Kada nas stjeraju u kut – znamo li koja su naša prava?
Samoubojstvo mlade žene iz Slavonije, A.Š. (35), depresivne pedagoginje koja je iza sebe ostavila oproštajno pismo puno tuge, očaja i gorčine prema ‘Sustavu’, upalo je u medijsku, crnu rupu starih vijesti. Pored toliko izgubljenih duša, tko se sjeća još jedne, koje nema… Ali.
Mora biti stalo svima koji plaćamo zdravstveno osiguranje, mora biti stalo svima koji hodaju po granici depresije, anksioznosti, bilo kakvih psiholoških poremećaja, svima, koji u obitelji imaju oboljelog iz F spektra poremećaja, u konačnici svima koji su se nekad našli pred zidom zvan hrvatsko zdravstvo. Znate li koja su naša/vaša prava u slučajevima kada se možda krši ono osnovno, ljudsko pravo? Pa čak i u Hrvatskoj.
Čitam pismo te žene i mislim si, bože, ispisan vapaj za vapajem, dok se vrata za vratima zatvaraju. A znam koliko je teško depresivcu izreći svoju ‘bol’, svoju potrebu za pomoći, zatražiti tu pomoć, znati da je došao trenutak zatražiti tu pomoć! Kolika je bila njezina odgovornost jer mora brinuti o ocu, kreditima, o primanjima koje ima, da je ta odgovornost ipak u njoj pokazivala put prema izlazu. Samo da joj netko kaže kuda da ide. I onda je na svakom od pokušaja naišla na zatvorena vrata, predrasudu i presudu. Još gore od toga, umjesto čovjeka preko puta, ona je naišla na tipične polomljene ljude, tipične za rad u državnim sustavima, oni ‘najumorniji’, oni koji trebaju malo bolje pogledati – osobu pred sobom.
I ajde kada se u životu susretnemo s nekim takvim usput. Kada nam o raspoloženju te osobe ovisi dobra volja na blagajni u dućanu ili pekari – kada pred nama stoji samoživa osoba, kojoj nije posao da brine o težini svojih riječi koje će nam ispaliti u nekom trenutku. Ali, kada je ta osoba ona o kojoj nam ovisi egzistencija? Naići na ovakve, umorne umove u sustavima u koje se nekad odluči ući s misijom, s unutarnjim osjećajem više svrhe, kao što su mjesta na kojima odgajaju i uče djecu životu ili mjesta na koja idemo kada smo bolesni, da nas izliječe… to je poraz.
SMIJE LI ‘UMOR’ OD ŽIVOTA (I HRVATSKOG NAČINA) BITI OPRAVDANJE ZA MANJAK EMPATIJE? NE SMIJE.
Svi prosvjetni radnici, zdravstveni djelatnici i slični, znamo svi, umorni su kao psi. Slušati i gledati priče zdravstvenih djelatnika po bolnicama, promatrati kako žive i je li to život uopće, izaziva tugu i respekt. Jer, gledamo na djelu ljude koji usprkos nepravdi koju osjećaju od strane svog poslodavca, žive svoju misiju 24/7. Ali, nemojte me krivo shvatiti…tko nije umoran? Koliko je umoran prosječan poduzetnik, obrtnik, prosječan umirovljenik, dijete, prosječan samohrani roditelj, zaposleni u ugostiteljstvu, turizmu, ljudi koji su ostali bez kuća u Petrinji i selima okolo… koliko je tko umoran, točno? Može li se mjeriti taj umor?
Svi smo umorni i svi vidimo da postoji dio hrvatske ekipe koja se slama pod težinom života i da postoji dio ekipe koje su politika i dobre društvene veze uvalile u sigurne doprinose, plaće i ručkove na naš račun… Svi to gledamo i osjećamo, ali moramo odraditi svoj dio posla u ovom lancu – da bi jeli. Ne samo da moramo, nego to moramo upakirati u jako dobar feeling, jako velik osmijeh i veliku profesionalnost – jer inače ostajemo bez posla pred konkurencijom. A uopće se ne dotičem one prve, ljudske crte koja bi nam svima trebala držati uši – ljubaznost prema onome tko stoji ispred nas, tko god ta osoba bila.
