‘Ponosan sam na to što je dvije tisuće klinaca provelo sat vremena na plaži bez mobitela’ – Intervju Domagoj Jakopović Ribafish
Sretan nam Dan Planete Zemlje! Stoga je najbolje popričati s čovjekom koji baš jako voli ovu Planetu! Domagoj Jakopović Ribafish, dobro nam došao među Gosimple ekipu, koja mijenja svijet oko sebe svojim postojanjem i djelovanjem!
Fotografija: Kasandra Draganić, privatna arhiva
Riba kao da se zainatio očistiti ovaj kutak Planete od smeća, dok pritom predstavlja najbolje od naše gastro i eno scene, ali i one ljudske, dok u pauzama između istraživanja i pisanja, pliva između otoka i educira klince što nam znači priroda. On se nekad, uslijed izrazito izazovnih životnih okolnosti i situacija odlučio na zaokret u životu, pa je danas ovaj omiljeni medijski lik, freelancer s prstima u toni projekata, koje kako kaže sam, pažljivo bira.
I možda se nekome čini da je sve to lako, sve što radi, pa ‘malo’ čisti Zagreb, pa ‘malo’ pliva po Jadranu, obilazi restorane po Hrvatskoj, smije se srdačno na telki, baca fore na društvenim mrežama… No, je li to lako? Koliko takvih ljudi poznajemo? On je preuzeo odgovornost za komadićak Planete na kojoj živi, a mi ostali?
Ono što izuzetno poštujem kod tog čovjeka, otkad smo radili skupa, pa i kasnije dok sam promatrala njegov karijerni put, jest činjenica da je on prije svega jedan ogroman profesionalac, izuzetno visokih standarda kada je u pitanju količina, a još važnije kvaliteta posla kojeg može svaliti na svoja leđa, a na kraju ga i obaviti. Fascinantan je fokus tog čovjeka, pogotovo kada ga promatram iz svoje pozicije, samostalnog kreativca. No, još je fascinantnija njegova hrabrost da se ne preda demonima kada ga promatram iz pozicije roditelja.
Njegov najveći, životni projekt, RokOtok u pripremama je za ljetnu sezonu, držimo mu fige u epidemiološkom smislu, da i ostvari ono što je zacrtao i obećao svom Roku – obići sve naše prekrasne otoke… Da ga na plažama ponovo dočeka tona klinaca, koji će ga grliti i s veseljem slušati priče jednog iskusnog barbe Ribe!
Prvo i dosta važno. Čestitam ti na sljedećoj činjenici. Zadnji put kada smo pričali u ovakvoj formi, ja tebi postavljam pitanja o tvom životu, oboje smo bili u radnim odnosima i imali smo šefove, a danas smo slobodni ljudi. Kako život iz ove perspektive?
Gdje si Selmich, kućo stara! Primi ogromnu pusu s projekta ‘Kako se oporaviti od Corone’ prilikom koje trenutno šetam po Ličkim šumama sa svojim vjernim psetom i polako se vraćam u formu za projekt #RokOtok. Trenutno smo Kasandra i ja u jednoj od više priča koje pletemo ovih mjeseci i u kojoj istražujemo skrivene kutke Hrvatske i otkrivamo zaboravljena jela, nabavljamo domaće namirnice, kuhamo, jedemo i usput slikamo i pišemo o tim krajevima. Tako smo ti upravo u Udbini u Villi Plitvice Sun i uz šljivovicu testiramo pole crvenog i žutog ličkog krumpira s dvije vrste slanine.
Koliko obožavaš svoju slobodu? Koliko je ‘diiiiiivno’ probuditi se ujutro i ne morati ići na posao od 9 do 5?
Obožavam svoju slobodu kao da sam iz Dubrovnika, dobro da ne mašem zastavom! Nekad sam se dizao u pet i radio do ponoći da bi me dočekalo još posla i samo se sve gomilalo i nije bilo kraja. Danas me pseto budi u šest, pa pišem do podne, pa šećem s njim, pa opet pišem ili kuhamo, pa idem na teren, istražujem, družim se koliko je dozvoljeno i biram kad i što ću raditi. Uglavnom, bilo je lijepo ne brinuti oko faktura, knjigovodstva, birokracije i nameta uz plaću koja bi sjela svakog 15. u mjesecu, ali ova sloboda izbora gdje mogu raditi kad hoću je ipak za korak ispred.
Koliko je teško držati sve konce u svojim rukama, razmišljati o budućnosti, sigurnosti, idemo za početak malo o freelanceanju i usporedbi s prošlim životom! Kakve projekte biraš za sebe?
