Comfort zone = utješne nagrade

S jedne strane su korisne, jer kome treba anksioznost povrh opće anskioznosti… a s druge, nas mogu odvesti u destruktivnost i zastoj osobnog rasta. Kada je trenutak da izađemo iz comfort zone? Vrlo vjerojatno kada ste prvi put osjetili – nije dobro, odnosno, čuli to negdje iz dubine sebe. Što je uopće comfort zona i kako naš mozak shvaća tu situaciju? Što si radimo ako se toliko dobro osiguramo i zbuksamo u stalno stanje, takve ‘ugode’?

---

(Pisat ću ‘comfort zona’, jer mi ‘sigurna’ zona zvuči pre… hrvatski i ‘preširoko’)

Sve što želiš nalazi se s onu stranu straha?
Život počinje na kraju comfort zone?
Najveće nagrade nalaze se s onu stranu comfort zone?

Uguglajte sami, pa vidite, koliko je mudrosti napisano za ‘comfort zone’. Da, istina je što piše, jednom kada polomimo, što već u sebi, pa se odlučimo na promjenu i ideju ‘nestabilnog tla’ pod nogama, shvatimo da je s druge strane projeciranog straha, ustvari sve okej – zašto to nismo ranije napravili? A u stvarnosti, nismo ništa učinili, osim (kratko i slatko) razmišljali o tome pa si lupili par šamara, jer su nam misli jako brzo prešle u mode ‘pećina’ i… vratili se u kolotečinu, jer, biti u takvoj jednoj zoni je ugodno. Uvjetovano nam je, još od… pa uvijek.

Vodimo se ‘ne talasanjem’ od pamtivijeka. Koja budala talasa, kada je sve bar donekle dobro, dok nam ne stradavaju živci previše, dok pronalazimo mehanizme i radnje, kojima ćemo zamaskirati osjećaj nezadovoljstva i praznine koju sve teže punimo distrakcijama. Ali, to je sve legitimno jer talasati nije bilo poželjno ni našim precima po špiljama. Već znamo da mozak nije napredovao tako jako kako volimo misliti o sebi.
Kad bi pronašli dobru špilju, po mogućnosti s dobrim izvorom hrane pored špilje, za to go – to je to. Ne mrdaj dok izvori ne presuše. Nema opasnosti od lavine, od nemani, od smrzavanja, od gladi – dobro je. A naš mozak danas voli istu, samo upgradeanu stvar – što je još opasnije za nas, jer smo ponašanju i navikama dodali još novih i stravično ugodnih emotivnih pečata.
Naše današnje pećine su, malo je reći – wow. Ako želimo, a što nam je Covid_Kaos i pokazao – iz pećine ne moramo izaći dok ne pojedemo zadnju mrvicu iz pretrpane špajze, a i onda možemo na kućni prag naručiti, pa doslovce sve što poželimo, sve. Od kauča, flastera za čukljeve pa do prostituke (namjerno karikiram, ok). Egzistencijalno smo sigurni plus sva zabava nam je na dlanu, doslovce, koji je digitalno spojen i s ostalim aparatima u pećini, za potpunu paralizu (uma). Digresija – kakav život živimo, jeste li zahvalni dovoljno?
Uopće nećemo o poslu, koji nam doslovce stavlja kruh na stol, nevezano uz osjećaje koje u nama budi i stvara – kad se zatvorimo u wc i plačemo od muke. Ili doma? I život u nekakvoj vrsti patnje je svojevrsna comfort zona, ne da uživamo u takvom stanju življenja, već micanje iz te patnje vuče korake koji nam se u tom trenutku čine puno prezahtjevni, prekomplicirani, a nekad kao da bi se i svijet mogao urušiti pod zahtjevnošću zadatka ili želje. Tu negdje se dešava projecirananje svega onog što smo naučili do te točke, a ona postaje referentna u kontekstu donošenja logičke odluke. Užas živi.

KORAK PO KORAK
Za dublje razumijevanje sebe, potrebno je kopati i kopati, postavljati iskrena pitanja, a još važnije dati si baš brutalno iskrene odgovore. Ne ostajati na površini i hraniti se floskulama, koje smo također ma-e-stra-lno naučili koristiti u automatiziranim odgovorima, da bi na kraju sami sebe utješili zbog neke odluke, koje god. 

