‘Došlo je vrijeme je za postavljanje prioriteta u skladu sa realitetom, a ne s tradicijom, kompleksima ili malograđanštinom’ – Intervju Dr.Sc. Sebastijan Orlić

Sebastijan Orlić jedan je od rijetkih stručnjaka u ovoj zemlji, kada je u pitanju ljudsko tijelo. Da, postoje doktori znanosti u medicini, postoje oni s predznakom nutricionizma, oni ‘ispali’ s KIF-a… ali Sebastijan je u svoj paket znanja i iskustva pospremio doktorat iz kemije, diplomu s Fitnes učilišta i onda za kraj onu internacionalnu iz sportskog nutricionizma. Ako netko zna the procese, zna on. Vrlo transparentan u dijeljenju svojeg znanja, ali i ispravljanju krivih medijskih drina s velikim reachom, Sebastijan ne zazire od iskazivanja drugačijeg mišljenja pred javnosti, jer on svoje podupire znanstvenim radovima i konstantnom nadogradnjom svojeg znanja. Baš kako i treba jedan znanstvenik, koji javno komunicira svoje stavove. A točno kako i treba činiti bilo tko, tko drugima odluči pomoći ili samo otvoriti oči.

Fotografije: Martina Kenji

Najbolje priče uvijek dolaze iz smjera ‘skužio sam’ i ‘pomogao sam’… Kako je to išlo kod tebe, kad pričamo o tvom odlasku iz korporativnog svijeta? Ipak, ti si doktor znanosti inženjerske kemije  – rad u farmaciji je bio pretpostavljam, logični smjer tvoje karijere nakon doktorata? Radio si jedan period u Plivinom institutu za istraživanje i razvoj farmaceutskih supstanci, zašto si napustio to zaposlenje?
Nakon obrane doktorske disertacije 2012. odradio sam i četverogodišnji post-doc period na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije (FKIT) u Zagrebu, kao asistent u nastavi na dodiplomskom i diplomskom studiju te istraživač na znanstvenim projektima. Na Fakultetima, ukoliko nema nastavnog opterećenja i potrebe za nastavnim kadrom na zavodu/smjeru na kojem jesi, po isteku tada četverogodišnjeg post doc ‘mandata’ čeka te radna knjižica. Kod mene su postojale dvije opcije, prelazak na drugi fakultet ili odlazak u realni sektor. Prvo mi tada nije bila nimalo privlačna opcija dok je s druge strane, u farmaceutskom svijetu  TEVA-in istraživački, R&D (research and development )u sklopu Pliva Hrvatska, vrlo respektabilna institucija u poslovnim okvirima. S doktoratom iz anorganske kemije, u hardcore okruženju organske kemije što farmacija jest, nisam bio baš najbolji fit, ali izraelski HQ je odlučio baš te 2016. krenuti sa razvojem jedne netipične, anorganske farmaceutske supstance, čija se sinteza vrši upravo metodom priprave na kojoj sam doktorirao. Taj honeymoon nije predugo trajao, nakon odrađenog razvoja spomenute supstance uslijedio je rad na klasičnim farmaceutskim supstancama, gdje se jednostavno nisam vidio, to nije bio moj habitat. I o radnoj organizaciji i okruženju možemo pričati, ali to je bio zbilja bio minimalni faktor u mojim razlozima odlaska. Bez spremne alternative i kako se ispostavilo kasnije debelo prekvalificiran (što god to značilo) za hrvatsko tržište rada u struci sam otišao na burzu.

Dok si bio u Plivi, upisao si Fitnes učilište. Što te tjeralo na još edukacije, s obzirom na to da si… DOKTOR znanosti.
Jako me kopkala činjenica da, zbog našeg mentaliteta i navika, ‘papir’ se cijeni i štuje često više od neke njegove ‘realne vrijednosti’, bar u mojim očima. Tijekom ljetnih godišnjih odmora 2017. prelomio sam da moram upisati neku edukaciju i napokon formalizirati moje znanje i praktički cjeloživotno iskustvo u sportu (zaslugom oca Vlade). Kontaktiranjem nekolicine mojih trenera i kolega, zagrebačko Fitnes učilište je bilo praktički konsenzusom navedeno kao mjesto za dobivanje najviše znanja u razumnom vremenskom roku. Zbilja mi se nakon doktorata nije upisivala još npr. viša trenerska škola pri Kineziološkom fakultetu. Upisao sam učilište odmah tog listopada na prvom idućem upisnom roku i nisam zažalio ni trenutka. Ta tri mjeseca cjelodnevnog vikend boravka (subota+nedjelja) na Fitnes učilištu su bila pun pogodak što se fitnesa tiče, iako mi je slobodno vrijeme kroz ta tri mjeseca postalo apstraktan pojam, uz radni tjedan u Plivi. Up-to-date program ciljan za današnje tržište rada (za razliku od mnoštva fakulteta), upis zvanja u radnu knjižicu, super poznanstva i nekoliko pravih prijateljstava uz stalan kontakt sa super korektnim ljudima koji vode učilište, bilo kroz period blogganja za njihov site ili gostovanja u intervjuima.

