‘Jednako kako svatko od nas ima pravo pripadanja, tako ima i osobnu odgovornost za stanje u kojem se svijet nalazi.’ – Intervju Jasminka Herceg

Jasminka Herceg priča jednu pravu Gosimple Experience priču – onu u kojoj promatranjem sebe u život ulazi kvaliteta i u kojoj se uspjesi mjere u pružanju ruke slabijima, onima kojima je potrebna pomoć.
Što, kako i zašto odvuče jednu takvu uspješnu poduzetnicu na drugi kraj svijeta da spašava ugrožene divlje vrste?

Jasminku Herceg sam upoznala u njezinom ‘prošlom’ životu, dok je igrala ulogu vlasnice uspješnog beauty centra u centru Zagreba, a ja svoju medijsku. Od prvog trenutka, Jasminka je odavala dojam ‘mašine’. To što je imala ogroman salon, puno zaposlenih, prvoklasnu kozmetiku, popunjene termine, jaku prisutnost u medijima i slične izazove, koji zahtijevaju snažnu predanost, fokus i emociju, nije značilo da Jasminka neće zafrknuti rukave i odraditi sve do jednog tretmana koji su pred njom, brzo i efikasno odgovarati na e-mailove, poslovne sastanke i kave, uvijek spremna na još jednu odličnu ideju kako unaprijediti posao. Volim ljude kao što je ona, s tisućama sati zanata u rukama – ljudi, koji poznaju svaki atom posla kojim se bave. Kada sam pročitala nekad poslije, da se ‘bacila naglavačke’ u spašavanje slonova, užasno me zanimalo, baš jako, sve do jednog faktora koji su Jasminku izvukli iz tog ‘našeg’ svijeta; iz stiska konzumerizma, materijalizma, poduzetništva… ali i tradicije i načina ‘kako se živi život’. Koji faktori su ju odmaknuli od te ‘slike’, koju je gradila o sebi, tako dugi niz godina te ju gurnuli u najuzvišeniju funkciju koju možemo ispuniti kao ljudska bića – onu u kojoj pomažemo slabijima od sebe.
‘Slabiji’ u ovom slučaju su prekrasni slonovi, ali i ostale ugrožene vrste, poput: tigrova, orangutana i nosoroga, u Leuser eko sistemu na Sumatri, koje je ujedno ZADNJE mjesto na svijetu gdje ove životinjske vrste žive zajedno u divljini.
A Jasminka aktivno pomaže svijetu, da ne ostane bez tih divljih i ugroženih vrsta na Baliju i Sumatri, sretnija i zahvalnija nego što je ikad prije bila.

Uživajte u jednoj ‘promjena iz (istog) korijena’ priči.
Možda dobijete inspiraciju, koju tako željno iščekujete!

(Moguće je.)

Nakon dvadeset godina i tisuće i tisuće beauty tretmana, ti si u jednom trenutku podvukla crtu i promijenila doslovce cijeli svoj život.
Mnogi ljudi danas, osjećaju potrebu za promjenom, neki više neki manje, ali velikoj većini svih njih, ideja da prerežu sve što su dosad znali, je potpuno nezamisliva, iz možda nekih praktičnih razloga (gradnja karijere, krediti za stan, veze s obitelji i sl), a sve podvučeno strahom od nepoznatog. Kako si ti prerezala sve što ti je dosad bilo poznato, sve što si dosad kategorizirala kao ‘svoj život’?
Kada si otprilike počela osjećati da je odjednom potrebno nešto ‘više’ za tebe i kako si se nosila s tim osjećajima… Pročitala sam negdje da je tranzicija u ‘novo’ trajala par godina kod tebe… da li se u tebi javljao konflikt između stare tebe i neke nove koja osjeća da mora nešto promijeniti? Kako si prepoznala trenutak da je to to i da sada ‘moraš’ raditi na nekom novom životnom putu?