Stoga, umor? Beznađe? Ne-fer igra? Dvostruka pravila? Malo tržište? Da. Sve redom – sami smo to odabrali. I moramo se ponašati profesionalno i odgovorno dokle ide. Kad više ne ide, idemo dalje.
Pitala sam prijateljicu, medicinsku sestru što bi napravila u slučaju da je baš sve tako kako je napisano u oproštajnoj poruci, bi li pustila osobu van iz ordinacije?
– Iskreno, zna se postupak u takvom slučaju, iste sekunde bi napravila školski što moram i obavijestila nadležne.
Ona bi prije u-m-r-l-a na mjestu nego odbila pokušati pomoći čovjeku koji traži pomoć, bez ideje o preusmjeravanju specijalisti ili kome već u lancu. Da je i njezina doktorica kojim slučajem to napravila, pacijent ne bi prošao pored nje bez daljnje upute i pravilne reakcije, jer bi slušala i gledala osobu u problemu, fokusirana na tu osobu, ne na svoje probleme u tom trenutku. No, ona svoj poziv shvaća i živi ga čitavim svojim bićem.
Da znate što joj sve govore ljudi na dnevnoj bazi, 3% čovječanstva bi to moglo psihički izdržati. Da se želi pravdati psihičkim umorom, ona bi sve ‘pobijedila’.
Spominjem ‘umor’, jer ustvari tako vidim ovo sve. Ne onaj zdravi fizički umor, nakon cijelog dana provedenog u planini ili na polju, već onaj ‘umor’, koji je kod nas fizički opipljiv. Umor koji prerasta u samoživost, često i bezobrazluk. Čovjek koji je umoran od nepravde, slama se na sitnicama, a svoju patnju vidi uvijek kao pobjednika među patnjama.
ZAR STVARNO NISMO U STANJU, STAVITI SE U DRUGE CIPELE?
Moja prva četiri teksta na ovu temu koji su završili u recycle-u bila su puno grublja od ovog. Brat bratu, deletala sam oko 20K znakova otkad sam pročitala vijest. Ali sam onda pomislila – prozivam druge kojima je dužnost pomoći, da nisu pazili na svoje riječi – nisu pazili dok su pričali, ne pomišljajući što će te riječi učiniti osobi preko puta njih.
Riječi, kao jedini pravi detektor nas samih.
Jer iz riječi koje koristimo, vidi se sve.
Baš sve.
… A ne znam u kakvoj su situaciji te žene koje nisu pružile ruku kada su trebale, i ne želim da moje riječi budu vođene mojim najjačim emocijama, da ispaljujem argumente, samo zato jer znam da sam u pravu… jer ne znam kako li je onima koji su pogriješili. Mogu pretpostaviti, ali ne znam.
Ja danas opet stavljam naglasak na pojmove; odgovornost (bez obzira što vidimo dvostruke kriterije svuda oko nas, pogotovo u zdravstvu – a kako ide s cijepljenjem vaših roditelja?) i suosjećajnost prema svima nama, šljakerima i ex-šljakerima, koji živimo u ovoj žabokrečini prekrasnih krajolika. A pogotovo prema onima koji pate od nevidljivih bolesti. Kada netko kaže da nije dobro, da prvo to povjerujemo, prije nego ispalimo u sebi – a tek što meni nije dobro. Odgovornost da počnemo koristiti riječi kako riječi i zaslužuju, s poštovanjem i uzimajući u obzir osobu kojoj te riječi upućujemo.
INFORMACIJA=STAV=REAKCIJA
Sjedila sam nekad, preko puta mlade doktorice na zamjeni, koja je izgubila sve konce iz svojih ruku. Više se ne sjećam zašto je rekla da me skida s bolovanja, evo iskreno, nemam pojma, ali tada su emocije vodile glavnu riječ – puno informacija je mutno iz tog perioda. No, znam, da je taj razlog bio banalan i bez zakonske osnove. Išla sam kod (državnog) psihijatra u tom trenutku aktivno, pila sam antidepresive, i svaki put došla s novim papirićem da sam i dalje na bolovanju.
Uglavnom.
