Crno-bijeli svijet nutricionizma (ili općenitog mindseta možda?)

Naši su svijet i svakodnevica evidentno sastavljeni i pogonjeni na suprotnostima. Od banalnih krajnosti tipa vruće-hladno, slatko-kiselo, crno-bijelo itd… Popis se nastavlja do u nedogled i spomenute dualnosti nas u pravilu dijele u širokim amplitudama spektra

Još jedan nutricionistički trend rastavio na proste faktore: Dr.Sc. Sebastijan Orlić, zdravstveni savjetnik

---

‘Stvarni život’ je ustvari najdalje od crno-bijelog, više kao konstantna zona između – ona siva. Crno i bijelo se kao krajnje suprotni ishodi/stavovi smatraju zonom komfora. Neki stručnjaci kažu kako je tako samo zato jer nam je takva dualnost jednostavno – lakša. Naš mozak stvara modele stvarnosti kako bi je lakše shvatio i procesirao. Naši osjetilni organi prilagođeni su brzini, a ne točnosti. Budući da većinom djelujemo u takvim ograničenjima, a kako naši osjetilni organi ‘varaju’ naše još uvijek primitivne (teško nam je to za pojmiti) mozgove, te s obzirom da vanjsku stvarnost asimiliramo krajnje subjektivno, ne možemo si pomoći nego sve maksimalno pojednostaviti. Ova strategija pojednostavljenja često ima oblik binarne opozicije: crno/bijelo, dobro/loše, subjekt/objekt. A problematika hrane i prehrane nije nikakva iznimka.

Hranjenje je područje gdje ljudi u pravilu razumiju razliku između loših i dobrih navika, ali imaju ogromnih problema kako to primijeniti. Mnogi ljudi razumiju koliko kalorija sadrži određena hrana, negdje su vjerojatno čuli da bi trebali povećati unos proteina, a još od malih nogu govorili su nam svakog dana kako je zdravo jesti voće i povrće i redovno piti dovoljno vode. Zvuči poprilično lako u teoriji, ali zašto je kod toliko ljudi teško primijeniti to u svakodnevnom životu i zbog čega većina moderne populacije danas vodi velike bitke sa kontrolom kilograma i očuvanjem svog metaboličkog, ali i mentalnog zdravlja?

Jedan od mnogih razloga zašto je velikom broju ljudi ovaj proces zbilja težak jest taj što – dominantno razmišljamo crno-bijelo i kada je u pitanju hrana. Neka namirnica jednostavno mora biti ‘dobra ili loša’, ili pak ‘zdrava ili nezdrava’.

Ovakve podjele zatim stvaraju misaoni proces u kojem je prehrana ili ‘u našoj kontroli’ ili potpuno ‘izvan naše kontrole’. Boraviti i biti negdje između je naprosto – nezamislivo. Ili jedemo zdravu tzv. clean, ‘čistu hranu’ ili jedemo tzv. junk – brzu hranu i pekarske proizvode svakodnevno. Ili slijedimo ‘plan prehrane’ ili ga se apsolutno ne želimo/ne možemo pridržavati. Ili se broje kalorije (jako iscrpljujući, a istovremeno poprilično uzaludan posao, ali to je neka druga tema…) ili se jede kad i što god se želi, najčešće ultra-procesirane, natprirodno ukusne namirnice par puta dnevno. U tom svijetlu, ili je apsolutno zabranjeno jesti čokoladu ili se prejedamo sa cijelom kutijom keksa ‘u jednom dahu’. Uobičajeni scenariji i raspleti spomenutih situacija često izgledaju ili: a) pojede se nešto izvan ‘plana prehrane’, i umjesto da se normalno nastavi ‘po planu’, uz ili bez podrške stručnjaka, jer naime jedan obrok ne može apsolutno ništa drastično promijeniti, naruči se jumbo pizza i kaže se, ‘ionako sam pogriješio/la – sutra počinjem ispočetka…’ ; Ili b) prati se preporučeni unos namirnica, ali budući da se prekoračio unos za 100 nečega (kalorija, grama, nebitno), otvara se kantica sladoleda i konzumira cijela – jer ‘sam ionako danas već pogriješio, sutra ću nanovo’…

Ovo je na žalost uobičajena stvarnost modernog prehrambenog okruženja i mentaliteta, a koja je prisutna u razmišljanju puno previše ljudi. Zbilja, velika većina nas tako funkcionira. Zapravo, neki stručnjaci misle da ovaj obrazac može imati svoje podrijetlo u ljudskom preživljavanju, a ustvari je realitet našeg nesnalaženja u životu, poprilično jasan.

