Integritet, karizma, iskustvo i talent detalji su koje se traži povećalom u ‘kulturi bez kriterija’

Naša pažnja danas na leđima nosi jaku valutu, no biramo li svjesno čemu ju poklanjamo ili ipak nesvjesno sudjelujemo u cijeđenju i masakriranju originalnosti? Kako prepoznati kome ili čemu dajemo svoje vrijeme i koji detalji nam u tome mogu pomoći?

Fotografije: Unsplash, chriswillx.com, (c) Salvador Dali, Gala-Salvador Dali Foundation/DACS, London 2016 / Photo (c) Tate

---

…

Svi često koristimo riječ ‘vrhunsko’. Pa nabrojite nešto ‘vrhunsko’. Ne ‘vrhunsko’ po parametrima, možda nekog današnjeg medija, ne ‘vrhunsko’ jer je to napisao neki ‘influencer’. Nešto ‘vrhunsko’, da znate da je ‘vrhunsko’, a ja garantiram da će se to ‘vrhunsko’ razlikovati u nevjerojatnim omjerima s drugim ljudima, pogotovo onima koji ne dolaze iz vašeg okruženja / uzorka.

‘Netko je napisao’ da je nešto ‘vrhunsko’ danas, možete okačiti mačkici na repeka. To je zaboravljena kategorija utjecaja, kojem je megalomansku prostituciju omogućio g. Zuckenberg onog dana kada je pučanstvo ove planete pitao jedno pitanje – što vam je na umu, Ime i Prezime? And than all hell break lose, a kultura neznanja i bez kriterija je dobila nevjerojatan kanal i zamah.

Dobar primjer za neuspješnost ovakvog globalnog ‘projekta’ je neučinkovitost velike, velike većine influencera danas. U početku, kao i sa svim novim trendovima, ‘tko prvi, njegova djevojka’ stil je mogao napraviti ozbiljan business na svom profilu. No, danas, puno godina kasnije, broj followera više ništa ne znači. Znači vjerovanje tom influenceru da je autentičan u tome što priča/piše/pokazuje. Pa će tako oni s malo followera ‘prodavati’ svojoj niši što žele, jer imaju odanu zajednicu, organski prikupljenu, dok će se oni koji su se trudili nalupati što veću ali i random ‘xyK znamenku’ čuditi jer njihovi followeri ne klikaju na predloženu stvar s oduševljenjem, već iz neke vrste uvjetovanosti, a onda isto tako brzo ugasiti link.
Jedna naša kompanija nedavno je imala toliko jako neugodno iskustvo (čitaj – pušenje velike love) na angažman influencera, kada su pogledali rezultate imali su što (ne)vidjeti. Odluke, a pogotovo načini suradnje s ‘influencerima’ su vjerujem na preispitivanju u vrlo bliskoj budućnosti za puno kompanija.

Trebalo je samo pustiti to sjeme da klija, pa da se svi odluče na sudjelovanje (aktivno sudjelovanje je i ‘samo’ promatranje tuđih storija, npr), a kada mislimo da mi ‘odlučujemo’, sjetite se da su algoritmi ti, koji ‘odlučuju’, ne toliko baš mi. Barem ne ako upalimo gumbić u glavi. Mislimo da smo donositelj neke ‘odluke’, a prvi set odluka pao je nekad u dvadesetini jedne sekunde, bizarno brzo. Što točno mi odlučujemo? Pa, ustvari samo one površne ideje.
Zvuči arogantno, znam, ali, meni je okej da tako zvuči, jer sam i ja ovca svoje vrste. Samo sam ja arogantna ovca iz medija, koja je puno učila o novim medijima. Nije isto kao arogantna ovca-zubar, arogantna ovca-direktor, arogantna ovca-arhitekt, arogantna samo-ovca, shvaćate što želim reći… 

‘Senzacionalizam koji vodi do banalizacije i sve veći utjecaj lažnih vijesti narušavaju povjerenje u medije’

Ovo je dobra rečenica, ujedno i naslov intervjua s doajenom hrvatskog novinarstva Antom Gavranovićem, u kojem je ustvari koncizno objašnjen najveći problem s kojim se suočava medij ali i prosječni korisnik medija danas.

