… (dramatična pauza)… ‘Instagram je mrtav.’

Je li to napokon došao onaj trenutak u kojem su društvene mreže – pioniri za poticanje stvaranja sadržaja od strane mase, izgubili svoj značaj i utjecaj? Trenutak u kojem od siline mišljenja i ideje kako treba izgledati dobar sadržaj, je isti izgubio na svom značaju. Dakle – kao da ga nije ni bilo? Instagram kakvog smo upoznali i jedno vrijeme živjeli u prekrasnoj simbiozi fil(t)era i lajka je mrtav – bilo je i vrijeme!

Voljela bi najviše od svega da je ovaj naslov originalno moj, ali je jako daleko od toga. Ustvari je to izraz kojeg kada upišete u Google (‘Instagram is dead’), se krene izlistavati kao naslov na masi linkova i izgleda zastrašujuće. Možda samo meni kao netko tko voli promatrati brendove na tržištu, ali… Zamislite da radite u kompaniji čije ime nosi takvu jednu frazu na tražilicama. Bed.
Ali ono što je možda bolje za zamisliti, odnosno što je BILO dobro ‘zamisliti’ nekada, prije puno godina – kakve fraze i slike će hladno ispostaviti bilo koja tražiica, kada upišete svoje ime unutra i tako ostavite na znanje svima – sposobnost umijeća stvaranja dojma na nekom mediju. (Pročitajte ponovo, molim vas.)

Više od desetljeća s Instagramom – jesu li medij i sadržaj nešto čime se trebaju baviti amateri?

Nego, koristite li Instagram puno manje nego prije? Po logici stvari – ne, ali se nadam da – da. U nekom modernom, progresivnijem svijetu, Instagram i Facebook su u drastičnom opadanju što se tiče engagementa svojih korisnika. A to i nije ono ‘najstrašnije’. U drastičnom opadanju je utjecaj kojeg ima u komercijalnom smislu, koji se u ovom slučaju ne odnosi samo na brendove, već i na živa bića, jer na Instagramu i Facebooku – svi su brendovi. To je medij, a on je u svojoj bazi itekako ocjenjivački nastrojen.

Jednom kada svoje dupe postavimo na ‘medij’, stavili smo na sebe i cijenu, koja varira u vijeku postojanja nekog predmeta od ‘top komadi’ preko ‘posljednja rasprodaja’ do ‘roba s greškom’ jer ju je masa toliko puta već rastegnula razmišljajući o ‘možda’ kupnji, dok je ‘dojam’ – polica na kojoj se uspijevamo zadržati kroz godine. Razumijete? I stvari nisu odvojive, tipa, privatno od profesionalnog.
Na primjer, uspješna poslovna žena koja ima ozbiljan autroitet u svom području profesionalnog djelovanja, ako ne pazi i poklekne lajku na Instagramu te krene sebi (svom brendu) rušiti dojam (micati se s vrha polica gdje stoje po dva komada robe do košara gdje su svi pogužvani komadi) isto će se preslikati na profesionalni dojam te žene s vremenom. Zgodnog frajera kojeg ‘nije briga’, a svaka druga na feedu mu je selfie – je itekako briga. Rascjepi ‘između’ tih nevidljivih ponašanja su enormni.
A to je od samih početaka cvjetanja društvenih mreža zanimalo i bihevioralne stručnjake. Zanimljivo je da nam je svima jasno, kad malo zagrebemo, da bi osoba koja stavlja puno selfija mogla biti narcisoidna, ali ne i da upravo zbog postanja selfie-a, raste stupanj narcisoidnog poremećaja – paralelno. Fenomen riječi ‘selfie’ koja je nastala zbog društvenih mreža, danas spada pod izraz ‘selfie-marketing’, koji se sastoji od više elemenata; strategije uređivanja scene, sama izvedba slikanja selfija, photoshop manipulacija selfiija i sama objava selfiija. Drugim riječima, jasno je definiran kalup u kojem se nalazi nevjerojatno velik broj ljudi na ovoj planeti, a svakim danom sve više i više se definiraju psihološki poremećaji unutar tog kalupa.

