‘Kultura bez kriterija’ dovela je do apsolutnog trijumfa osrednjosti, a jedini ‘password’ za tu situaciju su – detalji!

Ne znam postoji li bolji primjer za punokrvno značenje izraza ‘dvostruka oštrica’ od ‘Interneta’? Najljepša besplatna opcija da upgradeamo svoje živote novim informacijama, pokidamo tradicionalna učenja zasnovana na prošlim vremenima, a sve u sekundi… no, kakvim informacijama hranimo umove? I koji je konačni score za svijet u kojem živimo? Jesu li to ‘informacije’ ili ipak osobni doživljaj nečega? Kultura bez kriterija dostiže svoj vrhunac, a jedino što vam neće potpuno zamutiti razum kroz ovu situaciju je pažnja i fokus na detalje. Detalje u sebi najviše, ali ovaj put samo generalni info.

---

Niste čuli za izraz ‘kultura bez kriterija’? Neki to zovu ‘kulturom neznanja’, a neki u nedostatku uvaženih izraza, mogu samo okretati očima, no okretaj će nam biti na istom trigeru. Meni su kriteriji nekako draža riječ. To je situacija u kojoj se nalazimo, a koja je vrlo simplificirano rečeno, rezultat ideje da ‘svi sve mogu biti’. Kada svi sve mogu biti, onda nema diferencijacije… remek-djela utopljena su u masi, (pod)svjesni plagijati zamaskirani su u originalnu kreativnost, profesionalizam je postao sveti gral potražnje, a izraz ‘autentičnost’ nekako živi kroz potpunu kontradikciju, samo što stoji negdje, ‘ispod nečega’ kao hashtag.

Jednom mjesečno moj dragi prijatelj, medijsko dijete, izuzetno istreniranog oka na detalje i ja, pretresemo situaciju ‘bez kriterija’ kako zovemo problem kojeg promatramo. I često zaključimo da je nama, velikim zaljubljenicima u najsitnije nijanse, najmučnije to promatrati… Kao što je i svima ostalima, koji su nekad naučili kolika je važnost detalja. Kroz odgoj, iskustvo ili… prosvjetljenje, svejedno.
Jel’ to plačemo za vremenima kada je bilo ‘bolje’? Može, neka plačemo, nas dva nemamo problem s konceptom ‘suza’. Evo, pravo bi mogla zaplakati za svom, tom potopljenom pod algoritmima kvalitetom, za talentom, koji nije dovoljno egzibicionistički nastrojen za jeftinu prostituciju, za magičnom karizmom s kojom se rode posebni, a koju se mora tražiti mikroskopom zbog eksplozije amaterizma ili prejeftine produkcije, koji su nas i doveli do ovog trijumfa osrednjosti. Plačem s onima koji znaju prepoznati sve nabrojano, s onima koji to hrabro priznaju usprkos milijunskim vojskama klonova, koja napokon ima svojih 5 minuta slave. Kontradiktorno, ali ajde.  

Ove godine, a i inače, želim da obratite pozornost na detalje. Na smisao, red i osjećaj, kakvog nam mogu pružiti samo i jedino – detalji. Isti oni, koji su u prenahajpanom i prefiltriranom svijetu kroz kakvog se krećemo tako slijepi i vođeni nekim dubokim neriješenim sranjima, nestali. Krećemo se slijepi, ali vrlo otvorenih očiju i samo u jednom smjeru – još više, još brže, još šarenije, još, još, još.

A u toj snažnoj i intenzivnoj sinergiji brzine i količine, nestalo je jedino što daje svijetu smisao, jedino što čini razliku između svega što se može suprotstaviti – detalji.

Fizički nestao kao koncept, iako je riječ koju volimo koristiti u govoru i pisanju, tako učestala. Stoji i u CV-u (‘orijentiranost na detalje – izrazito visoka’, mhm) Zanimljivo, ne? Detalji, nestali kroz filtere, koje smo toliko dobro savladali u virtualnom, da smo ih naučili aplicirati i u stvarnom. I kroz riječi i kroz ponašanje.

Krenimo od nekud… Može onda od glorifikacije (ispod)prosječnog sadržaja?

Vrijeme je da prestanemo koristiti izraz da je ‘sav sadržaj (najčešće) dobar.’
To je isto ‘ispravna’ tvrdnja kao da je ‘sav PR dobar PR’. O PR-u, ovdje.

