‘Mobiteli danas ljudima služe da razmišljaju, alkohol im služi da to ne moraju, a kokain da se osjećaju kao bogovi kada to trebaju’ – Intervju dr. Hrvoje Handl, II. dio
U drugom dijelu priče o poremećajima hranjenja naravno da se naslanjamo na sve momente koji se isprepliću s poremećajima hranjenja; od komunikacije koju tako olako shvaćamo, utjecaju vlastitog ili tuđeg narcizma i koje vrste, ovisnostima o puno više faktora nego što su pobrojane one u naslovu, a ispod svih tih tema leži ‘društvena mreža’, koju sačinjavaju sve malene platforme na kojima ljudi dijele što komunikaciju, što narcizam. Oni su naprosto neodvojivi kako u priči, tako i u utjecaju u stvarnom svijetu. Čitati polako.
H. Ono što je važan triger o kojem se malo priča – što se događa s djecom koja se tjelesno razviju brže od svoje psihe – ono kad tijelo ide ispred duše?
S. Da, ŠTO se dešava s njima?
H. Ako pričamo, na primjer, o djevojčici, koja može imati i deset godina, a koja je već dobila obline, koja je na primjer, dobila menstruaciju, a u glavi je i dalje curica – kako se ona osjeća i koji je to šok za nju?
To njoj nije gratifikacija, to je šok. Dakle takva curica u glavi ide ulicom i neki frajer – bauštelac na primjer joj fučne i veli joj ‘dobra guza / sisa mala!’ Zamisli kako se osjeća?
S. Što osjeća?
H. Ona čuje komentar koji se evidentno tiče nje, ali misli da se odnosi na nekog sasvim drugog. Kao da su tijelo i glava dvije priče.
S. Pa rekla je meni jedna pametna neuroznanstvenica da glava i tijelo jesu dvije različite inteligencije.
H. Da i taj ‘split’, taj rascjep može biti za poremećaj hranjenja koban. Da se vratimo na našu djevojčicu s ulice. Odnosno, još je važnije da se vratimo na roditelja, jer govorimo o djevojčici, a njoj je važna majka.
H. Jer možda je upravo ta majka bila spremna na razgovor o spolnoj zrelosti, ali nije bila spremna da će to biti ‘tako’ rano. Ili na primjer, curica ostane bez mame… Ili dečko koji naglo postane muškarac… Izrastu mu dlake, glas mu se produbi, a i dalje mu izleti nešto dječje iz usta…
S. Što se događa s tako opisanom djecom?
H. Ta djeca često budu na neki način posramljena zbog svog izgleda, društvo im je dalo ulogu – odraslih seksualnih jedinki. A oni to nisu.
S. Na primjeru kojeg svi znamo jer smo išli u osnovnu školu. Sjećamo se svi, i mi koji se nismo tako brzo raspupali i oni koji jesu, da su cure koje su dobile velike grudi jako rano, bile predmet lovljenja, šlatanja… To je bilo pod normalno ustvari. To se događalo svim curicama koje su na neki, skoro pa svjestan način isticale svoje obline s, ne znam, 11 godina. Osim jedne, njoj se nitko nije približio s tom idejom… Da ne spominjem karakterizaciju cura s velikim grudima – odmah su imale predznak, jedna ozbiljna stigmatizacija (i usmjeravanje u ‘poželjno’ buduće ponašanje) u jako kritičnoj dobi za djevojčicu…
H. Tako je, ta jedna djevojčica kojoj se nisu približavali je znala granicu pa i da je nije izrekla, stavom je to jasno pokazivala. Ali treba imati na umu, da tim curicama se jako lako pređe granica. I to ne mora imati veze s odgojem. Nego jednostavno su zatečene trenutnim stanjem.
S. A onda još na svu tu zatečenost one imaju negdje u pozadini razmišljanja i očekivanja društva, na primjer društvene mreže i kakvo je ponašanje poželjno (lajkabilno) tamo… Ponašanje može samo postati još seksualiziranije.
H. Tak’ je. Curica slika selfie s napućenim usnama, pa izgleda kao odrasla žena, pa onda dobije i reakcije na to, a onda i muške reakcije…
Živimo u svijetu u kojem je percepcija postala sve – dobro promišljena laž, koja se dovoljno puta ponovi, postaje istina. Na taj isti način, djevojčica na mreži postaje odrasla žena.
