Kako biti još malo više autentičan?

Autentičnost je situacija u kojoj ono što mislimo, osjećamo, govorimo i radimo surađuju na potpuno istom pravcu. Pisala sam o autentičnosti isto na ljeto, ali prošle godine. Što je to u ljetu da tjera na filozofske zavrzlame sa svojim umom?

Pišem par tekstova tjednima, ma možda i cijelo ljeto… Nije to pisanje, to je porađanje. Pa opet nikako. Toliko me u pozadini misli kopka pojam ‘autentičnosti’, vlastita želja za još više svoje, pretpostavljam… da sam odlučila sve stopirati i još malo kopati za ‘karakternim eldoradom’ današnjeg doba… krunom kojom smo svi rado okrunjeni samim svojim bivanjem.

U potrazi za što smislenijim odgovorima, pronašla sam jedan tekst autorice Tchlki Davis, Ph.D, koja među ostalim spominje kako je pobijediti neautentičnost teško jer moramo naći dobar model suradnje između ‘adaptivnog ja’ i ‘autentičnog ja’. Ne znam iskreno, koji su naši neki izrazi za to, mislim da možemo savršeno dobro razumjeti o čemu je riječ i iz engleskih izvedenica – jer nekako dosad, suprostavljanje ta dva pojma mi se čini najbliže objašnjenju našeg ponašanja, laički.
Prema Davis, ‘adaptivni ja’ je onaj dio nas koji je prioritizirao društveno prihvatljiva ponašanja – uklopiti se, slagati se, raditi ono što nam se kaže… I nije taj ‘ja’ bezveze, zbog njega možemo biti funkcionalni članovi nekog društva ili zajednice. No, ako se u to ne upletu želje ‘autentičnog ja’, onda ‘adaptivni ja’ vodi igru – takva ponašanja postaju prioritet, bez obzira na ‘osjećaj iznutra’, a ideja autentičnosti ostaje samo ideja u praksi.
Kako navodi dalje Davis, da bi ostvarili rast na tom području, moramo otkriti našeg ‘autentičnog sebe’ – onaj dio nas koji prioritizira život prema vrijednostima koje štujemo, u potrazi za svojom svrhom, da radimo nešto, što god, s nekim višim ciljem.

Za mnoge od nas, ‘autentični ja’ je zakopan duboko, duboko u podsvijesti, gdje ga se jako teško identificira i pušta ‘van’.

Tchlki Davis, Ph.D

Pitanja za poistovjećivanje, a koja me ‘muče’;

Kako još više osjetiti slobode, kakve god i u kojem god smislu ona to meni predstavljala? Kako još više poštovati sebe i sve svoje potrebe, koje dolaze iznutra, ne ‘oštećujući’ bilo što/koga oko mene? I kako još više trenirati um da što boje raspoznaje misli koje dolaze iz ega od onih koje dolaze kao – upute za život?

Još.

Stajemo li ustvari s istragom i o čemu to ovisi, jer kao da uvijek postoji još ‘centimetar više za osvojiti’ za tim ‘autentični ja’? Je li to ciklus koji ne prestaje do kraja života? Je li to konstantna nadogradnja svog softvera, jer uvijek možemo pronaći još jedan maleni element koji nam može pojednostaviti čitavu priču za što kvalitetniji i ispunjeniji život, koji prođe dok si rekao ‘keks’?  
I najveći paradoks od svega – da je simplifikacija (jer potraga za autentičnošću je upravo pojednostavljenje i povratak na originalne postavke) puno kompliciranija od megalomanizma s kojim se natrpavamo cijeli život.

Pa i kad prepoznamo, potisnemo, opravdamo i  nastavimo u istom tonu. Dok-ne-cr-kne-mo.

Užas.

Na ovome (uglavnom) gradim svoje grandiozne palače misli ovog ljeta. Nadajmo se, da moj senzor za one koji znaju što pričaju i pišu i dalje radi besprijekorno, bez obzira na tornado u glavi. Dozirajte i uzmite što rezonira tamo negdje gdje čuči maleni ‘autentični ja’.
Zapamtite – samoprocjena je najbolji ali i najgori neprijatelj detektiranja vlastite autentičnosti. Puno veći pokazatelj je činjenica da netko drugi to o vama kaže. A vama je u tom trenutku poprilično svejedno. Eto, to je trag za BIG A.

