‘Umorna nam je glava, umorno nam je tijelo, umorni su nam svi organi’ situacija. Ok, a što dalje?

Nastavljamo s destigmatizacijom povrede uma i duha!
Izašao je prilog neki dan na HRT, emisija – KOD NAS DOMA, priča o burnoutu i sve ono što smo prošli u ovim, našim Gosimple temama. A kada čitam komentare ispod njega, sjećam se, ali i točno osjećam svaki od onih, koji ne vjeruju da mogu. Možete, jer prvi korak je napravljen – svjesni ste svakog centimetra svog umora. A što dalje?
Zato, redom.

Naglasak u prilogu je stavljen na žene, što je okej, ali ova tema se tiče podjednako i muškaraca i žena. Žene su možda brže na tapeti za izgorjeti jer žive u sad već lagano incestuoznom pojasu omeđenog planinama Balkana, u kojem će se još dugo znati mjesto za ženu i psa, ali muškarci će vjerojatnije brže dići ruku na sebe i okončati patnju. Voljela bih kada bi bili svjesni, da kada pričamo o emocijama, isti taj balkanski pojas, ne dopušta muškarcu da bude ‘slab’, tužan, da plače i da bude slomljen od života, jer zna se tko plače. Stoga, feminizam na djelu i ravnopravnost spolova u svakom pogledu, uključujući i ravnopravnost osjećaja – na koje mi žene imamo pravo, rođenjem i postojanjem, a muškarci – ne.

Prilog je maestralno prošao, ima preko 120K pogleda, a to je samo pokazatelj interesa za temu. Veliku razliku u ovom slučaju je imao i caption priloga, jer se ova tema tako i komunicira; s jednim krasnim osjećajem kojeg svi dobro osjećaju; ‘umorna nam je glava, umorno nam je tijelo, umorni su nam svi organi…konstantni zamor i umor.’ Jer ljudi ne osjećaju maloumne naslove ‘5 znakova da imate burnout‘ ili bilo koji ‘drugi znak’ ispred potencijalne bolesti. Oni kliknu na taj naslov nošeni strahom, ali ga ne razumiju i u konačnici ih boli džon što piše u tom tekstu… jer ga ne osjećaju.

Smatram odličnim društvenim pomakom činjenicu da ima jako malo komentara koji su pisani iz patronizirajuće, negativne perspektive s naglaskom na – lako tako. To me oduševilo, ali isto tako, to nas opet samo može podsjetiti na to, da se jako puno ljudi poistovjećuje s ovim problemom – što je zabrinjavajuće.
A najtužniji su komentari koji pišu da jako dobro znaju koji je to osjećaj, no onda krenu opisivati probleme života koji su pred njima, s kojima se tako lako poistovjetiti, jer ih svi imamo.
Gledati pred sobom neku poletnu žensku koja usred radnog dana hoda po parku s ‘friško’ isfeniranom kosom i koja ‘drobi’ o fragmentima bolesti koje su ju sašile u jednom trenutku, ali na kraju ispriča bajku svih bajki – nikad nije bila bolje nego što je danas, a radi što hoće, i još k tome, evidentno ne voli raditi previše doma, ako živi s nekim. Pomisliš kako je to lijepo eto, krasno. Možda i neki osmijeh izvučeš jer pomisliš da bi jednom nekad možda i ti mogla hodati po parku usred radnog dana i ne posvetiti svoj život peglanju i čarobnoj krpici među prstima, kada ne jedeš govna na poslu.

A onda se okreneš u svoj stisnuti dnevni boravak i gledaš u troje djece, tri kredita, muža starog kova, nadajmo se ne i alkoholičara, a vrlo vjerojatno i alkoholičara, možda i nekog od starih roditelja, posao koji odavno ne voliš, dok te čeka tona veša za peglanje, bomba u kuhinji, vjerojatno i u kupaoni na čije ogledalo ne smiješ ni baciti pogled jer će iz ogledala vrištati neka žena s izrastom, nepočupanim obrvama, kožom koja odavno žudi za boljom njegom, i tužne oči jer nisi baš ziher da je ovo život koji si, ne samo sanjala, nego da je to to od života i da je to osjećaj s kojim živiš iz dana u dan.