Nakon odlaska iz korporacije je krenuo jedan novi smjer za tebe – završio si edukaciju iz sportskog nutricionizma na Precision Nutrition u Kanadi. Sa čvrstim backgroundom u kemiji, pa onda i s diplomom Fitnes učilišta, nutricionizam je došao kao spajalica svega naučenog. Tad nekad si se zaposlio i u Lifecare Essentials Europe GmbH kao zdravstveni konzultant za dodatke prehrani. Tu dolazimo do mog omiljenog dijela – sa svim znanjima koja si skupio si pomogao jednom čovjeku koji će se pokazati kao ključni igrač u nastavku tvoje karijere. Kako je točno došlo do osamostaljenja i otvaranja ‘Kvalitete života’?
Tako je. Gostovanjem na jednom seminaru nakon završetka Fitnes učilišta, od Petra Jurine (Fitness business mentor) dobio sam zlata vrijedan savjet. Njegovim riječima; – Nema puno ljudi na planeti koji imaju kombinaciju dr.sc. iz područja kemije te diplomu instruktora fitnessa, nutricionizam je taj koji će zaokružiti priču i dati svemu viši smisao i karijerni potencijal. I bome je tako i bilo!
S globalno priznatim certifikatom PN-a za sportskog nutricionistu, cijela moja poslovna priča doslovce se preko noći, okrenula naglavačke. U predstojećim mjesecima došlo je do kontakta sa ljudima iz spomenute austrijske kompanije Lifecare Essentials Europe, cijeli zaokruženi background + iskustvo rada u TEVA-inom institutu za razvoj farmaceutskih supstanci dovelo je do zaposlenja u nutricionističkoj branši, konkretnije u polju dodataka prehrani. I danas surađujem s njima, u svojstvu konzultanta za razvoj i plasman učinkovitih formulacija dodataka prehrani za čitav niz primjena i namjena, od lifestyle suplemenata do fokusirane terapijske namjene. Ponosni smo na nedavno lansiranje premium B!TONIC Performance linije proizvoda u koje smo uklopili i noviji tip suplemenata u vidu adaptogena i nootropika.

Čovjek kojem sam pomogao, a koji je značio moj zaokret u karijeri i otvaranju obrta je moj docimer iz studentskih dana na Savi, danas vrlo uspješni investitor, broker i poslovni čovjek, Tihomir Antunović.  U jednom trenutku je on zatrebao i zatražio moje usluge iz područja prehrane i tjelesne aktivnosti. Osobno moja do sad najuspješnija tjelesna transformacija s nekim klijentom (namjerno ne spominjem kilograme razlike jer taj se broj jednostavno ne slavi, i nitko mu ne bi trebao pridavati značaj kojeg nema), nadogradila se kroz suradnju u pravo prijateljstvo, nastavljeno iz domskih dana (s kratkim prekidom, od petnaestak godina). Tijekom naših treninga i druženja je, s njegove strane spektra i biznis ekspertize, došla je i ideja o otvaranju obrta. Ponajviše u cilju objedinjavanja svih mojih znanja, iskustava i svih mojih ‘papira’, u jednu cjelovitu priču. Odluka je pala, otvorio sam obrt, natjecao se i za državne poticaje za samozapošljavanje, a ime obrta najbolja je deskripcija svega čime se bavim, pogotovo što je Quality of life bilo područje unutar kojeg sam izrađivao i svoju doktorsku disertaciju na FKIT-u.