Tko je rekao ‘Utjecaj raste kao korov.’ – za dodatne bodove? Jer, ‘utjecaj’ raste baš tako – polako, sigurno, čvrsto ukorijenjen u i na široko.

Ljude koji se bave stvaranjem sadržaja još puno prije nego je to masama dozvolio Zuckenberg, ne čudi takav rasplet događaja – vrlo je jednostavno, ustvari. A dogodilo se to da kad se otvore vrata Pandorine kutije u kojoj je svima dozvoljeno određivati što je dobar sadržaj za njih, ta ideja se širi kao kuga, sadržaj puca po šavovima bilo kakvih kriterija, a s tim širenjem se gubi značaj samog sadržaja. (Pročitajte i ovu rečenicu više puta, molim vas).

Par godina me frapira ideja koja je zakamuflirana u društvene mreže – stvaranja sadržaja, koji je naoko benigan, ali u konačnici, taj kriptirani sadržaj, isto kao i sadržaji prije Interneta, utječe na korisnika, njegovo mišljenje stav i buduće ponašanje.

A ako je stvoreno u komercijalne svrhe, bez ikakve uređivačke kontrole, ne može biti benigno.

Nije to novost – o tome su se raspisali mediji kao navijeni nakon Trumpove pobjede i kako algoritam Facebooka, Youtubea i Twittera gura sličan sadržaj itekako sličnom targetu, kako bi smanjilo širinu njihova uma. No, iako se to ‘saznalo’ o društvenim mrežama gdje su svi potpisani kao novinari i urednici, nije se baš ulovilo kod raje. Bar ne kao nešto na što treba obratiti pozornost. Moć lajka došlog od bilo koga, a pogotovo sličnog njemu je puno snažniji motiv od preispitivanja samog sebe zašto smo odlučili stisnuti tipku publish i samo na sekundu pokušati shvatiti kakav neizbrisivi digitalni trag odnosno dojam će to stvoriti. A ako u to sve stavimo i Instagram – tek tu nitko neće vjerovati da je to tako, već da je to ‘samo’ i još uvijek nekakva aplikacija za dijeljenje fotki. Naravno da jeste, ali utjecaj na mozak korisnika je preglomazan da ostane na takvoj simplificiranoj definiciji. Tužno je, a možda još više naivno, ako to i dalje mislite.

Tko ustvari ima dovoljno znanja da govori drugima što je dobar sadržaj? Naravno, postoje talenti, ali…

Odrastali smo s tradicionalnim medijima; licima koja smo gledali na njima, svjedočili slavi koja je pratila ta lica, znali lako prepoznati i osjetiti, važnost i utjecaj, koji su dolazili s rečenicama koje je netko izgovarao na tim medijima. A s druge, nevidljive strane, (ono što nedostaje obaveznom današnjem i osnovnom obrazovanju), sve te rečenice i cijeli vizualni dojam ‘tih’ lica kreirali su čitavi timovi stručnjaka različitih sfera tog biznisa.

Sav taj paket smo snažno ucementirali u svoj mozak kao bazu riječi ‘medij’, ‘slava’, ‘utjecaj’, a dok smo gledali u lice u prvom planu, nismo vidjeli i ostalih desetak iza.

Zapetljano je to sa sadržajem. Sjetimo li se tko je stvarao na primjer, Facebook, zašto je ustvari stvoren svemogući ‘button like’ ili ideja scrolla na feedu, to bi samo trebalo biti dovoljno za alarm upozorenja…
Jer, tko god angažira vrhunske bihevioralne stručnjake u začetku stvaranju nekakvog projekta za mase ne misli baš benigno već isključivo ciljano i s jednom svrhom; učiniti ovisnog onog koji koristi taj medij. Ali, nije to sve! Želimo korisnika dovoljno zaslijepiti kako bi sa svijetom podijelio najskrivenije misli i porive, a da to ni ne zna.