Promatrajte se objektivno
Ovo je stvarno dosta tricky situacija, ako ste na primjer tipični ‘narcis’. Ili ako ste trenutno u depresiji. Evo, to mi odmah pada na pamet. Ljudi koji ne znaju za ispriku ili promatrati svijet oko sebe iz tuđih cipela ili ljudi koji su pod utjecajem izrazito negativnih emocija – teško da će išta moći promotriti objektivno, a pogotovo ne sebe. Ali ok. Računajmo da nisu svi koji razmišljaju o autentičnosti, narcisoidni tipovi ili osobe s depresivnim poremećajem. Kad bolje razmislim, kad sam bila u depresiji, nisam mogla ni pokušati razumjeti što je autentično, a što ne. Također, teško da će narcisoidni manijak ići nešto nadograđivati na sebi, kad je tako savršen, ili? Javite mi se na mail, ako ima hrabrih.
Kroz objektivno promatranje, možemo pokušati primijetiti kako naš ‘adaptivni ja’ reagira pod pritiskom, u što vjeruje, koji od ‘reakcija/odgovora’ se osjećaju kao naši, pravi, iskreni, a koje osjećamo kao da su naučeni – neautentični. TU negdje možemo pokušati početi primjećivati gdje smo zapeli u fake mode ponašanju. A to je odličan prvi korak. Uz retrospekciju, meditacija je alat kojim dolazite do potpune objektivnosti s vremenom. Kada vas vlastiti dah propuše (da, kao motor auta), lakše promatramo vlastite reakcije na određenu situaciju i znamo točno kada smo rekli nešto samo da kažemo, a kada ono što stvarno  želimo reći. Tijelo je naučeno da prije svakog zaključka smiri procese disanjem.

Istražite obiteljska vjerovanja
Većina nas je odrasla u obiteljima s nekim jako ustaljenim obrascima vjerovanja i tradicije. Naše čitavo geografsko područje je izrazito ‘tradicionalno’. Ovo nije lak zadatak, ali razumijevanje prošlosti naših predaka (krenuvši od mame i tate, njihovog odnosa, života i načela po kojima su živjeli svoj život) pomaže nam da još bolje razumijemo sebe i pokušamo shvatiti koja su vjerovanja oblikovala našeg ‘adaptivnog ja’. Nešto kao osnova dijagnoza, da znamo sa čime se borimo, kada ‘adaptivni ja’ preuzme odluke.  

Primijetite odstupanja
Pokušajte osvijestiti odstupanja između svojih akcija i uvjerenja. Dobar primjer za to je situacija, na primjer, ako u određenom društvu izgovarate možda neke rasističke, seksističke ili druge uvredljive rečenice – pitajte se je li to stvarno tako u vama ili ste ovo rekli jer je društvo takvo pa je trenutak u razgovoru bio nešto što ste iskoristili kako bi dodali nešto na temu?
Zapamtite ‘adaptivni ja’ se samo želi uklopiti i svima svidjeti, tako da se može s vremena na vrijeme ponašati potpuno suprotno od onoga što ‘autentični ja’ zastupa. I to je tako normalno. No, ako želimo biti više autentični, ta odstupanja morate primijetiti. I ne pričam samo o društvu navečer. Odstupanja radimo puno češće nego što želimo priznati, a priznanja dolaze u paketu sa samosvijesti i iskrenosti o sebi.

Sve što želimo nalazi se s onu stranu straha i slično
Budući da smo mi već prošli comfort zone, nećemo ponovo o tome ili zašto ‘adaptivni ja’ i ‘autentični ja’ imaju velike ‘nesuglasice’, kada su u pitanju izlasci iz poznatog ili strah od nepoznatog. I ovdje je Davis dobro objasnila; naš ‘autentični ja’ ima u sebi puno strahova, tuge, ljutnje, nepravde i ustvari je poprilično povrijeđen i traumatiziran, zato je ‘adaptivni ja’ preuzeo kontrolu nad comfort zonama. No, s druge strane, najskrivenije tajne (i ožljici) koje ‘krijemo’ od samih sebe su ono što nas čini upravo posebnima i originalnima. Davis savjetuje da se u izlasku iz takvih situacija, za koje smo svjesni da su izbor ‘adaptivnog ja’, okrenemo samo sebi i onome što osjećamo kao istinu u sebi. Za to je potrebno hrabrosti, jer tko zna što ćemo naći deep down, ali jedino ako prepoznamo, iskusimo, prihvatimo i pustimo te duboke emocije, naš ‘autentični ja’ kao dobije gorivo za rast.