Životinje su cijeli moj život bile sastavni dio svakodnevnice, bilo u obliku kućnih ljubimaca, bilo u obliku proučavanja prirode i divljih životinjskih vrsta. Dan kada je u moj život ušla Lina, mala pit bullica spašena sa ranča na kojem su se uzgajali pit bullovi za borbe, unutar mene otvorio se jedan potpuno novi svijet i ako ćemo gledati sam početak mislim da je to bio trenutak. Naravno tada sam već gradila svoju beauty karijeru, ali ako pitaš moje bliske frendove, oni će ti reći da sam na pitanje; ‘- Što bi radila da nisi kozmetičarka?’, kao iz topa odgovarala da bi radila sa psima.
Tada mi se i susret, a kamoli rad s divljim životinjskim vrstama činio potpuno neostvarivim snom. Pomagala bi povremeno azilima, skupljala hranu, educirala ljude o bull pasminama kada god bi se ukazala prilika, a onda sam se 2017. aktivirala još više kroz regionalne projekte.
Kako godinama nisam odlazila na godišnji odmor jer mi poslovne obaveze nisu dozvoljavale da budem slobodna dulje od 5 dana u komadu, nije se niti otvarao prostor za introspekciju po pitanju moje osobne svrhe i djelovanja u svijetu. I tako je i ostalo dok prvi puta nisam otišla u Indoneziju.

Tada se poklopilo nekoliko ključnih faktora, a najbitniji su da sam otputovala sama, da sam otišla na drugi kontinent i da sam ondje bila dovoljno dugo da se počnem otvarati prema novim uvidima i spoznajama.

Nova kultura, novi ljudi, novo okruženje u kombinaciji s mojom prirodnom znatiželjom rezultirali su time da sam po povratku bila pod dojmom tjednima i da je želja da se ondje vratim bila toliko snažna da je jednostavno nije bilo moguće ignorirati. Kupila sam opet kartu, otišla na tri tjedna i vratila se u potpunom šoku. Naime, nadala sam se da mi je samo bio potreban odmak i odmor, da ću vidjeti i drugu stranu Balija, da mi drugi puta neće sve biti toliko ugodno i ružičasto, a taj drugi posjet zapravo je bila potvrda da se tamo osjećam svoja više nego igdje dosad. Sjećam da osjećaja, kada sam sletjela u Zagreb nakon 25 dana Indonezije, kao da sam ‘svratila’ u Zagreb da obavim što se obaviti mora. Zastrašujuće i uzbudljivo u isti tren.

Nisam znala jesam li sretnija što sam otkrila taj kutak svijeta u kojem mogu živjeti svoju istinsku prirodu, ili tužnija što moram ostaviti sve što me oblikovalo kao osobu do danas i sve što sam stvarala cijeli svoj radni vijek, ukoliko želim to živjeti.

Osjećaj je zapravo nalik onome kad maturiraš i znaš da nazad nema, ulaziš u odrasli svijet. U tom nekom smislu, nemaš izbora. To se već dogodilo i sad možeš samo koračati naprijed bez ikakve kontrole ali sa punim povjerenjem da ono što te čeka na putu je najbolje za tebe i sve oko tebe.

Bila sam potpuno svjesna da je kolektivna svijest našeg podneblja u velikom raskoraku od one koju sam otkrila u Indoneziji i da od kolektivne svijesti nisam jača.

