Zašto ostajemo zarobljeni na poslovima koje (više) ne volimo?

‘DOSTA MI JE OVOG POSLA, ALI NE MOGU DATI OTKAZ!’
Da mi je bio ‘medo’ svaki put kada sam čula ovakvu izjavu, bila bih bogati freelancer.
O kakvom to strahu pričaju oni koji se ne usuđuju maknuti?
A o kakvoj je hrabrosti riječ, onih, koji su se nekad usudili?
Istraživanja su složna – više štete radimo sebi i svom tijelu (pogotovo svom umu) ako ostajemo na poslu koji nas čini nesretnima nego da smo nezaposleni. (Ponovo pročitajte, da.)

Tako jako znamo osjetiti zasićenje poslom kojeg radimo već godinama i godinama, da ga možemo osjetiti fizički. To su ona jutra kada se jedva dižeš iz kreveta, spremaš sto godina, putuješ prema poslu, sve radiš kao robot – ona najstrašnija jutra puna osjećaja besciljnosti, tuge, neimanja smisla ili svrhe… Da li zasićenje dođe zbog posla koji nakon nekog vremena postane monoton i dosadan, da li se zasićenje poveže s mobbingom, zakulisnim igrama, različitim sociološkim faktorima, prebacivanjem posla, budgeta, nije ni bitno. Razlozi su uvijek jako individualni. No, pravo otriježnjenje nije prva šaka u želudac ujutro – na samu pomisao posla. Pravi problem dolazi sa spoznajom – meni je ovog posla puna kapa, ja moram van!

Ovakve -aha misli bi bile možda i oslobađajuće, da ne dolaze sa samo par sekundi prednosti nad onima koje krenu kao navala kataklizmičkih problema s kojima ćemo se suočiti, a da smo samo pomislili na to da bi otišli s posla. ‘Partner ne zarađuje dovoljno za oboje.”Imam kredit. Jedan, dva, tri…’ ‘Imam najam stana.’ ‘Imam režije.’ ‘Imam potomke / životinje.’ ‘Imam auto.’ ‘Imam život.’ (Definitivno ga imamo, ali – kakav je?)
Kad krenemo u nabrajanje troškova s kojima manevriramo ili ako imamo sreće pa dva puta godišnje možemo otputovati negdje, ako samo pomislimo na veterinara, mehaničara, kvar perilice… samo jedna misao leti kroz glavu – pa dobro, tko će to sve platiti ako sad dam otkaz?

ISTINA UVIJEK IMA DVA LICA
U doba dinosaurusa, ljudima je traženje novih pećina bio dosta stresan proces, možete zamisliti koliko. Komocija koju je pružalo sigurno utočište značilo je da smo svi, čoporativno – ok. Siti, na toplom i pokriveni.
U današnjem svijetu, ‘pećine’ predstavlja osim naših upgradeanih Ikea stanova i novac. A tražiti novi posao i novu plaću, ili još možda ‘gore’ – slijediti svoj san i pokušati biti sam svoj šef, u današnje doba, ravan je apokalipsi uma.
U doba pećina, sigurna sam da nisu postojali freelance lovci. Ili freelance tete kuharice koje su išle od pećine do pećine. Takvi potezi bili bi ravni samoubojstvu, u ono doba. Ali upravo zato, istina koja leži iza pojmova ‘stalni posao’ i ‘stalna plaća’ postaje jako mutna i ugodna, bez obzira na činjenicu da dobro znamo kako se osjećamo.

Mi ljudska bića preziremo promjene i volimo si pravdati sve oblike komocije, dokle god je sve poznato i sigurno.

Ovi pojmovi znače samo to, komociju nauštrb vlastitog zadovoljstva i sreće – no da li je to u konačnici ‘komotno stanje’?
Znate li što nam radi rečenica ‘ali barem imamo kakav takav posao… ‘ ili ‘kako je nekome drugome, nama je dobro…’?
Kada ovako nešto kažemo, dajemo do znanja da je nama ustvari kristalno jasno kako nam je posao koma, ali istovremeno se i tješimo, kao protuteža tom osjećaju nesreće, koju osjećamo zbog posla. Isto je kao da smo si rekli – bolje bilo kakav posao od eventualne nezaposlenosti. No, da li je to tako?

