‘Unutarnje dijete je emotivni, intuitivni i kreativni dio nas’ – Intervju Branka Jakelić

‘Unutarnje dijete’ je izraz na kojeg smo vjerojatno već i natrčali, ali u nedostatku više informacija oko važnosti ove teme, ali i nevidljive zamke jezika i percepcije, koja se i ovdje krije (‘bili smo djeca, danas smo odrasli – nismo više dijete, imam ja svoje probleme, kaj ću kuhat, next’), smo možda propustili dublje razmisliti što taj izraz znači za nas. Jer, kako stvari zasad stoje, ovdje se nalazi čitava riznica objašnjenja našeg ponašanja.

Ovaj kompleksni izraz, koji u sebi utjelovljuje više ‘istina’, ne samo onu o tome da svi u sebi imamo malo dijete, malog nas, koji jedino što želi je biti siguran, voljen i prihvaćen. Sadrži i istinu poput one da osjećaji koje smo tada potrpali u sebe su još uvijek duboko u nama – jer tijelo pamti sve. Ili poput one istine, da to isto dijete drži kormilo našeg ponašanja u određenim situacijama, kada su u pitanju jake emocije (sigurnost, ljubav, prihvaćanje…).
Na milijun pitanja o unutarnjem djetetu, odgovara Branka Jakelić, spisateljica i psihoterapeutkinja, koja radi s odraslim osobama (individualno, u paru i grupno) zainteresiranima za rad na sebi, za svoj psihičko-duhovni rast i razvoj.

 

Mi nismo samo odrasle individue, koje su ‘samo’ prelazile faze odrastanja, pa da smo danas samo jedna cjelina, koja se tiče samo odraslog života. ‘Unutarnje dijete’ smo mi – možemo li reći ustvari da je to onaj najautentičniji dio nas? Onaj dio nas, koji je neopterećen strahovima, očekivanjima, koje želi dati i primiti ljubav, koje želi stvarati i spajati maštu sa vanjskim svijetom… gdje živi to unutarnje dijete u nama? Kada ‘gasimo’ taj glas u sebi i zašto?
Unutarnje je dijete instinktivni dio nas, koji se izražava kroz tijelo i emocije. Povezano je s onim neposrednim unutarnjim reakcijama na atmosferu nekog mjesta, susret s nekom osobom. To je ono što možemo osjetiti ‘u trbuhu’, u tzv. drugom mozgu, koji je neuvjetovan znanjem, predrasudama, socijalizacijom. Sklop svega što smo bili i doživjeli tijekom odrastanja, svih povreda i radosti, strahova i nada, čežnje i inspiracije. To je emotivni, intuitivni i kreativni dio nas. Preko njega možemo osjetiti sebe i druge ljude. Biti bliski sa sobom i s drugima.

Što se dešava s nama kako odrastamo, a kad sve više i više gubimo svjesni doticaj s tim dijelom nas, dok naše ponašanje preuzima podsvjesno – upravo to dijete u nama? Kako to možemo na nekom primjeru objasniti najbolje?
U mnogim situacijama reagiramo automatski i ne pitajući se zašto nas nešto tako uzruja, razveseli, preplaši. Kao da je jedna nevidljiva ruka pritisnula neku tipku u nama, začas se pokrene cijeli niz lančanih reakcija. Mnogo je naše energije ostalo zatočeno u raznim prošlim situacijama s nadom da ćemo jednoga dana imati prilike ispraviti, učiniti nešto, razriješiti ono što tada nismo znali ili mogli. Riječ je o mehanizmu tzv. nedovršenih poslova iz kojih nesvjesno u svoj život privlačimo ljude i situacije nalik na one u prošlosti koje se nisu odvile na željeni način nadajući se da ćemo sada uspjeti… No tada reagiramo isto kao onda i rezultati su slični kao onda te se tako dobar dio života vrtimo u sličnim krugovima očekivanja, nada i razočaranja.