Tad nekad, kada se skupi jad i brzi pregled života u kojem se nalazimo, u strašnoj samoobrani organizma odmah možemo krenuti nabrajati nepravde koje su nas sašile tokom života za koje jasno nismo krivi, već kolateralne žrtve odgoja, tradicije, društva i crkvenih postulata, ali realno stanje stvari jeste upravo to da smo same to napravile sebi, jer nismo dovoljno brinule o cijeloj sebi. Brinule smo samo o onome što smo naučile, a za ostalo – ustvari je potrebno puno znanja o nama samima, da bi znali kako možemo funkcionirati. Pogotovo, kako možemo sretno i ispunjeno funkcionirati. Taj dio spada u našu osobnu odgovornost, i nitko drugi nije kriv za to.
Tako da, gospodin koji mi je objasnio da sam si sama kriva… – je, gospon, u pravu ste. Pitanje za milju dolara jest – zašto sam u nekom trenutku odlučila na sabotažu svog organizma pri punoj svijesti? Imate neku ideju ili samo mišljenje o tuđem životu, kojim pravdate svoje izbore, ili čak one, vaše supruge?

KOJI JE PRVI KORAK?
Iskren razgovor sa sobom i okolinom oko nas – odluka o bolovanju, o jednom periodu, koji god bio, da se bavimo trenutnom situacijom u sebi. Ako smo se ‘potrgali’, trebamo neko vrijeme da se izliječimo, to je čista logika, i mi nismo nikakav ekskluzivitet nadmoćnih bića, da se to nas ne bi ticalo. Čim prije to prihvatimo kao jedinu opciju, to prije može početi izlječenje.

Gledavši iz pozicije zaposlene mame, moj prvi korak je bila odluka da moram na bolovanje. Ta odluka je došla kada je fizički više bilo nemoguće izdržati taj nevidljivi pritisak u sebi. Kuhala se ta odluka  neko vrijeme, čak se nisam usudila pitati psihijatra, kojem sam išla već neki period, da li misli da imam pravo sada ići na bolovanje jer ovo sve ide u mračnom smjeru, već sam čekala do kraja valjda.
Kada sam ga pitala, bilo je tu dosta neugode – misli li on kao autoritet s diplomom, da li bi ja imala sad pravo na bolovanje… na što se on čak malo i nasmijao i rekao – Vi ste zreli za to, ja to preporučujem svakako, ne brinite.
Naše osnovno pravo, da odemo na bolovanje od posla, kada se ne osjećamo dobro, ja sam mjesecima gutala u sebi, i nisam se usudila. Mene zagrizla depresija već tada, a vrlo vjerojatno i velik broj ljudi koji hoda po ivici funkcioniranja, otud strah od svega.
U tim trenucima, misli o plaći su postale sekundarne. Bile su primarne jedan dugi period, a tada, kada sam osjetila korijen vlastitog umora, ona je postala samo još jedan od onih faktora za koje sam znala unaprijed da će me mučiti, ali više nisam imala snage misliti o benefitima plaće. Ako sam dosad preživjela sve, pa i to ću. A tada čak nisam ni razmišljala o dugotrajnom bolovanju, na kojem dobiješ od plaće, nedovoljno za platiti stan. (A ja sam i danas živa, sita i na toplom.)  

Bolovanje je prvi korak jer ćete otići doktoru i psihijatru / psiho terapeutu/ psihologu, a onda će ta osoba, nadajmo se, jako dobro promatrati vas i možda čak tražiti znakove depresije u tom kaosu.

Spominjem depresiju, jer se ona ušulja na stražnja vrata, a potpisuje ju strah, pogotovo u ovim trenucima važnih odluka.
Nedavno sam baš slušala svog omiljenog profesora psihologije, cijenjenog Jordana Petersona, kada je studentima pričao o depresiji i ustvari što oni moraju znati na emotivnom nivou kao osobe koje će jedan dan liječiti depresivce. Uporno je naglašavao -strah. Strah i neimanje obrane za sve riječi koje čujemo.
Pojednostavljeni primjer; kod zdravih osoba, razgovori se mogu voditi na normalan način, među ostalim jer osoba ne shvaća sve jako osobno, ima dobru barijeru i balans u procjeni što će propustiti kroz sebe, a na što će adekvatno reagirati. Depresivac je otvorena rana, 100%. Ne postoji štit i balansirana procjena – što shvaćamo osobno i što ne, sve nas može gađati ravno u srce, i sve će izazvati kaos i lavinu drugih negativnih osjećaja zbog nemogućnosti razvijanja ‘otpornosti’. A sve je potpisano strahom. Od svega. Egzistencija kao prvi i jedini uteg koji nas koči.