Kada svi imaju svoj glas (i sve što ulazi pod taj pojam ‘kreativnog’ izričaja) na nekom mediju, a svi ga trenutno imaju… Kada svi imaju mišljenje o nečemu, a imamo jer nam je takav ustroj, onda se gubi smisao samih izraza i važnosti koje nose na sebi. I to nije jedini problem – gubitak značenja riječi i izraza. Još veći problem je sve veće nepovjerenje koje imamo prema relevantnim medijima, koji moraju i nose najveći teret otkad postoji novinarstvo – istinu, a čiju samu srž nagriza svako mišljenje izneseno na nekoj od mreža, svaki dan, otkad je istih.

A ako ne postoji povjerenje u istinu ili što već predstavljala, koju predstavlja medij, postoji li uopće način da znamo razliku između istine i laži? Tko nam preostaje da stavi naglasak na detalje kao što su dignitet ili ‘moralni stup društva’? Bez jednog nema drugog, ali kome se okrećemo za nove informacije, za širenje naše percepcije? Peri Periću i Ani Anić koji jedino što imaju je samoprocjena i osobno mišljenje krojeno na svojim realnostima, koju pak potpaljuju algoritmi?

ILI ćemo se okrenuti onima, koji znaju gledati sve informacije pa na krilima objektivnih saznanja, strateški stvarati realnost koja ipak (donekle) otvara oči.

Jedan od dobrih primjera za situaciju općeg banaliziranja je upravo situacija s ‘kolumnistima’. Kada se otvore vrata svačijem mišljenju, onda je i ‘kolumnist’ svatko tko ima profil na Facebooku gdje može ispisati romane. Realno, u ovoj sirotoj zemlji imamo pravih ‘desetipol’ kolumnista na medijskom nebu, svi znamo koji su, imaju težinu koju imaju – zbog iskustva kojeg imaju i nevjerojatnog talenta kojeg posjeduju. Oni stvaraju rečenice, koje će imati točno onaj emotivni utjecaj na čitatelja, kakvog je i sam taj autor zamislio da ima o temi, koja u konačnici ima jebenog smisla da drži taj jaki, medijski reflektor na sebi. Ono što će u vama rezonirati je njihova istina i integritet kojeg nose u sebi.
Sve ostalo je plastika.

Integritet ‘košta’ odgoja, odrastanja, vremena i znanja, nešto za što se danas nema vremena kada je u pitanju gutanje brzog sadržaja na djelu. I naravno, nije sve bilo jedan kroz jedan ‘onda’. Nisam idiot da vam to prodajem. Otkad je reflektora, ljudi su privučeni na njih kao muhe na… Pa i kada je i nedostajalo integriteta i talenta, onda je karizma bila kakav-takav, back up uvjet. Ili-ili. Pa i da je netko obavljao ‘seks razmjenu’, zbog neke pozicije, rijetko je pred javnost dolazio netko bez grama karizme u sebi. Ako je i došao, brzo je otplahutao na manje zahtjevne izazove odnosno – na manje važnije pozicije na hijerarhijskoj ljestvici Sajma taštine. Kao i u prosječnoj kompaniji, ako prodajni rezultati nisu dobri, idemo dole. Isto je, i s prodajnim rezultatima – karizme.   

A danas? Reflektori predstavljaju post na društvenoj mreži. Klik je nevidljiva i najutjecajnija valuta, a sama riječ ‘karizma’ je toliko puno hashtagirana, da je značenje riječi baj baj odavno. ‘Karizmatični’ nas gledaju sa svakog posta, self-help članka ili samo nespretno napisanog statusa. Testova na karizmu, na osnovu samoprocjene koliko srce poželi. Svi imamo karizmu, ali podsvijest i ovdje ima prednost nizom misli tipa – nisam, dovoljno dobar/dobra, lijep/lijepa, izostanak lajka je izostanak roditeljske ljubavi i sl… Pa se to pretoči u nešto svjesnije poteze – samo da stisnem ‘glow’ filter ili se facetuneam pa napokon imam evolucijski, podsvjesno obožavanu simetriju na licu za kojom svi podsvjesno žudimo, ma je li ja to vidim zlatni rez u svojim očima ili na nekom drugom dijelu tijela…?