Na naša djetinjstva gledamo vrlo egzaktno. Ili su bila prekrasna ili su bila izazovna i teška – nisam još čula da je netko rekao da je njegovo djetinjstvo bilo li-la. Ljudi, pretpostavljam, poriču loše stvari kao da sutra ne postoji, valjda zbog ranjivosti koju shvaćamo kao slabost. Moje djetinjstvo je bilo poprilično idilično, kada stavljamo sve u kontekst slike odrastanja djece, roditelji koji su i danas zajedno, tata radi, mama brine o kući, ulica puna vršnjaka, skakanje po drveću, igra, igra, igra… sve u paketu i na prvu, kao iz filma. Čovjek bi rekao da je moje unutarnje dijete jako sretno, u kontekstu kako mi volimo olako sve percipirati. No, to nije baš tako. To je samo jedna perspektiva, je li tako? Naša lijepa sjećanja su nam na uvijek negdje na površini, jer ih se rado i često sjećamo, a gdje je sve drugo pospremljeno?
Djeca stvari doživljavaju crno ili bijelo; drugih nijansi uglavnom nema. Njihov su doživljaj svijeta i reakcije na njega ekstremni – ili ekstaza radosti ili smak svijeta; sredine nema. Potiskivanje je mehanizam, koji nam omogućuje da lakše preživimo neugodne trenutke. Druga je krajnost fiksiranje na njih.

Dok u ugodnim, lijepim situacijama sve teče skladno i slobodno, u onim neugodnim situacijama, energija se zaustavlja i ostaje u nama poput napete puške, koja samo čeka da netko li nešto pritisne okidač pa da eksplodira.

Teško je to integrirati kad smo mali i nemamo puno mogućnosti promijeniti stvari. Djeca se često osjećaju odgovornima, krivima za ono što se događa u njihovoj okolini pa i za tuđe osjećaje, odluke i ponašanja. Nije lako nositi se s time, lakše je potisnuti i stvoriti slike koje ne odgovaraju posve istini ali se u njima lakše diše.

Kako se manifestira u odrasloj dobi, to ‘dječje shvaćanje’ – mi mislimo da donosimo svjesne odluke, koje su ‘najpametnije za nas’, a ustvari podsvjesno reagiramo na okolinu, u maniri djeteta kakvo smo bili? Ponavljamo obrazac kojeg smo gledali, vjerujem – do najmanjih detalja. Zašto je to tako? Vi spominjete riječ ‘hipnoza’ i ‘trans’ – kakve veze ti izrazi imaju s unutarnjim dijalogom, koji se odvija u nama i tiče se rascjepa između onog što želimo i onog što mislimo da trebamo?
Svijet doživljavamo sustavom percepcije baziranom na našim osjetima te emotivnim i mentalnim obrascima. Ljude i događaje dijelimo na dobre i loše, u glavi nesvjesno stvaramo sličice kojih se neprikosnoveno držimo. Kako nam one daju neki (lažan) osjećaj sigurnosti, ne usuđujemo se dovesti ih u pitanje i upravo to stvara potku ‘hipnoze’ ili ‘transa’, koji održavaju osjećaj predvidljivosti i iluzije da imamo kontrolu nad sobom, drugima i životom samim. Nadamo se da ćemo tako lakše izići na kraj sa zamkama koje vrebaju na nas. Taj se unutarnji sustav opire promjenama i riziku.

Bojimo se nepoznatog novog koje će nas možda povrijediti drukčije no što smo navikli.

Duboko u sebi ne vjerujemo u svoju kompetenciju i sposobnost da se nosimo sa životom i njegovim izazovima te se, umjesto da se usudimo riskirati, pokušamo nešto novo s uzbuđenjem i radoznalošću prema ishodu tog pokušaja, vrtimo u krugu onoga što bi bilo, kad bi/da je bilo. Lakše je vrtjeti se u krugu prividno sigurnog nego vježbati nove korake te učiti na temelju pokušaja, pogrešaka i ponovnih pokušaja.
I plesati u tom ritmu. 