Ako crno-bijelo razmišljanje postane navika, to može naštetiti našem i fizičkom/metaboličkom i mentalnom zdravlju.

Poremećaji hranjenja su danas brojniji nego ikad, a ili-ili, odnosno crno-bijeli mindset ima ogromnu ulogu u ovoj epidemiji! O metaboličkom zdravlju moderne populacije i pandemiji kroničnih nezaraznih bolesti koje su gotovo isključivo posljedica životnog stila vjerujem da ne moramo niti pričati.

Nije samo prehrana u ovom problemu, gotovo isto je i s treningom/tjelesnom aktivnosti, ili smo ‘u strogom režimu’ ili – nema treninga. Upravo ova pogrešna logika rezultira situacijama u kojima se ljudi vrte u krug pokušavajući postići rezultate preko noći, sve dok ne postanu previše demotivirani i konačno – odustanu. ‘Prenabrijani’ počeci, kad se sa dugotrajnih 0 aktivnosti tjedno želi i misli kako treba odmah ući u program 4-5 treninga na tjedan te nerealni ciljevi po pitanju brzine gubitka tjelesne kilaže/masti ili drugih vidljivih rezultata, su posljedica manjka edukacije i kvalitetne podrške stručnjaka, statistički najčešći uzroci odustajanja od nekog protokola i neuspješnih procesa ‘transformacije’. Ovaj misaoni proces je toliko čest da je poprilično sigurna oklada kako čitatelj ovih redova ili netko koga poznajete misli ili je razmišljao ovako barem jednom u svom životu. Barem.

Detalji i dubina posvećenosti koje prehrana i trening zahtijevaju od pojedinca direktno ovise o cilju, razini edukacije i iskustva na kojoj se osoba nalazi, no gotovo uvijek je JEDNOSTAVNOST neusporedivo bolja od pustih filozofija i praćenja suludog broja UVJETNO bitnih parametara.

Jedan od najpopularnijih crno-bijelih trendova danas: Glukozni spikeovi iliti ‘šiljci’

U posljednje vrijeme kao takav ‘fensi’ i ‘moderan’ parametar iskočili su glukozni spikeovi iliti šiljci. Savršen primjer kako je još jednom u našoj povijesti jedan ‘crno-bijelo’ / ‘dobro-loše’ parametar naletio na vrlo plodno tlo i kako smo dobili još jedan kriterij ‘uspješnog’, pa čak i religioznog gledanja na neku nutri-problematiku u krajnostima.

Ljudi koji su uslijed čitanja takve literature postali opsjednuti time da ni pod koju cijenu ne smiju dopustiti povećanje razine glukoze u svojoj krvi, danas iako nemaju ni dijabetes, ni inzulinsku rezistenciju religiozno prate glikemiju (odgovor organizma na konzumiranu hranu u kontekstu šećera u krvi) s glukoznim monitorima (CGM). A ono što je u ovom slučaju potpuno kotradiktorno ili samo podvučeno slijepim neznanjem jest to da maksimalno preporučena i korisna tjelovježba svaki puta povećava vrijednosti parametara kao što su: upalni markeri, ROS (reaktivne slobodne kisikove radikale), krvni tlak, šećer u krvi, itd… A da bi takvo stanje bilo loše po nas, vrijednosti bi morale biti kronično ili dugoročno povišene.
Srećom po nas, i unatoč tome što nam to stalno ‘zaboravljaju’ komunicirati, osim što dugoročno ovi parametri dokazano nakon vježbanja ne ostaju povišeni (ne znam koliko još istraživanja treba biti producirano koje nam dokazuju očito), u više od 90% slučajeva kratkoročni tokovi i fluktuacije u razinama metabolita, hormona itd, ne znače praktički ništa kada se radi o dugoročnim zdravstvenim ishodima.

Imati povišenu glukozu (šećer) u krvi dugoročno je definitivno jako loša stvar. Povišenje glukoze u krvi na kratko vrijeme kao dio reakcije na konzumaciju obroka, na kraju krajeva i nakon nekog treninga znači doslovno – ništa.

Primjer i adekvatan znanstveni dokaz ovoj tvrdnji su sva istraživanja koja pokazuju kako ljudi na ‘dijetama’ s niskim udjelom masti/visokim udjelom ugljikohidrata, uz ključan uvjet usklađenosti kalorijskog unosa sa potrebama i potrošnjom, mogu bez problema dugoročno održavati nisku razinu glukoze u krvi natašte. Pa čak im ako to žele, gubiti kilograme praktički istom brzinom kao osoba na low carb prehrani. Zvuči vam sumnjivo i nemoguće? Bacite oko na RCT studiju (visoka razina znanstvenih dokaza) provedenu na američkom sveučilištu Stanford, u laboratoriju prof. Gardnera. .

