Zanimanje (i ponašanje): ‘Nepredvidljivi i Nevidljivi Haker’= Klik do digitalne katastrofe

#turbotrending
Već duže vrijeme me zanima taj sklop u glavi – onaj jednog skrivenog hakera koji iz sigurnosti svoje rupice sebi tepa da je ‘moderni gusar’ za kojeg ne postoje pravila, autoriteti ili granice. Pa tko to ne bi htio? A na čemu može izrasti jedan takav grandiozni stil? Tko može biti osoba skrivena iza tastature i dva klika mišom? Koji je drive jednog ‘prosječnog hakera’, ako se uopće isti smije nazvati ‘prosječnim’?

Neću lagati, i ja sam htjela biti haker. Brzina kojom sam skidala tuđe passworde i to samo logikom bila je impresivna. No, uspjela sam stvoriti neki društveni život u tim formativnim godinama pa su ekrani ostali ‘samo’ ekrani, a ne mjesto gdje ću tražiti ‘mamine zagrljaje ili zjenice’. Ali nedavno mi je iskočio davni davni memory FB statusa, kada sam pisala baš o tome kako bi htjela biti haker, a ja si mislim – oh ironije.
Izgleda da sam tada krivo posložila namjeru/ želju/ riječi, jer mi je život ufurao u svakodnevnicu jednog haker(čić)a koji mi svakodnevno petlja po uređajima, računima, profilima, zaustavlja videe s natpisima preko ekrana, pitajisusa što sve neće napraviti za gram pažnje… Ali je paralelno, što život, a što taj haker(čić) i mene ufurao u ono jedno korisnije hakiranje – biohacking.

Pa da odam počast naivnoj sebi koja je željela biti haker, novoj sebi koja se bacila naglavačke u biohacking hakera, mom malom hakeru i svim hakerima koji se tako… Osjećaju.

(Dobro ajde, kada sam pročitala da je Milanović uputio zahtjev vladi da se sastanu po pitanju nedavnih hakerskih napada, a ovi su odgovorili da za time ‘nema potrebe’… Onda neka bude i za njih. Pa da pojasnimo širu sliku ideje nevidljivog neprijatelja. Tko misli da mu ne treba, lucky you.)

Dobro, jasno je valjda da su grandiozni digitalni potezi u skladu su samo s drugom vrstom grandioznosti?

U bespućima interneta, nemamo ni pojma koliko je moćno biti neki dobar haker. Redaju se potezi dostojni nekoga tko ne poznaje strah, granice ili moral. No, u stvarnosti to nije baš tako. I hakeri su ljudi od krvi i mesa, izrasli u svojim fuckedup okruženjima, s fuckedup pričama iz djetinjstva i svim ostalim fuckedup što emotivno razori i ostatak svih drugih bića na planeti. Samo su oni koji su i okosnica današnje teme, zbog svojih skillsa, sebi dali dodatne epitete, a način na koji funkcioniraju, isti ih stvarno i diferencira ili bolje reći – čvrsto drži na suprotnoj strani od stvarnosti funkcioniranja u realnom životu. Što više čitam i tražim, usudim se reći da je njihov ‘rascjep’ možda i najveći kod ljudi (a koji imaju pravo glasanja). Ili samo identičan kao kod grandioznih narcisa kojih ima u svim slojevima (politika i gluma najviše, na primjer).

Jako puno internetskih adresa se bavi pitanjem osobnosti hakera, a kada krenete istraživati naše, lokalne stranice o onome što ‘lokalci’ mogu znati o hakerima, nije ni čudo da su Hrvati deficitirani u osnovama znanja, a onda i mogućnosti adaptacije novom ustroju svijeta – internetski uvjetovanom u kojem dečki(ći) s tastaturom i mišićem imaju moć.

Pa krenimo od osnova

Ta neka generalna kategorizacija hakera ide u tri smjera; hakeri bijelog šešira, hakeri sivog šešira, hakeri crnog šešira. Nakon toga, prema nekima, ide u još tri neka smjera; hakeri crvenog šešira, hakeri plavog šešira i hakeri zelenog šešira. Teško je pisati tekst u kojem ne smijem nazvati svog haker(čić)a da mi oda hakerske tajne u svrhu javnog medijskog informiranja, pa nećemo stavljati ruku u vatru za kategorizacije. Ali, da dobijemo neke generalne ‘porive’, možemo.