Nedavno (ili ne baš nedavno, ne znam) sam se našla u situaciji koja me malo zabezeknula, a ticala se Instagrama, a koja me uporno tjera da danima, ili tjednima, ili mjesecima – ne znam više, razmišljam o tome koliko je ta aplikacija dan-danas ozbiljno shvaćena. I to od ljudi koji ne zarađuju preko nje, što me svaki put dodatno šokira.
Neki ljudi, koje imam sreće poznavati i pričati s njima otvoreno o toj mreži, a koji zarađuju itekako masne pare preko Instagrama puno manje ozbiljno shvaćaju tu platformu od onih koji ne zarađuju novac preko nje, a koji bombardiraju javnost svojim shvaćanjem svijeta odnosno onoga što smatraju ‘dobrim’ sadržajem.

Pretpostavljam da je tajna u tome što se kod prvih, ustvari možda samo radi o ispunjenim ljudima, koji žive neke svoje misije na ovom svijetu (bili svjesni toga ili ne). Oni imaju živote, odnosno svoj sadašnji trenutak ispunjen kvalitetom i puninom, na kojoj su radili cijeli život (bili svjesni toga ili ne), a za očaj da se svide drugima jednostavno nema mjesta niti vremena. To ih, s druge strane čini magnetski privlačnima masi, koja utoliko guta svaku njihovu riječ i kopira svaki njihov stil (podsvjesno ili svjesno, svejedno je u konačnoj financijskoj računici brenda) u nadi da će i oni doći do toliko pragmatičnog i oslobađajućeg trenutka – da su sami sebi dovoljni, umjesto tog ‘još jednog’ lajka po centru u mozgu, kojeg na identičan način voli i… Kokain.
U ovo sve ćemo ubaciti i mog omiljenog doktora za shvaćanje svijeta – dr. Košutu, koji je još 2019.-e (dakle, PRIJE Covid_Shize), ispucao u centar problematike depresivnih poremećaja;

Ukratko ću prikazati jedan od uzroka, koji bez sumnje, dovodi do toga da ljudi pate, a stanje će se ozbiljno tek pogoršati. Ljudi su do otkrića parnog stroja vječito nešto radili; na zemlji, sakupljali su plodove, bavili se stokom, u kućanstvu i sl. Oni koji su živjeli u područjima bogatim hranom i gdje je bila dobra klima, oni su ovladali vještinom dokoličarenja; zabavljali su se, igrali su se djecom, pjevali, šetali. Tijekom i nakon industrijske revolucije počelo se javljati slobodno vrijeme, a razvojem kapitalizma ljudi su se počeli sve više natjecati i uspoređivati tko posjeduje više i počelo se javljati nezadovoljstvo. Kombinacijom dosade i nezadovoljstva stvara se temelj za depresiju.

Dr. Milan Košuta

Skraćeno, da će ‘preživjeti oni koji savladaju dokolicu / dosadu / neispunjenost vlastitim i osobnim – upravo ono na što je Zuckenberg stavio eskluzivno pravo u podsvijesti enormno ogromne količine ljudi. Na čovjekovu sposobnost da bude sam sebi dovoljan u trenucima kada se ništa ne događa od vanjskih stimulansa, a koja je uvjetovana neopisivom snagom podsvijesti. Štreber s Harvarda je dao narodu besplatni i vječito dostupni recept za savršeni ‘antidepresiv’, kojeg uvijek možemo uzeti i ništa drugo ne moramo raditi. Pogotovo ne ‘na/u sebi’, kako od nas zahtjeva standarni i farmaceutski antidepresiv.

Medij je posao. Itekakav posao.