Dakle, bolovanje s razlogom i misijom. Odlazak doktoru opće prakse, ili pardon, telefonski poziv za uputnicu, i dalje psihijatar, privatni, državni… netko s misijom da pomaže ljudima i njihovim glavama i dušama.
I nemojte tako jako odbijati antidepresive, kao što sam ja odbijala i kao što odbijaju mnogi. Uzeti, konzumirati, i paralelno iskoristiti tu novu situaciju u mozgu, da stvorimo, barem donekle, funkcionalni i sretni život kakvog ćemo moći živjeti BEZ antidepresiva. Za to služe antidepresivi.

2. KORAK – disanje

Da sam odmah znala, onda nekad početkom 2017. koliko će me disanje i meditacija očistiti od svega što sam u sebe krivo potrpala, od misli do emocija, ništa kod te prakticiranja te vježbe ne bi bilo polako, kao što je bilo dok sam otkrivala što znači mindfulness.
Moje sve novo je počelo s knjigom ‘10% sretniji‘ (u Mozaiku je sada 50 kn), koju sam počela čitati odmah na bolovanju, i dalje zbunjena što sad trebam raditi (osim ideje da moram ponovo naučiti spavati). Preporuka za knjigu je došla od osobe koju strašno cijenim i poštujem, a knjgu je pisao novinar, koji je jako dobro mogao opisati emocije – s kojima sam se mogla poistovjetiti.
U knjizi je riječ o meditaciji i mindfulnessu, a od te točke do točke danas, kada u mojoj glavi ‘živi i djeluje 24/7’ snažni, ćelavi promatrač i čuvar svih mojih misli, prošle su 2 godine i 6 mjeseci. I opet, nije to recept – kreni s time, pa imaš takav i takav rezultat – ja sam radila puno koraka paralelno s meditacijom i svjesnim disanjem, koji su mogli samo zajedno jače i brže djelovati na moj um i duh, posljedično i na tijelo.

Ako ćemo iskreno, moj prvi poriv na komentare o tuđoj nemogućnosti promjene je sljedeći – okej, ova hrpetina životnih problema koju ste sasuli na Facebook, zahtjeva strategiju najboljeg kreativnog analitičara koji je zaposlen u Google-u. Zašto ne bi krenuli s disanjem pa vidjeli kuda će to odvesti?

Ponovo bih ubacila Petersona ovdje, jer je on dao najbolji opis našeg bića, kojeg sam ikad pročitala, da lakše shvatite borbu koju ćete osjetiti ako krenete istraživati svjesno disanje i mindfulness.
Na jednom predavanju, ovaj odličan komunikator, pokušao je objasniti ljudsko tijelo i izlazak iz komfora;
– Zamislite da je ovaj glas kojeg čujete unutra, koji vam govori uvijek koje su stvari dobre za vas, da je to vaš poslodavac. A sad zamislite da je tijelo kojim upravlja vaš mozak – radnik. Vaš poslodavac vam uporno govori što trebate raditi, jesti, misliti, ponašati se, a vaše tijelo uporno odbija suradnju jer mu je tako lakše. Mozak će uvijek htjeti ostati u sigurnom okruženju, kakvo god ono bilo za vaš duh, radnik će dakle svaku odluku odbijati, a vaš šef će vječito biti frustriran tako lošim radnikom. Vi ste ustvari u jako lošem poslovnom odnosu. I to ne može završiti dobro.

A burnout, depra i ostali opisi su rezultat upravo tog odnosa kojeg imate sami sa sobom.
Dakle, donijeti odluku i držati radnika (tijelo) pod kontrolom kada kaže da mu se ne da. Jer tijelo će dati stoijedan razlog zašto nam se nešto ne da raditi – zbog evolucijskog očuvanja osjećaja sigurnosti, koji je uvijek jači jer nam je prvi i osnovni, koliko god to bilo nelogično jer se osjećamo loše u tom trenutku.

Poznato je sigurno, sve nepoznato predstavlja ozbiljan problem i automatsku reakciju na potencijalnu egzistencijalnu nesigurnost.

A kome to treba kada imamo 3 kredita i općenito, trebamo hranu da bi preživjeli. Sam izraz ‘egzistencijalna nesigurnost’ može izazvati u ovom trenutku ozbiljan stres osobi koja je pod utjecajem dugotrajnog stresa.