Ovo je screenshot iz intervjua, neki direktor neke kreativne agencije. Nitko nije mislio ništa krivo, naravno, ali nije se puno razmišljalo o percepciji toga što se priča. Mogla se ova agencija izdići iznad sadržaja i bez spominjanja tuđeg stvaranja sadržaja, a pogotovo se maknuti od riječi ‘svatko’. Agencija naravno ‘radi korak dalje’, jer je ‘sav sadržaj dobar’. A ustvari, ne, nije sav sadržaj dobar, ni približno dobar i vrlo vjerojatno je sadržaj, kojeg agencija stvara prosječan ako mora ovako općenito pisati o sebi. Naravno, ovo je moja, osobna interpretacija o izrečenom. Možda je agencija vrhunska samo sam joj zaboravila ime, ispričavam se.

Nažalost, oni koji govore nepažljivo, bez nekakvog iskusnog korektiva (ali i re-sheraju takav slijed misli), previdjeli su osnovni poriv, kojeg bude društvene mreže i brzi mediji današnjice, a taj je da velika većina želi biti poznata ili barem dovoljno utjecajna da budu doživljeni kao netko tko zna nešto izabrati/pokazati/dokazati. Dobiti ‘novac, slavu i hvalu’ za objavljenu… misao. Točka. Nemojte krivo shvatiti, kao ideja je sjajna. Tko ne bi? Ali, upravo u tom grmu leži zec. To što svi bi, ne znači da moraju. Čak niti malo, no idemo dalje, postoje razlozi za ‘te’ okidače.

Slušala sam prije par mjeseci jednog pametnog promatrača društva/antropologa, profesora Tomislava Pletenca, na Yammatu, u emisiji Moonshine, na temu društva i što se događa, ali s povodom vjerovanja u ‘teorije zavjera’. Naravno, s puno drugog što dođe u dugim i zanimljivim razgovorima za slušati, super emisija. No, zanimljivo je recimo samo kao usporedba nekakvih društvenih pomaka i promjena kroz stoljeća, a koliko mogu sličiti promjeni danas.
Kada su pričali o povijesti ideje teorija zavjere, pa kako je nastala kao koncept u 18. st, raspadom aristokratskih društava i prelaskom na ‘buržoaski’ tip društva. Odnosno, kako se ideja i koncept ‘teorija zavjera’ počela rađati paralelno s idejom da su svi otprilike jednaki, ili barem ‘jednakiji’ nego što su bili dok je aristokracija vladala.

‘U tom trenutku, taj égalité na kojem ta ‘jednakost’ počiva više nije mogla postojati uopće. Jer bez obzira na jednakost, netko je i dalje imao vlast i moć, a netko drugi je bio depriviran bez obzira na to što su pred zakonom bili jednaki. Više nije pitanje krvi, on je neki princ. Ili tata je bio knez, ili nešto treće… Evo da budem potpuno ‘plastičan’… Neka tamo ‘Pepeljuga’ odjednom postane holivudska zvijezda, kako to? Što to ima u njoj, a da ja nemam?’

Tomislav Pletenac

Hm. Zvuči malo poznato?
Polaganim umiranjem klasičnog medija i paralelnim rađanjem ideje da svi imaju pristup ‘mediju’ rađa se pitanje ‘– a što to on/ona ima, a ja ne, i ja mogu isto’… I evo nas u čemu… bez kriterija? Od teorija koje poprimaju nevjerojatne zamahe, odnosno evo nas u takvoj ‘kulturi’ (možda vam je draža riječ ‘stil’?) u kojoj svi osjećaju ‘jednakost’ te vrste… no to ne može biti ‘ta’ istina.

Užasno je tricky moment u kojem se nalazimo, jer bez oka za detalje, nećemo imati pojma što nas je pomelo, odnosno, što će nas pomesti, u jednom trenutku. Okrenut ćemo se i vidjeti samo izmaglicu kreativnog duha, dok jedino što ćemo osjećati će biti težina izmiješana s prazninom, koju može ispuniti samo ona prava životna umjetnost, a kakvu može stvoriti samo punokrvni, iskusni talent. 

Samo ćemo se tupo sjećati sjećanja na taj jedan unikatni osjećaj, kakvog je mogla probuditi kvalitetna, a još važnije, autentična kreativnost – u kakvom god obliku i izričaju došla pred naše oči. Kada smo vidjeli, znali i svjedočili tu jednu, duboku istinu, koju ne možemo više poslije ne vidjeti i ne osjetiti.