Kako i odrasli, tako i djeca imaju čitav spektar ponašanja, pa tako Vi u svom radu navodite da u nama postoje; napušteno dijete, ranjivo dijete, sebično dijete, ljutito dijete… Iz vašeg iskustva, sa čime se najčešće susrećete kada radite s pacijentima? Kako prepoznati koje dijete u nama je najglasnije kada su u pitanju podsvjesni odgovori na tuđe ponašanje?
I kao djeca i kao odrasli mnogi su se ljudi nebrojeno puta osjećali napušteno. Tu se ne radi nužno o fizičkom napuštanju već znatno češće o onom osjećaju da nas netko ne vidi i ne čuje na pravi način što stvara vrlo dubok osjećaj usamljenosti čak i kad smo okruženi gomilom ljudi. Svi imamo potrebu da budemo viđeni onako kako mi sebe vidimo iznutra. Riječ je o jednoj od primarnih psihičkih potreba malog djeteta – potrebom za prepoznavanjem od strane drugog ljudskog bića. Osjećaj da ta potreba nije zadovoljena čini nas ranjivima i budi u nama strah, a kako strah pokreće osjećaj bespomoćnosti, skloni smo zamaskirati ga ljutnjom, durenjem, sebičnošću. Na trenutak to nam prividno vraća ‘tlo pod nogama’. Na duge pruge, međutim, bolje je suočiti se sa svojom primarnom emocijom, prepoznati je, priznati i potražiti adekvatne načine kako s njom izići na kraj.

Kako pristupiti unutarnjem djetetu? Kako krenuti liječiti emotivne rane, koje je dijete u nama podsvjesno spremilo, a mi kao odrasli aktivno osjećamo te otvorene rane, koje nas drže u začaranom krugu ponašanja?  
Djetetu treba pristupiti iskreno. Pošteno. Važno je svom unutarnjem djetetu reći da ga želite upoznati ali da ste svjesni toga da ste često površni i nepažljivi te ga molite da bude strpljivo s vama. To je velik zadatak za tako malo biće ali ono će se s njime nositi znatno bolje nego s vašim hinjenim interesom. Iskrena pozornost, priznavanje vlastite nesavršenosti i želja da se potrudite značit će mu znatno više nego neke površne nježnosti ispod kojih je nedostatak istinskog interesa za nj.

Mala djeca, i vanjska i unutarnja, vrlo su senzibilna bića i lako prepoznaju što se krije iza nečijeg naizgled ljubaznog smiješka koji često prikriva nedostatak istinskog zanimanja za ono što vam želi reći.

Vjerojatno se svatko ponekad našao zatečen nekim dječjim pitanjem. U takvim situacijama, nespremni priznati da nešto ne znaju, odrasli često posegnu za nekim površnim, naizgled kompetentnim odgovorom kako bi umirili djetetovu radoznalost. Dijete će, međutim, to prepoznati, njegova će radoznalost ostati nezadovoljena i, nakon nekog vremena i još kojeg uzaludnog pokušaja da dobiju odgovor, odustat će od daljnjih pitanja. Znatno je bolje iskreno reći: ‘Hm, ne znam ali razmislit ću, potražiti odgovor’. I to i učiniti. Tako se stvara i gradi povjerenje.

Ajmo na primjer opet; tako je najlakše shvatiti, da se vratim na svoje djetinjstvo i zamku koja me čekala trivijaliziranjem ili čak više – nepromišljanjem o  temi. Na primjer – svi mi ‘shvaćamo’ ljubav na neki, svoj, ‘ispravan način’, a iz današnje perspektive, moj je značio vrlo uzak pogled na ulogu oca, na ulogu mame i njihovu zajedničku prema djeci, ali ustvari… Mi ništa tu ne ‘shvaćamo’ (to bi značilo da promišljamo) – mi se ponašamo potpuno uvjetovano na određena ponašanja, scene pred očima i ton izgovorenih rečenica, jer je dijete u nama to nekad već čulo, iskusilo, opeklo se, našlo obrambeni mehanizam da se obrani od takvih teških osjećaja… Kada i kako prepoznajemo vrisku djeteta u nama?
Obraćanjem pozornosti. Spomenula sam da se dijete izražava kroz emocije i tjelesne simptome. Još jedan od načina na koji nam govori, udruženo s nekim mudrijim dijelovima našeg unutarnjeg bića odnosi se na snove. Meni su osobno snovi vro važan dio života i izvor bitnih informacija o meni i onome što budnim okom često propuštam ili ne želim vidjeti. Prvi sam im put svjesnije počela obraćati pozornost tijekom svog razvoda kad su mi doista pomogli vidjeti iza privida stvari obojanih i mojom boli i strahom. Govor nesvjesnog je simboličan. Znatno je bliži jeziku mitova i bajki nego naizgled logičnom jeziku uma koji se oslanja na sustav poznatih nam osjeta poput vida, sluha itd. zanemarujući suptilnije znakove.