U Rimu si Rimljanin, jel’? Oblikujemo se i prilagođavamo uvjetima i okruženju u kojem se nalazimo. Period između tog drugog dolaska u Zagreb i trećeg odlaska u Indoneziju bio je jedan od najmučnijih perioda mog života. I da, tu počinje borba  – pravi istinski i iskonski osobni konflikt sa samom sobom. Naglo buđenje po pitanju mog mjesta pod ovim nebom, spoznaje koliko sam bila zaslijepljena zapadnjačkim obrascima i najstrašnije od svega, spoznaja da ondje gdje ja idem, ne može svatko poći sa mnom. Bila je to neobična kombinacija sirove balkanske borbe, magičnih holivudskih filmova i svetih balijskih ceremonija.
Odluka o rezu je bila lagana, ali bila je iznimno nelagodna. Indonezija me rastavila na proste faktore i više nije bilo povratka. Ostanak u istim okvirima značio bi da svjesno izabirem ignorirati sve što sam vidjela, doživjela i proživjela, a ja to nisam nikad bila u stanju.

I zaista mislim da je tu solo putovanje odigralo jako veliku ulogu. Kada putuješ sam, puno se više otvoriš prema kulturi s kojom se susretneš i svemu novom jer pored tebe nema ekipe koja će te podsjetiti na uvjerenja koja nosiš iz svoje matične okoline niti mišljenja koja utječu na nas koliko god mi volimo misliti da nije tako.

Treći odlazak bio je jednako tako neizbježan i tada sam već jasno znala da je jednostavno predodređeno da ondje trebam biti i sve se odvijalo sa takvom lakoćom da mi je na svakom koraku bilo potpuno i kristalno jasno da sam na pravom putu.

SIMPLIFIKACIJA I OSLOBOĐENJE
Vjerujem da je i tvoj proces ‘rješavanja’ suvišnog (natrpanost materijalnim) prirodno išao u smjeru redukcije jednom kada si zakoračila u svoju promjenu. Kada si počela jasnije uviđati opsesivnu potrebu zapada za posjedovanjem materijalnog? Kao netko tko je kroz svoju karijeru bio upoznat s mnogim benefitima uspješnog vođenja velikog posla – kako danas živiš u odnosu na prijašnji lifestyle? Što to znači tebi? Da li je ljepše i lakše nego prije? Nekako mi se čini da osvještavanje važnosti osobne odgovornosti ide presporo u odnosu na upropaštavanje svijeta, što misliš kako da to ubrzamo, mi koji živimo u kulturi koja potiče trendove i konzumerizam?

Prvo da napomenem da to spiritualno buđenje nije nimalo ugodno. To je crna rupa u kojoj preispituješ apsolutno svaki svoj postupak, ne kužiš koji je smisao postojanja i duboko si uvjerena da umireš. Jer zaista i umireš.

Umiru sva uvjerenja i ti kao osoba koja je postojala. I tek kad to dozvoliš, rađaš se iznova.

E, u tijeku tog umiranja skužiš da smo svi vrhunski ‘popušlili’ foru koju nam je podvalio kapitalizam i komercijalizam. Foru o luksuzu, foru o tome što mi treba da bi bila sretna, ispunjena, prihvaćena, voljena. Tko je tko na društvenoj ljestvici i gdje bi se trebali pozicionirati. Mislim da se doslovno nikada u životu nisam osjećala gluplje i jadnije nego kad sam shvatila da imam tonu odjeće, obuće, torbi, stvari koje me zapravo guše i frustriraju. Sjela sam ispred ormara i rekla sama sebi: ‘- Život koji želiš nalazi se zakopan ispod ovih stvari.’ I od tad otkopavam. Imam još posla, ali daleko sam stigla i osjećam se puno slobodnije i sretnije. Raspolažem s više energije, ne gubim vrijeme na stvari i ulažem ga u iskustva.

U pravu si kad kažeš da potreba za osnovnom odgovornošću ide presporo u odnosu na štetu koja se svake minute radi okolišu i to se događa zato što je u zapadnom svijetu najpopularnija vještina izbjegavanje osobne odgovornosti kako za vlastiti život tako i za svoje djelovanje na okolinu i okoliš.