Idemo praktično. Javlja nam se netko tko zna da ima višak kilograma, da je možda bolestan, da treba promijeniti navike u vježbanju…  kada dođe do te točke spoznaja u životu, ljudi se pogube od silnih koraka koje trebaju napraviti. Nešto što se kvarilo godinama, ne može se popraviti odjednom.
Kome sve možeš, i kako pomoći kroz svoje konzultantske usluge? Kako pristupaš klijentima koji ti dođu na savjetovanje kako da poboljšaju svoje zdravlje, a za koje smatraš da uz fizički dio sebe moraju raditi na psihi, emocijama, traumama… ?
Ljudi se javljaju iz čitavog niza razloga i preko različitih kanala, a najdraže mi je kad to uslijedi na vrijeme, prije nego je došlo do razvoja neke bolesti, i kad je do kontakta došlo preko druge usmene preporuke. Čast svim reklamama, kampanjama i društvenim mrežama, ali usmena preporuka još uvijek nema konkurenciju i nije usporediva s ni jednim kanalom (samo)promocije. Također, lijepo je kada na primjer fizioterapeut analizom stanja kod klijenta zaključi da jedino što ta osoba zapravo treba jest adekvatan trening, nakon kojeg će nestati bolovi zbog kojih je osoba došla na tretman, pa klijentu preporuči moje usluge. To su ljudi s integritetom, a i realno, zajedno se nadamo da ćemo sa tom osobom kroz određeni period doći do takvog intenziteta treninga da će doći do potrebe za relaksirajućom masažom ili laganim tretmanom zbog tjelesnih napora, a ne zbog ‘patoloških’ bolova uzrokovanih nekretanjem i/ili povišenom tjelesnom masnoćom i metaboličkim problemima, koji slijede iz takvog stanja.

Smatram da svatko od nas treba imati dovoljno morala i integriteta da ne izlazi iz okvira svoje prakse. Moja je praksa rad sa zdravim pojedincima, koji nisu do sada narušili svoje zdravlje do mjere da im treba pomoć i znanje doktora medicine, kliničkog dijetetičara ili pak psihijatra/psihoterapeuta. S iskustvom se takvo što može i treba prepoznati već na prvom sastanku, kada obavezno pojedinca uputim i preusmjerim osobi za koju smatram najkompetentnijom za određeni problem ukoliko se isti uoči i artikulira. Čini se da je i na ovom planu medijska slika potpuno izvitoperena, i da za najbolje stručnjake u određenim područjima povezanih za npr. poremećaje hranjenja većina naših sugrađana nije nikad niti čula, na žalost. Pak s druge strane, najrazvikaniji često budu ljudi koji to ne bi trebali biti svojim referencama, znanjem ili (ne)iskustvom.

Što čini jednu potpunu kvalitetu života, Sebastijan?
Kvaliteta života (QoL) odnosi se na općenit, sveobuhvatan odgovor na to koliko su nečiji životni uvjeti tolerantni i ugodni. QoL je oslabljen uslijed raznih bolesti i ozljeda koje smanjuju funkcionalnost ili uzrokuju bol, a liječenje i tretman ovih simptoma, uz promjenu životnog stila koji je doveo do problema uzrokuje poboljšanje QoL parametra.

Evo i par definicija;

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) definira kvalitetu života kao ‘percepciju pojedinca o svom položaju u životu u kontekstu kulture i sustava vrijednosti u kojem živi te u odnosu na svoje ciljeve, očekivanja, standarde i probleme.

Kvaliteta života (QoL), prema Britannici, je stanje/status u kojem je pojedinac zdrav, ugodan i sposoban sudjelovati u životnim događajima te uživati u njima.
Rekao bih da su to poprilično dobro sročene definicije, a ja se u sklopu svoje prakse ipak držim samo onog dijela koji se odnosi na zdravlje (HRQOL). Health Related QoL procjena je QoL-a i odnosa sa zdravljem pojedinca, a još konkretnije – u ovom kontekstu kvalitetu života bi definirao kao uspješnu kombinaciju dugovječnosti i vitalnosti. Dugovječnost je izraz koji se koristi za označavanje očuvanja vitalnosti i fizičke/mentalne robusnosti tijekom duljeg vremenskog razdoblja, pritom premašujući prosječni životni vijek drugih ljudi. Na tom planu imamo pred nosom i real life eksperiment, 5 plavih zona gdje u praksi vidimo kako žive i što rade najdugovječniji ljudi na planeti.
U potrazi za dugovječnošću nastojimo tražiti kako kronološko poboljšanje (produljenje života), tako i očuvanje ili poboljšanje naše funkcionalnosti tijekom ovog kronološkog poboljšanja (vitalnost). Da zaključimo, svi mi definitivno želimo dodati godine svom životu, ali i život svojim godinama.