Krenemo s minutom svjesnog disanja, dvije, tri, pet. Odluka i borba. Jer ta borba s vremenom oslabi. Neki put je nema danima, a onda se opet javi.
I uvijek iznova, ali uvijek, slomiti sebe u tom slučaju, zapiknuti te slušalice u uši i odraditi vođenu meditaciju protiv stresa, anksioznosti ili samo da budete svjesni ovog trenutka, da osluškujete dah. Pisala sam o vođenim meditacijama koje su mene dugo držale i bile moj automatizam ujutro, a sigurna sam da baš svi možemo naći 10 minuta prije nego krenemo u dnevnu akciju – dovoljno je navinuti alarm i odlučiti da je to naš prvi korak prema smirivanju mašinerije u glavi.

Davanje šanse mozgu da prodiše, da napravi red u kaosu kojeg smo mu priuštili, da krene otpetljavanje bolnih čvorova koje su napravili misli i emocije zajedno, i u konačnici, da jednog dana uspijevamo kroz cijeli budni dio dana biti dovoljno prisutni, da prepoznamo i misli koje će nas emotivno angažirati u drugom smjeru od onog kojeg trebamo – brige o sebi.

Napisala sam jednom da svjesno disanje s vremenom, napravi čovjeku isti feeling, kao kada očistimo naočale od soli na moru. Sve smo vidjeli dobro i dosad, ali sad baš jako dobro vidimo. To radi disanje nama, iznutra. A jednom kada uspijemo uloviti misli kako se rađaju ili samo pojave, kolaju glavom i traže emociju koja će im dati legitimitet ozbiljnosti… naša percepcija svijeta polako može doći pod našu kontrolu. Više nećemo biti prvi na reakciji, a ‘triger’ iz okoline neće uspjeti tako duboko nas protresti kao prije. Ova navika je ustvari samo još jedan korak da sebe još malo bolje razumijemo.

3. PARALELKA ŠTREBERSKIH AKCIJA – što još možete davati tijelu i glavi dok pričate s psihijatrom, gutate antidepresive, meditirate i pokušavate raspetljati svoj život?

ŠTO ČEŠĆI ODLASCI U ŠUMU
Otkad sam pročitala da šuma ispušta spojeve koji jako dobro djeluju na naše biće, ja sam otišla u šumu po to. Iako sam hodala po planinarskim putevima odmalena, nisam nikad prije išla u šumu po ciljani osjećaj o kojem sam pročitala u jednom istraživanju. Otišla bi u najgušći predio, našla neki panj za sjesti, i rekla – Ajde. Ispuštaj po meni to što treba, evidentno mi fali.
Nisam razmišljala dalje od toga, vjerovala sam u to što sam čitala i saznavala, dok su noge same hodale, a ja se trudila biti u tom trenutku 101%. Svaki put kada bi me mir odvukao u nove misli, vratila bi se disanjem i aktivnim promatranjem svega oko sebe.

HODANJE, TRČANJE, BRZO HODANJE
Hodala sam s psom kao manijak, kao što sam lijepo naglasila u prilogu, kilometre i kilometre, neki put smo trčali, pa opet brzo hodali još par kilometara. Nije mi se dalo hodati pa realno, sigurno u 50% slučajeva, ali tada, ako se već nisam sama slomila da odem, slomio me moj pas spasitelj. Po kiši, snijegu, bljuzgi, u špici ljeta, usred noći, ranom zorom… uvijek i iznova, noga pred nogu. Bonus kod ovih radnji je taj što vam u manijakalnim hodanjima i noge postanu odlične – od mišića do celulita, sve dođe u balans, baš kao što se u našem tijelu balansiraju um s duhom.