H. I umjesto da sluša svoj unutarnji glas, slušajući glas s mreže kreće u mršavljenje, vježbanje, plastične operacije, a poremećaj hranjenja iz nje vrišti. Jasno da se ona u sebi ne osjeća dobro ali to ‘u sebi’ je od nje sve dalje i dalje. Autentična nutrina za nju postaje nešto poput finskog jezika, ona taj jezik ne razumije, dok jezik društvenih mreža razumije i automatski ga pokorno sluša. Ona ne uživa u tome iako sudjeluje.
S. Naravno, obrane su nam mega snažne i nevidljive.
H. A onda, da bi izgubila obline, koje joj donose toliko pažnje, ona prelazi na restriktivne dijete, sumanuto vježba, ništa ne jede, gubi obline i s vremenom izgubi menstruaciju.
S. Pričamo o anoreksiji.
H. Da, ovo je ona prava anoreksija. Ona smršavi, ne dobiva više pažnju na svoje obline odnosno u njenoj glavi prevedeno – njoj se više nitko ne ruga. To je način kontrole vanjske okoline pomoću vlastitog poremećaja. Znači ‘ako ste mi se dosad rugali, a ja sam sad mršava, nitko me ne vidi, dakle ja sam iskontrolirala situaciju!‘ ALI. Da bi imala tu savršenu kontrolu, ona mora biti JOŠ mršavija, a to je nesvjesni diktat, dok je svjesni taj da ona misli da je još uvijek predebela. Zato te nesretne djevojčice i dalje mršave. I još i još. Pa prestanu piti vodu. Pa pljuju slinu. Nose laganu odjeću po zimi jer se tako troši više kalorija…
S. Ok. To me fura na ove teretane kaj su otvorene 24/7. Kao realno, koliki je to paradoks? S obzirom na količinu ljudi koji ponosno nose više poremećaja, ali će si tako što su si zadali teretanu 7 dana u tjednu, u tu odluku o itekako zdravom načinu provođenja vremena, upakirati svoje nezadovoljstvo i poremećaje – pod izlikom zdravog i aktivnog života, a ustvari jedino što rade jest potiskivanje emocija. I to obrnuto proporcionalno težini utega. Ne izbacuju emocije, kako misle. Zašto Handl? Zašto bi ljudi išli u teretanu u 4 ujutro jer ne mogu spavati? Nije li to klasična kompenzacija?
H. To je prije gratifikacija okoline. Ne trebaš sam sebe gratificirati već će to učiniti netko akonto tvog istreniranog tijela.
S. Aaaaaa. Lajk… ‘Predivan/na si’, prehot si’, ‘wow maco’, ‘vatrica’…
H. Ne zaboravi ‘Kako si se stesala/o’… Doslovno. A ovdje imaš i čitavu branšu ljudi koji se prodaju na taj način – komercijalizacija. Fitness treneri na primjer, ili samo treneri, ili samo netko tko se zna snimati dok diže utege… No istina je, da to što izgleda tako na slici uopće ne znači da je dobar trener. Dobri treneri imaju možda veći trbuh, ne znam, nepravilan oblik tijela…
S. Kad smo kod trenera, imaš ovdje nešto za reći, jel’ tak’?
H. Treneri vrlo često prelaze granice kod djece jer nemaju ni osjećaj ni razumijevanje da su oni samo djeca. Mi prepuštamo djecu trenerima s punim povjerenjem, a treneri nažalost znaju tu poziciju moći koristiti na jedan jako neadekvatan način jer diktiraju koliko ta djeca trebaju biti teška, curicama diktiraju isti napredak kao dečkima, a to je nemoguće. Curice u pubertetu, ako pričamo o fizičkom razvoju, imaju jedan pad u sportskom napretku da bi kasnije mogle rasti. Dečki mogu stalno napredovati jer dečkima raste muskulatura linearno, a curama ne. Njima, naime, pod utjecajem normalnog hormonalnog razvoja, raste masno tkivo, a ono je podloga za spolne hormone, iz njega i nastaju spolni hormoni.
Kužiš, da bi se djevojčica razvila u ženu, mora dobiti izvjesnu količinu masnog tkiva koje je preduvjet za njene estrogene i progesterone. Kod dečka to nije tako, on može gomilati muskulaturui sportski napredovati linearno.
