekom proizvodu? Konkretno, meni se dogodila situacija da sam sudjelovala u nekom lokalnom i u konačnici se ispostavilo – amaterskom projektu, u kojem sam osmislila 50-ak dizajna, a kada je došao trenutak realizacije i monetizacije, dobila sam otpust s projekta, a ekipa je izbacila te dizajne na tržište, samo s prikladno izmijenjenim pozadinama i/ili tipom fonta na proizvodu. Što sam ja mogla tada napraviti kao glavni kreativac tih dizajna?
Hm, prvo pitanje koje bih ovdje postavila je kakav si ugovor sklopila. Naime, kada se radi o projektu, jako je važno sklopiti ugovor. Istina, to je najviše u interesu voditelju projekta jer bi si on treba osigurati da sva prava onih koji sudjeluju na projektu prijeđu na njega, kako bi onda mogao projektom dalje raspolagati. U ovom slučaju, ako nije bilo ugovora, ti bi mogla potraživati svoja prava i tražiti priznanje autorstva, naravno, ovisno o tome u kojoj mjeri je korišteno baš tvoje djelo. Većina kreativaca odustane od pravne bitke jer je neizvjesna, skupa i, s obzirom na sporost sudskih postupaka, zakašnjela. I tako se nažalost ne mičemo s točke i tako u ovom području vlada popriličan nered, po onom što vidim.
Što nas dovodi ustvari do toga da mi svi ustvari trebamo jako dobro znati koja su naša prava, kao ljudska bića, koja imaju zagarantirana prava samim svojim rođenjem, ali ono što se događa u praksi je da ljudi zbog siline stručnih izraza i nastupa, nemaju pojma ni koja su njihva prava, a kamoli da se idu boriti za njih. A sve zbog komunikacije. Možeš malo to iskomentirati, što misliš o takvoj, stručnoj komunikaciji, jer budimo realni, masa tvojih kolega ne komunicira s kijentima na način da ih klijenti razumiju – emotivno razumiju…
Mislim da se odvjetnici često izražavaju prestručno. Moguće je da je to pitanje tradicije. Kada pogledamo i u engleskom jeziku, ne samo kod nas, kada pravnici krenu pisati, taj jezik rijetko tko razumije.
Neki kažu da to prestručnim izražavanjem skrivaju neznanje i nepoznavanje stvarnog problema. Moguće.
Ako mene pitaš, mislim da je krajnje vrijeme da se to promijeni. Komunicirati s ljudima na razini da te ne razumiju neće nas dovesti do napretka, to kod sugovornika samo stvara osjećaj da mu se netko obraća s visoka i mislim da to baš nitko ne cijeni. Uostalom, kao što sam i prije rekla, svatko ima svoju publiku pa tako i kod nas odvjetnika, svatko će sebi izabrati onog odvjetnika koji ga bolje razumije. Ja biram s klijentima razgovarati na način da im na primjerima objašnjavam, pokušavajući koristiti što jednostavniji jezik. I kada pišem, ne samo dok radim nego bilo da se radi o objavama na LinkedIn-u ili u kolumnama koje pišem najčešće za portal Žene i novac, pokušavam koristiti jednostavniji jezik i cjelokupnu situaciju objasniti ne samo s pravne točne gledišta nego sagledavajući širu sliku, holistički.
Završila si među ostalim i business coaching program, koji je usmjeren na ispravno i svjesno komuniciranje – što pojednostavljeno znači da tvoji klijenti stvarno razumiju što pričaš kad pričaš o zakonima i pravima, a ne da slušaju tonu izraza koje ne razumiju…
Upravo zato sam i završila coaching program, kako bih naučila bolje slušati klijente, postaviti im pravna pitanja, i kroz njih iščitati njihove stvarne potrebe, na način da shvatim što je njima važno, a ne iz pozicije iz koje ja mislim da znam što njima treba jer to često vodi u krivom smijeru. I jako sam zadovoljna rezultatima. Čak pokrećem i vlastiti coaching program za odvjetnike – ‘The authentic lawyer’ u kojem bih voljela da i moji kolege nađu svoj autentičan način odvjetništva.
Komunikacija je najvažnija stvar na svijetu, svjesnije shvaćanje riječi, izraza i floskula koje smo u sebe pospremili i kojima se okrećemo kada tražimo lakši izlaz iz situacije…
Mislim da u poboljšanju komunikacije leži ključ našeg napretka; kada bismo kao društvo bolje komunicirali, bili manje agresivni, čitava naša kultura vođenja sporova bi se promijenila. Količina sporova koji se vode na našim teritorijima dosta govori o tome kako je, istina, kod nas suđenje još uvijek jeftino i dostupno, ali i koliko se ljudi vole ‘svađati’ i obračunavati. U civiliziranijem svijetu suđenja je manje. I mislim da je to bolje.