‘Bijeli šeširi’ su kategorizirani kao dobri hakeri – oni koji pomažu, ‘Sivi šeširi’ su neki ‘nesvrstani’, oni koji će si valjda svaki svoj internetski korak opravdavati kako im paše u tom trenutku, pa činili oni dobro ili loše – svejedno je, a ‘Crni šeširi’ su (prema većini kategorizacija i interpretacija sa stranih medija) oni koji će provaljivati u sustave, raditi neku (business) štetu i gomilati pare na neke svoje račune (ili je to samo naša percepcija crnih hakera?). ‘Crveni šeširi’ su nešto kao ‘Bijeli šeširi’, samo oni vraćaju napade i uništavaju sustave digitalnih, zlih gusara; ‘Plavi šeširi’ su neka vrsta etičkog hakera kao što su eksterni konzultanti kompanijama, a ‘Zeleni mišeki’ imaju i drugo ime script kiddie – početnici, koje kategoriziraju i kao ekstremno opasne baš zbog svog neiskustva, velike želje koja ih drivea ali i ono najvažnije – stjecanje reputacije među hakerima.

Reputacija je (uvijek pa i ovdje) – Mama

Ono što je potresno je činjenica da kada se piše o tim, opasnim, hakerima uvijek je u pitanju neka vrsta poslovnog konteksta. U igri je novac – uglavnom uvijek nešto što se ustvari ne tiče baš malog čovjeka, pa onda mali čovjek niti ne razmišlja o hakerima kao o svojoj direktnoj digitalnoj prijetnji, jer ‘tko bi čistio njegove prazne/nikakve/prezadužene račune u banci?’, a pogotovo ako mali čovjek redovno updatea antivirusni program na laptopu. ILI?!

No, dobro da postoji netko kao što je Lawrence Sanders, PhD, profesor znanosti i sistema menadžmenta na UB School of Management. On također kategorizira ‘hakere’ u gore navedene tri kategorije ali dodaje istima i neke druge motive i namjere. Na primjeru ‘Crnih šešira’; oni koji uglavnom preuzimaju odgovornost za napade za koje čujemo da su se dogodili, ali im dodaje i druge motive kao što su:

…osjećaji uzbuđenja samo radi činjenice da rade protuzakonitu stvar, uzbuđenje jer su oni koji ‘napadaju’, a žrtva nema nikakvu mogućnost uzvraćanja niti je na ijednom nivou sposobna uzvratiti hakeru, osjećaji osvete bilo kakve vrste. A za osjećaj grandioznosti (nešto što može moliti narcis u njima) oni sve to čine radi tzv. očitosti odnosno ozloglašene reputacije u insiderskim krugovima.’

Jer reputacija, prema svim stručnjacima koji se dotiču osobnosti hakera – je iznimno, ako ne i najvažnija hakeru.

Kad malo razmislimo tko bi mogli biti hakeri, onda nam je i jasno zašto. Da možemo napraviti neki uzorak, što ne možemo (što mislite je li bi prošao zahtjev za ispunjavanjem jedne zgodne anonimne ankete Anonymusa?), ali možemo na osnovu neke logike staviti u hakerske vode one koji su bukvalno – vični kompjuterima, nije li tako? A tko je bio vičan u kompjuterima, kada su se isti pojavili? Tko je imao prvi kompjuter u svojoj kući, tko je bio u razredu onaj koji je bez problema imao pet iz informatike… Usudit ćemo se zaključiti da pričamo o geekovima, zar ne? Ili možda ne geekovima kakvog zamišljamo iz filma (ali nismo daleko od toga), koliko pametnim, a iznimno lijenim klincima koji su dobili kompjuter za neki od guilt tripova roditeljskog izbivanja. U filmu kojeg vam preporučam za gledanje i bolje razumijevanje hakera jedan od njih kaže;

‘Imao sam otprilike deset godina kada su me počeli zanimati kompjuteri. Doma bih se pretvarao da sam bolestan kako ne bi morao ići u školu. Ukrao bi roditeljima ček, otvorio račun na AOL-u i cijeli dan provodio na portalu. A onda sat vremena prije nego bi se roditelji vratili kući, nazvao bih AOL i otkazao račun. Osjećao sam se kao najjači kriminalac-dijete na svijetu.’
/: Fuxnet (tada 10, slovima: deset godina)

Pojava i otkrivanje Interneta tada, prije dva desetljeća bila je nevjerojatni (i objeručke prihvaćeni) eskapizam za klince koji su imali tu mogućnost. A onda su se otvorila vrata raja – socijalne interakcije kojoj svi stremimo, vrata druženja. Napokon! U stvarnosti klinac i klinceza koji ne bi zaslužili dva pogleda od popularnog klinca iz škole, u novom digitalnom svijetu preuzima karakteristike svih obilježja, koje si je… Sam dodijelio/la (što nikad nije dobro, bili hakeri ili ne).