H. Tu je kod dečkiju veći rizik; ‘vrlo strogi trener’ koji primjenjuje kriterije odraslih na dječake od 16, 17 godina. Bojim se da neki treneri ne razumiju te osnove.
S. Daj mi primjer pls…
H. Treneri koji dobiju takve curice u tom dijelu razvoja ne smiju očekivati linearni rast nego ih trebaju pustiti da se razvijaju kao žene, a onda ih uz njihovu suglasnost i roditelja, forsati u napredak. Postoji niz slučajeva gdje su sportašice koje su trenirale maratone ušle u anoreksiju kako bi pratile tempo treniranja i razvijanja rezultata, koji im je bio nametnut. Sve to zbog nerazumjevanja biologije ženskog tijela.
S. Uloga trenera u životu djeteta koje se bavi sportom je nemjerljiva.
H. To nam je bila i tema na kongresu kojeg smo radili. Uloga trenera je podcijenjena. Svi treneri koji ovo čitaju, pa i da me zamrze sad iz ovih stopa… Ako su nekad rekli i samo jednom djetetu – pogle’ kak’ si debeli/debela – nisi postigao rezultat zbog toga, pogriješili su i to jako. Oni su na poziciji moći, a iz te pozicije će jako lako kod djeteta prouzročiti pojavu poremećaja hranjenja.
S. A sve zbog povjerenja djeteta / roditelja u autoritet.
H. Da! Kao da ja sad tebi iz pozicije moći koju imam nad tobom kažem – idi operiraj uši. I ti se digneš i odeš operirati uši jer sam ja tako rekao, a ti mi vjeruješ da su te uši razlog tvog neuspjeha, odnosno da će operacija ušiju biti tvoj ‘uspjeh’.
S. Joj Handl. Ti pričaš o djeci i trenerima, a meni padaju na pamet odrasle jedinke koje rade ovakve stvari, a opet samo radi lajka ili vlastite patologije.
H. ‘Selma, hoću da imaš uši kao Spock. Izvoli idi operiraj uši!’ – I ti se digneš i odeš.
S. A zašto ja odem?
H. Ti i ja smo u nekom intimnom odnosu i ti sve što ja kažem doživiš kao svetinju.
S. ALI, zašto ja to radim Handl?
H. Pa zato jer me idealiziraš do te mjere da ja imam tu moć nad tobom.
S. Podsjeća me na jednu priču, jedne odrasle jedinke kojoj je suprug platio operaciju grudi, da bi ljubavnik s Instagrama bio sretan.
H. A daj, Selma.
S. Pričamo o ljubavnicima na društvenim mrežama, ne o realiziranim fantazijama – samo o društvenim mrežama. Mislim da je to sad već postala zvanično – kategorija poremećaja. Moram li reći da je ostala bez muža, a da je dečko s Instagrama osigurao, u među vremenu, još 3 para novih sisa sveopćem contentu.
H. To je jako zanimljiv psihički poremećaj.
S. I dobar trenutak da podsjetimo ljude da je ‘money spent on psychotherapy – money well spent‘.
H. Tek će se otkriti hrpa psihičkih poremećaja kad su društvene mreže u pitanju.
S. Ali, tko to radi Handl?
H. Ma to ti je pozicija moći. Društvena mreža kao takva sama po sebi ima poziciju moći, ne samo taj lik. I to je dovoljno da kod nesigurnih ljudi ili onih s poremećajima, može izazvati još veći poremećaj.
S. To je socijalni eksperiment koji će tek pokazati svoj destrukcijski utjecaj, samo treba vremena.
H. Pa kako drugačije objasniti situaciju da na primjer, sve tinejdžerice nose identičnu frizuru?
S. Misliš na ovu – bob vojsku u prevelikim sakoima?
H. Otkud im to? To su te ‘influencerice’, kaj ne? Imali smo i mi to, da ne bi bilo. Samo smo hvalabogu, to imali u manjoj i probranijoj mjeri. Netko je morao stvarno biti jako slavan, da bi došao do nas putem tradicionalnih medija – stvarno se trebalo probiti. Danas to nažalost nije tako. Netko možda ima 100K pratitelja na nekom kanalu, zarađuje novac na manipulaciji ali nimalo ne razumije svoju odgovornost u svemu tome.
