‘Roditelji kao da ne vjeruju svojoj djeci’ – Intervju Lorin Nukić

Lorin Nukić (21) prošla je kroz pakao depresije i psihičkog zlostavljanja u školi, a danas potpuno jasno i pitko komunicira uzroke i posljedice. Ovo je priča koju bi trebao pročitati svaki roditelj, čisto da znamo koliki raspon osjećaja djeca mogu osjećati, pa i kad nam kažu u prolazu – niš’ mi nije.

Lorin jedna je od mladih zvijezda, domaće Influencerske scene; ona radi ono o čemu sanja velik broj naših klinaca i onih malo većih – ona snima svoj život, i dijeli ga s ljudima koji ju prate, što je u njezinom slučaju otprilike 110 000 ljudi. Obično to nije prva stvar koju ističem kod ljudi, bez obzira na branšu u kojoj rade, ali ovdje je brojka bitna iz drugog razloga, a ne samo zato jer su svi oni vidjeli koju maskaru danas nanosi. Prije otprilike godinu i pol dana odlučila je podijeliti sa svih svojih 110 000 pratitelja svoju osobnu borbu koju je prošla s depresijom, a njezin nastup bio je lišen filtera i pripremljenih fraza. Sama ideja tako iskrenog nastupa u današnjem scenski namještenom svijetu je pravo osvježavajuća, a potom i s jakom porukom upućenoj upravo onima koji se uče nositi s problemima odrastanja u današnjem, modernom svijetu Interneta, našoj djeci. Lorin je kroz svoje djetinjstvo prošla teške situacije, ali to ju ustvari ne izdvaja previše od velikog broja djece u Hrvatskoj koja se i sama bore sa školskim maltretiranjima, cyberbullingom, selidbama u nepoznate gradove ili države, depresijom koja svakim danom pogađa sve više i više djece… ali ono po čemu se ova mlada djevojka izdvaja jest upravo činjenica da je odlučila javno progovoriti o svojoj borbi s depresijom, zato jer je svjesna koliko duboko može depresija povući za sobom, ako joj se dopusti.

Ona vrlo jasno precizira gdje leži problem s današnjom djecom i problemima s kojima se suočavaju – u nedostatku komunikacije s roditeljima i učiteljima, a još važnije – u nedostatku komuniciranja o vlastitim emocijama, pogotovo s roditeljima, koji često pak u slučajevima kada se dijete i emotivno otvori, situaciju ignoriraju te ju ne prepoznaju kao ozbiljnu, jer su u pitanju… ‘samo’ djeca.

Kao roditelju, vrlo je zabrinjavajuće čitati kako u njezinom slučaju reakcija njezine majke nije izostala, ali je izostala reakcija njezine učiteljice i ravnatelja škole. Nešto o čemu se ustvari ne piše baš previše, ali se najglasnije priča u povjerljivim razgovorima – kako je vrlo jasan popis škola u kojima je poznato da ravnatelji i ravnateljice zataškavaju ozbiljne probleme s djecom. I vrlo mi je jasno o čemu Lorin priča – nedostatak interesa učitelja (uz čast rijetkih iznimki) za same đake je porazan, dok nedostatak interesa samih roditelja (opet, uz čast iznimki) za svoju djecu i njihove osjećaje neki put ostavlja bez teksta.
A djeca to osjećaju. I onda kada možda osjećaju potrebu da nekome kažu za svoj problem, to se ne usude, jer nemaju povjerenja u ljude koji se niti ne interesiraju za njih. Da vas pitam, da li bi se vi povjerili takvoj osobi? Osobi koja pokazuje minimalni interes za vas?
I za kraj uvoda, samo da pitam nešto sa čime sam ustvari baš iskreno zgrožena; je li moguće da postoje djeca koju nitko nije naučio da nije lijepo rugati se drugom djetetu jer nema tatu? Ili zbog čega već…
Ne bilo vam teško, objasnite djeci što je empatija u kratkim crtama, a najbolje je započeti sa ‘zamisli da tebi…’