Svjesno obraćanje pozornosti snovima, emocijama i sitnim i manje sitnim tjelesnim nelagodama reći će nam puno toga o nama i načinu na koji živimo, odškrinuti brojne velove između onoga što se događa u našoj svakodnevici i cijelog jednog ogromnog svijeta iza nje.

Autorice knjige ‘Izliječite svoju samoću’, Erika Chopich i Margaret Paul kažu da samo petnaestominutni dijalog s unutarnjim djetetom dvaput dnevno može izliječiti vro duboke unutarnje drame pa i ozbiljne poremećaje ličnosti.

Ovo je ustvari dobar trenutak da osvijestimo na koji način mi odrasli percipiramo djecu oko nas – to što im priroda nije dala moć govora i objašnjavanja prvih par godina života, ne znači da to što se izgovara oko njih ostane nezamijećeno, a pogotovo ono što se ne izgovara, zar ne? Na što trebamo obratiti pozornost? Što će dijete sve osjetiti iako mislimo da smo ga ‘zaštitili’? Što će dijete upiti u sebe, bez jednog izgovorenog slova?
Svojedobno sam bila iznenađena čuvši neka sjećanja, razmišljanja i zaključke moje kćerke iz vremena kad je bila (gotovo) beba. Uvijek se lecnem kad odrasli, govoreći o nekom djetetu, kažu da se ‘spuste ne njegovu razinu’. Oni mudriji kažu da ‘treba odrasti do djeteta’, a poznata je i izreka Tina Ujevića ‘Kako sam bio velik kad sam bio malen’. Duhovni ljudi navode da se nakon rođenja naš razvoj odvija istovremeno u dva smjera: od tijela prema duhu i od duha prema tijelu i jedno je od drugoga neodvojivo. Potekla iz duhovnog svijeta, mala su djeca mudra, senzibilna i perceptivna. Istovremeno, tek trebaju izgraditi osobnost i spojiti u sebi ‘odozdo’ i ‘odozgo’. Nevolja perioda u kojem još ne razumiju značenje riječi jest da vanjsku stvarnost nastoje uklopiti u okvire slabašnog iskustva sebe i drugih kao međusobno odvojenih bića. Osjećaj odvojenosti budi strah. Malo je dijete u sebi rascijepljeno između bezgraničnog osjećaja povezanosti sa svime i doživljaja sebe kao majušnog bića, čije fizičko preživljavanje ovisi o dobroj volji onih oko njega.

Prije niz godina umirao je od raka moj blizak prijatelj. Čekajući hitnu pomoć koja će ga zadnji put odvesti u bolnicu mi odrasli bili smo okupljeni oko njega u razgovoru i sl. ne obraćajući bitno pažnju na njegovu dvomjesečnu kćerkicu, koja je ležala pokraj nas uznemirenih kretnji i očica koje su onako ‘nesvjesno lutale’. U jednom joj je trenutku prišla moja već odrasla kćer s riječima: ‘Ti bi vjerojatno htjela znati što se događa’ i počela joj pričati i govoriti da smo mi svi tu uz nju i da ćemo ostati s njom ma što se dogodilo… Dvomjesečno dijete, koje svakako nije razumjelo značenje riječi, nakon nekoliko se trenutaka zapiljilo u nju, počelo disati mirnije, kretnje su postale usporenije, u nekom je trenutku mirno usnulo…  
Drugim riječima, ma koliko malo bilo, dijete treba našu iskrenu pozornost, osjećaj da ga vidimo i poštujemo njegovu potrebu za razumijevanjem, koje daje neki osjećaj sigurnosti i donosi olakšanje bez obzira na okolnosti u kojima se trenutno nalazi.  