Zvuči filmski, ali danas radimo uz puno uživanja i ljubavi, jer i Kasandra i ja stvarno volimo jesti i piti te pisati o tome, no tu stvarno ima puno posla. Htio bih spomenuti da je sjajno biti freelancer, ali da je to došlo nakon što sam jako, jako dugo radio za druge, dane, noći, vikende i praznike, ali i ostvario velik broj kontakata, naučio puno toga i da nije to samo tako došlo sve preko noći…Danas više ništa nije sigurno, a davno sam shvatio da ti ne upravljaš životom, nego život tobom.
Priviknuo sam se na skromnost, ne talasam previše i veselim se sitnicama. Ljudi su počeli pretjerivati sa svim i svačim, a mislim da sam prestar da se nerviram zbog novih stvari.
Ovako pokušavam pisati o dobrim ljudima i lijepim stvarima i to me stvarno ispunjava. Vodim TV emisije, snimam videe za društvene mreže, reklamiram proizvode koji se stvarno meni sviđaju, putujem pričam, učim, upoznajem nove ljude… Dobro je!
Misliš li danas prvo na svoj unutarnji mir kada ti dođe upit za suradnju?
Naravno, nema tih para kojima me mogu kupiti ako ja to nešto ne jedem, pijem ili nosim. Poštujem svačije pravo na izbor, ali tražim da se poštuje i mene. Iskren sam, pošten i blesav, mislim da me zato ljudi toliko i cijene.
Gdje si sad, glavom u kojim projektima?
Trenutno dogovaram vođenje nekoliko manifestacija, znaš ono, natjecanje u roštiljanju, pivski festival i ja s mikrofonom i stotinu pitanja. Također pišem par kolumni o pivu, muško-ženskim odnosima i jednu koju ne smijem odati jer sam pod pseudonimom i stvarno ne smijem… Vodim i emisiju Neostar na RTL-u, u kojoj me poznati ljudi voze okolo i pomažu mi savjetima za kupnju kvalitetnog automobila, veselo. Moja djevojka Kasandra ima svoj gourmet portal ‘Vilicom kroz Hrvatsku’, pa stalno putujemo, istražujemo i kuhamo tradicionalne specijalitete iz cijele regije. To objašnjava moju kilažu. Svaki dan i sam na svojoj stranici www.ribafish.com napišem tekst, dva o eno i gastro sceni, a čekamo otvorenje granica za jednu gastronomsku perverziju!
Nedavno je završilo snimanje ‘3,2,1 kuhaj’… sad si full gas u svojim pričama?
Točno tako, ali jedva čekam novu sezonu. U prvoj sam bio izdominiran sjajnom i neponovljivom Doris, u specijalu sam došao sebi, u prvoj solo sezoni sam se već opustio, u četvrtoj ću jednom rukom motat sarme, a drugom lupat šnenokle! Freelancer sam, na tržištu, otvoren za nove suradnje!
Ajmo mi na tvoj angažman spašavanja Planete na ovim, državnim koordinatama! Za početak; ‘Čisteći Medvjedići’ – otkud se javila želja da čistiš naš grad?
Preko zime nismo mogli plivati, u škole nismo mogli ići držati predavanja, i projekt #RokOtok je počeo stagnirati. A onda smo upoznali Pericu, Juraja, Maju i ostale i krenuli s Čistećim Medvjedićima i Zlatnom metlom čistiti metropolu i cijelu Hrvatsku. Divni, vrijedni i kvalitetni ljudi koji su pokrenuli lavinu lijepih i korisnih stvari pa eto danas potaknuti njima i veliki brendovi snimaju reklame za milijune kuna utrošenih na snimanje reklama o onečišćenju, umjesto da ih utroše u čišćenje…
Nitko ne voli smeće, svi će se zgražati nad istim, ali malo tko će posegnuti za otpatkom na cesti, livadi, u šumi… imam osjećaj da se kod tebe javio jedan bunt, što prema ljudima koji zagađuju okolinu u kojoj žive, što prema onima koji bi taj posao trebali odraditi? Kreće li sve od doma, ili se ljudi, kroz život, prepuste letargiji i onoj staroj ‘to nije moj posao, ima tko je plaćen za to’? Kakav je plan s Medvjedićima? S koliko Medvjedića se počelo, koliko ih je danas, tko je glavni i odgovorni organizator akcije? Pričaj, slušamo!