Važno za naglasiti jeste neka vrsta ogromne povrede koja se dogodila hakeru u nastajanju, bilo da je riječ o školskom kolegi ili osobi iz privatnog okruženja. A kako se svaka ličnost samo nadograđuje prošlim iskustvima kao ciglama koje sjedaju na svoje savršeno mjesto pa je i za ovo zanimanje/bivanje potrebno puno kockica da se poslože na svoje mjesto. No bit će jasnije kad pogledate dokumentarac kojeg niže u tekstu preporučujem kao must see svima spojenima na Internet pa da vidite današnje ocvale hakere kako pričaju o svojim danima slave (i s kojim uzbuđenjem se sjećaju tih ‘golden days’).

Hakeri imaju svoj manifest – Nije to sve samo ‘ad hoc’ ekipa

Ako ste već skočili na predrasudu, stop. The Mentor himself, davne 1986-e ispisao je i svijetu predstavio ‘Hacker Manifesto‘, a u istom i na vrlo poetičan način opisuje hakera (tada, 1986-e) te kako nastaje isti. Nikako nisu za odbaciti četiri pitanja koja postavlja odmah u uvodu, koja bi si trebala postaviti svi koji su svjesni postojanja hakera u ovom novom digitalnom svijetu;

‘Ali jeste li u svojoj trodijelnoj psihologiji i tehnomozgu iz 1950-e ikad pogledali iza očiju hakera? Jeste li se ikad zapitali što ga je pokrenulo koje sile su ga oblikvale, što ga je oblikovalo?’

Priča on u svom manifestu o načinu hakera, što znači otkriti jedan takav svijet jednom klincu strpanom u predrasude i dosadu, a taj jedan ton (žrtve koje je pobijedila) između redova je neizbježan. Na kraju manifesta stoji naraavno ultimativni zaključakk i ‘verbalna ultimativna pobjeda’ – vjerujem da svaki maltretirani klinac koji dođe pred ovakve rečenice, a napisan od nekoga čija je reputacija ultimativna u tim krugovima, osjeti kako mu se koža ježi od uzbuđenja i poistovijećenosti. Meni se, doduše, malo bljucne u usta na nekim dijelovima jer nisam fan javne patetike, ali okej. Svak brije na svoje, a taj ultimativni dio glasi; ‘Mi istražujemo… a vi nas nazivate kriminalcima. Mi tražimo nakon znanja… A nazivate nas zločincima. Postojimo bez boje kože, bez nacionalnosti, bez vjerskih predrasuda… A nazivate nas kriminalcima. Gradite atomske bombe, vodite ratove, ubijate, varate i lažete nas… Pokušavaju nas natjerati da vjerujemo da je to za naše dobro, ali ipak smo mi kriminalci…

… Da, ja sam kriminalac. Moj zločin je radoznalost. Moj zločin je prosuđivati ljude po onome što govore i misle, a ne po tome kako izgledaju. Moj zločin je taj što sam te nadmudrio, nešto što mi nikada nećeš oprostiti.’
The Mentor

OK, chill, kazalište this way.
A što je svima važno u periodu u kojem nastaje neki haker (iako danas računam da postoje hakeri od ‘pet< godina starosti), u formativnim godinama identificiranja sebe u hijerarhiji nekog (vršnjačkog) društva? Uvijek svima i jedino – reputacija. Pa tako ona dobra stara fora ‘nemojte se rugati štreberima u razredu, jednog dana ćete možda raditi za njega’ najozbiljnije vrijedi u novom ustroju svijeta, onom – digitalno uvjetovanom i glasi otprilike: ‘Nemojte se rugati štreberima u razredu, jednog dana bi vam mogli krojiti digitalnu sudbinu.’