S. Ali ono što je grozno da ljudi, ali nimalo ne kuže gdje je odgovornost iza samo jedne slike ili riječi.
H. Fascinantno je da ne razumiju odgovornost ali pate da imaju još više followera, pa ih ne znam, kupuju, na primjer. A kada im krene padati broj pratitelja, nesretni su, opet pate i brzo krenu raditi nešto da vrate pratitelje – a opet bez odgovornosti prema sadržaju. Jedino što ih iskreno brine je samo taj broj pratitelja. A u stvarnosti života, pa ne može se nešto raditi samo da bi se ispod vidio lajk! Mislim da nam to govori o popriličnoj psihičkoj nezrelosti brojnih ‘content creatora’. I sad mi pada na pamet da iako ne volimo cenzuru – na ovakav tip contenta bi se ona trebala uvesti.
S. Ja sam ti u fazi da mislim kako je u pitanju maloumnost, ali ok. O medijima i odgovornosti koju ima ‘sadržaj’ bi se trebalo učiti u školi. U vrtiću. Ma i u trbuhu.
H. Da, ali i ono što će se dogoditi, u to sam siguran, da zemlje koje su uređenije, će postaviti zakone, ako se nastavi ‘ideja influencanja’ kao zanata. O odgovornosti ljudi koji imaju toliko i toliko pratitelja – to će doći neminovno, a onda pogodi. Svi će se žaliti na demokraciju, pozivat se na slobodu govora odnosno na pravo glasa tako što će vikati da više nemaju pravo glasa.
S. Zanimljivo, to neko pravo svi imamo samo zato jer jesmo, ali odgovornost jer jesmo, pritom ne. Si skužio, mi uvijek, Handl završimo s društvenim mrežama. Ili narcisima, iako je to ustvari isto polje poremećaja.
H. Pa kad je toliko neodgovornih pojedinaca postalo utjecajima, a onda ti pojedinci diktiraju trend zbog količine pratitelja. Tipa neofašistički trendovi, pa neomazohistički trendovi, neosadistički trendovi…
S. Objasni pls.
H. To su filozofije koje love krajnje pojedince u algoritam lajkova. Tipa, veliki macho frajeri u čijem životu žena je potlačeno biće, na primjer. ‘Ženi je mjesto u kuhinji.’ A onda Internet po algoritmu baca to pred druge kao trend. Ljudi ne razumiju možda tu radnju, mislim da to ima veze s ljudskom potrebom da kao pojedinac budem dio ‘mnoštva’, ta obrana od vlastite anksioznosti zove se generalizacija. To je ono kad ti kažem ‘Selma ti si anksiozna‘…
S. A ja ti kažem ‘Pa tko nije Handl! Ima nas!’
H. Na taj način netko tko sam u 3 ujutro sjedi pred ekranom, ima neku krajnju ideju, a pronađe društvo od 5K pratitelja odmah reducira svoju anskioznost, rješava svoje pitanje identiteta, i diže svoje raspoloženje pod dopaminskim utjecajem Interneta – level: sky high. I što ga onda priječi da nastavi surfati i dizati svoj dopamin i biti djelom još većeg mnoštva. Kao što lijepo kaže Rundek u pjesmi ‘Ima ih’.
S. Neka ih, ne bi ja na to stavljala suvišne naglaske. Ali, sve i da su svjesni postojanja algoritma koji im servira poželjnu vijest, to se ipak u konačnici njih ne tiče – mudriji su od toga. Ljudi to ne vide kao tajnu urotu algoritma, oni vide ‘samo sliku’, ‘samo poemu’, ‘samo patetiku…’
H. A djeca? Dečki koji se razvijaju, s vremenom počinju učiti kako postati šovinist. A zamisli u ovo doba. Po algoritmu je to izuzetno opasno. Nema na Internetu priče i oznake ‘dozvoljeno od 13, 16, 18 godina’…
S. Ako vratimo na poremećaj hranjenja, čija je danas pojavnost multiplicirana u odnosu na prošlost…
H. Postoji toliko stranica na Internetu koje promiču poremećaje hranjenja; pro-ana, pro-mia i #thinspiration.
S. Tamo se – savjetuje?
H. Da, kako se najbrže gube kalorije, koja hrana se najlakše povraća, koja je hrana lakše probavljiva, koji su dobri laksativi, sredstva za štitnjaču, različiti načini mršavljenja kojih se jedna djevojčica koja tek kreće mršaviti ne može ni dosjetiti, ali će lako do tih ideja doći. A ako je dovoljno lukava, vrlo brzo će se naći u situaciji da nešto kupi ili nabavi preko takvih stranica.
