Seaspiracy – dokumentarac koji poziva na reakciju, a riba koju jedem ide pod veliko povećalo!

Na dokumentarac ‘Seaspiracy’ sam se psihički morala pripremiti, stajao mi je na listi neko vrijeme prije nego sam udahnula i kliknula play. I bome, protresao me kao malo koji film ‘istine’ do sada, a na kraju je zaključak bio – eto, sad više ne jedeš ribu.

Fotografije: Seaspiracy Movie & Seaspiracy IG

Ali Tabrizi, aktivist i redatelj kreće u istraživanje ideje koliko je to plastike u oceanima, a kako se kreće kroz otkrića i zemlje diljem Planete, ukazuje sve dublje i dublje u probleme koje smo mi, ljudi izveli. I muka ti je. Baš pravo muka, biti dio tog klana iako nisi nikad kročio nogom na neku ribaricu. Ribarice, koje su u jednom dijelu filma tako jasno prikazane te kakvu štetu rade podmorjima, a ono za što mu dajem pet plus je grafika koja se cijelo vrijeme bazira na usporedbama, da bi nama, slijepim suučesnicima u svemu tome, bilo malo jasnije. Kad je došao do ribarice koja ispruži tu ogromnu mrežu i kupi sve pred sobom u megalomanskim proporcijama, bilo me sram što nemam pojma kakve ribarice ‘čiste’ od života naše podmorje. Objasnili su mi kasnije pametniji, da imamo i mi svoje čistače podmorja. Da se i kod nas radi izlov takve vrste, da su Talijani baš nabrijani, i tako dalje… Ma istina, o čemu pričamo, i mi Hrvati smo se baš pokazali kao savjesna bića koja misle na Planetu, sigurno pazimo na naše ribe.   

Bottom trawling is akin to using a bulldozer to catch a butterfly… Destroying a whole ecosystem for the sake of a few pounds of protein.

Dr. Sylvia Earle 

Redatelj se, kako i doliči tako megalomanskoj problematici, dotiče kroz film jako puno segmenata, na koje mi, na kopnu i koji prošećemo do ribarnice s vremena na vrijeme, ne mislimo koliko je crno pod noktom. Zašto je to tako, opet, ja sam prvi svjedok toj istini, koju i navode u filmu. Ribari su oduvijek u našim glavama bili prikazivani kao simpatični dedice na malim barkama koji love svoju kantu ribe. Možda je to i zato jer smo pomorska država, jer mi poznajemo takve ribare i dalje od toga ne razmišljamo. Tko razmišlja o nevjerojatnim količinama otpada koje ta industrija ostavlja za sobom, o izrabljivanju ljudi dok love škampe, koje ćemo srkati za našim stolovima, ili kitovima u Danskoj, ili delfinima koje ribari gledaju kao konkurenciju…

Neke stvari su malo i nabrijane, izgledaju senzacionalistički kao što to i bude kada aktivist svim srcem udari po temi, pa u tom procesu jedino što mu dolazi pod radar je istina koju ganja, a ne potpuno istražena istina. No teško je sumirati sve te brojke na jedno mjesto, sigurno nije imao redakciju istraživačkih novinara da mu pomognu u stvaranju. Tu i tamo sada izađe poneki demanti, neki sugovornik iz filma koji se žali da je izvučen iz konteksta.. nije čudno. Možda ipak nećemo ostati bez sve ribe do 2048. Ali do kad je taj rok? Zvuči li 2068. bolje? Ovo je preglomazna tema prošarana je s previše slojeva u koje je uključena ogromna lova da bi jedan, mladi redatelj mogao dobiti egzaktnu sliku brojki. Ali da je ukazano na nešto o čemu mi, konzumenti sushija i tjestenina s kozicama nemamo blage veze, jeste.

Ono što ustvari je najpotresnije u svemu, jest skup svih tih izjava, brojki, grafova, slika i scena na jednom mjestu, koji se ne prestaju izmjenjivati za čitavo vrijeme filma.