Na prste jedne ruke znam ‘infuencere’, odnosno draži mi izraz – ‘opinion makere’ koji su odlučili potražiti pomoć profesionalaca poput iskusnih novinara ili urednika koji znaju što rade, a samim time i koštaju, a kada su u pitanju pisane objave na društvenim mrežama. A ono još groznije je da na prste pola ruke znam nabrojati iste, koji su odlučili uz iskusne usmjerivače narativa, potražiti pomoć i savjet profesionalca poput iskusnih PR-ovca koji znaju što rade, a samim time i koštaju – kako bi bili sigurni u dojam kojeg ostavljaju ispod svog imena. Zašto je to tako? Možda ovi prvi, imaju svog posla, koji ih ispunjava i na emotivnom nivou, u kojem su dobri, a dovoljno su iskusni = mudri da znaju kako ne znaju sve. Pa uz računovođu, odvjetnika, doktora imaju u timu i profesionalnog fotografa, iskusnog PR-ovca i vještog urednika / novinara, kako bi svi detalji šljakali u istom smjeru. Nemojte da vas brine ovakva statistika, jer ne znate sve ovo o medijima. Društvene mreže su toliko znalački ‘zipane’, da ustvari ne poznajem niti jednog psihologa ili psihijatra koji su angažirali komunikacijskog stručnjaka koji brine o njihovom dojmu, a nitko nije izuzetak od ega. Ako ljudi koji ‘znaju’ što je ‘ponašanje’ i kako funkcionira mozak ne vide dobro društvenu mrežu ili ljudi koji su u medijskom businessu… Ako oni nemaju objektivan dojam sebe kao dio općeg dojma, kako bi znao Pero Perić ili Ana Anić, tako nešto kompleksno.

Imam prijatelja koji bi toliko jako htio biti influencer, možda više ‘opinion maker’ i kojem sam valjda pet puta rekla da mi pošalje materijal prije objave, da pogledam, da uobličim, ali on je uvijek odgovorio s – ma ne treba, meni žena sve napiše što trebam, ona ti voli jako pisati.
Evo ga, još uvijek se bori s masom, koja mu nije ni do koljena, ali ih je jednostavno previše – da postane slavan i na tom polju. Deset godina kasnije pa i dalje ne ide.
Ili neki drugi, treći, xy brend, nevezano koja je kategorija poslovanja, koji bez iznmke uvijek traži još jeftinijeg kreatora sadržaja. Ili generički rečeno nečiju ‘suprugu’ (čiju god u lancu hijerarhije) koja god odluči da je dovoljno kompetentna za pisanje i/ili montiranje.

Nekad je to bilo dovoljno. Danas više ne.

Promatram mjesecima, tone profila na mrežama kroz prizmu ‘A, što on/ona misli da je dobar sadržaj?’ i kakav utjecaj ima ‘to, nešto’ stvoreno kao produkt amatera, u odnosu na profesionalce u medijima odnosno ‘prave medije’, u kojima su zaposleni timovi stručnjaka, koji postavljaju trendove. Taj nesrazmjer između sadržaja i dojma pod istim imenom zna biti bolan. Seljački rečeno, svi bi htjeli biti ‘Chanel’ na tržištu, ali uporno ti isti svi zaboravljaju što čini jedan ‘Chanel’ (ili samo ne znaju – no to nije opravdanje).

Ideja slave koja dolazi kao bonus, a putem društvenih mreža je primamljiva, kako ne. Sama objava storija košta par stotinjaka eura, tko ne bi volio takav poslić? No, obaveze i odgovornost koju nosi takva cijena je danas neprimjerena, jer ‘to je samo društvena mreža’, a svi su nekad pisali zadaćnice u školi, iz kojih su dobili odličan – ergo znaju pisati.

Well, to je medij koji nosi benefite i posljedice oduvijek u istom rangu, a pravila utjecaja su ista. Nije medij kriv što mu odjednom i bez upozorenja, pristup ima svaka osoba sa smartphoneom u rukama.

Svi bi htjeli biti utjecajni, slavni, savršeno simetrični i fotogenično obučeni ALI ne i da plate profesionalce koji će im osigurati takvu vrstu benefita koje sa sobom nosi takva vrsta skillsa, karizme i profesionalizma. Facetune nije dovoljan. Aplikacije koje s dva klika naprave malo senzacionalističko čudo nisu dovoljne. Zašto? Jer ih svi koriste, ergo svi su isti, sliče svi kao jaje jajetu, pristigli iz istog kalupa istog plastičnog kirurga. Jeste čuli za Instagram dismorfiju već? Google it.