---

Ti si prije otprilike godinu dana na svom Youtube kanalu, objavila svoju jako osobnu priču. Zašto je važno da osobe koje prate tisuće drugih ljudi, na različitim platformama, pokažu i onu drugu, iskreniju stranu? Pogotovo ako pričamo o mlađoj populaciji, koja dosta doslovno shvaća i guta medijski sadržaj, bez ikakvih smjernica i edukacije… Osoba koju prati velik broj ljudi, ako skupi snage i hrabrosti progovoriti pred njima o nečemu tako osobnom, čini odličnu stvar. Jer, u konačnici, kada je u pitanju velik broj followera koji prate svaki korak, sliku ili video, netko od njih sigurno ima taj isti problem, netko i veći. Isto tako, mislim da je jako bitno ljudima pokazati da život nije Instagram, i da ništa nije tako bajno kako izgleda na slici. Društvene platforme su mjesto gdje svi volimo pokazati nešto lijepo – to je svima nama bijeg na neko ljepše mjesto. Ali, svi ljudi imaju svoje probleme. Svi mi imamo loše dane, i događa nam se život. Velik broj ljudi mi se javilo nakon što sam objavila video, koji su bili dosta iznenađeni jer sam ja prošla tako nešto strašno. A to je dokaz da velik broj ljudi još nije osvijestio činjenicu, da svi oni gledaju dio nečijeg života, kojeg netko želi da vide. Mene oni ne poznaju kao što me poznaju meni bliski ljudi. Ja pokazujem ono što želim pokazati, a neke stvari smatram da nisu za dijeljenje. Tek kada sam se i sama izdigla iz tog lošeg stanja, sam odlučila iskreno pričati o tome, baš upravo zato da se netko prepozna i da možda nekome pomognem sa svojom pričom.

U videu si rekla da je sve krenulo s gubitkom oca, s kojim se i danas teško nosiš, a preseljenje u Zagreb i izrugivanje u školi su te gurnuli u samu sebe. Selidba je danas strepnja svakog drugog djeteta u ovoj zemlji, djeca mijenjaju sredine preko noći, odlaze u nove škole u strane zemlje, gdje ne znaju ni jezik… to su za neku djecu ozbiljni traumatični periodi. Kako je tebi bilo sve to prolaziti?
Da, istina. Moj prvi veliki udarac u životu je bio gubitak oca. On je bio velika figura u mom životu, kao i velikom broju djece – bili smo jako povezani i njegov preuranjeni odlazak me obilježio za cijeli život. No, ja nisam imala problema s promjenom okoline i stvaranjem novih prijatelja. Oduvijek sam bila komunikativna i otvorena za nova prijateljstva, ali ono što me u novom gradu dočekalo bilo je izrugivanje koje prelazi dječju zezanciju. Mene to iskreno i jako boljelo.

Znam da djeca znaju biti zla i nekada oni sami niti nisu krivi jer im nema tko reći da čine krivu stvar, ali baš zato učitelji i škola moraju biti tu da zaštite dijete koje to svakodnevno proživljava.

Meni su se doslovno rugali što mi tata više nije živ i davali si pravo povodom takve jedne bolne činjenice, da mi svašta govore. Ja, kao i svatko drugi, nisam dala na svoje i to me jako sve boljelo, jer nije prošla ni godina dana od njegove smrti kada je sve to počelo.

Tko je u tvom odgojnom lancu mogao možda na neki način doprijeti do tebe? Tko je trebao takvu stvar vidjeti i da li je moguće takvu stvar vidjeti, ako dijete ne želi da se to vidi na van? Tko treba reagirati?
Roditelji, škola ali i roditelji te djece koja maltretiraju druge. Ja sam sigurna da u mom slučaju, roditelji te djece nisu ništa znali o tome. Učiteljica i ravnatelj su bili obaviješteni odmah, jer je moja mama od prvog trenutka kada sam joj rekla bila tu za mene i odmah je reagirala. Ona je u mom slučaju bila moja jedina podrška, kroz cijeli moj život pa tako i tada. I naravno da je moguće takvu stvar vidjeti, no samo ako se gleda. Sve i da nekim slučajem nisu učitelji ili odgovorni to vidjeli, moja mama im je sve to sama rekla. No, budući da nije bilo nikakve reakcije, moja mama je bila ta koja je to presjekla i rekla da više ne idem u tu školu te da će me po završetku školske godine prebaciti u bolju školu. Mala doza zezancije i dječjih svađa je uvijek prisutna i to je zdravo za odrastanje, u to se ne treba miješati. Ali kada zezancija pređe granicu, potrebno je reagirati. U takvim trenucima, ja sam slušala samo svoju mamu. Bila sam mala, nisam još ušla ni u pubertet, i mama je bila jedina za koju mi je bilo važno da je uz mene. Hvala joj zauvijek na tome.

Kako može netko danas reagirati prema vlastitom djetetu, ako se nađe u sličnoj situaciji, iz pozicije djeteta? Koga bi slušala u tim trenucima?
Često roditelji samo okrenu glavu od vlastitog djeteta jer roditelji misle da su to samo dječje gluposti.