Zato je najpopularniji hobi biti trol na društvenim mrežama i upirati prstom u druge žaleći se na sve što moramo kako bismo opravdali svoj status u obitelji, društvu, poslu. Na istoku, svaki dan počinje iskazivanjem zahvalnosti prema prirodi, suncu i kiši, a briga za prvog susjeda velik je dio kulture. I zaista, kada bi svatko brinuo za onog pored sebe, krug bi bio zatvoren i svi zbrinuti. Egocentričnost modernog svijeta proždire onaj prirodni impuls u nama, koji nam osigurava zrak i život. Nemoj me krivo shvatiti, ne mislim da je ikome lakše ili teže, mislim da svako podneblje ima svoje sive zone, ali mnogi još nisu svjesni niti spremni prihvatiti koje i kakve tragove ostavljaju iza sebe i da je potrebno naći ravnotežu između modernog i prirodnog načina življenja za opću dobrobit.

Jednako kako svatko od nas ima pravo pripadanja, tako ima i osobnu odgovornost za stanje u kojem se svijet nalazi.

I uvijek se valja vratiti na jedno jedino pitanje, a to je: ‘- Što JA mogu učiniti danas da ne činim štetu sebi i prirodi?’ Mi prvi moramo postati i biti promjena koju želimo vidjeti u svojoj obitelji, na svom poslu, u svom gradu i naposljetku na ovoj planeti. To je jedini dom kojeg imamo. I svatko to zna, samo izabire ne misliti puno o tome. Ali, pogrešni postupci su pogrešni taman ih svi činili,a ispravni su ispravni, taman ih ne činio nitko. Zar ne?

Što te privuklo slonovima i općenito, prirodi? Kako je zamijeniti onaj posao, jednim… ovako uzvišenim na jednom drugom nivou – briga za jedno takvo veličanstveno biće?
Slonovi su moja ogromna ljubav zato što su me podsjetili na moju osobnu prirodu, dok je povezanost s njima je iznimno snažna. Naime, ako promatraš slona u prirodnom okruženju, vrlo brzo ćeš primijetiti dvije karakteristike koje su na prvu suprotne, snagu i nježnost. Već u drugom trenu ćeš shvatiti da je biti nježan najveća snaga koja postoji. Slonovska surla može povući teret od 700 kg, ali i ubrati jednu jedinu travku. Takva senzibilnost je veličanstvena jer ti dozvoljava da primjećuješ sve detalje čak i kada radiš grube fizičke radove. To su životinje koje te mogu ubiti u jednoj jedinoj sekundi i koje to nikada neće učiniti jer nikada ne zloupotrebljavaju snagu koja im je dana.

Slonovi će svojom težinom ostaviti  udubljenja u zemlji prilikom kretanja i krčenja džungle, u kojoj će se skupljati kišnica i omogućiti ostalim životinjama vodu koja im nije uvijek dostupna. Slonovi se sporo kreću, ali se kreću stalno i pritom pomognu svakome kome je potrebno, a onima kojima nije potrebno, ne čine nikakvu štetu.

I onda, kada sve to znaš i kada provedeš vrijeme sa jednim krdom, spoznaja da su na rubu istrebljenja je jako, jako bolna. Biti u službi očuvanja vrste je iznimno ponizan posao i jedan od mojih najvećih blagoslova. Iako sam svoju kozmetičku struku doživljavala i osjećala kao most koji me povezivao sa drugim ljudima, ovaj poziv ide još dublje jer uključuje sva živa bića i njihovu koegzistenciju.