Imam jednog prijatelja, s kojim godinama, s vremena na vrijeme, pričamo o životu i promjenama. Počelo je sve nakon mog javnog (burn)outanja, kada je kao i svi drugi koji su me cimnuli, nazvao s nekim općim pitanjima, koja su lako primjenjiva na sve nas. I godinama gledam kako polako ali sigurno tone u mulj vlastite comfort zone, svjestan istine koja ga muči. Pričali bi iskreno o njegovim privatnim i profesionalnim odnosima, a svaki put kada bi ga zaškakljala pitanjem na koje treba ići iskren odgovor ili neka akcija jer osjeća da mora nešto mijenjati, svjestan svojih destruktivnih ponašanja, svaki put je, elokventan i pametan kakav jeste, dao neko opravdanje, koje je imalo smisla. Drobila sam mu o meditaciji, pričala svoja iskustva, redom kako to već ide kada se nađu ranjena duša i ona koja je dunula na dupe nekad. Znam da me čuo. Nije blejao u mobitel dok sam pričala. Ali sve što sam rekla je bilo vraćeno odličnim voleiom.
Zvao me neki dan, da mi kaže da nije dobro. Nimalo. Psihički ali i fizički. Guranje svega (svojih emocija) pod tepih, rezultiralo je fizičkim reakcijama u tijelu. Izgorio čovjek, a u pepelu sad traže preživjele iz profesionalnog i privatnog života, izmiješane do daske, da ne znaš više što je bilo prije, kokoš ili jaje. On je sada u procesu izlječenja samog sebe, na bolovanju i na terapiji lijekovima da može izdržati dan bez anksioznih napadaja, da može spavati, da mu misli ne odlaze u crni bezdan… Kao i ova koja piše, kad je došlo do dna svih dna, čuje riječ ‘meditacija’ – meditira ujutro i navečer, šeće, radi stvari koje voli i koje ga hrane iznutra, sve kako sam kaže – samo da ovo stanje prestane.
Užasno mu je, sjećam se. Zvučim li kao pop, imajte na umu… ako je netko učinio sto milijardi poteza iz udobnosti vlastite razmaženosti i podsvijesti, bez obzira na istinu koja je gorjela godinama, a koja je bila šutke ili glasno opravdavana spektrom logičnih informacija… Yours truly.

Žao mi samo bude kada dođe do fizičkog manifesta, jer vlastitom tijelu, toj neviđenoj inteligenciji postojanja, nema bježanja. Pametnija je od vašeg racionalnog i poprilično, glupog, ‘ovosvjetskog’ opravdanja.

Sva naša ponašanja, dolaze iz samo jednog centra, onog našeg. A u tom centru se nalazi miks genetike, naučenog ponašanja i okoline koja nas je definirala u godinama kada nismo imali pojma što se događa, pa i onda kasnije kada smo znali što se događa. Ako i ne želimo preispitivati i saznavati što se događalo nekad, it’s ok. Treba imati muda reći sam sebi iskreno – kakav si ti idijot, a i ta muda će neminovno narasti ako želimo pratiti osjećaj iznutra. Korak po korak.

Izvolite još jednu kariku koja vas potpuno nesvjesno drži u istom. Otežana okolnost su i ovisnosti. Mi smo svi ovisnici, ne samo o heroinu ili kokainu ili kocki ili shoppingu ili što god vezali uz pojam ‘ovisnosti’. Pričam o ovisnosti kao nemogućnosti da budemo sami sa sobom, s emocijama i mislima koje nam se pojavljuju kada smo prepušteni sami sebi. Dakle možemo biti ovisni o čemu god, dokle god nas to miče od nas samih, od senzacija koje osjećamo i misli koje nam se rađaju u glavi. Mi danas jače i više nego ikad prije, doslovce možemo potrošiti svih 24 sata u danu na stvari koje će nas okupirati dovoljno, kako ne bi bili sami sa sobom. Ja sam također, nekad imala strašno glupu ovisnost koja me vukla na dno vlastitog privatnog odnosa. A ustvari nisam bila sposobna raspoznati naučene obrasce ponašanja od vlastite želje, pa sam kao punkorvni HSP, tražila bezbolan način kako bi sve te nijanse emocija ubila, udavila i ugušila, duboko duboko. Kad je krenulo van, dobro je i prošlo.