Perica Štefan, mladić iz Slavonije potpuno sluđen od lockdowna koji mu je uništio posao s organiziranjem koncerata kreće čistiti šume oko svoje Nove Kapele i pronalazi se u tome. Okuplja istomišljenike, vraća se u Zagreb, i više niti jedno smeće nije sigurno! Problem s otpadom je ogroman, užasan, jeziv. Mladi ljudi nemaju kućnog odgoja, opće kulture, ničega, sjeti se što bi se dogodilo nekad ako bi bacila papir od bombona na cestu… Odmah se braniš od šamara, zar ne!Nove generacije jednostavno nitko nije upozorio da bi ako ovako nastavimo smeće to moglo iskorijeniti životinjsku, biljnu i ljudsku populaciju.
Zagreb je prijestolnica smeća, nitko ne brine i ne čisti osim oko glavnih punktova i kuća tajkuna i političara, sve ide u krivom smjeru.
Događa se da nas ljudi sprdaju i vrijeđaju jer mi stvarno radimo posao Zagreb Holdinga dok oni neki, njihovi direktori broje milijune i naslikavaju se za medije dok grad trune. I onda imaš dva izbora. Gledati kako ti rodni grad propada, dići ruke i reći to nije moj posao, ili volontirati za budućnost grada i ljudi, zasukat rukave, kopat po govnima i truleži par sati tjedno i osjećati se bolje. A osjećam se bolje i ispunjenije i od onih koji bacaju, i od onih koji trule doma i smiju nam se kako se mučimo.
Nije neka špica nedjeljom skupljati tuđe smeće po zimi, dok vam po glavama pada ledena kiša… tko su ljudi, koji te okružuju u takvim akcijama, koji se na to odluče?
Na akcijama ima djece od pet godina, a bogami i veterana poput mene s preko pedeset kuka. Mi se malo manje saginjemo, isprike ostalima! To su ljudi kojima je stalo do ove Planete. Žalosno je što nas je toliko malo. Mi bismo ionako proveli dan u šetnji s Dživom i prijateljima, ovako se Dživo izDživi po livadama i mostovima koje čistimo kad stignemo. Još jednom bih se zahvalio Perici što nas je okupio, i ispričao se što sam smanjio aktivnosti zbog operacije i Corone – vraćam se uskoro!
#RokOtok je u zakuhavanju, bez obzira što još ‘nitko ništa ne zna’ o ljetu i ostalom, ti se spremaš ponovo na uron! Daj nam još malo pričaj o projektu, što je cilj tog projekta, kako je izgledao prve godine kada je krenuo? Koliko se sjećam objava i reakcija klinaca kada bi im isplivao na plažu, pa to je bio hit!
Sa svojim sinom Rokom sam planirao obići sve zemlje svijeta, ali smo to smanjili na sve hrvatske Županije i sve naseljene otoke. Bilo nam je tako lijepo krenulo, ali onda je Rok otišao zauvijek.
Mogao sam birati da uvenem ili pokušam napraviti nešto korisno, pa sam pokrenuo udrugu #RokOtok s namjerom da plivanjem spojim sve hrvatske naseljene otoke, potaknem djecu i roditelje na više druženja i tako nekako ispunim dato obećanje mom Rokatanskom.
Puno teške birokracije i čudesnih divnih ljudi koji su to sve gurali i izgurali, preplivao sam prvih 17 od 50 otoka (slijede još dvije etape) i ono najbitnije, na svakom otoku održao zabavno predavanje o biti povezivanja, druženja, sporta, igranja, ekologije i kvalitetnije provedenom slobodnom vremenu djece i roditelja na moru. Zahvaljujući cijeloj Hrvatskoj koja se angažirala oko praćenja, dočeka, organizaciji svega i mojim Udrugarima, preplivao sam kroz srpanj stotinjak kilometara s još 35 plivača, a sve skupa je vrećice s darovima primilo preko 2.000 klinaca. Bilo je veliko, i bilo je divno. Prošle godine nismo mogli krenuti plivati zbog pandemije, nadam se da ovog srpnja hoćemo.
Koliko borbi vodi čovjek koji pliva na otvorenom moru s jednim ciljem? Ne pričam samo o borbi s valovima, pričam o svim onim borbama u tebi? Nije to lako, toga su valjda svi svjesni, bez obzira što te prati jedrilica i ekipa koja pazi na tvoje fizičko stanje… Koliko puta si htio odustati, što te guralo naprijed, lovi li te jeza od pomisli na nove valove, dubine i nove/stare unutarnje konflikte?