Ljudi od krvi i mesa – IPAK

U bespućima informacija, a kada je u pitanju dešifriranje namjera hakera, nameću se paralele s ‘Bandurinom teorijom društvenog učenja’; ‘Bandurina teorija društvenog učenja sugerira da ljudi mogu usvojiti kriminalna ponašanja povezujući se s kriminalcima u svojim društvenim grupama. Međutim, ljudi obično neće činiti loše stvari osim ako ne nađu način da sami sebe uvjere da je to u redu. U cyber svijetu to može značiti opravdavanje svojih postupaka vjerovanjem da se bore za plemenit cilj, na primjer.’

Kada pričamo o kriminalu, okej. Ali, što kada pričamo o intimnijim odnosima ili ideji intimnijih odnosa jednog hakera? Oni koji se bave karakternim analizama ponašanja hakera zadivljujuće brzo zagrebu temu ženomrzaca na primjer. Pa onda zamislite ako dodamo na kraj rečenice ‘u digitalnom svijetu, to može značiti opravdati svoju radnju samo zato jer vjeruju da se bore za plemeniti čin’ (jednog modernog digitalno itekako pismenog šoviniste i porive koji ga gonjaju). Jer, što, hakeri ne gledaju seksualni sadržaj?!? Pa to je prva stvar koju će dečkići pogledati kad spoje prte na Internet, zar su hakeri cijepljeni od tog poriva? I hakeri imaju životinjske porive, a ne samo poslovno orijentirane.

Evo primjera usporedbe za bolje razumijevanje;
Jednom prilikom mi je jedan prijatelj izgovorio najnevjerojaniju rečenicu koju sam čula do te točke života jer mi nikad nije pala kao ideja potencijalnog ponašanja, a pričali smo o ženama koje od sebe rade ‘lutke na napuhavanje plastičnim, filter i facetuning doradama. Izgovorio je nešto u stilu ‘ja kad to vidim imam poriv to kazniti, još više poniziti. Na način: sad ćeš vidjeti što znači ponižavanje’ i onda mi je ispričao neke od metoda ponižavanja, što ustvari ulazi u kategoriju psihičkog maltretiranja, but that’s another story.

Meni je samo zvonilo u glavi da je nekome dovoljno samo vidjeti to, ugledati, pogledati, proscrollati… I ako dobije šansu interakcije s tom osobom – poriv koji će pokretati dinamiku tog odnosa će dolaziti iz ‘kako si jeftina, a sad ćeš vidjeti što ja radim s jeftinima’. Wow. Čekaj, to je također potencijalni drive kod frajera? ‘Pravo na kažnjavanje’ prostitucije nečijeg tijela? O Man.
Ono što se super nadovezuje s ovim dijelom, a također je jedna od rečenica Banudirne teorije društvenog učenja; ‘Depersonalizirana poslušnost znači da hakeri mogu djelovati bez razmišljanja o posljedicama jer se osjećaju odvojeno od stvarnog svijeta kada čine kibernetičke zločine. Ta se odvojenost događa i zato što ne vide ljude na koje utječu osobno. Neki se hakeri mogu usredotočiti na svoj cilj i zanemariti štetu koju uzrokuju drugima.’

A tek sad ide zastaršujuća ideja. Na ono sve gore, što evo znamo da može pokretati nekog random frajera, dodajte tome depersonalizaciju od koje boluju baš svi hakeri i scammeri jer to jeste u konačnici di-gi-ta-lni svijet u kojem su aktivne ideje i senzacije, a ne stvarni osjećaji. Sve platforme, sve što se nalazi na ekranu, a što nema sastojak stvarnosti / energije ‘između nečega’ – pati od depersonalizacije neke vrste, a kod onih koji su pronašli način da stvarno i utječu digitalnim na reakcije u stvarno životu – i to samo svojim prstima – ta depersonalizacija je all time high. To nam i priča svojim ponašanjem i rečenicama (pokajnički ili plaćenićki) haker u filmu ‘Antisocial…’ kada prepričava situaciju s Oprah, koja je javno ispričala svom gledatljstvu ono što su oni učinili digitalno (iz udobnosti svojih vlažnih rupica) – O Man! Ona je ispričala svima što smo mi učinili… Bili smo van sebe! Pozornost koju dobivate kao haker. To ima opojnu moć.’

Kakav li je tek ‘orgazam’ prouzrokovala lančana reakcija Anonymusa kada su objavili ‘rat’ scijentološkoj ‘crkvi’ pa kada su ih krenuli prenositi svjetski mediji, a ‘Anonymusi’ diljem svijeta počeli navlačiti maske i izlaziti na ulice? O Man.