S. Kak’misliš to? Što ta djevojčica želi lukavo kupiti?
H. Pa na primjer, imali smo situacije da su nam pacijentice na bolničkom liječenju naručivale preko Glova – laksative.
S. …
H. A kada je netko ovisan o laksativima, ne uzme jedan, dva, tri… Uzme deset, petnaest, dvadeset…
S. Kao – odjednom?
H. Da! Pojede ih.
S. I onda kaj bude?
H. Onda ima takav proljev da je sto posto sigurna kako je sve izbacila iz sebe.
S. Ajme. Kakva lažna sigurnost je u pitanju, kontrola! Ajme. Pa kaj to radi tijelu?!?!
H. Možeš si misliti kaj to radi tijelu. A feeling može biti dvosmjeran; neke pretrage, na primjer, zahtjevaju potpuno čišćenje crijeva, prošao sam tu epizodu i moram ti reći da je taj osjećaj kada potpuno isprazniš crijeva, osjećaj poprilične psihičke lakoće na rubu euforije. Naravno da sam iza toga bio jako brzo gladan i bacio se na prvu čokoladu na kiosku.
No, djevojka s teškim poremećajem hranjenja – kada se njena psihička praznina spoji s prazninom u crijevima. ‘Ko to more platiti!
S. Pa da, dogodi se napokon neki osjećaj balansa između duše i tijela. Krivi doduše, ali se dogodi.
H. Ima jedna zanimjiva stvar kod gay muškaraca, koji imaju veliku prisilu da moraju biti mršavi. Promiskuitetnost u kojoj često živi jedan dio te gay zajednice diktira im da imaju veze od po par minuta, koje su isključivo seksualne. U tih par minuta moraš biti savršeno mršav i zgodan. Kužiš?
S. Kad smo na toj prisili da ‘moramo biti mršavi / nikad dovoljno mršavi’; imam poznanika koji je kao maleni bio jako debeli. Danas je predivan, dakle, kao hodajući apolon, on uđe u prostoriju i izgleda kao neka predivna skulptura, isklesan…
H. Da, to je poza pravog narcizma. Kad smo kod, dvije stvari! Prva – ne znam jesi li primijetila da ljudi koji su jako orijentirani na vlastito tijelo zapravo ne uživaju u sexu?
S. Jesam. A ti?
H. Nisam.
S. Drugo?
H. Druga – ta potpuna i beskompromisna orijentirnanost na vlastite mišiće ustvari destruira odnose. Žene takvih muškaraca hodaju kraj Apolona i razmišljaju o rastavi.
S. A muškarci takvih žena – boginja?
H. Također.
S. Pa naravno, tko hoće biti u vezi s narcisoidnim manijakom fokusiranim na svoj izgled 24/7. Ja bi sad dalje o toj dubokoj povredi oko debljine, muka mi je od grandioznosti u narcisa.
H. Ok.
S. Dakle svaki put kada taj lik dobije ‘odjeb’ od potencijalno nove afere, veze, whatever, ono što on zna i u što je uvjeren jest da se i ovo sad opet dogodilo jer je on debeli. A nije. Ne može biti više ‘ne-debeli’ ali on to u tim trenucima povrede ne vidi! On vidi debelog pred sobom, a uživo kad stojiš pored njega, ne možeš vjerovati kakav lik. Ima on, da se razumijemo, aroganciju, svjestan je sebe u jednom dijelu…
H. Ali to je ta postura.
S. Da. Uspješan je u svom poslu, cijenjen, sve! Ali kad dođe do odjeba na privatnom nivou, ništa od toga ne vidi. Vidi debelog. Jesmo li svi takvi?