ZDRAVIJA PREHRANA
Počela sam jesti puno zdravije, da li automatski sa svim radnjama ili ne, ne mogu sad uprijeti prstom u moment. Ali sve je krenulo s prijateljem koji mi je rekao da moram u sebe trpati D vitamin (tada sam bila u žrvnju depresije, nisam preispitivala ispravnost odluke, samo sam vjerovala). Odmah brzo sam počela s praksom pijenja tople vode s limunom, svako jutro i u sve većim količinama (pazite da si ne oštetite stjenku želuca kiseloćom, kao ja na početku..). Znala sam da je to fina lagana detoksikacija ujutro, i da pokreće metabolizam. Dakle, meditacija, limun, pa još malo svjesnog disanja dok gledam grad pred sobom dok se budi. Nakon šetnje sam se bacala na doručak, koji je i danas kvalitetno ogroman i uglavnom uključuje pečena jaja s dodacima. Čitam deklaracije proizvoda, tražim EKO i BIO u svima, aktivno smanjujem mesne obroke, pazim na unos umjetnog šećera, vječito na balansu finog i ne možda zdravog s onim najzdravijim.
S prehranom je stvar, potpuno prirodna. Naše tijelo voli prirodno, ono ne voli neprirodno. A onda kada s ovakvim fokusom odlučimo da ćemo sada u sebe stavljati još korisnije nutrijente, još malo više povrća i voća, tijelo prati i sudjeluje. Tu ne treba brinuti o jačini fokusa, koliko možda treba brinuti da samo krenemo u bolju prehranu. Utoliko Madhavi.

NAŠA ANATOMIJA – ŠTO JE MOZAK?
E sad, dosta bitno – naučila sam svoje tijelo – anatomski.
Mene je pitanje – ‘zašto?’, progonilo. Zašto sam si to dopustila sama? Zašto? Kako je moguće? Kako nisam vidjela? Zašto nisam htjela vidjeti? Zašto, zašto, zašto??! Htjela sam potom upisati pishologiju, ali kada sam vidjela kolegije, brzo sam se predomislila. Morala sam naći updateanu psihologiju negdje.
I onda sam krenula kopati po online predavanjima naprednih sveučilišta. Pozitivna psihologija, psihologija popularnosti, budizam i moderna psihologija – svojim sam aktivnostima, tražila akademske potpise kod jako pametnih ljudi. Toliko me opčinila ta tema da s guštom tražim odgovore o centrima u mozgu i mozgu kao takvom. Gledam videe, čitam puno tekstova, čitam istraživanja koja su mi dostupna, čitam postdiplomske radove drugih ljudi… potpuno sam ovisna o toj informaciji. Svjesna sam da je to nešto što neće moći svatko, čisto zato jer se razlikujemo po tome što nas pali i što nas inspirira. No, bitno je onda učiniti najmanje što možemo.
Mi ljudi, moram jako dobro znati od čega se naše tijelo sastoji, kao što to isto znamo o vlastitom automobilu ili mobitelu. Od centralnog kompjutera- mozga do ostalih organa, moramo znati što se dešava u nama. Naše tijelo je čudesan stroj, koji radi bez naše svijesti o tome. Dišemo bez razmišljanja o tome, krv nam ide tijelom bez da ju osjetimo, organi i sve ostale akcije koje se događaju u nama, događaju se mimo nas. I ne kažem da trebate slušati krv kako teče venama, jer tako možete ići i travu slušati kako raste – to je recimo pravi primjer mindfulnessa. Ali da moramo znati od čega se sastojimo, i kakvu ulogu u svemu tome ima mozak, moramo. Bit će lakše i jednostavnije sve ove parametre spojiti u jednu priču. No, vi koji čitate, imate sreću, jer ne morate dalje kopati, na Gosimple-u ima već jako puno informacija o toj temi i sve su fact checked.

