Burnout part I – što kad jednostavno, ne mogu više?

Koliko puta ste rekli ovu rečenicu? Samo danas. Zašto smo tako jako zapeli u istom kolosijeku iako jasno možemo verbalizirati situaciju u kojoj se nalazimo? I zašto, ali zašto, kada si kažemo tiho u bradu – ne mogu više… sami sebi ne povjerujemo? Možda bi si ‘kupili’ još vremena, a da ni ne znamo.

Pregorijevanje. Na svim nivoima. U par dijelova.
U moru nemilih i emotivno iscrpljujućih događaja koji svakoga stresu u nekom trenutku (pitanje je samo kada, eto, kako se čini), ne prestaje mi zvoniti alarm u glavi. Alarm kada je u pitanju zataškavanje i prisilno smirivanje emocija koje nas ustvari, izjedaju. Pod prisilno smirivanje smatram samo obično ignoriranje simptoma. Ignoriranje vlastitih rečenica i misli kada kažemo da ne možemo više.

TRIVIJALIZACIJA BURNOUTA
Burnout je toliko jako širok pojam, da zaslužuje par tekstova. Pokazuje svoje okrutno lice u par simptom-situacija, a u širokom spektru općenitih tekstova koje nalazim na drugim portalima koji više brinu za količinu od načina, burnout je trivijaliziran kroz definicije s Wikipedije, prepisane članke sa specijaliziranih portala, kroz tekstove koji gube smisao niti mogu u čitatelju probuditi emociju da prekontrolira svoj sustav vrijednosti, samim time, djeluje u dobrom pravcu. Ili barem pokušati djelovati.

A kontrola ‘onog nečeg’ od čega smo satkani, ono što se aktivira
kada se dogodi neki problem, je ključna za sagledavanje
realne i opasne situacije burnouta.

Problem u svemu tome na nekoj većoj razini jest trivijalizacija ogromnog problema. Stres, najtiši ubojica, burnout kao logičan slijed, u još logičniju depresiju. Ne mora uopće ići ovim tijekom, ili se pojaviti… ali kada razmišljam o svemu što se dogodilo, stanja u koja sam padala kroz određeno vrijeme i zbog čega, da… ovo je najlogičniji slijed u kojeg sam se sama odvela. Sve zbog trivijaliziranog burnouta. Ono što je dovelo do burnouta, također spada u domenu novog teksta; pozabavit ćemo se različitim emotivnim faktorima koji nas dovedu u stanje pucanja i odustajanja od samih sebe, mobbingu kao gorućem problemu ovog društva i ostalim faktorima u narednim tjednima.
Danas me zanima samo jedno pitanje…

MOŽE LI SE UMRIJETI OD GUTANJA G*****?
Koliko god suludo zvučalo, kataklizmički i dramatično, stanite i razmislite. Ako je burnout definiran kao kompletno stanje iscrpljenosti organizma, da li to znači da je samo naše tijelo umorno? Ne, naše tijelo je samo alat našeg mozga. Ono radi ono što mu mozak kaže da radi.
Burnout je bio kao mrena na mozgu i očima, stanje iscrpljenosti glave… ako se mene pita, kao preživjelog.

Umor koji sam osjećala fizički, dolazio je zbog činjenice da ne spavam, a nisam spavala zbog prenagomilanog stresa odnosno broja misli u glavi. Nisam ih znala zaustaviti. Nisam ni pokušavala jer nisam ni znala da je to problem, to su ‘moje misli, moji problemi’ – znam da znate o čemu pričam. Puštala sam ih da idu kako žele. Kako je jedan spektar misli prošao kroz moju glavu dok sam ležala u 4 ujutro i vrtila se, poprilično tužno i jadno, u tom krevetu, novi roj misli bi se zakačio za neko ime ili događaj, ili situaciju i ja bi nastavila neumorni krug dok me neka tableta ne bi slomila na možda još sat, dva do jutra. Stalni umor koji se navodi kao posljedica burnouta, u meni budi samo sjećanje na konstantni zamor kojeg sam osjećala u glavi. Pod ‘konstantni’ mislim to doslovce – 24/7, a pod ‘zamor’ mislim na sve situacije koje su me uzurpirale u bilo kojem trenutku. Bilo da se radi o vlastitom djetetu koje me nešto pita u krivom trenutku, bilo da se radi e-mailu kojeg mi je poslao nadređeni, a već po subjectu sam mogla procijeniti ton. Svaka od tih situacija kao rezultat je imala navalu misli i emocija koje su pratile sve u stopu te toliko već prisutno nepravilno i snažno lupanje srca, rast krvnog tlaka, općenito stanje pripravnosti u koje sam se automatski ubacila (mislima, pratimo?)… da je sve bilo normalno, kao i inače.