Sjedila sam tamo u šoku, dok je ova bahato objašnjavala zašto ja od sutra idem nazad na posao – ideja od koje sam iste sekunde imala poplavu u očima, stegnuto grlo, lupanje srca, grč u glavi i šaku u želucu. Počela sam sve glasnije pričati kroz suze, tražeći objašnjenje za postupak jer u nalazu od psihijatra piše da ostajem doma, a onda je ona krenula sa svojim monologom kojeg neću zaboraviti dok sam živa;
– dobro, da vidimo što je to točno Vama. (živčano klika po onom mišu)… aha, vidim! Ne spavate!?! Da, i??? Ni ja ne spavam, pa? Jel’ radim? Radim. Dalje. Imate panične napadaje, steže Vas u prsima, da i? I mene steže u prsima, imam puno posla, svi imaju puno posla, i??!
Ta mlada i živčana žena, bez jasne ideje o svojoj misiji, nabrajala je ovim tempom i stilom, a s mene su u tišini padale suze, dok sam osjećala kako nemoć prerasta u bijes. Imala sam poriv da ju udarim s nečim.
Završila je živčani monolog s rečenicom – šta da ja radim, i ja sam umorna…
Na što sam ja zagrmila – Idite na jebeno bolovanje!
Ona je rekla nešto u stilu da je sad dosta i da se smatram skinutom s bolovanja, a ja sam joj se približila i zarežala kroz zube i suze – u redu. Sjest ću u auto, odvest se na podsusedski most i profurati kroz ogradu u Savu, prije nego da se vratim na taj posao! Zapišite to pod moje ime ODMAH! Usudite se skinuti me s bolovanja, i tek onda ćete vidjeti problem… i odjurila van kroz čekaonu u kojoj je bio tajac. Zvali su me drugi dan iz ordinacije, konkretno doktorica, da mi kaže da sam i dalje na bolovanju, da nastavim s terapijom. Ja sam joj se ispričala za jučerašnje ponašanje, a onda je ona uskoro i nestala. Da li na bolovanje ili drugu lokaciju, nemam pojma. Do kraja mog mučnog iskustva s bolovanjima nisam imala više problema ovakvog tipa.
Da li da uopće počnem o tome da doktorica preko puta mene, čiji je posao pomoći ljudskom biću, ne zna detektirati najosnovnije pojmove/simptome bolesti, koji stoje u opisu dijagnoze, a koji joj se odigravaju pred očima, u real timeu?
Ili je bolji trenutak da kažem – evo vidite, što radi burnout radniku, tipa doktor. Jer, tko zna, što sve prolazi ta mlada osoba.
Priznajem odmah. Moj način nije ispravan način za svakoga. Vrlo vjerojatno nikoga, ne znam… Ali, te riječi su u meni izazvale osjećaj da se moram obraniti od njezine odluke – upalili su mi se svi alarmi, osjećala sam se stjeranom u kut. A tada su riječi koje sam ja birala za nastavak razgovora ciljale na što optimalniju efikasnost – najmanji broj riječi za što jači emotivniji učinak shvaćanja – koliko sam ozbiljna ili ljuta. Također, moja olakotna okolnost za brzu reakciju je to što me bully komunikacija (autoritativno nabrajanje bez reda i argumenata) nekad jako povrijedila i oštetila – naučila sam što znači dopustiti takav stil komunikacije.
No, ipak, nisam bila ljuta samo zato jer eto, jesam, jer sam labilna, jer sam pregorena itd, itd. Budući da sam bila u izrazito osjetljivoj pravnoj situaciji – u pokušaju odlaska s posla u nekom suludom miksu burnouta i depresije, ja sam ovisila o informacijama i znala sam da ovo nije zakonski ispravna situacija. Informacije su tada bile presudne. One koje stižu od mojih odvjetnika – da poštujem svako pravilo koje je predamnom, i onima koje sam morala saznati o bolovanju – što, kako, zašto, koliko, tko ima koja prava i gdje. Jedino takva situacija mi daje za pravo da ako ja ispunjavam sve uvjete ‘dogovora’, da zahtijevam i od druge strane da odradi svoj posao kako se spada.