DNEVNI MEDIJI, LIFESTYLE MEDIJI, DRUŠTVENI MEDIJI, INFLUENCERI I BITNI LJUDI – KONTROLA INPUTA OVE VRSTE
Ovo vam je strašno važno. Osvijestiti da sudjelujete u društvenim mrežama kao zamorci sa slobodnom voljom. Čim prije svjesno krenete koristiti sve medije, to ćete prije biti čišći u glavi.
Kod mene se postepeno događao unfollow 90% svega, a najviše komercijalnog, na svim platformama. Opet, iz drugačije perspektive gledamo stvaranje vijesti i priča, ali možda ako ovo govori urednik, ima nekog smisla.
Ne želim sudjelovati u trendovima, niti davati svoje klikove istima. To se odnosi na modne trendove, životne trendove koje dirigira osoba iza medija, koja možda nema doticaj sa stvarnošću, a u tu jednadžbu spada sad i otprilike 95% influencera na ovom tržištu. Možda i više. Kako su počeli masovne plaćene suradnje, ja sam skidala jednog po jednog čija mi se ‘home made reklama’ nije svidjela. Pratim samo dva influencera, jedan je PR-ovac koji me uvijek nasmije na glas, i samo jednu influencericu, a ta me ne ubija amaterskim opisima i masom proizvoda, za koje danas i znamo koliko treba platiti, da se proizvod zavrti po Instagramu. Nemam toleranciju više za fake shit namijenjen masama, a bome ni prema reklamama koje stvaraju ljudi koji nemaju veze s reklamama.
Rez.
Što se tiče ostalih medija, kada čitam teme na koje naletim, uvijek gledam tko ju je napisao, a onda možda čak odem i na društveni profil tog autora – tu uglavnom bude sve jasno, na prvi pogled, a ja uglavnom, ugasim temu, koja je pisana iz jednog smjera – kičme autora koji nije čuo za empatiju (kao – razumijevanje osjećaja, ne – empatija kao osjećanje osjećaja).
Dnevne medije pažljivo doziram, s naglaskom na potpuni prekid kroz neki period. Nikad ne palim portale ujutro, nikad pred spavanje, a tokom dana uspijevam osvijestiti radnje koje proizlaze iz dosade, ne potrage za znanjem. Televizijski prijem nemam, gledam samo Netflix i Youtube. Amen.
Odbijam uzeti telefon u ruke sat i pol nakon buđenja, a prije spavanja čitam knjigu, ne scrollam po ekranu.

NAJVAŽNIJI DIO – ODNOSI
Rješavanje odnosa, koji nam ne samo više ne donose veselje i inspiraciju, već ih osjećamo kao uteg.
Kao velikom osjetljivcu, i nekome tko je uvijek brinuo o tome što će netko reći, to je predstavljalo možda i najveći problem. Privatno i profesionalno. U profesionalnom smislu, nisam držala emotivnu distancu, ne na način da sam bila bestie sa svima tko je pitao, već u smislu povjerenja i fer odnosa. Svi poslovi koji koketiraju s medijima, visokim pozicijama i moći koja pleše zajedno s njima, vuku ego trip za sobom, a distanca je ključna i nešto što se mora naučiti. Nažalost, ne mogu pričati iz pozicije kada godinama radiš posao kojeg ne voliš i prezireš, jer se nisam nikad dovela u tu situaciju. No i za takve situacije, vjerujem da vrijedi – ako ti se ne sviđa što gledaš, promijeni način gledanja. (Disanjem.)
A voljeti i ‘živjeti’ svoj posao je dvosjekli mač, ako se ne postave granice.
Ja to nisam naučila, svoje skillse i povjerenje sam davala na izvolite i onda se šokirala kada nisam naišla na isti tretman, u ljudskom smislu, ali i onom financijskom. Bila sam kao onaj majmun koji diže kamen i uporno nalazi zmiju ispod pa pada u nesvijest, u filmu – ‘Ta divna stvorenja’.

Danas poslu pristupam drugačije, bez obzira koliko nešto meni bilo lagano napraviti i smisliti, to ima svoju cijenu i ja ne pristajem na drugačije. Posao je SAMO posao, i sve i da vam non-stop netko maše prijetnjama / potencijalnim otkazom iznad glave – ok. Naći ćete drugi posao. Jeste li stjecali svoje iskustvo tako dugo da bi vas non-stop bilo strah? Bolje da ne napišem što mislim o takvim nadređenima – mobbingatorima, koji jedino što imaju su vaši skillsi.

Nedostaju vam skillsi? Naučite ih, nema druge u današnje vrijeme. Iskoristite bolovanje i antidepresive da otkrijete što volite, u čemu bi mogli uživati? Inspirirajte se drugima koji su se ponovo digli. Meni su tuđe priče o padanju i dizanju bile strašno inspirativne.

Kada su privatni odnosi u pitanju, žao mi je što moram reći, ali vi već sada ionako dobro znate tko je zaslužio nogom u dupe iz vašeg života. Kada ćete si to priznati, vaša je osobna stvar. No, jako dobro znate kako se osjećate u blizini kojih ljudi, i jako dobro znate ako ste u vezi, koju pravdate sami sebi, jer je lakše kad si s nekim, a ne sam.
Nažalost, žene koje su u zlostavljačkom odnosu imaju puno veći problem od toga da su svjesne da žive s nasilnikom, a hrabrost da ode od nasilnog kretena mora imati puno čvršće uporište od simplificirane ideje koja im se plasira – vi to možete, napravite prvi korak, prijavite ga policiji, nazovite broj telefona… Ne ide to tako lako sa zlostavljanom ženom, no ova tema zaslužuje puno veći prostor i dobrog psihijatra kao sugovornika.