 
Bezobrazna sam, znam. Ali, kao što ja, i svi vi koji čitate, imamo sve svoje psihološke poremećaje u sebi u nijansama, karizma u nama je također prisutna u nijansama. Ne mislimo valjda da je ona, čarobna, snažna ‘zaustavljam poglede’ karizma, nekim, pravom zagarantirana samim postojanjem? Na ‘kulturi’ se može poraditi, dapače, ali karizma? Ona jedna iskra koju imaju ti… neki? Well… Nisam sigurna je li to ustroj ili ideja, neke, generalno globalno gledane perspektive. Koliko ja znam povijest, samo je jedan lik dosad bio Isus, ili ne znam, ‘Stari’, ili možda Monroe? Dragojević? Morgan Freeman? Jazz? I što je bilo vezano uz tu karizmu? Neka misija, neki trik, neka magija, koja je njima bila potpuno prirodna, a ne intelektualizirana. Zašto bi inače ‘znali’ točno, kada netko uđe u prostoriju, kada ti se samo netko nalazi iza leđa, a ti to osjetiš? Mogu li to svi? I don’t think so.

S ‘tim’ se rode genetski lutrijaši.

I ne brinem, da se razumijemo. ‘Lutrijaši’ te vrste će napraviti što moraju na ovoj Planeti, kroz koji god već talent to bio i u kakvim uvjetima se to već trebalo dogoditi. Masa prosjeka i oversheringa će sigurno utjecati na pažnju korisnika, ali u jednom drugom kontekstu – utjecat će i utječe na želju za ekskluzivnošću neke vrste.

Dobar primjer za to su nišni mediji u ovom trenutku, kojima se okreću ‘klikovi’, a s njima prirodno i brendovi u toj niši. Nije to hit vijest, i logična je, kad razmislimo. Jednostavno je ljudima pun kufer širine te površnosti, čiji se klimaks dogodio u Covid_Shizi, kada su svi luđački blejali u ekrane u stanju visokog stresa. Svaki psihijatar, koji u javnom prostoru priča o posljedicama utjecaja tog perioda na stanje čovjeka danas, priča istu priču – danas se bilježi ogroman porast psiholoških poremećaja upravo zbog tog perioda. Pogotovo ljudima, koji nisu dobri u adaptaciji u novim situacijama, a malo tko jeste.
‘Logika’ u intenzivnim stanjima osjećanja se gasi, iako mislimo da je u punom pogonu. To je jako zanimljiv trik našeg tijela, kojeg, nismo svjesni ali kojeg možemo prepoznati ako treniramo um na neki način. ‘Ekskluzivne priče’ danas i ‘ekskluziva nekad’ su dva različita pojma. Pogotovo kada su u pitanju protagonisti koji svakodnevno izvještavaju javnost o svom trenutnom stanju u glavi. Ništa tu nije ekskluzivno, intrigantno ili fino. A klikom na taj ispodprosječni džumbus, smo uzeli broj za sudjelovanje u kulturi bez kriterija.  

Detalji usmjeravaju pažnju, a za nju se otimaju mnogi

Ovdje je gospodin Oleg Jolić (Houston) jako fino opisao tu jednu percepciju prema medijima, što danas znači ‘medij’, a gdje je nama ostao taj izraz u glavi, u konačnici o čemu ovisi finalni proizvod te medijske kuće. Odlično stavlja relaciju tiska i medija u jedno, krenuvši iz čiste logike, a pitanje koje se provlači između redova jest; korespondiraju li današnji mediji s kvalitetama svojih vlasnika ili je u pitanju objektivnost, do koje mjere i čime je uvjetovana;

‘Zamislite ritualnu kvalitetu zastarjele tehnologije – saznanje postaje vijest, vijest postaje tekst, tekst završava na papiru koji ide iz ruke u ruku, kolekcija vijesti postaje novine itd. – i uzmite u obzir vrijeme koje je bilo potrebno za taj spori i kompleksni proces. Rezultat kojeg su bile, u najboljem slučaju, jutarnja i večernja izdanja… i ništa između.

Vrijeme je diktiralo fokus, oprez i kontemplaciju o tome što se zapravo desilo, što to činjenično znači i kakve su posljedice. Jednom riječju – pažnju. Ovo nije (mada bi mogao biti, i što da ne?) ludistički i nostalgični lament za davno prošlim vremenom kada je, eto, sve bilo bolje. Ali jeste podsjećanje da je to što je danas u apsolutnom deficitu – prije svega, pažnja i kontekst – nekada bilo ugrađeno u proces. Kao što su dječje bolesti strateški ugrađene u proces odrastanja.‘

Oleg Jolić (Houston)

Pažnja! Eksplozijom ‘sadržaja’, ‘pažnja’ je uz ‘vrijeme’, postala najskuplja valuta na svijetu, a da nas ljude nisu naučili koliko je važno za nas odrediti čemu ćemo poklanjati pažnju (i predragocjeno vrijeme s njom). I ne treba stvarati otpor, koji se stvara možda u nekome; staro je staro, novo je novo, a ne biti fasciniran i oduševljen dostupnosti informacijama danas, ne bi komentirala. Ako smo pametni, sudjelujemo u ovom napretku ‘čovječanstva 2.0.’ na nekom nivou, barem kroz promatranje i učenje. Pričamo o drugoj oštrici tog mača.