Roditelji kao da uopće ne vjeruju svojoj djeci.

A moraju biti tu za njih da ih saslušaju i da jednostavno budu tu za njih. Puno mojih pratitelja mi je pisalo nakon što sam otkrila što se događalo, kako ne vjeruju da me moja mama shvatila ozbiljno, i dopustila mi da se preselim u drugu školu. Jako je tužno što odrasli smatraju da djeca ne mogu imati ozbiljne probleme i onda te iste njihove probleme ne doživljavaju ozbiljno. Kao da djeca ne mogu imati ozbiljan problem.

Stanje u školama što se maltretiranja tiče nikada nije bilo gore. Što djece prema nastavnicima, što djece prema djeci. Velik broj djece ozbiljno pati, kao što si i ti patila… zašto se konkretno ti nisi obratila nekome od nastavnika, školskom psihologu ili pedagogu? U čemu je stvar, zašto mladi nemaju povjerenja u stručne osobe zaposlene u školama, da pokušaju s njima riješiti taj problem?
Nisam se obratila nikome u školi upravo zato jer nisam imala povjerenja u njih. Ne vjerujem školskim psiholozima, ne vjerujem učiteljima, profesorima… tek kasnije nekad tijekom školovanja sam imala sreću upoznati tri dobre profesorice. Da su one bile onda u mojoj blizini, sigurno bi ih tražila za pomoć.

Sve ostale moje učitelje, nastavnike i profesore ne bi tražila za pomoć nikad. Velika većina od svih njih koji su prodefilirali kroz moje školske godine su se prema djeci uvijek postavljali hladno i nepristupačno i u potpunosti razumijem zašto im djeca ne vjeruju, pogotovo ona djeca koja imaju problem u školi.

Ti profesori kao da niti ne pokušavaju s djecom ostvariti neki bliži kontakt, kao da ne žele saslušati problem, kao da namjerno ignoriraju sve te stvari. Ponavljam, jako sam sretna jer je sve te uloge koje trebaju odraditi zaposleni u školskom lancu odradila je moja mama umjesto njih.

U današnjem društvu djecu se ne odgaja da jasno i glasno pričaju o svojim osjećajima. I dok vjerujem da si ti s mamom razvila dubok i iskren odnos kakvog možda nema puno djece, i sama si u videu rekla da ne voliš pričati o takvim stvarima na svom kanalu. No opet, imala si potrebu ispričati i taj dio – ta teška emotivna stanja, s kojima s bori jako velik broj ljudi…
To je istina, i meni je jako žao što se danas djeca ne odgajaju da jasno i glasno iskažu svoje osjećaje. Nije sramota biti ni sretan, a bogami ni tužan. Nije sramota ni plakati ni voljeti.
Ja sam naučena da pokazujem svoje osjećaje, i takva sam. Kada osjećam potrebu da plačem – ja plačem, kada se želim glasno smijati – ja se smijem, i ne gledam tko će što reći jer se ja smijem.

Da li ti je bilo lakše u jednom pogledu, kada si drugima dala do znanja da si od krvi i mesa, a ne od piksela?
Puno mi je lakše otkad sam se otvorila i pokazala ljudima da sam i ja čovjek sa svim emocijama, od iste krvi i mesa kao i svi ti ljudi koji me prate. Mislim da je važno da svi ljudi koji imaju bilo kakav medijski utjecaj progovore i o toj realnoj strani života jer se naši pratitelji jako poistovjećuju s ljudima koje prate na društvenim mrežama. Važno je da znaju da u svojim problemima nisu sami, da nisu jedini kojima se nekada u životu događaju jako loše stvari. Život se svima događa, i ona dobra, i ona loša strana – to nikoga ne zaobilazi.

U videu kažeš da je dobro dopustiti drugima da ti pomognu, da bi se to dogodilo, oni moraju znati kako se osjećamo… da li iskreno razgovaraš o svojim osjećajima s bliskim ljudima?
Oduvijek sam s bliskim ljudima razgovarala o svojim osjećajima. Nekada je to bilo samo s mamom, a nekada i s nekoliko ljudi istovremeno. Ali nikada se nisam toliko zatvorila da barem s mamom ne podijelim svoje osjećaje i što mi se trenutno događa. Iskreno, zbog toga sam i uspijevala pobijediti sve neprilike koje su me snašle, jer sam dopustila bliskim ljudima da mi budu podrška.