Na tri, četiri sad nabrojat ćemo najveća djela u kojoj god domeni kreativnosti leže naši interesi. Glazba? Slike? Moda, oh, the moda… Filmovi? Gluma? Televizija? Produkcija? Ona… skupa, fina produkcija. Fotografija? Nemojte sad početi na temu da sam ‘zapela’ u vremenu, osim ako ne izbacite sve retro efekte i filtere iz svojih storija. Ako sam na nečemu ‘zapela’, onda sam ‘zapela’ na vrhunski odrađenom. Zapela na ideji da mora postojati razlog iza ‘slave’, a ne postojanje ‘slave’ radi same ‘slave’.   

Sad ćete nabrojati vrhunska TV lica, iz sedamdesetih godina na primjer; vrhunsku glazbu stvorenu prije 20, 30, 40, 50+ godina; na tri četiri sad, znati izdanje magazina (vjerojatno ga imati i doma) u kojem je neka od ikonskih fotografija, nastala iz sinergije oka za detalje, svjetla i foto-aparata; odmah se sjetiti neke osobe, potpisane snažnom karizmom i integritetom, pa i da ste tu osobu vidjeli jedan put prije puno godina. Nije li tako?
A danas? Danas je čitava stvar otežana sto puta. Pronaći ‘original’, provjeriti, istražiti i čitati između redova iz objektivne pozicije pored svih ‘filtera’ i nevidljivih među-redova, je u najmanju ruku time consuming, a za lakovjerne i neiskusne i sklizak teren – ako nemamo sve alate za promatranje, već samo ideju da znamo promatrati.

Intervjui na Gosimple-u su upravo zbog toga rijetki, jer… neopisivo je lako, danas, naći osobu, koja želi pričati na dugo i široko o sebi, no je li štima priča s ponašanjem? Kompletnim ponašanjem? Ne samo priča, koju pričaju društvena mreža i Google. Sve je puno autentičnosti, ali tek u drugoj/trećoj/četvrtoj provjeri saznamo dodatne informacije za širu sliku, a ona, tako šira, se potom utopi u masi te širine. Čovjek iz medija nekad bude i tužan jer je tako jako teško pronaći osobu za intervju, osobu koja zaslužuje da priča svoju ideju za življenje života.

Vrag je u detaljima. A prije je tamo obitavao ‘Bog’… šok!

Znate li, za početak, da je original ustvari išao ‘bog je u detaljima’? Počelo je s ‘bogom’ koji leži u detaljima – tražimo ga, želimo ga naći… da bi nekad, netko, početkom šezdesetih parafrazirao i ubacio vraga u jednadžbu. Stavljam lovu na izbjegavanje odgovornosti. Da je vješt govornik ubacio na mjesto ‘boga’ jedno, lakše opravdanje, no nikad nećemo saznati iz koje zone komfora je u priču ušao ‘vrag’, poanta je da u početku fakat ‘bješe bog’.   

Tko je vrag/bog u ovoj igri riječima? Je li vrag/bog shitstorm, kojeg želimo izbjeći iliiiii je vrag/bog istina, koju ne želimo vidjeti? Znači li to da ako dovoljno dugo gledamo u nešto ćemo naći problem? Ili ćemo samo naći detalj(e), koji će nam promijeniti vizuru situacije, što ustvari je potpuno isto, samo na jedno gledamo sa strahom, a na drugo kao priliku. Kako god, detalji će nam glumiti putokaz, apsolutno ništa drugo.

Naša, draga Iva Ušćumlić je u svom posljednjem romanu ‘Očenaš’ lijepo opisala svoje viđenje ‘vraga’ i detalja (plus nijansi života, sjajna priča).

Vrag nije u detaljima, vrag je u tajnama. Vrag je u onim slabim mjestima koje nisi morao zašiti, koja nikad nisu krvarila, koja ne bole. Tamo je vrag, vjrujte mi, nagledala sam se ljudi koji svoje vragove nose kao značke, kao ordenje. Vrag je u svemu što je dobacilo samo do masnice, u mesu koje nije probijeno, u kostima koje nisu lomljene, u licu koje nikad nije osjetilo vruću pljuvačku kako se slijeva niz njega. Tamo je vrag: u neranjenom, nerazderanom, nepolomljenom.