Kako ustvari komunicirati s drugima, ako uzimamo u obzir da u svakome od nas čuči jedan mali traumatizirani klinac?
Mekano, poštujući tog malog klinca ali i činjenicu da kao odrasli imamo znatno šire polje izbora nego kada smo bili mali. Ili, da parafraziram psihijatricu Alice Miller, autoricu nekolicine knjiga o djetinjstvu i odrastanju: ‘Sve najgore što nam se trebalo dogoditi već se dogodilo i to onda kad smo bili mali i bespomoćni’. Ljubav, ohrabrenje i istovremeno jasne granice dragocjena su sredstva podrške za rast i razvoj osobi kao i u odnosu s drugim ljudima.

Kojim metodama se možemo poslužiti, da otkrijemo, što je dijete u nama shvatilo kao obrazac ponašanja za cijeli život? Objektivno gledati prošlost, nije dovoljno, nismo u stanju biti objektivni, zar ne? Što je s nesvjesnim koje je u nas pospremljeno kada smo imali godinu dana na primjer?
Opet imam primjer – kada sam shvatila da postoji neki dublji feler u meni, u percepciji shvaćanja odnosa između muškarca i žene, krenula sam s ‘iskopavanjem’, imala sam svjesnu namjeru, pa sam tako i meditirala takve meditacije, opuštala se, tjerala mozak na mir – sve kako bi mi došao neki odgovor. Dosta sam se iznenadila kada sam u dvije situacije, u nekom vremenu nakon meditacije, samo ‘dobila’ dva sjećanja. Kada sam ih provjeravala s mamom, rekla mi je da je nemoguće da se toga sjećam jer sam imala oko dvije godine. A kad ono, jedni od ključnih trenutaka kako ću shvatiti ljubav i zašto ću kroz život tražiti upravo scenu koju sam gledala kao mala. Što postoji osim meditacije, osim hipnoze…?
Uz meditaciju, molitvu i samostalan rad na sebi, knjige, vježbe i slično osobno pridajem veliku važnost i terapiji. Terapiji koja obuhvaća sve razine – fizičku, emotivnu, mentalnu i duhovnu. Važno je, naravno, naći terapeuta otvorena svjetonazora, široka znanja i iskustva i profesionalnog i osobnog, terapeuta s kojim ćete, osim profesionalnog, moći ostvariti i kvalitetan i blizak odnos dvaju ljudskih bića. Uz olakšanje koje donosi sama činjenica da s nekim možemo podijeliti svoje razmišljanja, da je netko ‘svjedok’ našem životu, dobar će nas terapeut podržati tamo gdje mi sebe ne možemo, potaknuti nas da vidimo ono što sami nismo u stanju, ohrabriti nas da napravimo korak koji se sami ne usuđujemo napraviti.

Sva su sjećanja pohranjena u nama, u našem je nesvjesnom vječno sada i ovdje, tu nema tajni, mrtvih ili nestalih, dostupno nam je sve što smo ikada bili i iskusili.

I sama se sjećam stvari kojih se ‘po logici’ ne bih trebala sjećati. Prilikom jedne meditacije, sam  ponovno prošla kroz iskustvo vlastitog rođenja i mama mi je potvrdila da se to doista tako zbilo… Posebna je priča s pamćenjem tijela. Danas se o tome sve više piše pa i na naš je jezik prevedeno niz knjiga na tu temu.

U svom radu ste napisali da ‘od života za kojim čeznemo, odvaja nas dijete u nama.’ Što to ustvari dijete u nama želi? 
Živjeti, ostvariti se, biti ono što doista jest. I time pridonijeti životu kao cjelini. Jer, kao što veli meni dragi Dobriša Cesarić ‘taj san u slapu da bi mogo sjati, i moja kaplja pomaže ga tkati.’