Tvoja karijera je u jednom trenutku otišla u dijametralno suprotnom pravcu od onoga što si radila do tad. Dio ovdašnje kulture i tradicije nam ‘nalaže’ da radimo cijeli život jedan posao do penzije… tako nas uče u školama, obiteljima, tako nas odgajaju i treba se dogoditi par smjena generacija da se taj mindset promijeni. Kao da je društvu nepojmljivo pustiti jednu karijeru po kojoj si prepoznat, da bi počeo s nule u nekom, drugom životnom pozivu. Što si ti sve naučila kroz prvih dvadeset godina karijere, što ti danas pomaže u postizanju novih ciljeva, u novoj karijeri? Koji su tvoji novi ciljevi – profesionalno?
Najvrjednija lekcija koju sam naučila u 20 godina svoje karijere je da moram biti voljna biti početnica svakog jutra. Ništa ne može zamijeniti iskustvo i nitko nam ga ne može oduzeti, ali isto tako nikada ih nemamo dosta i moramo biti otvoreni za nova  iskustva svaki, baš svaki dan. Ideja da imamo kontrolu nad događajima je jako slatka kao ideja, ali i jako, jako opasna.

Jedina kontrola koju imamo jest koje izbore radimo u svakodnevnom životu kao potrošači i koje izbore ćemo napraviti sutra.

20 godina rada sa ljudima danas je rezultiralo da imam kapacitet nositi se sa svim ljudskim karakteristikama, držati dobar tempo i biti ustrajna u projektima koji su uvijek maratonski, te u konačnici  napraviti dobru strukturu unutar timova na različitim kontinentima. Podizati svijest o stanju i istinskim potrebama koje kada zadovoljimo, svi ćemo profitirati jednako i da je to jedini profit za koji se vrijedi boriti i kojem se treba posvetiti

Gdje se nalaziš sada? Kako je čitav ovaj ‘Covid_19_Kaos’ utjecao na tvoj život i misiju na koju si se odlučila? Vjerujem da je mir i dalje tamo gdje jesi, da je sadašnji trenutak u svakoj sekundi živ, ali me zanima kako sve ovo utječe na posao i aktivnosti kojima se baviš?
Sve vrijeme sam na Baliju, nisam odavde je odlazila od početka lockdowna. Situacija u Indoneziji je još uvijek napeta, najviše zbog ekonomske situacije. Mnogo ljudi ostalo je bez prihoda, obzirom da 80% stanovništva živi od turizma. Slično je i ostatku Indonezije. Bali nema visoku brojku zaraženih, ali u cijeloj Indoneziji je više od 150 000 slučajeva i od toga 6 000 umrlih.
Prije svega tjedan dana vlada je donijela odluku da Indonezija ostaje zatvorena za strane turiste sigurno do kraja 2020., a za dalje ćemo tek vidjeti. Trenutno je na otoku oko 6 000 – 7 000 stranaca. Otok je neopisivo prazan i gdje god kreneš, svugdje je predivna tišina i mir. Silver lining cijele ove situacije je da je sada definitivno vrijeme za istražiti svaki kutak ovog rajskog otoka jer vjerujem da nikada više neće biti ovoliko vilinski čarobno. Iako je domaći turizam dozvoljen, još uvijek ne mogu na Sumatru, čeka se zdravstveni protokol za Nacionalni park i cijeli Leuser eko sistem. Iako većina životinja nije ugrožena virusom, orangutani dijele 98% DNA s ljudima i postoji opasnost da ukoliko netko zaražen dođe u kontakt sa orangutanima, posljedice bi mogle biti kobne.

Projekt Rise Against Extinction je zasad na čekanju, još koji mjesec i za to vrijeme bavim se papirologijom i registracijom ogranka I Stand with My Pack organizacije u Indoneziji. Međutim, obzirom na čitavu situaciju, pokazala se velika i potreba za pomoć uličnim psima, tako da već mjesecima radimo Street feeding program u kolaboraciji sa The Bali Dog projektom. Po pitanju obaveza, rada i projekata, spadam u one kojima se opseg posla udvostručio od početka Covid krize, a od trenutnih obaveza, odradili smo reorganizaciju redoslijeda projekata. Dan za dan!

Sve projekte o kojima Jasminka priča u intervjuu, možete pratiti na www.istandwithmypack.org. SVAKA pomoć je uvijek super došla!

Be the change you wish to see in this world.

Mahatma Gandhi