Dobra stvar je u tome što kad krenete rješavati odnose oko sebe, nećete stati. Neke ćete rezati, a one koje ne možete (kao obitelj, na primjer), tu ćete učiti kako ponovo stvoriti odnos, raditi na njemu i biti u njemu tako da vas više ne opterećuje. Drugačije je biti u odnosu s nekim, sa sobom na prvom mjestu, a drugačije kada izmjenjujete uloge žrtve prošlih vremena.
Okus u ustima će biti gorak, neki put i danima, ali fizički ćete osjećati olakšanje jednom kada odrežete odnos koji vam šteti i koji krade od vas vašu energiju. A onda će biti svejedno. Upravo sam o tome pisala u ovom tekstu, u kojem sam ustvari htjela naglasiti koliko je nebitno kada otpustimo ljude iz života, koji nam ne trebaju više. Nekad jesu, danas više ne, to je ciklus života, i čim prije shvatimo da se ne moramo svima svidjeti, da ne moramo opravdati svoje postojanje u ‘tom domu’ na određen način, da ako osjećamo da moramo otići… jednostavno se maknemo. Ciao bella.
I ponovo, za sve ‘lako tako’ komentare, stojim na raspolaganju za pregled gadosti koje sam doživjela u životu; nisu za javnost, ali mogu pomoći u percepciji gdje vi stojite u svemu tome. Jer, ako je ova šmizla uspjela preživjeti ovaj život dosad na ovaj način, kako li tek mogu živjeti oni koje partneri nisu psihički ili fizički maltretirali? Ili oni koji su poštivali svoje partnere? Ili oni koji su naučeni držati distancu u odnosima? Ili oni koji su naučeni voditi svoje financije do osamostaljenja? Ili oni koji nisu bili u vezi s partnerom koji vara čim okrenemo leđa?
Nema izgovora, ako želimo biti sretni i ispunjeni. Ako imate djecu, onda je vaša odgovornost još veća. Ne želite da jednog dana vaš mezimac živi isti život kao vi ili vaš nesretni partner.

Vaša je obaveza pokazati mu da postoji bolje od ovog sad, vaša obaveza je pokazati mu kako izgleda briga o sebi.

Jedna poznanica se razvodi, as we speak, sada je baš u procesu. I kada ju pitam kako je, ona odgovara da je sada super, da mirno legne u krevet i zaspe. Jer da nije teško ništa u ovom trenutku, dok slaže svoj život s djetetom, sama. Teško je bilo osvijestiti osjećaj da više ne želi biti u braku s tim čovjekom, još teže donijeti odluku, a najteže ju izreći i odraditi taj razgovor s njim. Sve poslije je piece of cake.
Kao što je i moj razvod bio. Jedva sam izgovorila što sam mislila, kada je donešena odluka da se selim u vikend pred nama, raspala sam se ponovo… ali sam zalupila ta vrata. A moj život je dobio novu dimenziju i nove šanse koje su pokucale na moja vrata. To i jeste čista logika, zar ne? Ako u sebi oslobodimo ogroman prostor kojeg čuvamo za neki iscrpljujući odnos, jednom kada tog odnosa više nema – ostaje nam mjesto za neke nove stvari…

Rad na sebi je u jednom momentu bio podvučen bolnim procesima, baš bolnim do maksimuma. Toliko bolni da pomisliš da nećeš izdržati ovaj put. Ali fokus kojeg sam zadala sebi bio je jači od svih nepoznanica na koje sam naletjela i koje su me plašile. Fokus sam jačala svim gore opisanim aktivnostima, hranila ga i motivirala. I uvijek, ali uvijek kada dođe dan u kojem poželim se sklupčati pod deku, i to onu kod mame i tate doma, prihvatim taj dan kao takav i kažem si – ako si sve ovo prošla dosad, evo te žive i nasmijane, pa što je još ova sitnica danas?
Kada stavimo sebe na prvo mjesto, a to najozbiljnije i mislimo… sve sjedne na svoje, a život napokon gledamo sa znatiželjom u očima, a ne strahom prema promjeni.
Jer, realno. Ako vam je sad loše, možda i jako loše – ne mislite da je trenutak da postane dobro? Pa makar samo u vašoj glavi, to je dovoljno.