Ti si jedna vrlo transparentna osoba, kada je u pitanju znanje koje posjeduješ, ali i kada je u pitanju loša medijsko/online komunikacija vezana uz područje u kojem si tata-mata. Ti ne prezaš pred prozivanjem medija ili individualaca, kada primijetiš da je u fokusu javnosti neka kriva premisa oko ljudskog tijela i zdravlja. Danas je jako teško vjerovati napisanom, a neki pojedinci nemaju dovoljno znanja, a bome ni objektivizma da stanu na loptu. Tako rade užasnu štetu ljudima koji ih prate. Koje je rješenje za sveprisutni amaterizam, pogotovo u smjeru zdravlja?
Moram priznati da sam nekoliko puta ostao neugodno iznenađen na razine znanja i načine prezentacije, naših ‘poznatih’ nutricionista, i prije i poslije PN certifikata, ako ćemo uzeti tu točku kao referentnu za moje obrazovanje iz područja nutricionizma.

Unatoč tim situacijama i iskustvima, smatram jedino ispravnim da nutricionističku struku u RH treba predvoditi kadar sa diplomom magistra nutricionizma sa sveučilišnog studija.

Ja istu ne posjedujem, dakle nutricionist nisam i zadnji sam koji si smijem dozvoliti prozivati nekoga da se petlja gdje mu nije mjesto. To niti ne radim jer u mojoj glavi to nije opcija. Mlada garda HR nutricionista zbilja zna znanje i tu nema nikakve dileme, ali niti ikakve potrebe za reakcijama, ali na neke objave na društvenim mrežama ne uspijem uvijek zažmiriti, nekad si ne mogu ili ne želim pomoći. Ukoliko znam, točnije imam nekoliko znanstvenih radova u posjedu koji nedvojbeno pobijaju medijske ili nečije privatne tvrdnje s različitih društvenih mreža, nemam ni gram skrupula odgovoriti i odgovor poduprijeti citiranjem linka znanstvenog rada. Bez toga ništa ne vrijedi. Na žalost, česta je povratna ‘ad hominem’ reakcija, ali svako od nas na kraju dana odgovara za svoje postupke…
Kako u sklopu svog core biznisa kontinuirano proučavam znanstvenu literaturu, u smjeru suplementacije ponajviše, a onda automatski i prehrane, kvalitetne radove koje pronađem i njihove zaključke, želim dovesti do što većeg broja ljudi. To je pristup i rješenje za probleme za koje smatram da svi mi trebamo, počevši od medija – Postaviti znanost na neprikosnoveno prvo mjesto, a zatim i unutar nje hijerarhiju vrijednosti i mjerodavnosti podesiti točno u okvire i na mjesto gdje i kakva treba biti, a ne gdje na žalost trenutno je.

Kad smo kod medijskih informacija i fokusa javnosti na sporednim stvarima, nedavno smo dobili istraživanje u kojem je prikazano kako Hrvati postaju sve deblji i pretiliji. Iskreno, kada vidim koliko se političari bave idejama potencijalnih represija i sankcioniranja zbog Covida, dok im ‘pucaju gumbi na košuljama od trbušina’, nije mi dobro. Kako očekivati od naroda da postane svjestan važnosti zdrave prehrane i kretanja, kada oni koji diktiraju zdravstveni fokus nemaju ustvari pojma kako biti zdrav i kako se to komunicira u javnost?
Iako je BMI (body mass indeks) parametar pun mana i ‘rupa’, za tjelesno neaktivne nacije kakva mi jesmo, poprilično je signifikantan. Ispravio bih te ovom prigodom… Ne da postajemo samo deblji i pretiliji, postali smo NAJDEBLJA članica Europske unije. Točnije, imamo najveći udio po BMI skali overweight osoba u populaciji naspram svih drugih članica EU, i to i u muškoj i u ženskoj populaciji.
Generalno, posebno u korelaciji sa pandemijom COVID-19, to je globalni, politički problem, nisu naši ništa bolji ili gori od ostalih.