Krivce u tome, ne znam kako se kreće tražiti. Slika medija prije društvenih mreža i poslije, samo se nadograđivala kako su se novi korisnici kačili i stvarali svoje percepcije – mikro medije. Šireći globalnu percepciju ali prebrzo i bez redakcije koja bi provjerila istinitost tvrdnji. Tome svemu je kumovao jasno spomenuti Zuckenberg, lik koji je zaradio puste pare upravo na nečemu što je bilo ‘djelo’ tuđih sivih stanica. Naravno da takvom liku nije problem stvoriti platformu za masakriranje i cijeđenje originalnosti.

Idealan primjer ‘punog sjaja’ sljepila koje društvene mreže stvaraju, naš lokalni k tome, je i situacija koja traje sad već sedmu godinu, u kojoj je naša genijalna spisateljica Boba Đuderija ‘pokradena’ za svoje ‘detalje’/rečenice, ali pritom potpisana kao ni više ni manje, nego Nikola Tesla. Direktni povod za objavu teksta bio je teroristički napad u Nici 14.07.2016., no izgleda da ga je Boba toliko jako dobro napisala, a još važnije emotivno opisala na svoj način, da je to mogao napisati nitko drugi nego… Tesla.
Ako maknemo taštinu, koju možemo maziti samo i idejom da te zamijene s Teslom, žena je stvorila ‘sadržaj’, podijelila ga na društvenim mrežama, krenuo je share, a putem se detalj po detalj gubio autor, dodavao možda koji novi grafički element/font, dok pitaj Isusa tko nije dodao prvi Nikolu Teslu ispod. To radi društvena mreža kada se ne koristi kao što se treba koristiti jedan medij na čijem svakom ćošku vrišti neki komad iz nekog oblika autorskih prava.

Zadnje što znam da su ‘fingirali’ Bobu jest bio neki video o Tesli, u kojem (kao) Teslina ruka ispisuje Bobine riječi na papir, što je čak i objašnjeno gledateljima, da je to bio tekst kojeg je Tesla pisao nekom srpskom fizičaru, a ustvari srpskog fizičara je ljepotama života učila… Boba.
Također, Boba trenutno piše knjigu o čitavoj toj situaciji, a ‘to’ je upravo ono o čemu pišem kroz ova dva teksta. Pravi, originalni i punokrvni talent, ne zapinje na prošlosti na jedan ogorčeni način, već iz nje crpi sasvim nove narative i stvarnosti, na koje gleda sa znatiželjom, poželjno – humorom i nikako – jeftinom patetikom. Pratimo dalje, čekamo i kupujemo novu knjigu, da bar malo pridonesemo ženi, u budget za ukradene honorare.

Ostali krivci pokrenuli su se kroz vrijeme upravo brzinom stvaranja sadržaja na društvenim mrežama, pa su u vlak uskočili relevantni mediji, manje relevantni mediji, nikako relevantni mediji, full force kreativna mašinerija i onda redom svi koji su ikad htjeli biti dio riječi ‘medij’ i ‘produkcija’. A sve podvučeno podsvjesnom idejom – ne samo da je svačije mišljenje važno, nego čak toliko važno da se svatko (uključujući i mene) drzne ispaliti ga javno, a uglavnom želeći jednu jedinu stvar pritom – još jedan lajk, odnosno još malo ljubavi, koja nam negdje nedostaje. Karizmu imamo, talent evidentno jer su na njega reagirali naši digitalni ‘prijatelji’, a što nam nedostaje ćemo hashtagirati pod post. Top shit content.   
Nije to uvreda, ej! To je bazično ljudsko ponašanje, a u današnjem svijetu nitko nije imun. Osim, možda onih koji su prepoznali i naučili to o sebi, a još više od drugih i pametnijih, pa danas imaju svjesni izbor kako će sudjelovati na tom ‘Tramvaju zvan… Pažnja‘.  

Kultura bez kriterija satkana je od ponašanja u svim situacijama, u kojima osobno interpretiramo određene norme ponašanja, uglavnom jer nam je glava puna lajkova i izvitoperenih, prošlih mentalnih slika pod utjecajem emocija.

