Kako priroda nadahnjuje ljudski um?

Četiri ilustratorice, koje su nedavno izložile svoje radove na temu održivosti u Nespresso Boutique, u zagrebačkoj Ilici, pričaju upravo o tome kako one same vide simbiozu prirode i čovjeka, koliko ih priroda nadahnjuje i najvažnije, kako one pomažu Planeti da bude čišća. Promjena kreće od jednog čovjeka pa… krenite.

Priroda me oduvijek inspirirala i umirivala, naučila me poniznosti, dobroti, ali isto tako pokazala mi je da su ljutnja, bol i patnja emocije koje u teškim trenucima izađu na površinu. Ona ima šarmantan način prenošenja osjećaja koji se kasnije trudim gotovo uvijek prebaciti na papir. Sreća se ponekad nalazi u osmijehu koji se pretvara u zraku sunca, nježno slijetanje pahulje snijega možda je nježan dodir za kojim čeznemo, valovi mora izražavaju ustrajnost i odlučnost dok nas vjetar gura prema naprijed. Ptice mi dokazuju da je moguće uzdići se iznad prepreka koje se čine većima od mene same. Moramo vjerovati da možemo letjeti i da to želimo. Lavovi me uče da čuvam sebe i svoje i da zadržim borbenost u teškim trenutcima, vukovi da naučim hodati kroz život sama. Prirodne katastrofe izazivaju manje ugodne emocije. Baš kao što se svaki čovjek razlikuje u onome što rezonira s njegovim bićem, svaka vremenska prilika ili neprilika, svaka životinja izaziva različite osjećaje u umu. Nekada udobnost pronalazim u obliku mračnog, kišovitog dana, a ponekad tu udobnost pronađem u blistavom suncu. Samim time takva tematika je česta i na mojim ilustracijama i radovima.
Kada se nađem u teškoj situaciji pitam se kako bi priroda reagirala. Svaki potres, prirodnu katastrofu ne gledam kao nešto negativno, nego osluškujem što mi time priroda želi poručiti, a onda se trudim  uvidjeti da li sam ja, kao osoba odgovorna prema prirodi, u nekom aspektu pogriješila. Iako je trenutna situacija odvojila ljude od ljudi na neko vrijeme, jako nam je približila prirodu, i na tome moramo biti zahvalni.

Priroda je za mene toliko bitna da sam, prilikom potrage smještaja u Zagrebu, uvijek pazila i pazim na to da sam blizu parkovima, jezerima, nasipu, cvijeću i čistom zraku. Ukratko – blizu zelenilu. Ne smatram da priroda na bilo kakav izravan način budi moju kreativnost i inspiraciju, ali ono što budi jest moja kreativnost na način da sam ja zdravija i mirnija kad sam u dodiru s okolišem, a samim time dolazi i kreativnost. Za mene je priroda inspiracija u smislu da u prirodi ništa nije loše dizajnirano. Milijarde godina evolucije su napravili da je svaki oblik savršen. Ne postoji ništa ni što je previše, ni premalo, što je samo po sebi divno. Priroda me smiruje, radi da mi misli bolje teku. Kako bih to postigla idem i u more i u planine.
Odavno već recikliram – otkako sam živjela u Londonu, tamo je se to moralo, i onda sam nastavila reciklirati kada sam se vratila u Hrvatsku. Znam da kod nas to pitanje još nije riješeno, da svo smeće odlazi u isti koš, ali ne treba odustati samo zato jer netko drugi odustao.
Problem otpada meni je odavno jedan očiti i veliki problem, posebice uzimajući u obzir da živimo u potrošačkom, kapitalističkom društvu. Zbog toga imam osjećaj da će se jednoga dana naša djeca probuditi u gomili smeća s kojom više nemamo gdje i da će nas samo gledati s upitnikom iznad glave – ‘odakle sve ovo’, a mi ćemo samo reći da nismo znali. Ali to nije istina – bilo nam je lakše ne brinuti o tome i nismo razmišljali o posljedicama s kojima ćemo se jednoga dana neminovno suočiti. Recikliranje je za mene pitanje osobnog, moralnog i etičnog stava. To je nešto što radiš, što jesi i način na koji brineš za okoliš. Jednako kao što brinemo da nam je doma čisto i redovno čistimo prostorije u kojima živimo, tako i svaki dan trebamo reciklirati. Živjeti u okolišu, a ne brinuti za njega za mene je jednako kao ne čistiti svoj životni prostor.
Također, podrijetlo proizvoda koje konzumiramo i koje koristimo, jako je bitno! Nastojim uvijek kupovati proizvode odgovornog podrijetla koji se ne temelje na ropstvu ili narušavanju prirode zbog poslovnog dobitka. Ova cijela priča s brendom Nespresso, recycling kampanja i njihov razvijen i promišljen sustav, kojim se brinu o održivosti u skladu je s mojim vrijednostima i smatram da tvrtke koje to ne rade razmišljaju kratkoročno – usmjerene su na svoju dobit, a ne na dobrobit svih nas, to su ‘sebične’ i neodgovorne tvrtke.