Apsolutno je nevjerojatna ignorancija vlada zemalja modernog zapadnog svijeta u tretmanu pandemije pretilosti i pridruženih metaboličkih bolesti. Pogotovo je to doslovno suludo iz razloga što je dokazano da je pretilost uz dob najveći komorbiditet za razvoj težeg oblika infekcije virusom SARS-CoV-2, a nikakve reakcije sustava jednostavno nema.

Omjer fokusa i mjera na sprječavanje širenja virusa naspram tretmana najvećeg komorbiditeta je valjda 99% : 1% umjesto puno realnijih 50% : 50%, ili barem tu negdje. O posljedičnim troškovima zdravstvenih sustava i opterećenju bolnica da ne pričam. Dakle, COVID-19 nam je razjasnio sve što radimo krivo i pritom položio račune: nedostatak tjelesne aktivnosti, kronični deficit vitamina D zbog izostanka boravka na zraku/suncu ili adekvatne suplementacije rezultiraju time da ljudi postaju ‘glineni golubovi’ za mnoge bolesti, COVID-19 je samo jedna u nizu takvih opasnosti, uz brojna kroničnih stanja, jednostavno funkcija imunološkog sustava nije dobra.
Kad smo kod izgleda naših političara, oni su realno slika svog naroda. Te ‘trbušine’ tj. višak masnog tkiva koji se kod muškaraca dominantno skuplja u predjelu abdomena,  su posljedica neadekvatnog energetskog unosa hranom naspram evidentno preniske potrošnje. I tako godinama. Nama Hrvatima je prehrana tradicionalno disbalansirana, konzumiramo energetski guste priloge u obliku krumpira, kruha, riže ili tjestenine u baš svakom obroku u danu. Za čak i umjereno aktivnu osobu, prostora za takvo što ima samo u jednom obroku u danu, preferirano u onom nakon tjelesne aktivnosti. A koliko Hrvata uopće odradi tu tjelesnu aktivnost u danu?!

Započeli smo također na Gosimpleu analizu najvećih medijskih, prehrambenih mitova. Koji su top 3 nonsensa, koji ti najviše dižu kortizol?
Top 3 je uvijek isti, samo se pozicije unutar trojke mijenjaju ovisno o trendovima, kako koji mjesec. Trenutno skala stoji ovako;
Šećer = inzulin = debljanje.
Fina debata se pokrenula na društvenim mrežama na ovu temu unatrag par tjedana. Naravno, besmislena. Deseci, da ne kažem stotine preglednih radova sjede na webu i u folderu, dokazano i potvrđeno xy puta da to jednostavno nije tako. I konzumacija proteina uzrokuje lučenje inzulina. I akumulirano, pada konzumacija šećera zadnjih 20-ak godina, a čovječanstvo nije bilo nikad pretilije. Također, ljudi završavaju sa poremećajima prehrane i pogoršanjem svojih performansi uklanjanjem cijelog makronutrijenta iz prehrane, dugoročno si narušavajući i fizičko i mentalno zdravlje. Jedina iznimka za koje priča o šećeru i važnosti uklanjanja iz prehrane zbilja vrijedi su epileptičari. Srećom, nemamo ih toliko u populaciji…
Detox.
Pisali smo u kolumni, ali vrijedi ponavljati. Detox proizvodi ne rade, cijeli detox koncept je doslovno prevara.
Intermittent fasting = autofagija.
Taj znak jednakosti koji ljudi mahom stavljaju (ne sami naravno, već pod medijskim utjecajem) je toliko ‘uvjetan’ da bi sad ispunili x kartica teksta da tu uvjetnost objasnimo. Autofagija postoji odnosno aktivna je cijelo vrijeme dok smo živi, ali je spora u uvjetima ‘normalnog hranjenja’. Ubrzavamo ju kalorijskom restrikcijom (deficitom), vježbanjem, NISKIM unosom proteina prehranom i postom od hrane. Dakle, jako je bitno i što smo jeli u periodu hranjenja, jer nije dovoljno samo biti u 16h postu i reći – u autofagiji sam. Uz to, autofagija je samo jedan od pet staničnih procesa povezanih s dugovječnosti. Priča je iznimno kompleksna – IF=autofagija daje ERROR kad se upiše kao jednadžba.