KOMOCIJA NAS DRŽI U ZAČARANOM KRUGU SIGURNE ZONE… I SPRJEČAVA NAŠ ‘RAST’.
Ovdje se nalazi zgodan tekst o takvom stanju, te što slijedi kada napuštamo isto. A evo i pluseva i minusa sa Sveučilišta Walden;

Što je to dobro kad smo u comfort zoni?
Kada se osjećamo sigurno, participiramo u poznatim aktivnostima, ponavljamo zadatke koje izvršavamo do kraja i vrlo vjerojatno uspješno. Tada možemo ‘izvlačiti’ iskustvo iz prošlosti u područjima koje jako dobro poznajemo.
Također, kada postupamo iz navedene pozicije, dajemo šansu samopouzdanju i djelujemo na snižavanje anksioznosti. Kada uspijemo u izvršavanju zadatka, raste sigurnost u sebe, a onda u budućnosti naginjemo sličnim zadacima koje ćemo prihvaćati bez straha od neuspjeha.
Kada plivamo u poznatom, jako smo svjesni svih rizika i znamo ih izbjeći. Poznate aktivnosti jednostavno za sobom vuku manje emotivnih rizika, što je sigurno problem svima koji ne poznaju ili prihvaćaju sve svoje emocije.
Ako se nekada i ‘ispucamo’ van vlastitih sigurnih granica, vraćanje u comfort zonu nam pomaže da se ‘obnovimo’, da se emotivno i psihološki rekupiramo prije ponovnog povratka u moguću anksioznu situaciju i potencijalnu nesigurnost.
Lakoća obavljanja poznatih aktivnosti i bivanja u poznatim okolnostima ne troši previše naše energije, obavljamo rutinu bez previše planiranja i razmišljanja o njoj, a sve skupa oslobađa vrijeme i mentalnu energiju koju možemo kvalitetno iskoristiti.

A što nije dobro bivanjem u comfort zonama?
Predugim ostajanjem u takvom stanju, propuštamo mogućnosti za ‘rast’ – a bez rasta, atrofiramo. ‘Prvi Newtonov zakon (zakon inercije) tvrdi da svako tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikoga gibanja po pravcu dok ga neka vanjska sila ne prisili da to stanje promijeni.’ Prevedeno – nema progresa ako smo statični, logično.
Druga stavka na popisu je ‘bez rizika, nema nagrade’! Ako možda i mislite da je to jedan običan klišej, ne znači da istina ne čuči u njemu. Velike ‘nagrade’ rezervirane su za one koji su spremni na korak više usprkos ‘strahu’ – koliki god ti koraci bili, jer uopće ne moraju biti veliki i drastični. Korak po korak, koliko god malen bio.
Ako radimo samo s našim poznatim, jakim stranama, zanemarujemo šansu da razvijemo neki novi skill. U preuzimanju rizika, radimo na novim skillsima i trudimo se popraviti postojeće nedostatke.
Jedan od najuvjerljivijih razloga za pomicanje vlastitih granica je rastezanje vlastite comfort zone, a to je ono čemu stremimo. Preuzimanjem rizika, prihvaćamo određenu dozu nelagode i sumnje, a uspješan rezultat ne samo da dodaje nove skillse na naš interni popis nego i boosta samopouzdanje. Što više isprobavamo izazovne aktivnosti, iste nam postaju poznate i ‘normalne’, a tako naša comfort zona poprima veće dimenzije. Mene to podsjeća na neuroplastičnost mozga, fenomen kojeg obožavam – uvijek kada moram odraditi nešto što još nisam, te usprkos grču kojeg osjećam u mozgu, tješi me činjenica da će nakon savladavanja takvog novog ‘zadatka’, moj mozak imati još više izvora iz kojih će nekad crpiti informacije.     

Ovaj tekst (krug u kojem kolo vode racio i navike) bi mogao ići do preksutra, ako mene pitate, užasno mi je to zabavno. No, evo za kraj, još jedne ‘žrtve’ vlastitih krugova da dobijete još jednu perspektivu životnog feeda. Tina priča o profesionalnom izlasku iz comfort zone, no ništa manje nisu opasna zaglavljivanja u privatnim, nesređenim ili neiskrenim odnosima. Sve u svoje vrijeme i u svom tajmingu, nema prečica bez spoznaja i iskrenih razgovora samih sa sobom… ili psihićem, ha da.
PS. Samo iskreno, samo hrabro i po mogućnosti sve to činite uz stručni nadzor, pogotovo ako vam u životu nije išlo kao kroz putar. Korak po korak… i ‘spoznaja o sebi’ tjedno je veliki korak naprijed, tako da… all is well. Krećete se.

