Dijete i njegov gadget – socijalni eksperiment stoljeća

Godinama već znamo da Bill Gates nije dao svojoj djeci mobitel u ruke do početka njihove srednje škole, Steve Jobs nije dao djeci blizu iPada, a Tim Cook je iz rječnika izbacio pojam ‘društvena mreža’. No, takve, zlata vrijedne informacije, mi ostali roditelji smo odlučili pospremiti ‘sa strane’, i svom djetetu u ruke uvaliti neku od gadget-gračaka. Što smo točno učinili time?

Mislite li da će vaše dijete biti izolirano ako nema najnoviji smartphone? Ako se pita one koji stvaraju digitalne i gadget trendove, tehnološka izoliranost je cilj kada je u pitanju odgoj njihove djece. Pomalo paradoksalno, ali izgleda da besplatne igračke – priroda i igranje skrivača postaju privilegija bogatih, a oni koji dolaze iz srednjeg ili siromašnog sloja društva su izloženi ovisnosti, koju izazivaju proizvodi, čiji su stvoritelji upravo roditelji te privilegirane djece. Izvor ovako velikog novog, digitalnog jaza možemo potražiti u još jednom jazu, koji se pojavio – onom u obrazovanju, u kojem nitko u lancu odgoja djeteta ne dobiva potrebne informacije o svim učincima tehnologije na razvoj djetetova mozga.
Socijalni eksperiment stoljeća, na čije rezultate će moći dijelom utjecati samo oni koji su se odlučili na poznavanje materije tehnologije. A to uključuje prvenstveno roditelje i sve zaposlene u lancu edukacije djeteta.

OPĆA DIGITALIZACIJA U ŠKOLAMA ILI NE? IMA LI PILOTA OVAJ AVION?
Ne tako davno, nekada u 2016. godini, internetski pismene i napredne zemlje, brinula je činjenica da digitalizacijom u obrazovanju nastaje novi jaz među djecom – onih koji imaju brzi Internet kojeg koriste za domaću zadaću, i onih koji Internet uopće nemaju – samim time i osnovni alat za rad, ali i osnovno sredstvo komunikacije s vršnjacima. Uz materijalne statuse poput najnovijih mobitela, tada je i dostupnost Interneta postala još veći uvjet pripadanju A-lige. No, samo 15 mjeseci kasnije, igra se neočekivano okrenula za 180 stupnjeva. Istraživanja neprofitabilne udruge Common Sense Media (CSM je neprofitna organizacija koja za cilj ima pomoći djeci da razviju svijest o uporabi Interneta, medija i tehnologija) – tzv. neprofitni pas čuvar djece na Internetu, pokazuju da prosječni tinejdžer iz obitelji ispodprosječnih primanja, dnevno na gadgetima provodi nevjerojatnih 5 sati i 42 minute (studija je uključivala svaki zaslon zasebno, dijete na telefonu ispred TV-a u trajanju od jedan sat se računalo kao dva sata izloženosti medijima). A kako nezaustavljivo raste broj novih sadržaja i kanala, tako raste i izloženost štetnom utjecaju na psihu djeteta. Posljedično tome se počeo događati jedan novi, nagli jaz, koji se pojavio kada ga nitko nije očekivao; onaj između privatnih i javnih škola (kao onaj koji se pojavio između Waldorfske škole u San Franciscu – Peninsula, koju pohađaju djeca roditelja zaposlenih na funkcijama u Silicijskoj dolini). Privatna škola izbacuje sve suvišne ekrane iz učionica, dok obližnja javna škola Hillview oglašava svoj 1:1 iPad program. Dok jedna djeca rade s gadgetima 24/7, drugu uče da se od njih miču te se uvode restrikcije na korištenje.

TKO JE SUDJELOVAO U STVARANJU DRUŠTVENIH MREŽA?
Jedan od najvećih autoriteta kada je u pitanju odgoj djece u digitalnom dobu, psiholog Richard Freed, zabrinut je zbog nove tehnološke tenzije među djecom i činjenice da njegovi maleni, siromašni pacijenti s kojima radi neće imati gdje ni s kim naučiti što je tehnologija i kako ju koristiti. U svojim obrazloženjima naglašava koliki su utjecaj imali upravo psiholozi i bihevioralni stručnjaci, uključeni u samu srž nastajanja tehnoloških proizvoda, društvenih mreža, medija… kroz polje psihologije uvjeravanja – kako utjecati na ljudsko ponašanje preko ekrana, učinivši ih proizvodima o kojima se postaje ovisan ukoliko ne postoji kontrola, pogotovo kada su u pitanju djeca bez dodatne edukacije.

‘Jednom kada djeca probaju tu ovisnost, ona je sličnija ovisnosti o cracku, nego o slatkišima, aktiviraju se isti centri za užitak.’

Richard Freed

Danas kada su ekrani postali dostupni i ‘obavezni’ svima, javne škole nemaju sredstva za dodatne radionice i edukacije – ne mogu ponuditi djeci, roditeljima i učiteljima potrebne informacije zašto su ekrani, među ostalim i loši za njih. Roditelji, koji spadaju u onu klasu građanstva koja si ne može priuštiti dadilje (koje bi mogle paziti na slobodno vrijeme njihove djece dok su oni na poslu), prešutno dozvoljavaju svojoj djeci da svoje slobodno vrijeme provode uz gadgete.

NIJE TOLIKI PROBLEM – KOLIKO.
PROBLEM JE – ŠTO?
Problem ne leži samo u pukoj činjenici da su klinci zalijepljeni za svoje gadgete i ekrane više sati na dan. Problem leži u nedostatku poznavanja kako i zašto funkcioniraju medijski kanali, društvene mreže, ali i osnovni marketinški alati (photoshop kao jedan od njih). To dobro znaju oni koji su stvarali taj svijet, a u nedostatku komunikacije i edukacije, jedino što roditeljima preostaje jest informiranje – grijanje stolice i edukacija o onome što jedan na prvi pogled obični Instagram post radi vašem maloljetnom djetetu, koje emocije budi na nesvjesnom nivou te kakve će posljedice dugotrajno izlaganje tim negativnim osjećajima imati to dijete kada odraste. Depresija i rast kojeg bilježi u posljednjih par godina među djecom, samo je jedna od najopasnijih.