Nikad nitko u povijesti nije plivao od Mljeta do Korčule, s Korčule na Lastovo, s Hvara na Vis. Fizički je bilo strašno teško, ali psihički još i gore. Razdire te taj užas da si ostao bez jedinca u trenutku kad on tek počinje upijati svijet oko sebe, kad komunicirate, smijete se istim forama, slušate istu glazbu, veselite putovanjima, kad živiš za njegovu sreću, veselje, zagrljaj… I onda te to ponese, i kad više ne možeš, pogledaš u nebo i u nekom oblačku vidiš njegovu facu i čuješ nešto kao ‘Kaj je stari, nećeš valjda sad odustat, sjeti se što si obećao!’ I samo kreneš dalje.
Onog trenutka kad sam shvatio da Roka više nema, besciljno sam lutao Zagrebom, par puta su me skoro pregazili tramvaji i automobili, htio sam i ja otići za njim, ali život to očigledno nije zamislio tako. Pa ga zato izazivam s namjerom da na okupljanja dođe što više klinaca koji će buljenje u mobitele zamijeniti nekim drugim, živim igrama i igranjima s prijateljima u prirodi koju će usput i naučiti cijeniti i poštivati.
Kako se osjećaš kada stigneš na destinaciju? Kada vidiš da je plaža na koju ćeš se iskrcati svakim zamahom sve bliža? Što ti prolazi kroz glavu? Jesi li ponosan na sebe? Mislim, trebao bi biti, ipak, ti si čovjek u godinama u kojima je lakše pozivati na akcije s trosjeda ili potpisivati peticije u pidžami…
Osjećaj je divan, kao kad u petak kreneš doma iz ureda, a nemaš radni vikend, pa puta deset. Ima jedan sjajan trenutak kad si na nekih dva kilometra od obale, pa konačno vidiš prave boje na otoku, a ne samo izmaglicu. A tek trenutak kad nakon 4-5 sati staneš na oštru stijenu, i padneš natrag od umora, a ovi s broda viču na tebe da se ne zezaš i požuriš jer su skroz izmučeni od valova i svega, pa se svi skupa smijete…
Ponosan sam na to što je dvije tisuće klinaca provelo sat vremena na plaži bez mobitela, sklopilo hrpu novih prijateljstava i što su naučili da se smeće ne baca u prirodu. Eto, na to sam ponosan.
Kojim dijelom Jadrana plivaš ove godine? Tko je s tobom u timu?
Krećemo 3.7. iz Brodarice kraj Šibenika za otok Krapanj. Udaljenost je nekih 370 metara i nadam se da će lokalna zajednica uspjeti skupiti dvjestotinjak ljudi pa da rukama spojimo obalu i otok. Nije lako biti otočaninom, i sve manje ljudi to zna. Zato smo tu da ukažemo i na to. Kasandra je PR, HR i općenito svaki R, uz telefone i organizaciju. Lovre je najbolji skiper univerzuma, Igor jači snimatelj od Cousteaua i onog Španjolca koji sad osvaja Oscare a ima dugo prezime, sjajni Jurić će organizirati spasioca ispred Crvenog Križa, traži se još doktor, jer su mi sve tri doktorice (hvala vam do neba, Mare, Ana, Ena!) s prve etape u gužvama, pa ako vam se da ući u žrvanj dizanja u 5 ujutro, plivanja, nošenja poklona, trčanja, podjele vrećica, skrivanja predmeta, čišćenja plaže, puno sardina, adrenalina, valova, pučine i novih iskustava – čekamo vas. Samo da upozorim – ovo nikako nije odmor, ali je lijepo i veliko.
Kad smo kod ljudi, s kakvim ljudima se voliš družiti? Tko je ekipa s kojom zaboraviš na mjesto i vrijeme? Što te život i škole koje si prošao, naučio o ljudima, što ili koga vrijedi imati pored sebe?
Moji najbolji prijatelji su u sretnim vezama i na drugim krajevima grada. Pandemija nas je dosta razdvojila i udaljila jer pazimo da nikome ne naškodimo. Nekad se nađemo na online kvizovima, ali mi fali živog druženja, loših piva na dobrim koncertima, putovanja, zezancije… Družim se s novim, divnim ljudima, izbjegavam loše, zle i naporne. Posao me vodi svugdje okolo i pritom upoznajem uvijek novu ekipu i to je sada tako. Mijenjamo se kroz život, sad bih najradije imao prijatelja s ribarskim brodićem da kolovoz i rujan provedem pecajuć’ i pečuć’ nekakvu finu ribicu…
Koliko vidim po društvenim mrežama, ti i tvoja Kasandra se jako lijepo nadopunjavate u svojim pričama, koje se uglavnom vrte oko kuhanja i pičenja po Lijepoj Našoj… kreativno ste potpuno uštimani na iste stvari, to je sigurno ispunjavajuće! Kako je ovaj zatvoreni tip života utjecao na vas? Znam dosta ekipe koja se pogubila u vlastitim vezama, jer su do Covid_Kaosa ipak mogli zamaskirati neke issues vanjskim aktivnostima, ljudima… a Vi? Kako se nosite s kratkim spojevima u ovim uvjetima?