H. Da, ali ono što si opisala, ta postura i to – to je dio njegovog lažnog ‘ja’ / lažni ‘self’
S. Je li to ideal kojeg ganja?
H. Ne mora to biti ideal, on je jednostavno siguran kada je takav na van.
S. Sigurniji?
H. Ne. Stvarno može biti i siguran. On kada sve napravi kako napravi, kad sebe posloži u odnosu na druge, pa vidi kako mu se drugi dive, on je sebi važan. On je siguran jer je ‘svoj’.
S. Je to taj privid?
H. Nije ti to privid.
To je hvatanje sebe u tuđim očima. Ako mogu prepoznati svoju neku ljepotu u tvojim zjenicama, onda ću ti vječno gledati zjenice. Ako tvoj pogled sjaji dok me gledaš, ja sam lijep. Možeš ti biti nadrogirana što se mene tiče, meni je sjaj dovoljan. Razumiješ?
S. Oh, da. Kak’ lijepo opisano.
H. Ako on prepoznaje svoju ljepotu u ‘svojim gledateljima’, on će ‘vječno biti s njima’ u toj posturi. Što smo mi zapanjeniji, to je njemu lakše. Što smo mi zadivljeniji, jer je on uspravniji i ljepši… Što mi više vidimo da je on lijep bez da mu to i kažemo, pazi – Dovoljno je slati tu energiju divljenja / divote prema njemu, on je okej s time, to mu je dovoljno.
S. Zašto?
H. On nema kapacitet da sebe iznutra hvali – sam sebe. Da sebe afirmira. On ima samo kapacitet da se dovoljno ‘uredi’ (što god to predstavljalo) da se mi njemu divimo. Ali ako je potrebno da on sebe vidi, to mu neće biti moguće. On će vidjeti debelog pred sobom. To je taj odnos između poništavanja praznine iznutra i divote izvana. Često me to podsjeća na pogled jednog psa moje prijateljice, on ju je tako koncentrirano gledao samo zato da mu ona uputi naredbu. Živio je za njenu naredbu. I to je polu psihotično. Jer nastavak tog pogleda (ljudskog) je psihoza.
S. Pazi ti koji je to rascjep!
H. Da. Strašan. Užas.
S. Pa kakve su to krajnosti suprostavljenje! Daj mi molim te opiši kakav je to život. Kakva terapija točno to ‘rješava’?
H. To ti je strašno. Većina se frustracijom, u takvim slučajevima liječi ekstenzivnim seksom, drogom, opijanjem, nema prostora za normalan i miran osjećaj. Sve je prenaglašeno.
S. Aha, drama queen.
H. Da, sve je ekstra. Velika zaljubljenost, velika bol i patnja, velika pijanost, velika nadrogiranost…
S. Velika napaljenost…
H. Velika bolest, veliki hipohondrijski napadi, sve je veliko, nema ničeg malog… A jedino što je malo je ustvari unutra, on sam sebi, mali, takav debeli.
S. Strašno je to.
H. Je.
S. Ma znaš što je strašno ustvari, najstrašnije… Pazi kakvi su to izrazi s kojima se mi satima već komunikacijski zabavljamo Handl, vrlo jednostavni, fraze na koje smo navikli, a kaj sve stane unutra? Sjeti se razgovora o ljubomori. Jedna riječ = 25 minuta čitanja. Pogledaj ovaj razgovor, a vrtili smo se oko tri izraza… Tko o tome promišlja? Mislim, realno, tko ima vremena, jel’?
H. Svi bi našli vremena da si daju vremena… Neka samo promisle koliko beskorisnog vremena provedu na mobitelu.
S. Je, pa jasno… Ali, dobro, nađeš vremena o tome razmišljati kada te pokosi neka boleština. Pa si uopće sretan ako ti padne na pamet razmišljati o tome što je dovelo do bolesti…
H. Ma ali ljudi danas sve manje i manje razmišljaju… Mislim da imamo jednu sveopću pandemiju nerazmišljanja. Mnogim komercijalnim i psihopatskim dušama to itekako odgovara.
S. Zašto i bi razmišljali kad imaju brzi antidepresiv u ruci – ekran!
H. Mobiteli im pomažu da razmišljaju, alkohol im pomaže da to ne čine, kokain im pomaže da kao brzo razmišljaju da imaju osjećaj da su bogovi. A zapravo ljudi sami sa sobom, ne sjednu, ne čitaju, ne razmišljaju.
