Riječ trenutka – Autentičnost

Svi ćemo reći da smo potpuno autentični, bez grča na licu i potpuno uvjereni u istinitost te izjave, ne shvaćajući da možda, da, baš mi, ne možemo više biti suprotno od toga. Kako je to moguće? Kakve trikove radi s nama naš um, kada je u pitanju percepcija nas samih? Zašto se tako lako uvjerimo u riječi koje pričamo, a radimo upravo suprotno…

I zašto i dalje mislite da se ovo možda ne tiče vas? Jeste li stvarno iskreni?

Autentičnost je definitivno jedna od najcjenjenijih karakteristika, koju možemo posjedovati, u današnjem društvu. Uz toliko fake news & fake people, osjetiti autentičnost u osobi, je rijetkost koja nagrađuje samim svojim postojanjem.
A budući da ju krasi krasan miks čežnje prema posjedovanju iste i kompleksnosti u dokazivanju, autentičnošću se bavi čitava mala vojska istraživača ljudskog uma i ponašanja. Napisano je na tisuće članaka, organiziran je bezbroj seminara, radionica i konferencija, koje su ponosno nosile predznak ili pod-kontekst ‘autentično’ u svom imenu – sve da saznamo još malo više od onoga što znamo i osjećamo. No, kako istraživači vide sve dublje i dalje pod mikroskopom, tako pojam autentičnosti, postaje sve još više zamagljen i još malo udaljeniji.

Ispada, da je autentičnost poprilična zavrzlama.

Primjerom najbolje opisano kao – da li smo autentični ako smo rekli nešto iskreno, a potencijalno neugodno za sugovornika, jer tako je kako jeste – jer nas to muči… ili smo autentični ako nismo to izgovorili jer naš unutarnji kompas vrijednosti snažno pokazuje prema suosjećanju, nježnosti i razumijevanju za tuđe postupke, kakvi god oni bili ili nas povrijedili?
Ja zaokružujem opciju A, bez obzira na samosvjesnost o visoko postavljenim vrijednostima kao što je ‘razumijevanje’  i doslovce me nije briga kakav će rezultat biti iza toga…

…razlog uglavnom nikad nije kataklizmički, nerješivi problem – autorova reakcija na iskrenu reakciju, koja je uslijedila – uglavnom uvijek jeste.

Drugi kamen spoticanja jest mjerenje autentičnosti. Jer ustvari sve ovisi o slobodnoj procjeni nas samih. Ne postoji opipljiva mjera, a bome ni dostupni univerzalni zapis u svemiru, u kojem jasno vidimo koliko puta je netko prešao preko onoga što je gorljivo zastupao, izdižući sebe i svoje karakterne adute … iznad nekoga u datom trenutku ovisno o situaciji u kojoj se nalazi.

Uzimajući u obzir kompleksnost ljudskih osobnosti, dvije naizgled nespojive radnje mogu biti u jakoj suglasnosti, jedna naspram druge. Ljudi su jednostavno prekompleksni i jako često u konfliktu sami sa sobom oko same ideje tko su zapravo, da bi se mogao napraviti neki standard autentičnosti, bilo kod nas samih ili drugih.

‘The Enigma of Being Yourself’; Katrina Jongman-Sereno & Mark Lea

Dakle tko je onda taj ‘pravi, iskreni ja‘ o kojem pričamo, ako uzmemo u obzir gore napisano, da je nemoguće postaviti standard u mjerenju autentičnosti.

Pa ustvari, znanstveno gledajući, čini se da ljudi kada pričaju o svom pravom ja, oni pričaju o aspektima sebe zbog kojih se osjećaju kao najbolja verzija sebe. Kada naglašavamo svoju autentičnost, onda redom nabrajamo sve krasne stvari u koje (duboko) vjerujemo. Jer iskreno vjerujemo da smo ti likovi. Toliko puta smo si to ponovili, da smo uvjereni u to.

Također, još malo kompleksnije – vrednovanje autentičnosti kod samih sebe, nema baš previše veze s pokušajima usklađivanja ponašanja i prirodne naravi čovjeka. Ustvari, poprilično je suprotno od toga. Mi ljudi se osjećamo ‘najautentičnije’ kada se osjećamo ispunjeno, mirno, voljeno, entuzijastično, slobodno… odnosno, kada su naše potrebe zadovoljene i mi osjećamo kontrolu nad našim subjektivnim iskustvima. Ne osjećamo se autentično, kada smo jednostavno onakvi kakvi jesmo bez obzira na subjektivna iskustva – pozitivna ili negativna – što ustvari definira riječ ‘autentično’. Dosta zanimljivo, također, se čini da se ljudi osjećaju najautentičnije, kada se ponašaju sukladno društveno poželjnim normama, a ne kada idu kontra opće prihvaćenog mišljenja – što je možda tipično za autentičnost – isticanje neugodne istine nekog općeg mišljenja bez obzira na posljedice. A to ima i smisla, ako se sjetimo koliko danas znači reputacija i ostvarivanje sebe u novim ulogama u određenoj grupi ljudi.   