Tom tematikom se pozabavila sociologinja Tarani Chandola, sa Sveučilišta u Manchesteru. Ona je pokušala testirati upravo tu opću predrasudu – da li veći stres predstavlja nezaposlenost ili ostanak na poslu koji nas čini nesretnima. U istraživanju koje obuhvatilo 1.116 nezaposlenih osoba iz Velike Britanije (2009-2010.) koje je mjerilo razinu stresa prilikom pronalaska posla, dobrog ili lošeg te ostanka u stanju nezaposlenosti, sociolozi su otkrili sljedeće; osobama koje su našle dobre, zadovoljavajuće poslove, poboljšalo se mentalno zdravlje – što je i logično. Svaka pozitivna promjena djeluje na sve aspekte zdravlja nekog bića.

No, osobe koje su našle posao ali s kojim nisu bile zadovoljne kroz neko vrijeme, da li kroz sociološke faktore poput odnosa sa suradnicima i nadređenima ili premalom plaćom, nisu doživjeli poboljšanje na polju mentalnog zdravlja. Štoviše, fizičke posljedice kroničnog stresa postale su lošije nego kod onih osoba koje su ostale u nezaposlenom statusu. Mentalno zdravlje nije se popravilo puno u odnosu na nezaposlene, ali nivo kroničnog stresa manifestirao se kroz biomarkere bazirane na povišenim razinama hormona, upalnih, metaboličkih i kardiovaskularnih parametara. Našim jezikom – stres koji je nastupio kod osoba koje su iz nezaposlenosti stupile u loše poslove, bio je kudikamo veći od onog stresa koju je proživljavala nezaposlena osoba. Kako je to moguće, ako pričamo o korealciji kapitalizma i novaca kao jedinog alata za preživljavanje?

GLUPA PLAĆA
Fascinantan je i taj pristup plaći, fenomenološki. S jedne strane se držimo tih par tisuća kuna kao jedine stvari za koju se vrijedi držati, dok s druge strane ispuštamo iz ruku jedine vrijednosti koje drugima spominjemo kao svoje najveće vrijednosti – svoj život, zdravlje, djecu i njihovo zdravlje.
Možda smo već u fazi da preziremo svaku sekundu dana koju moramo provesti s ljudima koje ne podnosimo i na poslu kojeg ne podnosimo, ali radije ostajemo u takvim situacijama, nego da pustimo tih par tisuća kuna i krenemo u potragu za novih par tisuća kuna. Da, možda će se dogoditi opet i neko novo zasićenje, a možda i neće? Možda će koja stotka na računu biti manja, nego prije, ali… da li moramo doći na bolje odmah? Gdje je tu rast? Možda ćemo na novom poslu lakše napredovati?

Ta jadna plaća, kojoj smo dopustili da se identificiramo s njom na najbazičnijem nivou, onom egzistencijalnom, ta plaća koju rastežemo od prvog do zadnjeg u mjesecu, u trenutku otkrivenja da više ne volimo svoj posao, da ga preziremo ili da nam se gadi, odjednom postaje Sveti Gral života, kojeg više nikada nećemo sustići i vidjeti. Što je to? Do jučer, ta je plaća bila predmet svakodnevnog živciranja, a u trenutku kada pomislimo da bez nje ostanemo i odemo malo vidjeti kako bi se osjećali na nekom drugom poslu, ona je faktor koji nas je i dalje u stanju držati zarobljene u dubokoj nesreći i općem lošem zdravstvenom stanju, ali baš svako jutro kada se dižemo s grčem u želucu.

‘ALI, SAMO DA MI JE VEĆA PLAĆA… ‘
Svakakvih sam se priča i iznosa naslušala u ovih dugo godina rada. I ako moram u nešto biti sigurna onda je to činjenica – ako je plaća koju netko drugi plaća velika, bogami je posao koji dolazi iza nje je velik.
Novac i sreća, koje smo nekada pod utjecajem reklama stavili pod istu kategoriju, neraskidivi su par, izgrađen na iluzijama i očekivanjima.