Tina Bačić
Osnivačica noon.hr

‘Moj izlazak iz comfort zone događao se postepeno, prvo uopće ne znajući da je to ono što se trenutno zbiva.’

Moj izlazak iz zone komfora nije bio ugodan, bio je kao neki glasni, prisilni događaj kojem je sve vodilo iako sam je opirala tome. Ali bio je i promišljeni jer sam se ipak zadržala u okvirima u kojima znam što radim, poznajem svoj posao – samo sam naposljetku prilagodila okolnosti novom stanju svijesti. Mislim da izlazak iz zone komfora ne mora biti mučan niti ga moramo činiti naglo i nepromišljeno. On svakako nije ugodan, no možemo zaobići mučnost, te ga odraditi na onaj trendi ‘vjeruj u svoje snove’ način. Nažalost, kad sami ne reagiramo na vrijeme, naša psiha i tijelo nam pokažu da je nemoguće ostati na mjestu. Kod mene se to pokazivalo kroz napadaje panike, anksioznost i bezvoljnost. No, isto tako moj izlazak iz komfor zone događao se postepeno, prvo uopće ne znajući da je to ono što se trenutno zbiva. Mislila sam da ću zauvijek biti na pozicijama urednice i da će to nekako biti moj linearni put u karijeri, da će se samo mediji mijenjati. Jer ako nešto jako dugo radiš zašto bi napuštao nešto što tako dobro poznaješ? Prestala sam biti sretna u tom modelu ‘na traci’; što digitalni mediji danas jesu – temama ’30 cipela za proljeće’ i ‘pogledajte novi restoran u centru grada’ ili temama ‘po narudžbi’, te shvatila da mora postojati nešto što više što hrani dušu i tijelo, od površnih naslova. Tu sam došla do zida. Jer na hrvatskoj medijskoj sceni nisu postojali portali na kojima bih ja voljela pisati niti sam osjećala da bi im mogla više pridonijeti. A iskreno, nisu postojali ni lifestyle portali za koje već nisam radila. Tako da sam odlučila pokrenuti svoj. Izlazak iz comfort zone u tom je slučaju bio prelazak u freelancing, neizvjestan stil života na koji se jednostavno moraš priviknuti jer nema onog sigurnog novčanog iznosa na računu točnog dana u mjesecu. Osim toga, ovisan si samo i jedino o sebi, o svojoj motivaciji i angažmanu. No, uživala sam u mogućnosti da mogu pisati za više medija odjednom, zakoračiti u content creating za društvene mreže i pisati teme koje preferiram na temelju poznavanja lifestyle publike koje vjerujem da imam, pa sama rasporediti svoje radno vrijeme ili jednostavno poklopiti laptop i pisati tekstove negdje s mora. Izlazak iz comfort zone sa stvaranjem Noon.hr-a svakako mi je i to što sam se za svoj portal moram više eksponirati, nešto što je rijetko kome ugodno. Predstaviti se na neki način nanovo, kao i nanovo objašnjavati što radim i koji je koncept iza moje ideje. Sad sama odgovaram za tematiku kojom se bavim i o kojoj pišem, što je veliki korak. Urednici u medijskim kućama su dio kolektiva, dio brenda koji ih ‘štiti’. Ovako se mogu voditi samo svojom intuicijom i ženama koje čitaju Noon, što je ponekad jako sigurni, a ponekad i nesigurni osjećaj. Za kraj bih samo voljela reći – izlazak iz comfort zone naposljetku ne mora ni značiti da je to neki finalni događaj ili odluka. Mislim da je on sastavni dio života i bilo bi žalosno da ga nikad ne osjetimo jer to bi značilo da ne živimo život. Naučila sam da svako naziranje napadaja anksioznosti ili panike samo znači da nešto moram mijenjati. Što je scary, ali istovremeno i uzbudljivo jer sam shvatila da očito nisam tip osobe koja može predugo stajati na jednom mjestu, što sam dugo mislila o sebi.