‘Self-Love’ & ‘Susojećanje’  
Kaže Davis da je recimo dobar korak – pokazivanje ljubavi prema sebi, nekad tokom dana odmaknuti se od svega i pružiti si period dubokog, svjesnog disanja svaki dan. Bitno je usporiti i ‘udisati’ energiju iz okoline. Ona ih zove ‘ljubavni udisaji’, ali nisam sigurna da li je to dobar izraz u ovom pasusu (makar je i taj tip udisaja i izdisaja vrlo visoko na ljestvici self-love). Ako želite više voljeti sebe, onog pravog sebe, obasipajte ga s ljubavlju pa makar samo i u mislima. Lipton kaže ‘Fake it till you make it’, a to koliko god suludo djelovalo, djeluje. Naviku je ustvari vrlo jednostavno stvoriti (ako smo disciplinirani u umu), no želju za istom malo teže zadržati. Kada stvarno iskreno zavolimo sebe, kada uspijemo pogledati širu sliku i čitav svoj put rasta i razvoja, sve ožiljke koji zacjeljuju ili tek budu, pa shvatimo da nas je svaki od njih naučio nekoj lekciji, onda smo u stanju osjetiti i susojećanje prema sebi. Da, doslovce. Baš možda i za sve te teške situacije. Na primjer, danas jako suosjećam prema onoj nekoj mlađoj ja, koja kupi stvari i malo dijete iz braka i useljava u neki mali, stari stan, s par kofera i par vreća stvari. Jer, za to je bilo potrebno puno, puno hrabrosti, koju mnogi ne pronalaze…cijeli život. Isto osjećam svaki put kada se sjetim bilo koje hard core situacije koja će uslijediti kasnije i načinu na kojem sam na kraju, isplivala iz te situacije.
Kada to uspijemo, tada možemo raditi i na razvijanju suosjećanja prema drugima. Suosjećanje nije zamjena za opravdanje tuđih BS postupaka, ali možemo razumjeti zašto netko možda uporno ponavlja nešto što nas ždere, a na taj način ćemo i promijeniti percepciju prema toj osobi. Bitno je suosjećati – ne moramo reagirati, ali uvijek možemo osjetiti. A onda je lakše i pustiti.

Otpustite obrasce i uvjerenja u koja više ne vjerujete
Tko još misli da smo isti u dvadesetima, tridesetima ili kasnije, može odmah napustiti web lokaciju. Stanje svijesti nam se mijenja sa svim iskustvom kojeg poberemo putem. Ako samo promotrimo odnose iz prošlosti, one koji su utjecali na nas emotivno – dobro ili loše, to nas je promijenilo, ostavilo je kakav-takav pečat na duši, posljedično i mozgu.
Ako imamo sreće, prepoznat ćemo u jednom trenutku svoje pretke u svom ponašanju (pritom mislim na mamu i tatu, ili tko god nas je odgajao i oblikovao kada smo bili mali), a feleri koje ćemo prepoznati će možda biti dovoljno jaki da ih poželimo promijeniti.
Kada naletimo na misao, emociju ili akciju koji ne predstavljaju našeg ‘autentičnog ja’, poradite na otpuštanju istih. Iako je uvjerljivo najkvalitetniji savjet o otpuštanju dao Jon Kabat-Zinn: ‘Maybe it’s not a matter of letting go – you would if you could. Instead of ‘let it go’, we should probably say ‘let it be.’; jedna od tehnika koju preporuča Davis je vizualizacija. Možemo smjestiti misao, emociju, akciju u ‘balončić’ i puštati ga da leti dok ga više ne vidimo. Ili ako ste za pisanje, napišite to isto što želite pustiti na papirić, prekrižite i zgužvajte – to je fizička radnja koja pomaže podsvijesti da razumije namjeru iza akcije. Ja sam otišla maleni (piromanski) korak dalje, i doslovce palim na roštilju sve što ne želim više u glavi i srcu. Može li štetiti?

Zapitajte se u što stvarno vjerujete
Još jedan proaktivni pristup je da na papir jednostavno napišemo koja su naša uvjerenja o nama. ‘Nisam dovoljno dobar/dobra’, ‘nitko me ne voli’, ‘debel/a, ružan/na sam’ i slične percepcije o vama. Pišite i koja su vaša uvjerenja o životu ili o načinu življenja života (je li smatrate da je život težak i da se za sve treba baš jako napatiti, na primjer), uvjerenja o odnosima (kako trebaju izgledati odnosi), uvjerenja o učenju i uspjehu… kada to napišete, pregledajte svaku stavku i o svakoj razmislite odakle vam to uvjerenje, tko vam ga je ‘usadio’ i da li stvarno ta osoba (mama ili tata?) na primjer, stvarno može dijeliti lekcije o uspješnosti ili sreći? Zašto se i dalje držimo tih uvjerenja i što u konačnici na tom popisu stvarno odgovara vašem ‘autentičnom ja’?
Kada završimo s tim dijelom, svakoj stavci dodamo pozitivnu suprotnost izjavi; na primjer –’Ja jesam dovoljno dobar/dobra’, ‘Privlačim partnera koji me voli i poštuje’, ‘savršen/savršena sam točno kakav/kakva jesam.’ Opet se vraćamo na Liptona koji govori da ponavljanjem pozitivnih afirmacija, one se lijepe za nas. No, moramo to željeti – tada će i tijelo uloviti korak s takvim mislima.
Ovo su sjajni počeci na primjer za razgovore s doktorima za mozak, što bi ja savjetovala – doći stručnjaku s popisom koliko god krnji bio, je super smjer za stručnjaka – on će postaviti uvijek pitanje više, kojeg vi možda niste ni svjesni da će pomoći u pronalasku odgovora.