Teško je uočiti obrazac koji se odvija u podsvijesti dok scrollamo – I s razlogom je to tako!

Instagram postoji od listopada 2010., a aplikacija je pokrenuta pod sloganom servisa / aplikacije za sheranje fotki. Gdje ćeš bolje. Samo nedužne fotkice, koje su u tim prvim trenucima, ustvari sherali samo i uglavnom ljudi koji su već na neki način bili povezani s ‘medijem’, u tom trenutku. Kao produžena ruka neke web stranice, samo dostupnija i s puno jednostavnijim mehanizmom objavljivanja vijesti. Dobar primjer tome je velika količina ljudi koji su u trenutku postanka društevnih mreža obavljali neku vrstu posla u xy firmi, a koja je bila povezana sa sadržajem i/ili marketingom, te su za nikakav honorar preuzeli vođenje tvrtkinog profila na društvenoj mreži. Pa su nakon par godina vođenja profila, imali velikih problema s pokušajem naplate svojih usluga u budućoj fazi, kada su shvatili koliko je daleko i ozbiljno to sve otišlo.

To je ustvari bila aplikacija koja je u jednom trenutku predstavljala lijepi bijeg od stvarnosti i širine mišljenja koje je stvorio Facebook – nedužne slike lijepih scena ili samo onoga što netko smatra da je lijepa scena. A kako su ih objavljivali ljudi koji su već donekle imali razvijen smisao za medijsku estetiku, taj sadržaj je opravdavao svoje postojanje. Postojale su slike, onda malo kasnije i hashtagovi ispod slika, a onda je taj bijeg korisnika postao prerealan za Zuckenberga pa ga je kupio. I utjecao još jednom na način razmišljanja i onog malog dijela publike koji je htio ostati siguran od mase i gustoće mišljenja iskrcanih na Facebooku.

Da ne idemo korak po korak izmjene na Instagramovim algoritmima i kako su utjecali na podsvijest svojih korisnika jer će to biti preteško, pogledajmo Instagram danas. Iako to ne potvrđuju u kompaniji, ‘influenceri’ odnosno ‘content creatori’ na istom potvrđuju da je vrijeme provedeno na aplikaciji to koje uvjetuje uspješnost njihovih postova, nevezano da li lajkaju postove, odgovarajau na poruke ili gledaju samo storije. Ako su taj dan više na Instagramu, to su njihovi postovi popularniji ali ako ne provode vrijeme na aplikaciji, to su im postovi manje uspješni.
Samo malo, idemo ponovo ovo pročitati.
Uspješnost postova je uvjetovana vremenom provedenom na aplikaciji, koja na mozak korisnika djeluje isto kao i kokain. U redu. To mora da je ispravno u smislu sadržaja. Uvijek su najbolji pozivi oni koje napravi kokain ili alkohol usred noći, najiskreniji su, pa zašto ne bi bilo i sa sadržajem – isto? Kakva kvaka 22, ili? (Recite ‘kakva kvaka’ tri puta brzo, zaredom!)

Vratimo se na kraju, na sam početak. Ako ovo ne prođe, ne znam…

I za kraj, sada kada su spremni svi ‘svi imaju pravo na mišljenje i slobodu govora’ govori, ako pričamo o pravima slobode govora koja su svakome zagarantirana, a kojih smo postali itekako svjesni s pojavom društvenih mreža, kada sam tražila što je sve ušlo i u kojem dijelu čovječanstva pod koji izraz… U dijelu, kada SAD ide odlučiti koliko se štiti pravo glasa svih uključenih u Internet u tom trenutku, jedan od tri suca, Stewart R. Dalzell, u lipnju 1996-e izgovorio je sljedeće;

Ono što je ostvarilo uspjeh je bio upravo kaos koji Internet jeste. Snaga Interneta jeste kaos. No, isto kao što je kaos snaga Interneta, tako i snaga naše slobode ovisi o kaosu i kakofoniji nesputanog govora koju Prvi Amandman štiti.