DEPRESIVCI – LJUDI BEZ SAMOPOUZDANJA
Depresija je nevjerojatno nevidljiva i vižljava u svojem razvijanju i ‘kretnjama’ kroz naše misli, kao Catherine Zeta-Jones u ‘Klopci’, Jennifer Lopez oko šipke ili Angelina Jolie/Lara Croft. Ili kao sitni, tanki nametnik na drvetu, koji ga steže polako i polako dok mu ne ispije posljednji atom hrane / volje za životom. Ili kako već vam najlakše, ova informacija ulazi u centre u mozgu. A ono što je najviše uništila dok je boravila i bila aktivna u meni bilo je samopouzdanje. S kojim, nisam bila na -ti od nikad, ali posebno u periodu od 21-e do 38-e. A da pokazujem kakav-takav stav kroz sve te godine, da me se shvati ozbiljno, morala sam štreberski se naoružati informacijama, u kojoj god životnoj temi bili. Novinarstvo je tome svakako strahovito pogodovalo – sve se mora saznati i iz svih kuteva priče, prije nego staviš činjenice na papir.
Nažalost, ako jeste osoba koja pati od depresivnih i inih poremećaja, vas situacija ne zaobilazi, iako vas volja za životom zaobilazi u velikom krugu. Kakav god vaš F poremećaj bio, znam, najlakše bi bilo kada bi nas netko vodio za ruku od vrata do vrata, možda čak i umjesto nas razgovarao, rješavao dnevne zadatke, bio tihi suputnik patnji da nam bude možda lakše jer bi patili u dvoje… ali, u zemlji s takvom jakom stigmom prema bolesti koja se širi brže bilo kojeg soja Covida – o poznavanju vaših prava, a još važnije, o zauzimanju za ista, na glas, doslovce može ovisiti život.
KOJA SU NAŠA PRAVA U OVAKVOM JEDNOM SLUČAJU?
Da bi mogli ispaliti sa stavom (koji neverbalno mora pričati donekle istu priču koja je i u zakonu – da su vaša prava pogažena), vi morate znati o čemu pričate. Ako se želite izliječiti od čega god bolovali, vi morate znati koja su vaša prava kao čovjeka, kao bolesnog, kao člana ove moralno izvitoperene zajednice, kao ljudsko biće koje svojim radom ostavlja ozbiljno ogroman komad novaca bez ijednog disclaimera i uvjeta – u zamjenu za obranu naših ljudskih prava. I reagirati na tu nepravdu.
Opća deklaracija ljudskih prava;
Članak 25.
1. Svatko ima pravo na životni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući prehranu, odjeću, stanovanje, liječničku njegu i potrebne socijalne usluge, kao i pravo na sigurnost u slučaju nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, udovištva, starosti ili nekog drugog nedostatka sredstava za život u uvjetima koji su izvan njegove kontrole.
Pitala sam odvjetnicu, Jasminku Biloš kako gledamo na naša prava u ovom konkretnom slučaju. Naravno, odvjetnica koja ne vodi slučaj, ne može znati gdje je prekršeno pravo i u kojem obujmu, pogotovo ne iz medijskih natpisa, ali htjela sam dobiti samo neki ‘start paket’, na konkretnim primjerima, za svakog tko se nalazi u ovim teškim situacijama – nešto što se mora znati. Ako imate depresivnog člana obitelji, onda neka obitelj zna koja su prava. Prijatelj, bilo tko kome je stalo do te osobe.
‘Da bi se građanin snašao i poslužio pravnim sredstvima koja su mu dostupna, on mora biti informiran na način da točno zna u kojem slučaju te koja su mu pravna sredstva dostupna.
Događa se, međutim, da građani često budu obeshrabreni polu-informacijom / dezinformacijom te ne uspiju ostvariti svoja prava, odnosno ustrajati u njihovom ostvarivanju i onda se građanima čini kao da je sve nemoguće, kao da stoje pred zidom bez izlaza, da je sve oko njih kaos i nered…
Za konkretan slučaj nemam saznanja ali ako je ta mlada žena tražila pomoć i bila svjesna da joj pomoć treba – ako je sama tvrdila da je suicidna, a da nije dobila adekvatnu liječničku pomoć – Državno odvjetništvo će vjerojatno po službenoj dužnosti ispitati slučaj te utvrditi postoje li sumnje na počinjenje kaznenog djela na štetu zdravlja te mlade žene i svezi s tim poduzeti odgovarajuće radnje.