Kod Homo sapiensa se uistinu ovo sve dešava nakon svake tjelesne aktivnosti. ‘Problem’ je što kod istog Homo sapiensa najjači prediktor zdrave dugovječnosti jest – mišićna masa i snaga. Još 2002. godine smo dobili jednu od prvih studija najvišeg ranga o direktnom utjecaju snage i mase skeletnih mišića na dugovječnost, što je samo dodatno potvrđeno u studijama iz 2018., 2019. te najnovije studije iz 2022. Ovolika brojnost i razina kvalitete provedenih studija trebala bi, barem donekle skinuti sve upitnike i najsumnjičavijima među nama.

Vježbe snage poboljšavaju izglede za dug životni vijek i smanjuju šanse od smrtnosti. Situacija je takva iz razloga što kratkoročne promjene u enzimatskim i genetskim signalizacijama, razinama hormona i metabolita ne govore praktički ništa bitno o našem dugoročnom zdravlju. Kad bi sve što se tvrdi u znanosti dugovječnosti, a koja se na žalost temelji gotovo isključivo na istraživanjima na miševima, bilo istina – tad bi nas doslovno SVE što pojedemo vrlo brzo – ubilo.

Na žalost, vidimo u medijima i na društvenim mrežama kako čak i neki vrhunski znanstvenici u svojim područjima ponekad nikako ne mogu raščlaniti razliku između akutnog i kroničnog efekta neke pojave. Kredibilni stručnjaci poput Layne Nortona na ovu temu čak znaju izjaviti: ‘Nikada toliko zbilja pametnih ljudi nije izgovorilo toliko besmislenih stvari o tako j**** osnovnom konceptu kao što su glukozni spikeovi/šiljci’. Ili…

Možete biti vrlo pametna osoba, a opet patiti od teške kognitivne disonance.

Layne Norton

Da se ne zavaravamo, bilo koja više ili manje stara isključiva paradigma poput keto-prehrane, carnivore prehrane, veganske prehrane, bilo koje druge restriktivne prehrane, jako dobro prolazi kod nas Homo sapiensa isključivo jer se savršeno uklapa u naš crno-bijeli mindset, kojim dominantno gledamo na svijet. Nama kao da trebaju ti ‘neprijatelji’, zlo ili dobro, zdravo ili otrovno, a možda samo krivac ako nešto pođe krivo? A uvijek hoće s restrikcijama, odnosno crno-bijelim mindsetom.

Za sami kraj, naiskrenije i najtoplije želje bi bile da ovaj tekst nije trgierirao ni c od spomenutog crno-bijelog mindseta i poslao poruku da je za sve ljude praćenje glikemije kroz glukozne spikeove loša strategija. Za osobe sa poremećajima glikemije u oblicima poput dijabetesa tip2, inzulinske rezistencije, stanja poput PCOS i menopauze, praćenje ovog parametra bi moglo biti od velike pomoći u učenju kako organizam reagira na unos određene namirnice i kako postići stabilnije hormonalno i metaboličko stanje modifikacijama u prehrani, što će rezultirati pozitivnim efektima na tretman stanja i bolesti.

Problem cijele industrije i crno-bijelog mindseta je upravo taj da je danas praćenje glukoznih spikeova (ili bilo čega ‘ekstra naprednog’ u prehrani) iskomunicirano kao esencijalno za sve ljude, kao nešto što treba svima. Tolika količina informacija, opsjednutosti procesom i kontrolom za većinu ljudi pruža neusporedivo veću štetu nego evenutalne benefite. Pogotovo za one (još uvijek) metabolički zdrave.
Ono što nam sigurno nije trebalo jeste još jedna polarizirajuća tema i demoniziranje određenih nutrijenata u ovoj nutricionističkoj preglasnoj kakofoniji prisutnoj na društvenim mrežama i medijma.

Sebastijan Orlić je doktor znanosti inženjerske kemije, certificirani nutricionist pri instituciji Precision Nutrition, Canada te instruktor fitnesa u teretani s diplomom Fitnes učilišta, Zagreb.  
Vlasnik je obrta za zdravstveno savjetovanje Kvaliteta života, koje se temelji na interdisciplinarnoj primjeni znanja i iskustava iz znanosti kemije, biotehnologije, farmaceutike, nutricionizma i fitnessa.