Metaforički, sve ovo napisano možemo svrstati u ponašanje, ali i još važnije, u  otkrivanje autentičnosti na društvenim mrežama. Društvene mreže su današnji pandan za brzu reputaciju i ostvarivanje sebe u novim ulogama, prema vlastitim definicijama stvaranja. A kada stavimo najbolju verziju sebe (najljepšu sliku s najbolje usklađenim koloritima da pašu ostatku našeg feeda), pa krenu lajkovi, osjećamo se dobro, ispunjeno, sretno…  jer svaki taj lajk jednak je jednom milovanju po našem centru za ovisnosti. Eto, toliko smo autentični.

Pardon, toliko dobro racionaliziramo vlastite osjećaje koji nas u tom trenutku furaju, jer smo toliko ovisni –
– što o validaciji društva, što o lajku.

Pitanje!
Što mislite; da li smo autentični kada smo u skladu s našim psihološkim stanjima, emocijama i uvjerenjima, koja god jesu, ili smo autentični s našim svjesno odabranim uvjerenjima, stavovima i vrijednostima? Koja forma ‘biti ono što jesi’ odgovara autentičnosti? 

Jer… lako je definirati neautentičnost, eh da. Mislim jedno, pričam drugo, radim nešto potpuno treće – ako ne i dijametralno suprotno od onoga što pričam. Otprilike tako bi izgledala neka uniformirana neautentična osoba. Ali ne pitamo li se u jednom trenutku – zašto tako jako volimo misliti da smo potpuno autentični, odani i iskreni sami prema sebi, ako smo duboko u sebi ipak svjesni da sami sebi stvaramo neku lažnu stvarnost u kojoj živimo kao taoci, osjećajući u sebi, pravu, bolnu istinu. Koga lažemo u konačnici?

Koliko jako se moramo poznavati da možemo biti sigurni u sebe i svoju pravu autentičnost?
Razmislite malo.

Fascinirana sam koliko je jak um, da to sami ne vidmo? Vidimo (osjećamo?) ali se tako jako dobro pretvaramo sami pred sobom? Ili smo postali profići u racionalizaciji vlastitih djela i odluka, bez obzira na težinu koju povlače za sobom, duboko u nama gdje čuči ona jedna mala istina, koju tako jako dobro znamo?

TKO SU TI AUTENTIČNI?
Autentični ljudi su jednostavno, sretniji od onih koji to nisu. Ne – sretniji po vašim parametrima sreće, koji god da oni jesu – to je sreća kojom zrače osobe neopterećene lažima, mišljenjima, izgledom ili nečim trećim. To su osobe koje su ovdje i sada, koje osjećate kao iskrene jer je sve u njihovom nastupu usklađeno njima samima – ne postoje odstupanja, ne postoje nijanse na koje reagirate nesvjesno više nego svjesno.
Svi imamo u sebi svoje najbolje strane, svi imamo potencijal koji se može razviti u nebesa, svi mi možemo biti najbolja verzija sebe – no taj će razvoj ovisiti o GRO faktora, koji su nas oblikovali do ovog trenutka, dok čitate ovaj tekst. Biti autentičan spada u domenu ‘najboljih strana’, dakle, na tome se mora raditi. Da je to lako, to bi svatko.
No bitno, zdrava autentičnost definitivno ne podrazumijeva da idemo okolo i pričamo što nam je na duši, da dajemo našim najmračnijim impulsima šansu da nas vode kroz život. To je put u velik broj poremećaja i svađa. Zdrava autentičnost znači prihvaćanje sebe, iskreno kako jeste duboko u nama.

Prihvaćanje odgovornosti za sve što se tiče nas i naših postupaka kroz život koji su nas doveli do ove točke sada.

To je proces koji ne prestaje, proces otkrivanja i stvaranja smislenih odnosa, iskrenosti prema sebi i svojim mislima koje izranjaju iz intuicije i osjećaja kojeg dobro znamo kao iskrenog, ali kojeg ne komuniciramo drugima. To je jedan odličan miks omjera u odluci koja dolazi iz srca, ali je prošla kroz umni rendgen. Autentičnost je snažno prisustvo integriteta, pažljivo odabranih vrijednosti i najviših, životnih ciljeva i predanost u održavanju autentičnih odnosa, koliko god intenzivan put osobnog rasta bio do te faze.

‘SRUŠITI’ SEBE
Prvi korak prema svemu tome jest rušenje lažne pozitivnosti koju smo stvorili o sebi, mentalno rušenje Instagram i inih profila koji je postao lažna stvarnost u koju duboko vjerujemo… i jedan dugi pogled prema sebi, onaj najiskreniji, prema svim našim kontradiktornostima i kompleksima koje skrivamo – pred nama samima. Kada se očistimo od svega što nam zagađuje unutarnji sistem (a ovdje pričam od najbanalnijih misli preko osoba u vašem okruženju do svih drugih vanjskih faktora koji nas na nekom nivou trigeriraju), tada možemo polako početi otkrivati snagu svojeg bića iznutra.

Jednom kada zakoračimo na taj put, autentičnost će biti dio vašeg cijenjenog opisa, a najljepše od svega bit će to što će vama, tada u tom trenutku, biti svejedno.
Vi ionako znate dobro tko ste i koliko vrijedite sami pred sobom.