Postavila sam pitanje vezano uz radno mjesto pokojne žene; kakav je zakon u ovim konkretnim primjerima – što se radi u slučaju da je zaposlenika strah doći na radno mjesto zbog zaraze te postoji li zakon koji nas brani od omalovažavanja na radnom mjestu.
Prava zaposlenika na radnom mjestu
Čl. 7. Zakona o radu st. 4 – zabranjuje izravnu ili neizravnu diskriminaciju na području rada, a čl.19. Zakona o obveznim odnosima štiti pravo osobnosti (ugled čast i dostojanstvo svake osobe).
Temeljem čl. 133- Kaznenog zakona tko na radu ili u vezi s radom drugog vrijeđa, ponižava, zlostavalja ili na drugi način uznemirava i time naruši njegovo zdravlje kaznit će se kaznom zatvora do dvije godine.
Dakle teoretski zakonski okvir zaštite postoji. U stvarnosti, nažalost, zaštitu tih prava je vrlo teško osigurati, a još teže sankcionirati u nekom razumnom roku. Žrtve vrlo često niti ne pokreću postupke, odustaju od sudskih postupaka jer moraju ponovo prolaziti sve što su već proživjeli… A često se događa i situacija da budu iznevjereni od osoba (potencijalnih svjedoka), koja imaju saznanja o činjenicama, jer se kao svjedoci ne žele izlagati i kako se kaže ‘čuvaju svoju kožu’.
Kada se tome pridoda da su žrtve zaista povrijeđene, nerijetko depresivne, u konačnici gube vjeru i snagu za borbu, dok u radnoj sredini postanu stigmatizirane. Možemo zaključiti i da uspjesi u sudskim postupcima ne donose očekivanu satisfakciju već produljuju traumu i pojačavaju strah od ideje da budu obilježeni sudskim procesom.
Dalje me zanima, što kada sjedimo preko puta živčane doktorice opće prakse, koja na papir od psihijatra odbija suradnju ili nas tjera na posao ili što već treće što gazi naša prava kao pacijenta i čovjeka. Opet, ne pričamo o konkretnoj doktorici iz medijskih natpisa već općenito o živčanim doktorima, ili kao što je bio moj slučaj.
Propust liječnika da pošalje pacijenta na bolovanje po uputi specijaliste
Ukoliko je specijalist dao preporuku mirovanja ili poštede od rada, liječnik opće prakse – po uputi i prijedlogu specijaliste, otvara bolovanje pacijentu i to se u pravilu ne preispituje, jer razloge utvrđuje specijalist.
Temeljem Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama u slučajevima kada osoba odbije liječenje koje joj je nužno potrebno, a utvrdi se da postoji opasnost da naudi sebi ili drugima, njegova prava slobode odlučivanja se zakonom ograničavaju i takvom pacijentu sud može odrediti prisilno liječenje u određenom trajanju dok te opasnosti ne prestanu.
To su iznimke koje ograničavanja prava slobode jer se štiti drugi, jači interes.
Međutim događa se da se i u tim postupcima ponekad krše temeljna ljudska prava građana, što proizlazi iz presuda Europskog suda za ljudska prava o kršenju temeljnih prava i sloboda – tu su zastupljene i druge Europske zemlje, ne mislim isključivo na RH.
Zakon o zaštiti prava pacijenata definira prava pacijenata i postupke u kojima pacijenti mogu osigurati zaštitu svojih prava i pisati pritužbe Povjerenstvu za zaštitu prava pacijenata ili ga prijaviti liječničkoj komori.
Isto tako svaki pacijent može promijeniti liječnika opće prakse i ima pravo na drugo mišljenje. Promjena liječnika opće prakse načelno, ne bi trebala biti problem (ako nađete slobodnog liječnika opće prakse koji vas može primiti).’
Ovo je ustvari sve vrlo jednostavno. Ako smatrate da se nad vama provodi mobbing – informirajte se kod odvjetnika, što, kako, kada i da li. Na tržištu postoji niz dobrih odvjetnika, a ako ne znate kome se obratiti, pitajte nekoga koga poznajete. Po mogućnosti, da je ta osoba najinformiranija osoba koju poznajete. To su mučni procesi, ali ako želite reagirati, možete. Iz mog slučaja, ne treba se bojati tržišta i drugih tvrtki koje neće htjeti raditi s vama jer ste tužili nekoga. Vaši rezultati govore objektivnim jezikom, ako ste bili dobar radnik u izazovnom okruženju – kakav tek možete biti u poticajnoj sredini? No. Ponaosob i po volji.