Gomila krivo postavljenih samodijagnoza tipične za grandiozne narcise

I još samo ovo. Hakeri će za sebe reći da je njihov mozak aposlutno drugačiji od ostalih mozgova, a samoprocjena i samodijagnoza koje kreću iz neobjektivne pozicije, pogotovo jednog narcisa mogu otići u dijametralno suprotnom smjeru. Nije to odlika samo narcisa hakera, to nam je zajedničko svima – nama (grande) narcisima, ali moć koju daje tastatura i dva klika mišem su iznad ostalih u današnje vrijeme. Zato ne volim niti pisati o ADHD-u i ostalim idejama koje dolaze iz tog spektra jer si danas ljudi svašta utrpaju u tu kraticu, a ponajviše pristojnost. Uostalom i sam Handl je to spomenuo u jednoj od naših romana na temu narcizma.

Hakeri će za sebe jako lako povjerovati da je njihov mozak ‘neurodivergentan’ (poremećaj iz autističnog spektra) odnosno da imaju drugačiji načini funkcioniranja mozga, što ih čini jasno – unikatnima. A zanimljivo je što pronalazim na ovu temu u opisu jednog ‘neurodivergentnog‘, koji opisuje snažnu potrebu za ni više ni manje nego – autentičnosti. Onom pravom, sirovom autentičnosti i direktnom komunikacijom koja ju prati. On, konkretno, ne gleda u lica ljudi jer zna koliko su mikroizrazi koje gleda na licima u diskoraku s ponašanjem i izgovorenim riječima. Drugim riječima – fake news;

Ako lica nisu u skladu s izgovorenom riječju, gube svoj kredibilitet i relevantnost.

Što ima smisla, ako razmislimo malo. U današnje vrijeme moglo bi se dogoditi da čitava ova priča dobije ekstra pogon, upravo zato jer je sve tako fake. A koliko fakea vidi jedan prosječni haker? Ne samo da vidi nego zna kako se stvara fake, kako izgleda fake i kako se plasira fake. Čudi li da netko baš jako treba pravu stvar kao što je ovaj gore neurodirvengentni opisao?

Iako bi mogla postaviti sad deset pitanja, završit ću ovaj dopis o tome što može gonjati jednog hakera samo s jednim ključnim;
Koliko je nekome točno dosadno – na onom zabrinjavajuće grandiozno narcističnom noviu bivanja? Svi se boje dosade, a malo tko u njoj zna uživati – kako li je tek onima koji za svaki atom dosade koji se pojavi imaju novi ‘pixell’ za otkriti jer je Internet kao mandala i nema kraja?
I za to postoji lijek – nema zime, Hakeri, I feel for you.
Tko je za razgovor, znate na kojoj IP adresi (trenutno) živim!

Must see dokumentarci za extra bodove

U svojoj maloj zantiželjnoj istrazi, tko su ljudi koji se skrivaju iza lažnih profila (nemate ni pojma koliko), lažnih nickova, glasova stvorenih u nekom od AI programa, čitave lažne stvarnosti koja se danas stvori kao dimna zavjesa u par (znalačkih) klikova – izdvajam ovaj put kategoriju ‘dokumentarni filmovi’ i jedan ‘obavezan’ dokumentarac. Navest ću još par odličnih naslova koji su must see (radi osnovne edukacije), ali neću detaljizirati.

‘Zastrašujuće’ u ovom slučaju, ne mora nužno značiti sadržaj kojeg ćete pogledati. ‘Zastrašujuće’ u ovom kontekstu označava širu sliku, koju danas rijetki mogu pogledati. Onu koja je ustvari jako dobro sažeta u jednom od njih kroz rečenicu ‘Kad se spajate na internet… Nikad ne znate tko gleda’, a naš egoističan i nadmoćan pogled na život nas drži u uvjerenju kako smo jako dobro upoznati s materijom (mi smo iznad uređaja jer smo promatrali njihovu evoluciju i jer znamo ‘kako se pale kompjuteri i updateau antivirusni programi’)… No ne i što je moguće. TO je zastrašujuće prijatelji moji. U široj slici jasno.