S. Pa što nam je rekao cijenjeni doktor Košuta? Preživjet će oni koji će ovladati vještinom dokoličarenja. Tad smo pričali o korijenu depresije. Kada je krenula? Oslobađanjem slobodnog vremena. A to je on ovako maestralno sažeo u intervjuu prije Covid_Shize. Što se ono dogodilo s poremećajima nakon Covid_Shize? Koliko su rasli poremećaji – svi?
H. Najmanje 40%. Ali, probelm ti je također, u tome što iz ove pozicije, mi teško razumijemo ljude koji su odrastali s digitalnim u digitalnom. Mi kao roditelji za početak moramo sami sebi priznati da jako ne poznajemo svoju vlastitu djecu, koja odrastaju zajedno s digitalnim.
S. Pa je, izvoli – Dijete i njegov gadget … Imam prijateljicu, čija je kćer non-stop na TikToku, a kad sam pitala – kaj mala gleda? Ona bi odgovorila i to vrlo ovlaš – ma neki videići, pjesmice, koreografije.. Ali, to nisu ‘samo’ videići, pjesmice i koreografije…
H. Ne. To je indoktrinacija.
S. Ali njoj kao roditelju to su ‘samo neki tutoriali’, ‘samo neke koreografije’. Tu je ustvari problem puno veći, kad se priča o djeci i utjecaju društvenih mreža na njih, mi se osjećamo superiorno, jer ‘poznajemo’ društvene mreže. A ustvari bi trebali puno glasnije pričati o utjecaju ‘sadržaja’ na djecu, jer ‘medijski sadržaj’ bi ipak trebao biti rezerviran za one koji to znaju raditi, zar ne? Nije isto i ne može mi nitko to reći, utjecaj istog sadržaja kada ga sluša dijete sretno ili jako povrijeđeno jer ga je netko maltretirao u školi… Utjecaj sadržaja kada sadržaj dijeli stručnjak s iskustvom u tom polju ili početnik s informacijama s Interneta su dve različite priče sve i da se radi o istoj temi.
H. Da, a moramo i razmišljati o tome da je na primjer, Instagram povećao trajanje storija na minutu, na koliko točno, ne znam? Nije više kao prije, koliko je bilo, 15 sekundi…? A prosječno vrijeme koncentracije je 15 sekundi… Izbroji please sad ‘ajde; 1,2,3,4,… I kaj stane u 15 sekundi? Ništa. A kaj djeca mogu s tih 15 sekundi?
Mreža njih ustvari indoktrinira na upravo to vrijeme pažnje. Mreža ustvari njih invalidira i oni se više niti ne mogu koncentrirati. Ne samo to, oni se više ne mogu nositi s nijednom emocijom koja traje duže od 15 sekundi.
H. Sve je više djece, koja žive svoje emocije isključivo u pričama iz mobitela, u videima, storijima i razgovorima preko različitih društvenih platformi. Takva djeca kad nemaju mobitel u ruci, uglavnom spavaju, jedu, povraćaju, budu depresivna, plačljiva, izgubljena i usamljena.
S. Oisuse. Dakle takvom ‘disciplinom sudjelovanja’ u tom cirkusu – dobivamo rezultat ustvari da se ne možemo nositi s nijednom emocijom duže od 15 sekundi? Story, bam novi story, bam novi story, bam novi reels, bam novi reels, idemo tempo!
H. Kužiš. I naravno upravo to je razlog zašto idu na mreže i svajpaju. To je jedini način da mogu svoje emocije doživjeti u real timeu koji njima paše!
S. Op, evo kontrole! Sve ostalo će me uzrujati?
H. Točno. Sve duže od toga ne mogu gledati / hendlati. Sve kraće od toga mi je prekratko. 15 sekundi mi je taman. I zato mi se čitavih 15 sekundi može netko sviđati, a onda taj isti netko ne. 15 sekundi ga volim, drugih 15 ga ne volim. 15 sekundi sam si okej, 15 sekundi si više nisam okej.
S. To je tako jako fragmentirano…
H. Da, ali 4 puta 15 i prođe čitava minuta! A ako sam, na primjer, sam sa sobom, i razmišljam takav, samo i 15 sekundi… Pa to je čisti teror.