Pročitajte i Zakon o zaštiti pacijenata, VAS – što sve piše, koja su prava, kolike su kazne za ustanove u kojima je prekršeno pravo… Ako specijalist odredi dijagnozu/bolovanje, doktor opće prakse mora ispoštovati tu odluku (odnosno, ako ne želi – mora poduzeti korake koje može i smije poduzeti, a na pitanje zašto, dati zakonski odgovor, a ne emotivni čušpajz. ISTO VRIJEDI i za pacijenta), i to je ono što oboljeli moraju znati. Jednom kada, npr, psihijatar odredi daljnji postupak/terapiju s oboljelim, na pacijentu je da odradi svaki korak koji mu je specijalist preporučio kao terapiju, da poštuje svoje zakonske obaveze kao pacijenta. Onda kada se postignu svi uvjeti (kada su svi traženi papiri u vašim rukama, a informacije u glavi), a doktor učini nešto što nije po Zakonu – e, pa, i taj doktor ima nekoga iznad sebe. Nije sveta krava i ovo falabogu nije Indija.
Ako želim to primijeniti na svoju situaciju od onda, umjesto prijetnje i da me doktorica ipak skinula s bolovanja, odmah bi zvala odvjetnika i tražila pravno rješenje za svoju situaciju.
Ovo su sve slojevite situacije, izrazito zapetljanih emocija, a kada je toliko emocija u igri, najpametnije je angažirati nekog objektivnog da se možemo obraniti, onda kada osjećamo da nemamo više kuda.
ŠTO JE PISAC HTIO REĆI?
Ne postoji baš neka ‘fer’ situacija u svemu ovome sad, iako je teško koristiti izraz ‘fer’, jer jedne mlade žene više nema, istina će se saznavati po rekla-kazala spisima, a sve u obrani da se ljudi, zaposleni u ovom lancu odgovornosti, očiste od krivnje. Nažalost, jedino što može pokazati tračak nade jest Državno odvjetništvo, koje spominje i odvjetnica Biloš. A pouka, koju bi odgovorni mogli izvući iz ovoga jest da se ‘Sustav’ mora prilagoditi tržištu i načinu rada, a u profesionalnom smislu, možda najviše u komunikacijskom. Od vratara na ulazu do glavnog i odgovornog s najvećim uredom.
‘Možda’ bilo dobro da se napokon uvedu službene updateane edukacije na temu mentalnih oboljenja, doktorima opće prakse. Da, doktorima. I ravnateljima. I ostalima koji na ovakav način mogu utjecati na nečiji život, samo zato jer ne razumiju. To košta, to zahtjeva vrijeme, trud i volju, ali zar je ‘Sustav’ siguran u svom poslu, s informacijama od prije ‘pola stoljeća’? Vidimo na primjerima da ne žive svi više svoje misije – tamo gdje je nekad bilo srce, danas treba biti adekvatna informacija
Fun fact – Mi privatnici, koji hranimo taj ‘Sustav’, se moramo educirati svakodnevno da bi zadržali konkurentnost i poslove.
Ovo je samo priča o jednoj od slagalica, koje čine veliku sliku ‘Odgovornosti’ – nas kao ljudi. A sve počinje i završava s riječima – za koje nikad ne znate kad će nekoga gurnuti i preko kojeg ruba. Sve i da je medijski prenapuhan ton ove priče u tjednu kada se priča dogodila i sahranila – ideja da se ne pomogne čovjeku, koji nas traži pomoć je strašna i to je ideja s kojom se na Gosimple-u ne živi.
A.Š. (35), depresivna pedagoginja koja je prije dva tjedna počinila samoubojstvo, ali s ostavljenim tijekom misli na papiru, nama da znamo kako se osjećala, negdje u nekoj drugoj dimenziji zna da je stavila još jedno veliko svjetlo na još jedan veliki propust ovog društva. Mi ostali moramo izvući pouku iz toga i naučiti što znači reagirati kada gledamo, udišemo i osjećamo nepravdu.