Neka izgovaranje istine bude disciplina i navika
Ovo je možda i najjednostavnija metoda koju preporuča Davis, a koja će napraviti najveću razliku, ali ozbiljno najteža za izvesti. Jer ući u fake mode (bazično – laganje) je najlakše. To činimo/učimo/gledamo od malena, više pazimo na tuđe osjećaje nego na svoje, ne izgovaramo što osjećamo zbog percepcije pojma ‘ranjivosti’, da zadovoljimo neke ‘agende’, da zataškamo neugodnost (ili ono što mislimo da je neugodnost), da ‘sačuvamo obraz’… brdo malih ‘bijelih laži’ koje ustvari nikome ne štete. OSIM nama sama i onom jadnom malom ‘autentičnom ja’, koji je pun mana. Izgovaranjem istine, ustvari komuniciramo s podsviješću da su nesavršenosti potpuno prihvatljive, a samim time i da smo mi, autentični – prihvatljivi. It’s fineeeeeee as it is!
Navika izgovaranje istine, koja se tiče samo nas i onoga kako se osjećamo je teška i uglavnom izaziva okretanje želuca, ta činjenica se uglavnom nikada ne mijenja, ali mijenja se s vremenom naša percepcija o posljedicama ako kažemo istinu – shvatimo da je taj proces možda i najzahvalniji od svih koje želimo proći. Ne kaže se bezveze – ‘The truth will set you free’… i to je doslovce tako.  

Izgovarajte rečenice i donosite odluke – svjesno!
Lakše napisati nego provesti u djelo, da. Jer ako je 95% naših misli, odluka i reakcija potpuno nesvjesno, treba uzdrmati onih preostalih 5% da preuzmu vodstvo. Puno naših odluka donosimo pod utjecajem velikog broja procesa u nama – kako smo naučili reagirati u takvim situacijama, nesvjesni trigeri koji pale ustaljene puteve razmišljanja i reagiranja, ma brdo reakcija koje se dogode u tisućinki sekunde, a koje će rezultirati nekakvom odlukom. Usporiti, udahnuti i izdahnuti – dići ručnu je ono što nam pomaže da se ‘smirimo’ (svjesno disanje prekida misaone procese, ne možete raditi i jedno i drugo simultano) i da pokušamo donijeti odluku koja više odgovara našem ‘autentičnom ja’, a ne adaptivnoj suprotnosti nas. Nitko nema pravo od nas tražiti da donesemo bilo kakvu odluku, koja za sobom vuče posljedice, bez da smo spremni na to.
Ponavljam, ako nešto budi uspavanu ljepoticu ‘Svjesnost’ u vama, je meditacija.

Upalite svoj osobni ‘monitoring’
Kada bi mogli zamisliti da u pozadini vaših misli i emocija stoji nekakav… ‘aparat’, koji cijelo vrijeme prati koja misao je dovela do koje reakcije, to bi bilo baš sjajno. Ustvari je taj ‘aparat’ svjesni dio vas, kojeg želite da bilježi sve što radite. Kada smo fokusirani na svjesni dio nas, onda brže i registriramo off momente – one koji nisu došli iz našeg autentičnog centra. Pa i da ne možemo pregledati detalje u tom trenutku, jer nismo Supermeni, ako smo svjesni reakcije koja nas žulja, moći ćemo ju pregledati i kasnije kada smo u miru. Davis to savjetuje pod ‘normalno’, ali nekako iz iskustva, znam da to nije sam’ tak’. Upaliti monitoring i držati ga upaljenog možemo samo dobrom disciplinom i vježbanjem uma. Koliko će vam otići na živce ako opet napišem da se to može postići meditacijom? I da je ‘monitoring’ wow stvar jednom kada shvatimo gdje su mu gumbi za paljenje. Svi ih imamo.

Za kraj, jednom kada nas život u laži toliko jako opeče da se cijelo tijelo ‘istilta’, kada nas um natjera da se zapitamo – WTF je ovo dosad bilo… nikad više neće nam pasti na pamet ići protiv svog glasa iznutra. Autentičnost je upravo onaj dio kada, nakon nekog vremena, počnete vjerovati 100% svojoj intuiciji i osjećajima koje dobivate iz svog tijela.
To jeste proces koji traje, to je učenje i to je disciplina… Ali, kako kaže moj omiljeni psiholog…  

Autentičnost je… kada odbijamo sudjelovati u laži.

Jordan B. Peterson

… i kada ispoštujemo sebe – pa što bude.