Znate li da je znanstveno izmjereno kako dobitnici lota osjećaju osjećaj izraženije sreće otprilike 3 mjeseca nakon dobitka, a nakon toga se svi osjećaji vraćaju na isto kao i prije dobitka?

Priče o poslovima gdje nitko ništa ne radi, za neku ‘veliku’ plaću, mogu biti aktivne još samo u državnim službama, fiktivnim državnim povjerenstvima, agencijama ili u državnim firmama. Te vječite želje puka koji sanja o velikoj plaći, ‘jer s velikom plaćom tek počinje život’, obično se rasprsnu u prvoj godini rada na takvim, zahtjevnim poslovima. Pričam o stvarnim poslovima, zadacima, odgovornostima i vještinama. Ne pričam o uhljebistanu ili o mediokritetu stvaralaštva kojeg stvaraju amateri u bilo kojoj struci, a blagoslovljeni su dobrim poslovnim vezama rođenjem ili pripadanjem političkoj stranci.

IMA LI HRABRIH?
Iz godine u godinu povećava se broj mojih što prijatelja, što poznanika koji su u jednom trenutku samo rekli zbogom zgrtanju love za nekog drugog i pozdravili nestabilne dane slobode. Ako od ničega drugog onda barem od stisnutog želuca ujutro. No, još je velik broj onih koji se ne usude pomaknuti. Ne nužno u smjeru freelanceanja, jer nisu svi za sve – pričamo o najsimplificiranijoj – promjeni posla. Kada pričamo o tome, oni se dive ‘hrabrosti’ onih koji su se odlučili dati nekome otkaz. A meni samo u glavi zvoni riječ hrabrost. Kakva mrtva hrabrost? Ja sam bila sve samo ne hrabra kada je nakon svega trebalo doći dati otkaz. Bila sam manja od makova zrna, s tabletom za smirenje u dupetu (ili dvije, ne sjećam se), i brzopoteznim pelinom u želucu, da uopće uđem kroz ulazna vrata tvrtke.

Prijatelj koji danas rastura u svom poslu, sam svoj šef, kada je trebalo ići dati otkaz nekakvom direktorčiću koji ga je maltretirao godinama, tresao se kao šiba. Odrasli, veliki muškarac jedva potpisao otkaz. Prijateljica, freelancerica, nije spavala noćima, muž je morao ići s njom i čekati ju ispred ulaznih vrata jer ju je toliko bilo strah. Sve do jedne osobe, koje poznajem, a da su nakon godina osobne patnje, neki u izgorenom stanju, dale otkaz, su to napravile na isti način.

Paralizirani od straha, sa suzama u očima, treskavicom u rukama i s realističnom slikom velike ogromne provalije u koju će zakoračiti čim izađu sa stalnog posla i od stalne plaće. (Svi su bili pod utjecajem tableta za smirenje, alkohola ili nečeg trećeg, btw).

Da li se vama to čini kao hrabrost?

Razlika između onih koji su dali otkaz i onih koji ‘ne mogu’ dati otkaz nije bila u postojanju nadljudske hrabrosti ili nedostatku iste. Oni koji su dali otkaz bojali su se identično kao i vi koji čitate, samo što su oni udahnuli, zažmirili i skočili u tu provaliju, usprkos strahu.

PS. Svi do jednog su živi i zdravi danas. I oni koji su samo zamijenili poslove u drugim tvrtkama i oni koji su postali svoji gazde. Neki su (napokon) puni love, neki manje, ali svi imaju krov nad glavom, jedu i piju i putuju.
I ono najvažnije, puno su sretniji nego prije. Samo zato jer su se usudili napraviti prvi korak prema bilo kakvoj promjeni, pa gdje god ona odvela.

Što je najgore što se može dogoditi?
‘To’ najgore, ustvari ne postoji. Sve je bolje od ovog gdje ste sad.