Ne ulazim u niti jedan drugi detalj oko ovog suca, tog trenutka u čovječanstvu kada buja tehnologija i Internet, niti čiji je smjer, plaćenik, I.don’t.care – ispravnost ove rečenice je … enormna. Nažalost, isto kao i osobna interpretacija iste. Ona nam proročki govori kako je pravo slobode govora zajamčeno i na Interentu, a koji po svojoj definiciji u tom kontekstu stvara kaos, o kojem pak s druge strane ovisi snaga naše slobode. Kao da se osjeti gorka knedla, koju guta onaj koji to izgovara, ne?
Moja interpretacija ovoga dolazi iz svega što znam o mediju i utjecaju kakvog ima na prosječnog čovjeka koji ne dolazi iz medija, koja jest ustvari i kataklizmička, pa neka zaključak preskoče fanovi modernog i masovnog stvaranja sadržaja.
Internet je dao prostor nekome kao što je Zuckenberg, koji je u miksu potencijala svog ogromnog mozga (da ukrade ideju među ostalim) i traume odbijanja neke cure, napravio platformu koja u ljudima ustvari pika ravno u podsvijest bića, a tamo su zakopana naša najdramatičnija sranja. Je li on to baš sve znao u početku? Je li sada bitno? Uvijek je dobar trenutak za promijeniti smjer, koji god.
Da ne bude drame, Internet je dao prostor i meni i gore spomenutima Peri Periću i Ani Anić, da sipaju svoje zaključke o svijetu, pa neka i moj zaključak bude u toj ladici. No, ako nešto zazvoni kao poznato, duboko unutra, moglo bi ukazivati na ispravan smjer, jer je to emotivno razumijevanje, a to onda spada u kategoriju ‘iskustvo’.

Intenzitet takvog ponašanja u okruženju kakvom živimo danas, a koje nam svakim danom pokazuje kako je Planeta sve nemilosrdnija prema nama, uvjeti života nevjerojatno teški i nemilosrdni (a koji bi trebali pak biti u puno istaknutijem planu nego sloboda govora u ovom trenutku postojanja) u jednom trenutku doseći će jačinu nekakve… duhovne atomske bombe, koja kad eksplodira će biti ekvivalent nekakvoj vrsti izumiranja kakva smo mogli pratiti kroz povijest Planete. Samo na nekom ‘psihološki-emotivnom nivou’. Kako će se to manifestirati nemam pojma, ali ono što sam sigurna da kada jednom sjedne, i onom korisniku drušvenih mreža s najvećim premazom preko očiju… Ne bu dobro.

Poremećaji koji su tako dugo polako i sigurno rasli u pozadini svake objavljene slike, riječi i mišljenja u konačnici više nitko neće moći liječiti. A to će sigurno otvoriti vrata jedne nove dimenzije ljudskog ponašanja. Jer, da se ne zavaravamo, svi mi imamo poremećaje u sebi, u nekoj dozi. Covid_Shiza je najbolje pokazala što se dogodilo s psihološkim poremećajima u ovom periodu otkad je prestao taj kaos. Danas se bilježi minimalan porast u iznosu od 40% i to na svim poljima mentalnih poremećaja, onih za koje su znali, ali i onih za koje nisu znali. A ta shiza je trajala samo 3 godine. Što radi Instagram_Shiza već više od desetljeća, to bumo vidli, ne?

Shvaćati Instagram (ili Facebook) bilo kako drugačije od izrazito osobnog dnevnika u kojem između napisanih redova stoji tona mikroskopskih finesa, koje su itekako vidljive istreniranom oku, je nešto što bi trebalo redefinirati pravo glasanja – u stvarnom svijetu, u najmanju ruku. O dojmu neću ni početi.

No, hvala bogu da je mrtav.
Pričekajmo da istrune.