S. Zamisli taj fragmentirani um na tom nivou.
H. Da. Jedna od psihičkih obrana koje su itekako patološke i jest fragmentacija. Srećem puno ličnosti koje su zahvaljujući fragmentaciji preživjele teške traume i danas funkcioniraju, a da se nisu nešto bitno liječili. Njihov manifestni fragment je zdrav, funkcionalan i služi njihovim obiteljima i prijateljima. Ovi ostali fragmenti, koji su potisnuti, predsvjesni i nesvjesni izazivaju u njima samo simptome psihičkog poremećaja.
S. Ok, a što je s onim ličnostima koje su ostale na takvom stupnju – nisu uspjeli razviti funkcionalan život iz te traume – početka fragmentacije? Odnosno, njihov način života je fragmentiran, svaka životna scena – daju si neku vrstu opravdanja samim time što fragmentiraju?
H. Ovo o čemu sad pričaš ti je prostor suvremenih psihopatologija, koje će se još pokazati kao itekako škodljive za mentalno zadravlje, kako pojedinca tako i zajednice.
Ta masovna isfragmentiranost u vremenu, a kasnije i u prostoru vodi nas prema površnosti nepromišljenju i životu u kratkim tjelesnim, duševnim i interpersonalnim fenomenima.
S. Razmišljala sam baš neku večer o tome, kako tako jako fragmentirani um, kojeg dnevno cjepka na sitno, neka od mreža… Ne može teoretski sagledati širu sliku, onu uzročno-posljedičnu u nekom dužem vremenskom intervalu…
H. Ne može. Jer nema prostora za razmišljanje. Nema prostora za tu jednu priču. Koja priča traje 15 sekundi? Evo dobar primjer znalca od 15 sekundi… Gledao sam Becka kad je snimao najavu za naš prošlogodišnji kongres… Snimio ju je kao od šale u 15 sekundi… Ja, na primjer, nema šanse da to izvedem. U 15 sekundi. Ali on je majstor, on zna da ima 15 sekundi pažnje na Internetu.
S. On je super primjer, punokrvnog medijskog lika. On to ima u sebi. Cijeli paket.
H. Ali znaš kaj ću ti reći, svi mi bi trebali jako dobro naučiti jezik i komunikaciju. Meni dolaze pacijenti koji su tak nahajpani od društvenih mreža, doslovce kao da lamaču rukama i nogama. Sjednu u fotelju pa ja s njima samo razgovaram, a oni se .nakon nekog vremena samo smire… Izlaze iz ordinacije mirniji zato što ustvari oni kada meni dođu su kao strašno uznemireno malo dijete, koje ja moram primiti i nunati, samo nunati da se smiri i da mu bude okej.. Moram ih uhvatiti u svoj pogled, jer kada dođu oni zveraju pogledom lijevo desno… Naravno da misle da svi imaju ADHD. Svi briju na ADD ili ADHD ali to je potpuno drugačija priča, kriteriji su potpuno drugačiji od ovog stanja u kojem dođu.
Tu zapravo govorimo o djeci koja nisu u tom trenutku dobila adekvatnu utjehu i zagrljaj, iako su to tražili u svom malom ekranu. To je očajnička ambivalencija svakog mobitela, ideš na/u/po njega da se utješiš, a donese ti samo veći nemir.
S. Handl, idemo, ovo mora stati.
H. Poremećaji hranjenja oduvijek su bili teška patološka obrana za užasnute interpersonalne pojave u nama. Nemojmo se zavravati da svatko od nas nema neki mali poremećaj hranjenja jer nam naš odnos prema hrani nekad diktira život, nekad neki odnos, a danas sve češće – ekrani. Kako ćemo se s time nositi, što će nam to donijeti, koliko možemo biti odgovorni kako za sebe, tako i za našu djecu – temeljna su pitanja mentalnog zdravlja unutar poremećaja hranjenja. Ustvari, evo ti još bolji kraj…
Tu sad gdje sjedimo, iza tebe sjedi malena obitelj: mama, tata i dijete koje se igra sa strane. Njih dvoje više gledaju u ekran, nego što; a) pričaju međusobno i b) gledaju što im radi dijete. Moram li više reći od toga? Pa evo izazov za sve – ukinite mobitel iz svog života jednom tjedno. Sretno s tim!