Toliko je osobna ta procjena nečega što gledamo na Internetu, da nikad nije bilo važnije pokušati pronaći sve dostupne detalje/informacije o temi… Pogotovo ako ju želimo širiti dalje ili samo smatrati bitnom. A to što ja smatram da je nešto cheap jer detalji, koje ja tražim negdje ipak izgmižu i zavrište, ne mora ništa značiti u konačnici. To je osobni izbor i osobna odluka svakog urednika, da pred svoje čitatelje stavi nešto što smatra originalnom pričom, a ne šupljom pričom za lajk. Nitko se na to ne bi trebao dugotrajno duriti. Jer… Ionako ne treba svakoga pitati za mišljenje, nemaju svi taj kapacitet, a još manje karizmu. Čemu briga uostalom? Svaka roba ima svojeg kupca, a o čemu ovisi hoće li vas kupiti ili ne? Malo je u vidljivom (5%)… Zato se uvijek treba kladiti na nevidljivo (95%).

Jer… to su pravila. Nikoga ne zaobilaze pa ni na Internetu, a detalji uvijek pobjede na svim ljestvicama.

Sve je u ovoj igri legit. Znam što vam ide po glavi, zašto ne bi svi mogli ganjati svoj san ili ono što misle da je njihov san? Zašto ne bi svi imali iste šanse jer svi imamo isti alat na raspolaganju? Ako to paše u globalno, ‘demokratsku’ sliku osobnih prava… Može! Polje je široko kao Internet ali i izraz ‘osobna i autorska prava’. Bilo bi dobro da pritom promijenimo značenje nekih riječi, koje su prečesto hashtagirane, pa su izgubile smisao.
Ako se ganja ideja da smo svi kreativni, hajde onda da se barem složimo oko činjenice da u kreativnost ulazi i računovodstvo, na primjer. Matematika također. Zubari. Ili da je nečija kreativnost možda ipak prodaja osiguranja. Ali, ok, reflektori su reflektori, njihova svjetlost miluje centre u mozgu jednako brzo kao kokain, a to je ono što nas ova kultura upravo i uči. Još više, još brže, još intenzivnije.

Tako da… Neka svi pucaju svoju sadržajnu municiju. Dok masa prosjeka ne postane gusta i neugodno ljepljiva. Jer, događa se to sad, već par godina, da lagano gubimo bazu kvalitete pod masom i brzinom objavljivanja. Trenutno se događa neki klimaks s putanjom prema dole, pa smo i donekle spremni… čak jedva čekamo. Da se ideja ‘globalne produkcije’ rasprsne pred kvalitetom, jer će u konačnici, opet ona nositi jedinu težinu kriterija.  

Nekad prije je bilo gotovo nemoguće shvatiti do kraja, ali zbog brzine objavljivanja sadržaja, danas je nužno usvojiti sljedeće. Shvatiti da je ustvari jedina globalna istina – percepcija, ona osobna, znači shvatiti da postoji isto toliko istina koliko postoji ljudi sa spojenim prstima za ekran i umijećem objavljivanja teksta, fotografije ili videa. Sjetite se, koliko ljudi, toliko psiholoških poremećaja (minimalno jedan), koji nas preuzimaju jer ih pokrenu skoro pa nevidljivi detalji, a koje oko i mozak ne stignu percipirati od količine sadržaja. Stvaranje realnosti s takvom bazom je… suluda ideja življenja.  

Da bi sačuvali zrno razuma, dostojanstva ali i kriterija (za koliko već postoji kapacitet ponaosob), jedini spas leži u detaljima. Ako ste osoba, koja je u stanju ozbiljno zazujati na sitnice, koje čine svijet oko nas, manje ćete vremena provoditi trošeći energiju na površne priče, a pritom je svaka sitnica, vidljiva i nevidljiva, mjerni instrument kvaliteti.
Rekla bi najradije da počnete svijet oko sebe gledati kao Dalijeve slike, jer to je, vjerujem, bila ta neka komunikacija između njega i što već on zvao svojim bogom. Samo jako pažljivim promatranjem možemo otkriti puni sjaj neke vrste umjetnosti, ili nedostatak iste. Svi detalji se sami polako otkrivaju, ovisno koliko dugo gledamo u sliku, a i kada otkrijemo opet neki novi moment, bez obzira koliko bio nepovezan sa cjelinom, u široj slici ima savršenog smisla.

Trash, but true.   

(I life saving.)