Kao veliki zaljubljenik u prirodu svaki vikend iskoristim za odlazak na neko duže planinarenje ili izlet, a tijekom tjedna, u trenucima kad odmaram od ekrana često radim duže šetnje po šumi. S obzirom na to da me ispunjavaju sadržaji poput čitanja, gledanja filmova, slušanja muzike, druženja u prirodi moje potrebe za stvarima su vrlo male. Živim jednostavno. Ne povodim se za trendovima. Kupujem vrlo malo, i samo one stvari koje su mi nužne. Zapravo i ne volim imati mnogo stvari. Nastojim kupovati i podržavati male brendove koji su ekološki osviješteni i daju veću prednost kvaliteti u odnosu na kvantitetu. Kao restaurator i umjetnik znam mnogo toga izraditi svojim rukama i sklonija sam popravljanju ili prenamijeni stvari. Sviđa mi se ideja da se stvarima maksimalno produžuje upotreba kako bi se smanjio otpad. Nekako romantično gledam na vremena u kojima je bio običaj odjeću šivati po mjeri, a stvari su se pomno čuvale i prenosile s generacije na generaciju i na taj način su imale i sentimentalnu vrijednost. U kućanstvu standardno recikliram sve što se kod nas može reciklirati; baterije, ulje, plastiku, papir, tekstil, ostatke hrane i slično. Za kupovinu već više godina koristim isključivo platnene torbe.
Kupujem gotovo isključivo svježe namirnice u rinfuzi, prije svega jer pazim na zdravu ishranu, a izbjegavam prerađene namirnice koje dolaze u ambalaži. Tekstil recikliram ili poklanjam, a novu odjeću kupujem vrlo rijetko.
Za čišćenje u kućanstvu već dugo koristim samo alkoholni ocat i sodu bikarbonu, a rublje perem ekološkim deterdžentom.
Iako ulažem napore da smeće svedem na minimalnu količinu i da živim životnim stilom koji podržava ideju održivosti, još uvijek nisam zadovoljna postignutom razinom. Za mnogo proizvoda nisam našla ekološki prihvatljivu alternativu i voljela bih da u narednim godinama takvi proizvodi postanu standard i postanu dostupniji i cjenovno prihvatljiviji.
Smatram da je svjetsko tržište generalno prezasićeno raznoraznim proizvodima i nekako se iz tog razloga vrlo teško odlučujem na proizvodnju vlastitih, a kad to ipak napravim onda se odlučujem za održive materijale, malu količinu i domaću proizvodnju.

Sjećanja iz djetinjstva me uglavnom vežu za veliki, plavi Jadran i otkada znam za sebe ronim, plivam i uživam u njemu čitavim svojim bićem. Moj otac već dvadesetak godina ima školu ronjenja, a i sama iza sebe imam preko 500 zarona na različitim uzbudljivim lokacijama. Ljubav prema moru i vodi općenito me navela da počnem razmišljati i o očuvanju iste, pogotovo u zadnjih desetak godina, otkad opažam progresivno zagađenje plastikom, naftom i raznim otpadom. Jedna sam od onih, koja može posvjedočiti stanju ispod razine mora, tužnoj slici zahrđalih štednjaka, wc školjki i nevjerojatnoj količini ribarskih mreža koje se protežu dnom mora. Spoznaja da se prema prirodi tako ponašaju i ljudi, koji žive od turizma je poražavajuća, ali najvažnija spoznaja za mene samu je bila ta da sve kreće od jedne individue. Potaknuta tom mišlju, počela sam samoinicijativno čistiti plaže u svojim uobičajenim šetnjama obalom i pogled na idilični šljunak okupan zalaskom sunca mi je činio neizmjerno zadovoljstvo, pogotovo zbog toga što sam znala da sam sama zaslužna za tu scenu. Samo jedna osoba malim, svakodnevnim intervencijama, može napraviti puno. Moj otac je godinama organizirao akcije čišćenja plaža i podmorja i vjerujem da je on i zaslužan za moj današnji pogled i zahvalnost prema našoj Zemlji. Iz osvještavanja proizlazi mnogo dobrih stvari pa sam počela polako cijeli svoj život polako prilagođavati tome. Koristim prirodne sapune za čitavo tijelo i kosu, a plastične vrećice sam skoro u cijelosti izbacila iz korištenja, pokušavam se što je više moguće kretati biciklom. Odjeću kupujem u second hand dućanima, volim taj osjećaj kada pronađem unikatne stvari, koje na sam dodir odaju da se radi o kvalitetnoj tkanini, koja nije tretirana sintetičkim bojama. Male stvari koje činim svaki dan me ispunjavaju nekim neobjašnjivim zadovoljstvom. Želja koja mi se čini sve logičnijom je kućica – atelje u prirodi s vrtom u kojemu uzgajam skoro sve potrebno za zdrav, miran život okružen zelenilom. Na vodi, rijeci, jezeru, moru, sasvim svejedno. Čak i tehnika akvarela koju najčešće prakticiram u svom radu je povezana s vodom. Volim raditi u miru, a mir za mene znači zelenilo, prirodna oaza, cvrkut ptica i buđenje rano ujutro s prvim zrakama sunca. Trebamo se vratiti u prirodu, zakočiti malo sa svojim užurbanim, stresnim životom, stati i udahnuti… većina ljudi, nažalost, nije svjesna ljepote trenutka.

P.S. Tko želi jednu ilustraciju na zidu, samo se javite na info@gosimple.hr – biram bez kriterija!