Nervoza i plitko disanje postali su mainstream u mom životu.
Nisam primjećivala ništa kao drugačije, sve je bilo ‘normalno’.

Pomislila bih na problem koji će se tek dogoditi, nepravdu koja slijedi, a moje tijelo je kao rezultat takvih misli reagiralo tako što se ubacilo u safe mode stanje pripravnosti. Kada su sva osjetila pripravna na napad. Suludo. To mi je radio jedan običan e-mail (alat za rad) ili telefonski poziv (alat za rad, također). Ne, ustvari, nije to suludo. Suludo je bilo prepoznati sve to, ne-željeti razumjeti situaciju, jer bi to značilo mijenjanje i promjenu situacije. A to nikome nikada ne odgovara. To iziskuje velike promjene, suočavanje sa strahovima, a prolazak kroz iste, liče na holivudske scenarije psiholoških triler/horora – ako samo pomislimo da moramo promijeniti privatnu ili profesionalnu stranu života, iako znamo da nas ubija.
Drugi ogroman problem jest taj što točno tko zna kada se pojavi i depresija kao rezultat svega.

Naravno da ne razmišljam pozitivno o promjenama, ja sam u stanju vidjeti i razmišljati isključivo kroz osjećaje straha i negativnosti.
Promjena kao koncept je jako poželjna, osjećam ju svaki centimetar tijela, ali um je paraliziran da išta pokuša mijenjati.
Stravična ideja življenja.

Stres u malenim količinama, kada ostaje na razini pozitivnog uzbuđenja, kada ga možemo kontrolirati, je dobar. No, tanka linija prebrzo izmiče kada dopuštamo emocijama da nas vode. Vrijeme nemilice prolazi, a mi se ni ne okrenemo, a već se nalazimo u tornadu emocija koje ne možemo zaustaviti.
A ne znamo kako, jer nam je mozak preumoran. I tada kreće overload svega što moramo zataškati u sebi. I tad, tek tad, kada same sebe primoramo na zataškavanje takvih reakcija, tek tada kreće onaj opasni dio burnouta. Kategorički tvrdim kao ne-doktor. Ne postoji ljepši, koncizniji ili adekvatniji opis od ovog što ću napisati, ali bazično pitanje jest – da li se može umrijeti od jedenja govana? I da li možemo prepoznati situacije u kojima to činimo, a da ni ne znamo koliko štete radimo našem fizičkom dijelu?

Fascinantan je utjecaj naših emocija na naše tijelo. Emocija koje su nastale kao rezultati misli. Ništa više i ništa manje, jedan kroz jedan.

(Napravite test; samo se jako ubacite u neku jako sretnu ili jako nesretnu situaciju koju ste prošli, a kada se prepustite mislima i sjećanjima, možete početi osjećati ugodu, zadovoljstvo ili možete osjetiti poznatu anksioznost, plitko disanje i ostalo kada razmišljate o nečemu što vas je nekada jako uzrujalo. Tako rade emocije.)

Koliko otupimo na vlastite vapaje dokazuje i naš način života, jer mi upornim ponavljanjem identičnih radnji, iako svjesni da su čak i potpuno krive po nas, guramo kotač samo u jednom smjeru, to vidimo, ali se ne mičemo iz tračnica. Ne vodimo mi život. On vodi nas, a mi šutke, iz čistog straha, ne pokušavamo zakoračiti u drugom smjeru. Dok nas stres ne ošteti do razine fizičkog oboljenja.
A onda se nadamo, svi skupa, i vi i ja, da smo na vrijeme izašli iz tog kotača, da šteta koju su godine jakog lupanja srca, rasta krvnog tlaka, žarenje obraza i ostale reakcije bile ipak donekle ‘izdržive’ za naše tijelo.