Do ovog filma nisam nikad pomišljala na jako puno činjenica, kao na primjer, što je to točno ‘bycatch’ – sve što ulovi mreža kada lovi jednu vrstu. A u to ‘sve ostalo’ upadnu delfini, morski psi, doslovce tona veličanstvenih životinja koje dok ih bace u more, one jednostavno… uginu. Znala sam da se to možda događa, ali slika i ton ti se urežu u centar glave.
Znala sam također negdje tamo daleko, da love morske pse samo radi peraja, ali opet, kad dobiješ vizuale tih masakara te kada redatelj ode na lokalnu tržnicu i snima špijunskom kamerom količine tih peraja… koje su nekad ispod sebe imale grandiozno tijelo, bude ti zlo.
Oznake na konzervama, dogovori i praćenje novaca različitih NGOs, koji su povezani s korporacijama pa u konačnici imamo dojam da su samo jedan od PR kanala iste kompanije, kao što je Unilever prikazan, na primjer.
Redatelj se dotaknuo i tuna, delfina, kitova te održivog načina ribolova. Tu nailazi i na kritike stručnjaka, jer dok on tvrdi u filmu da je održiv ribolov nemoguć, stručnjaci s različitih strana svijeta opovrgavaju tu tezu, navodeći kako je takav ribolov moguć. Ok, i ja vjerujem da je moguć, ali ideja dolazi s gorkim okusom u ustima nakon ovog filma i ne s današnjim ljudima i gramzivošću koja ne prestaje. Kako bi izgledao dogovor svih kapitalaca koji na ovome zarađuju puste pare?
U jednom trenutku filma, redatelja zovu da posvjedoči takvoj vrsti kitolova, na Farskim Otocima. Scena je dugačka, tiha i jedna od najpotresnijih koje sam ikada vidjela. Je li to održiv kitolov? Valjda je.
U filmu je prikazan i odlazak na ‘razgledavanje’ i akciju sa Sea Shepardovcima, koji nastupaju kao vojska u full ratnoj spremi kada idu srediti one koji pod okriljem noći vade životinjsko blago sa zapadne strane Afrike, kao i što je krivolov učinio ljudima koji tamo žive, koji ovise o ulovu ribe za svoje potrebe da se prehrane.
Puno, puno, puno informacija od kojih se smrzneš. I ne znaš je li bi prije išao potražiti Sea Shepard brod pa s njima dalje ili rezati mreže na more.

ŠTO UČINITI (A DA NE KRŠIMO ZAKON)?
Ali ako ne jedemo ribu, nećemo dobiti sve te bitne sastojke koje trebamo, kao što je Omega 3? U filmu nam objašnjavaju da trenutnim izbacivanjem ribe i ostalih morskih plodova ustvari nećemo dobiti tonu žive i ostalih teških metala, kojih se riba naguta, a koje smo joj mi ljudi sasuli na njezin jelovnik.
‘Izbacite posrednika’ zove se igra, a ako želimo ono za što mislimo da nam ribe daju, onda trebamo jesti te alge, koje one jedu. Ili čekati da se i na našem tržištu pojavi plant based hrana koja će nam zamijeniti feeling jedenja ribe i morskih plodova na tanjuru.

Kad su se slegnuli dani i dojmovi nakon filma, malo sam ipak popustila ručnu nad restrikcijom morskih plodova svih vrsta. Ja sam ipak ‘morski čovik’ duboko unutra.
Plan je redukcija i otvorene oči. Nisam dosad kupovala ribe u velikim dućanima i centrima, a kako nisam maher u prepoznavanju ‘prave stvari’, nisam se baš gurala ni po ribarnicama. Losos i smrznute kozice su moj grijeh i njih više neću sigurno kupovati. Ja i moja porcija škampi da budu oni zbog koje je neki Tajlanđanin završio u moru ili na moru godinama bez da ide doma djeci?!
Ne jedem više losos.
Kad odem na obalu, ići ću samo na mjesta kao što je Kod Pere na Mljetu, ili u Konobu Žakan, ili na jedno od desetaka mjesta gdje znam da se u neko doba dana u konobu vraća malena brodica i da se taj dan jede ono što su jedan do dva ribara ulovili.  
I prije bi umrla nego kročila na mjesto poput nekakvog aqua parka u kojem delfini i kitovi rade salto majmunima u gledalištu. Da, maj-mu-ni-ma. (Jeste već gledali Blackfish? Naravno da jeste, ali ako je promaknuo evo, kadjebalnekjebal, pa neka vam srce pukne do kraja.)

A sad za utjehu, (i prijedlog da prestanemo ubijati posrednika) –  Madhavi je složila dva recepta u kojima je koristila sastojke koji će nam dati ono što mislimo da nam daju stanovnici mora. Nemam bolja rješenja, trenutno.