Par puta ne bi škodilo pogledati – sigurno bolje više puta gledati dokumentarac nego scrollati ili facetunati svoje slike. Pokažite ih i djeci, a drugi put jako dobro razmislite kada na svoj telefon (pospojen na internetskogbogaisusa) uploadate materijal kojeg ne bi htjeli da vidi vaša zajednica, kao na primjer nedavna medijska drama; Zašto maloljetnice uopće imaju intimne fotografije takve vrste?
I otvorite oči.

‘THE ANTISOCIAL NETWORK: MEMES TO MAYHEM’ – Kako su MEME-ovi promijenili ponašanje ljudi prije društvenih mreža!

Ovo je kao neki priručnik osnova ustvari, a ne dokumentarac o tome kako su meme-ovi promijenili … Čovječantsvo. Film prikazuje jako lijepo, linearno opisani proces u kojem su glavnu ulogu odigrali dečki(ći) zaljubljeni u novootkriveni svijet Interneta dok ih je ispod površine ganjala povreda ne-adaptacije u stvarnom svijetu – jasno.

Predivno je gledati kako sami sebe opisuju. A kad pričaju o karakteru svog alter ega, u očima im sjaji iskra, koju su nekad kasnije ipak morali utopiti u tsunamiju realnog života, jer digitalni skillsi nisu bili dovoljni za ispunjen život u stvarnosti – ipak. Što nam nekad u filmu kaže i sam /: Fuxnet… ‘Morali smo odrasti.’ (Uz prešutno jebiga).

‘Stvorio sam internetski identitet kako bih se oslobodio. ‘Kirtaner’ je glasan, drzak i ne pristaje na kompromise. Bio je čista suprotnost onoga što sam bio u stvarnom životu.’
/: Kirtaner

Drugim riječima, Real Life Kirtaner nit je bio glasan klinac, nit je bio drzak klinac i ako je na nešto pristajao to su bili kompromisi raličitih tematika; zadaća ILI batine, dopuštenje da mu se javno ruga ILI batine, pokazivanje osjećaja tuge ili nezadovoljstva ILI vrijeđanje i/ili batine. Na kraju dokumentarca ide i neki clip u kojem baš Kirtaner urla na ekranu kako je ON pravi cyber terorist, da se on nikoga ne boji i ostalo iz spektra, a dok to gledam si mislim – tko bi se tog dečkića mogao bojati? Ikada? Njemu samo treba jedan dugi zagrljaj.

Ovo sve ustvari nije za šalu, već očiti pozivi u pomoć. Tadašnji klinci, koji su se penjali na te početke Interneta i svega što je mogao ponuditi u to vrijeme, željeli su samo ‘sudjelovati’. Dodamo li tom porivu i želji jednu ogromnu dosadu od koje potencijalno može patiti iznad prosječno inteligentna osoba, ekspanzija traume je neminovna. A sve bez osnovnih znanja o emotivnoj regulaciji. Ne samo tih klinaca nego i njihove okoline. (Pitanje – U ŠTO li će tek izrasti današnji maleni hmhm?)

U filmu se redom opisuje kako i gdje je odlazila pažnja u novootkrivenom svijetu u kojem nije bilo osuđivanja kao u stvarnom svijetu, a s time i sloboda izražavanja te pokazivanja sve jačeg digitalnog umijeća. Chatovi, forumi (ah good old days na forumima!), japanski anime, emoji, 2chain (anonimna oglasna ploča, 1999.), kako i tko su ‘otakui’, tko je bio prvi od njih koji je ‘maznuo’ stranicu, preimenovao ju i napravio englesku verziju 2chain-a – ‘4chain’ (pričamo o 2003. da se lakše orijentirate).

Tu je i započela era endless scrolla, a tada je čitava ‘meme priča’ dobila raketni pogon. Na 4chain su tada ti klinci gledali kao na ‘idealan internet’, mjesto gdje se slobodno izražava svatko bez straha, komunicira sa svima na planeti i na način na koji god poželi. Obožavali su stvarati insiderske šale (u obliku memeova) koje ljudi van te zajednice ne bi shvaćali (Rečenica: ‘subverzivnim humorom ismijavali smo svijet’ jasno pokazuje koliko su mali geekovi bili u nadmoćnijoj poziciji zbog svog intelekta)

A tada je već na snazi bio algoritam koji diktira koja će objava plivati po vrhu ekrana, a koja pada sve niže;

‘Igra je bila da najzanimljivije objave s najviše odgovora idu na vrh sajta, a sve ostale u svoju smrt i zaborav. Objava je morala biti zabavna i morala je potaknuti ljude na odgovor.’
/: Dale Beran
(novinar)