I za kraj, jedna vrlo aktualna tema, koja me dosta brine, kada pričamo o svjesnosti kod ljudi što ustvari to predstavlja, odnosno koliko su snažni i podsvjesni polariteti (naši impulsi) u tom polju, ako se ne koristi svjesno. Umjetna inteligencija. Tebe jako zainteresirala ta tema. Gdje leži zavrzlama u stvaranju sadržaja od strane računalnih programa? Ako je sada ‘divlji Teksas’ po pitanju uzimanja i korištenja bez odobrenja tuđeg sadržaja, kada je još i moguće pažljivom oku povezati original s plagijatom… Što će se dogoditi kada u masovno produciranje sadržaja uđe full force i umjetna intligencija? Tu je problem autora originalnog sadržaja multipliciran… Može li se uopće zakon uplesti u tako nešto, a s time da niti ne pričam o hrvatskim zakonima i sudstvu?
Kod umjetne inteligencije je ključno shvatiti koja je pravna kvalifikacija djela koje stvori umjetna inteligencija, znači je li to autorsko djelo. Zakon autorsko djelo definira kao originalnu intelektualnu tvorevinu iz književnog, znanstvenog ili umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu. Umjetna inteligencija poput chatbota može stvoriti određeno djelo koje može biti čak i kvalitetnije po nekim odrednicama od onog kojeg je stvorio čovjek. Međutim, zakon propisuje da autorsko pravo pripada fizičkoj osobi koja stvori autorsko djelo.
Koje su glavne točke problema AI generiranja sadržaja? Ja sam Ana Anić, pod prste mi je došao link na razgovor s robotom, kojem samo trebam dati konkretne zadatke i on će mi za par sekundi ispisati tonu teksta, kojeg ja mogu iskoristiti pa čak i objaviti potpisanog? Nedavno sam pročitala da je neka desetogodišnja djevojčica pomoću umjetne inteligencije izdala prvu knjigu za djecu, što izaziva dualne osjećaje… To nije autorsko djelo, a još k tome se u taj kontekst stavlja i samog originalnog autora, koji je iz svog mozga ispretakao kroz tipkovnicu nevjerojatnu umjetnost… To je neminovno ‘novi’ sadržaj, ali autorski i originalni, ne baš..?
Obzirom da je djelo stvorila umjetna inteligencija, tako stvoreno djelo ne može uživati autorsko-pravnu zaštitu pa tako ni ta desetogodišnja djevojčica nije autorica već je to autor program. Naime, budući da je umjetna inteligencija računalni program, koji po našem zakonu jest prepoznat kao autorsko djelo, autor računalnog programa imat će autorska prava na programu, ali pojedina djela koja stvori umjetna inteligencija po zakonu ne mogu biti prepoznata kao autorska djela niti uživati autorskopravnu zaštitu.
Kako netko može znati, da mu njegov robot na chatu nije ispostavio NEČIJI sadržaj?
Sljedeći problem s autorskim pravom je vezan uz podatke, koje je umjetna inteligencija koristila u pozadini (‘izrudarila’) da bi mogla proizvoditi nova djela. Ako su takvi podaci zaštićeni autorskim pravom, tada tvorci umjetne inteligencije moraju imati odobrenje autora za iskorištavanje takvih djela. U praksi je odobrenja teško ishoditi, nije uvijek lako ni odrediti radi li se o djelu za koje je potrebno odobrenje, a u konačnici nije lako ni provjeriti koji su podaci zapravo korišteni, kao što si i sama rekla, iako postoje vještačenja koja bi to mogla otkriti. Vjerujem da će to u budućnosti biti izazov za zakonodavce.
Kada je dozvoljeno koristiti materijal s Interneta bez dozvole autora tog sadržaja?
Zakon propisuje iznimku za korištenje, točnije rudarenje autorskih djela, ali samo u znanstvene svrhe. To znači da zakon u određenim slučajevima propisuje da se autorska djela smiju koristiti i bez odobrenja i bez naknade autoru.
Autori koji na bilo koji način javno izlažu svoja djela na internetu trebaju u svojim uvjetima korištenja što detaljnije regulirati uporabu svojih autorskih djela jer po našem zakonu autor ima isključivo pravo sa svojim autorskim djelom i koristima od njega činiti što ga je volja te svakoga drugog iz toga isključiti. Čak i ograničenja o kojima sam gore govorila – dakle umnožavanje autorskih djela u svrhu zakonskog istraživanja bez odobrenja autora i bez naknade autoru – određuju da se autorska djela mogu koristiti samo ako njima postoji zakonit pristup, dakle ako je autor za to dao licencu ili je sadržaj slobodno dostupan.