ŠTO KADA PREGORIMO U SIGURNOSTI VLASTITA DOMA?
Dosta me zabrinjava ideja ‘prihvaćenosti burnouta‘ – on je društveno povezan i relativno prihvaćen, isključivo uz profesionalni dio života, čak isključivo samo uz duge satnice na poslu. BS.

A što je s ‘privatnim pregorijevanjem’?
Što ako je partner zlostavljač, psihički ili i fizički? Što kada je životna situacija u većim obiteljskim kolektivima u kojima se rogovima bodu generacije, postane previše? Kada smo progutali već iz različitih kanti, različite količine poštovanja prema starijima, roditeljima, sistemu u kojem smo odgajani, kada smo progutali i iz činjenice da možda ne zarađujemo dovoljno da se maknemo od roditelja… i što kada više ne stane? Može li se oboljeti od konstantnog gutanja govana na svim frontama? Pa hajde, razmislite o svemu što može izazvati vašem tijelu, samo jedna stresna situacija koju ne znate više kontrolirati, ili još jedno gutanje nepravde iako je jasno svima sve k’o dan? Da, pričam o privatnim odnosima. S partnerom, roditeljima, braćom, sestrama, tko god da je u vašoj blizini onda kada to nisu vaši radni kolege. Koliko naše tijelo pati kada izvučemo osmijeh br. 5 i pravimo se da je sve u redu?

Razmislite, što je postalo ‘normalno’ u vašem životu, a što vas iskreno i dugo već muči u najskrovitijim predjelima želuca?

Ili što se to već tamo pali, kada nam se dogodi stresna situacija, pa osjetimo nevidljivi udarac u taj dio fizičkih nas.

Kroz čitav ciklus burnouta ili sagorijevanja i pregorijevanja, nemoguće je uprijeti prstom u trenutak kada se počnemo kretati kao kroz ‘retrogradni Merkur’ – kao hod kroz najveću emotivnu mećavu, a da to niti ne znamo.
To je ono najgroznije. Kao kod depresije. Ono baš najhororističnije. Mi ne znamo da je nešto drugačije. Bez obzira koliko nam netko drugi trubio na uho. U tom kaosu, ono što osjećamo je najprirodnija stvar na svijetu. Pa i sve depresivne misli, osjećaji koje ‘gutamo’ u sebe šutke, sve što se događa, sve što gledamo kroz vlastitu prizmu svojih shvaćanja… sve ali baš sve upijamo u sebe.

Možda je prvi korak u svemu tome iskreno sagledavanje u sebe. Nitko drugi vas neće uzeti za ruku i reći – idemo kod doktora, ti si pod jakim stresom, idemo vidjeti što si učinio/la svojem tijelu dosad. Samo vi to možete napraviti. I nadam se da postoji drugi način saznavanja i osvještavanja problema od onog kada sami morate pasti daleko, daleko na vlastito dupe. I ujest se pritom za isto, jer će dijagnoza od doktora vrištati – ‘trebala sam to ranije napraviti’ između redova.

Puno je lakše živjeti otkad sam svoje tijelo i um stavila u kategoriju ‘aparata’. Na stranu što smo satkani od atoma kao i proizvodi koje tako definiramo, ali tek kada sam počela doživljavati psihički i fizički ulaz u sebe – što uzimam kao gorivo za taj dan, bilo da je riječ o hrani ili mislima, rečenicama, emocijama ili događajima, svijet je postao lakše mjesto za život.
Onakav život, u pregorenom i nezadovoljnom stanju, čini se kao tuđi, a ‘oni’ osjećaji (svi oni silni osjećaji) su postali kamen temeljac prepoznavanja za stvaranje svih budućih osjećaja. U miru.