Kada si pričala o psiholozima koje si posjećivala, priznala si da takva vrsta terapije nije nikada zaživjela na duže vrijeme. Da li je problem bio u tome što nisi pronašla osobu s kojom se možeš lako povezati da iskreno razgovaraš o svojim emocijama? Što misliš da je važno kada djeca i mladi kreću u potragu za stručnjakom s kime će razgovarati?
Ja jednostavno nisam izgleda našla osobu s kojom bi se mogla povezati i koja mi odgovara da se otvorim na nivou kojem sam trebala možda. A nakon dvije, tri osobe koje sam promijenila i sa svakom kretala ispočetka, sam i odustala. Iako, s jednom psihologicom sam nakon samo jednog razgovora promijenila neke poglede na život, no nažalost, zbog drugih okolnosti ona nije mogla nastaviti raditi samnom. Svima je potrebno ‘mentalno čišćenje’ i mentalna higijena. Jednom kada pronađemo stručnjaka koji nam odgovara, s kojim se možemo povezati, ti razgovori odlično utječu na nas.

Iako danas nisi više u situaciji da ti se školski kolege rugaju zbog naglaska, ponekad te znaju izbaciti iz takta komentari u kojima omalovažavaju tvoje osjećaje… kako se nosiš s takvom vrstom bullyinga – omalovažavajućim i ružnim komentarima?
Danas mislim da sam prerasla cyberbullying, jer, iako je nekada jako iritantno kada ti netko napiše – ma što tebi fali… ili nešto slično, znam da to piše osoba koja me uopće ne poznaje. Tako da nakon nekog vremena, takve stvari ne mogu doprijeti do mene, bar ne na tom nivou kao nekada. Ima dana kada mi jednostavno nije dan, i kada se osjećam loše, jer kao što sam rekla, to se svima događa, pa onda kada vidim opet takav komentar, nije mi skroz svejedno, ali brže me prolazi. Savjetujem svima koji se nalaze u ovakvoj vrsti bullyinga da se što prije nauče nositi s time, i još važnije – naučiti to ignorirati. Teško je, ali to se mora. Ti ljudi koji to pišu zapravo pokazuju samo da i njima treba pažnja, da vape za time da ih netko, bilo tko, sasluša – iskreno to mislim. Svatko tko je sretan i ispunjen nema potrebu drugoj osobi govoriti bilo što ružno. Kada okrenem čitavu situaciju na taj način, nisam ljuta ili tužna zbog njih, meni je iskreno žao te osobe, koja ima potrebu tako nešto napisati.

Tebe je depresija kao i mnoge druge gurnula u ponovo otkrivanje sebe. Ti si se zatvorila u sobu i tada si počela istraživati Youtube. Našla si svoje zadovoljstvo i svojevrsno ispunjenje kroz snimanje različitih videa. I možda Youtube nije za sve one koji se sada nalaze u sličnim situacijama kao što si ti bila, ali što bi savjetovala drugim mladim ljudima da naprave ako se nalaze u sličnoj situaciji, bezvoljnosti, depresije koja vuče u potpunu letargiju? Kako da se pokrenu i nađu zadovoljstvo kroz neku aktivnost, a ne samo besciljno upijanje medijskih sadržaja?
Prvo bi savjetovala mladima koji prolaze isto ili slično što sam ja prolazila, da se obrate nekome. Mami, tati, sestri, prijateljici, nekome u koga imaju povjerenja. Djeca i mladi moraju naučiti pričati o svom problemu i moraju raditi sve što je u njihovoj moći da to pobijede. Neka rade na sebi. Neka se bave bilo kakvim sportom – mene je sport toliko puta podigao, bez njega ne bih bila ista. I naravno, svatko mora naći nešto što ga ispunjava, nešto što ga veseli, dovoljno da se tome posvete. Doslovce, bilo što, što će im izmamiti osmijeh na lice i zbog čega osjećaju radost.

Kako se danas nosiš s danima kada osjećaš da nisi za društvo, kada osjećaš potrebu za samoćom… kako se nosiš s negativnim osjećajima, što radiš, ‘kako se dižeš’?
Kada se osjećam da nisam za društvo, jednostavno se ne družim. Dopuštam sebi da imam loše dane, koliko mi treba. Malo budem sama sa sobom i sa svojim mislima… to je vjerujem, zdravo. To su dani kada najviše upoznajem sebe i to si s vremena na vrijeme dopustim bez osjećaja krivnje. No, ne dopuštam da dani uzaludno prolaze – nakon par dana povlačenja u sebe, odlučim da je dosta i da je vrijeme za akciju, da se vratim na taj, svoj neki put.

No, danas sam jako zahvalna što je dovoljno samoj sebi reći – dosta. Zahvalna sam što samo jednom svojom odlukom si mogu popraviti raspoloženje.