A kako ti spuštaš svoj kortizol? Koji su tvoji mehanizmi u borbi protiv stresa? Koji je tvoj dnevni ritam i koja je tvoja disciplina tebe samog?
Otvoreno priznajem da sam poprilično gotovan, i pomalo ljenčina, i discpliniranje samog sebe je moj redoviti trening/tjelesna aktivnost. Edukacijom sam izgubio alibi da moram naći dobrog trenera ili aktivnost koja mi paše da se pokrenem. Bio bi maksimalno licemjeran, i prema sebi i prema svojim klijentima, kao i publici kojoj se redovito obraćam putem kolumni, svog sitea, Facebooka i Linkedina da se ne držim one – ‘Practice what you preach’.
Trening, ali ne samo onaj u gymu, redovitije više zraka, bicikla ili hodanja u brdu je moj cilj kojem stremim; ono što me tjera van iz stana kad mi se ne da mrdnuti sa kauča. Osim što je to, uz adekvatnu prehranu prilagođenu levelu aktivnosti, recept za dug i vitalan život, to je i najbolja borba protiv stresa; pravi alat za stress management. Iskreno, pokretanjem svog biznisa realan stres se poprilično smanjio, kortizol trenutno nije moj issue, osim kad si ga sam lansiram (uglavnom nepotrebno).

Također, povremeno i sam sebe moram ponovo podsjećati na PRIRODU iz koje smo izašli, nekako smo si mi homo sapiensi previše dali na važnosti naspram naše realne moći i snage u odnosu na prirodu i njene zakonitosti, malo smo se umislili.

Potresi i ostali nedavni prirodni podsjetnici su nas malo stavili nazad na mjesto. Naše tijelo je fascinantan i čudotvoran stroj, sinteza i produkt svega što je homo sapiens prošao kroz desetke tisuća godina evolucije, i sad smo se mi evo našli pametni i svojim lifestyleom tome prkositi i kontrirati. Cijenu tada plaćamo vrlo brzo, s kamatama, kao čovječanstvo, a kako mi se čini te kamate će samo još rasti i rasti kako vrijeme odmiče. COVID-19 nam je zbilja mogao poslužiti kao izvrstan lakmus papir, ali pomake slabo vidimo. I individualne, a pogotovo ne vidimo sistemske.

Nije život samo brokula i trening, trebamo mala, grešna zadovoljstva da bi ostali ‘normalni’… za kraj, daj nam molim te jednu mudru za čitatelje da se trznu iz letargije i nebrige o sebi, da zakorače u zdraviju verziju sebe!
Ljutili se mi Hrvati ili ne, ‘Balkan’ u nama se osjeti. Možda na prvu najviše na tome koliko više i bolje pazimo na recimo svoj auto u odnosu na same sebe. Od kupnje do održavanja. Baš svatko od nas jednom godišnje auto mora zakonski odvesti na sistematski, a da li ste sebe i svoje tijelo i um odveli na sistematski ove godine? A prošle? Vrijeme je za postavljanje prioriteta u skladu sa realitetom, ne tradicijom, ili još gore kompleksima i/ili malograđanštinom. Često kad osoba pokrene proces brige o sebi, ista zaroni u njega odmah preko noći, 100%. Jedino što je tada sigurno je pucanje i odustajanje od procesa, pitanje je samo kada do toga dolazi. Perfekcionizam je ‘put u pakao popločan najboljim namjerama’.
Da, život nije samo ‘brokula i trening’, ali samo kao metafora. Prehrana i aktivnosti trebaju biti raznoliki, ne smije i ne treba biti 100%, ali ako je i na 80%, nijedna komponenta vaših života neće patiti. U preostalih 20% stanu i fešte i zabave i fast food i torte i alkohol. Ako ih zbilja držimo na max. 20% u našim životima, šteta će biti minimalna, ako je uopće i bude, kad ju usporedimo s benefitima tih opuštajućih trenutaka za naše tijelo i um.

Vaše tijelo je jedina stvar koju stvarno posjedujete, ostalo što imate je zapravo ‘u renti’. Vaš život i njegova kvaliteta (pre)lako u modernom lifestyleu odu u krivom smjeru, iz kojeg je moguće okrenuti drugi smjer ali što se kasnije krene to je proces teži.

Živimo u kapitalizmu, ali ne jurite isključivo za novcem pa da njime poslije plaćate vraćanje vašeg zdravlja kojeg ste olako pustili da vam pobjegne kroz prste. Ako ste se prepoznali u ovome, krenite još jučer, a najkasnije danas. Bit će dovoljno i s 80%!