Sami opisuju proces preuzimanja vlastitog uma od strane digitalnog. Opisuju pojavljivanje ‘trollanja’ i koliko im je to napeto. Ustvari potpuno tečno kroz film možete osjetiti kako raste njihov osjećaj moći pralelno s razvijanjem tehnologija, a oni to itekako dobro umiju pratiti, adaptirati se i postavljati nove izazove. Najbolji primjer za to i iz tog doba je ‘bazen je zatvoren radi AIDS-a’ – fore (2006.). Fora koja se prelila u stvarnost tako da su neka djeca stvarno bila i izopčena s lokalnog bazena.

Potpuno prirodno klinci dolaze u fazu kada postaju zli samo zato jer im se može, a onda bi to pakirali pod nedostatak humora kod ‘običnih ljudi’. Nešto kao ‘tko vam kriv što ste si to tako protumačili!’

Ideja da su postali zlikovci pa samo i u internetskom okruženju njima je bila tada dovoljna da hrane taj nedostatak iz stvarnog života. Taj dio u filmu jeste malo tužan, pogotovo ako pogledate u izraze njihova lica dok to pričaju. Nekako je dojam da nitko nije htio da to sve eskalira, ali nitko baš nije povukao i ručnu dok su promatrali i čitavim bićem živjeli osjećaj moći koji im u stvarnom životu nije bio moguć, a toliko željen.

Iako ponata čitave priče nije samo manipulacija Trumpovim stadom, jer to jeste fokus svih recenzija ovog spektakularno dobrog dokumentarca, kako i neće biti, kada QAnona i dalje smatraju stvarnom osobom.

Najfascinantnije u svemu i jeste da grupa introvertiranih, neshvaćenih i intelektualno genijalnih, a emotivno osakaćenih ljudi može stvoriti ovakav val reakcija u stvarnom životu.

A konkretno su to: teorije zavjere, QAnon, tajni tuneli kojima holivudska krema krijumčari (pa jede?) dječicu i u konačnici prodor mase upitnog stupnja inteligencije u US Kongres. Jednostavno, dogodilo se to da je internetski odgovor (odgovor malih pametnih skrivenih iza nickova) na društvenu situaciju u tom trenutku, kroz reciklirane memove s 4chan-a, masa s FB pristupom shvatila puno ozbiljnije. Jednostavno nisu shvatili šalu jer nemaju taj kapacitet. Ono što su vidjeli na Internetu shvatili su bukvalno i jedankrozjedan istinito.

‘Nismo znali da će se naše šale pretvoriti u teorije zavjere… A onda se cijeli svijet pretovrio u golemu chanosferu kojom se šire lažne informacije… Ova dezinoformacija promijenila je naše društvo’

Iako u filmu povezuju porast desničarstva i mizoginije (#gamergate) s porastom nezadovoljstva i nemanja internetske/gusarske misije hakera, moj mozak povezuje druge dvije situacije; pa onaj isfustrirani geek Zuckenberg ne samo da je ukrao ideju i to ne samo onoj dvojici, već i jednom odredu ljudi prije, a ono što je još groznije, kao aktivni internetski član/nerd, dobro je mogao pretpostaviti (a poslije i dokazati sa svim svojim psiho stručnjacima za ponašanje) što bi društvena mreža kalibra kao što su Facebook ili Instagram, mogla učiniti mentalnom zdravlju čovječanstva. Tome svjedoči i izjava iz filma u kojoj doslovno izgovaraju rečenicu kako su noviji sajtovi puno opasniji od ondašnjih radi alata koje koriste u svrhu što dužeg zadržavanja na mreži. Ako je ‘onaj’, kreativni i znatiželjni Internet, stvorio ove dečke koji danas vuku za nos čitav svijet s par klikova… Što će stvoriti ovaj novi u kojem glavnu riječ imaju društvene mreže?

‘Chanology / Shapeless beast – Putting forward an idea online and having it manifest in the world, it’s a powerful feeling. You start to enjoy the feeling of inflicting the pain that you feel on others. It’s a way to escape it… To take control of it. It’s ultimately harmful to everyone.’

---

A ako sve ovo nije dovoljno za vaš mozak, onda predlažem i ove naslove koji će nadograditi tu širu sliku digitalnih mogućnosti (gone wrong);