Sad ću je pitati, samo da me pusti s lanca, danas je moj red… Šalim se, Kasandra je nevjerojatno otporno biće koje se uspješno nosi s mojim demonima kad shvatim da Roka više nema i koliko je ovaj svijet zao i nepravedan prema dobrim i normalnim ljudima. Nije ni ona neka pjesma, ali ju ne dam vređat’! Kako sam ipak 16 godina stariji, umirim je na iskustvo. Nije lako, ljudi pucaju, mi kombiniramo… Nekad se nikome ne da u šetnju, nekad odemo solo pa nas nema satima.
Svatko ima svoj recept, naš je razumijevanje.
Ona kuha, ja čistim, svadimo se prosječno dvaput dnevno, ali kako ja ne razgovaram kad sam uvrijeđen, tako se već za par dana pomirimo. To su ekstremni slučajevi, naravno, ali i ona kao i ja smatra, da je onaj drugi kriv za 90 % svađa, pa eto…
Udomio si i psa, Dživu! Svi pozivaju na udomljavanje psića ili barem imaju slomljeno srce dok gledaju sliku, pa pomisle možda bi mogli… ali onda zbroje minus i plus, pomisle na sve što pas nosi za sobom pa odustanu. Popis stvari koje je pas u stanju izvesti da nas izbaci iz zone komfora zna biti velik, ali kad te pogleda tim očima, utrpa se na trosjed blizu tebe… što ti je sve dobrog u život donijela odluka da udomiš četveronošca?
To je bila Kasandrina ideja i hvala joj na tome. Problemi su u početku bili ogromni jer sam ja na sto strana, a svaki kutak stana je bio obilježen, čak i zidovi. Simpatično je šetati džukca po suncu u 6 navečer, ali nije po susnježici u 6 ujutro, Dživo sluša kad se njemu hoće i nije uvijek blagonaklon prema mom deadlineu. Ali je maza, i uvuče ti se pod kožu, i uvali pod ruku na češkanje, i liže ti ruku dok ga ne odvedeš u igru… Nadam se da smo njegovim uzimanjem iz azila i udomljavanjem napravili nešto dobro, i za sebe i za njega.
I idemo za kraj napraviti dobar visibility kompanijama koje su odlučile dati ti prijeko potrebnu lovu, da uopće napraviš nešto sa svojom idejom. Lako je imati ideju, ali treba naći lovu, koja će otići na samu produkciju, koja nije mala… Tko su kompanije koje su prepoznale bit ovog projekta? Zaslužuju da ih navedemo, kaj ne? Imamo li među njima kompaniju/kompanije, koje će stajati iza čišćenja otoka i plaža 2021.?
Kada sam mislio da ću morati prodati svog punoljetnog Clija i mamin stan, uletio je Sportvision Hrvatska i pokrio brod, skipera i gorivo! A onda su došli i RBA, HTZ, Croatia Osiguranje, Offertissima, Rio Mare, pivovare Medvedgrad i Daruvar, Tele 2 s pokućnim odnosno u našem slučaju ‘pobrodskim’ internetom, Garmin sa satom, i iz vedra neba Boris Šuljić sa svojom Vinarijom Boškinac koji je sav prihod od prodaje vina Potribica donirao u RokOtok! Dakle, kralj! Sada su s nama i Head&Shoulders i Olival, kao i Fosen ručnici koje još uvijek možete nabaviti i hrpa, masa divnih anonimnih ljudi koji su utkali svojih 10, 20, 100 ili tko zna koliko kuna u ovu našu lijepu priču. Hvala im svima na tome!
Idemo napraviti još nešto; budući da je Dan naše veličanstvene Planete, idemo pozvati ljude u akciju! Na kakvu akciju ih zovemo Barba Riba?
Možda bi bilo najbolje ljude pozvati na izbore i pružiti šansu poštenim ljudima da vode grad i državu! Ljudi, brinite o prirodi. Ako ste prljavi i mrzite ljude i svijet oko sebe, činite to u svoja četiri zida, ali ako volite ovaj Planet i želite disati punim plućima, izađite i napravite dobro djelo za sve nas, očistite oko sebe i pozovite druge da vam se pridruže. Čuvajmo naš Planet, rezervnog nemamo.