Iva Ušćumlić

Uzmimo za primjer uspjeh, odnosno što god već percipirali kao uspjeh; dolazi u onakvom sjaju kakvog i vežemo uz njega – samo ako pazimo na svaki detalj. Bilo da je riječ o … bilo čemu. E to je taj vrag. Onaj koji čuči i čeka da u prenahajpano/prefiltriranom svijetu, koji se utapa što u globalnim katastrofama, što u kaljuži mutnog plićaka u kojem se svi igraju za isti lajk, iskoči i ujede nas za dupe dok pritom, otvara oči još šire.
I sve je ovdje figurativno, da.
Može se upotrijebiti u apsolutno svim životnim područjima koja uključuju bilo kakvu vrstu kreativnosti odnosno svega što predstavlja riječ ‘sadržaj’. Može se upotrijebiti na fotografa, na primjer. Onog koji pazi na svaki detalj fotografije koju namjerava snimiti da bude što autentičnija onome što vidi kroz objektiv, onog koji se nagledao piksela i piksela u post-obradama fotografija, onog koji pažljivo konstruira raspored rasvjetnih tijela. A imamo i onog koji zakorači u scenu, (nesumnjivo) bude očaran nekakvom lijepom situacijom, okine kažiprstom po ekranu, ubaci u app (biraj broj) i opala – Instagram gori tebra/sestro. Proizvod je na tržištu, a postupak izrade je nebitan dokle god paše u cjelinu. Prosječne mase.

Može se upotrijebiti u kontekstu filma i serija također. Imamo glumce i produkciju, zbog kojih pamtimo čitave dijaloge uloga koje igraju, a onda imamo i taj masni prosjek Youtube/Netflix/TikTok produkcije, u kojoj je ustvari grijeh koristiti izraz ‘glumac’ ili ‘produkcija’. Može se upotrijebiti na novinare, na pisce, modne dizajnere, na urednike, na ‘ubrizgavače botoxa‘, glumce, pjevače, tete u socijalnom uredu, psihologe, yoga učitelje… redom.
Generaliziram, znam. No, da samo malo pogledate bolje, kakav sadržaj rade TikTok klinci od 12 godina u maminoj i tatinoj kuhinji, produkcijski gledano – ne bi vam na pamet palo više snimiti neki video, od sramote da to nekim čudom ne vide ta djeca pa da vam se rugaju. A i uostalom, svi mi generaliziramo na temelju vlastitih kriterija, pa je onda ovo i moja osobna interpretacija opisanog. Kao što je baš SVE što pišem na ovom sajtu za jednostavnije preživljavanje kompliciranog.

Na vama je hoćete li vjerovati mom oku za detalje ili ne i što ćete učiniti s tim ‘informacijama’.

Nedavno smo imali prilike promatrati kakve posljedice može imati nepažljivo baratanje sadržajem, u kojoj svatko bude pozvan da svaku misao javno i iskaže na neki način, jer je iz svoje percepcije zaključio da je nekad neki lajk (tapšanje po leđima) tome dao pravo – Gospodin ‘Pizza s previše informacija na kutiji’ Tate. Na stranu poetska pravda, koja nam se odigrala pred očima, u kojoj su i najveći skeptici u izraz zvan ‘karma’ počeli više vjerovati, odnosno, bolje ju razumjeti. Detalj, kao što je malena rečenica na kutiji od pizze značila je ovom ‘frajeru’, koji digitalno napada maloljetne curice, razliku između dva vrlo opozitna izraza; ‘ozbiljan problem’ i ‘nastavak stvaranja nepotrebnog medijskog sadržaja’. Jedan mali detalj je presudio, kojeg on nije vidio, ali netko drugi (pametniji) jeste.
Deset sati (de-set sati) je Tateov ‘tim’ slagao video odgovor (jednoj curki, koja šiba odgovore u jednoj kratkoj rečenici), pregledavao taj sadržaj bezbroj puta, montirao materijal, gledalo ga više očiju, razmišljalo o punchlineu kojeg će poslati i efektu kojeg će postići u javnosti… i ups. Ego je uslijed popaljenih emocija bio too much and all time high, vjerojatno kod svih njih u timu i detaljčić se provukao. Gdje je poveznica? Pa, kada sadržaj rade amateri, vjerojatnost za pogreške je ogromna, jer ‘logika’ profesionalizma bude ugašena zbog (pre)jakih emotivnih podražaja. Da je Tate imao samo jednog profića s jednog modnog snimanja, dakle modnog profića s kakvima sam radila i radim, ne bi imao problem s ona dva opozitna izraza u ovom trenutku.
Amater.
(With a Big L.)

Vražička čuvaju snažne emocije, a na njih pazi uvijek dežurni ego, na kojeg pak pazi ova današnja ‘kultura’. Pa, ako se već nalazimo u svijetu oversheringa, ako je naše ime dostupno na klik, neka priča koju priča naš digitalni alter ego bude donekle promišljena, kreirana iz centra nas i nikako ne tuđa.

…