Recite mi nešto o sebi… a što vi očekujete od (svog) psihijatra?
Trebalo bi organizirati te psihijatre nekako drugačije. Preskup je to ali i dosta delikatan sport s obzirom na materiju kojom se bave, da bi mi ostali samo šarali okolo, čekajući i nadajući se tom dobrom feelingu, kojeg očekujemo… iz filmova? Kome ići kada mislimo da trebamo ići nekome na razgovor? Kako ćemo znati da je to dobra osoba za nas?
‘Is psychiatry a medical enterprise concerned with treating diseases, or a humanistic enterprise concerned with helping persons with their personal problems? Psychiatry could be one or the other, but it cannot, despite the pretensions and protestations of psichiatrists, be both.’
Thomas Szasz
Da bi se oslobodili tereta kojeg nosimo u sebi, koji je uglavnom i prouzrokovao neku psihičku smetnju, mi moramo izbacivati iz sebe sav taj emocionalni shit, kojeg smo nakupili. A kako se izbacuje na primjer, onaj emocionalni shit za kojeg nemamo blage veze da ga uopće nosimo? Tipa onaj kojeg skupimo do svoje treće godine. Da bi to uspješno učinili, moramo imati ispred sebe sugovornika koji će nas pitati prava pitanja i koji će nas znalački (ili prema intuiciji, možda još bolje) voditi prema još dubljim pitanjima, ali još važnije… voditi do najdubljih odgovora koje ćemo si sami dati. Onih koji sjednu kao poklopac na otvorenu ranu, za koju nismo ni znali da je tamo.
Ako već postoje doktori za glavu, misli i emocije, područjima u kojima bilježimo neki problem, onda s njima moramo razgovarati.
No, kome ići za što? Tko su psihijatri i na koje njihove kvalitete se trebamo koncentrirati?
ZNAŠ LI NEKOG DOBROG PSIHIJATRA?
Ne znam koliko sam puta čula to pitanje. Da li znam dobrog? Prošla sam ih četiri, dok se nisam vratila i smjestila drugom. Ne znam je li ‘dobar’ prema kriterijima neke druge osobe i što ta osoba traži ili očekuje od terapije s psihijatrom, ali meni se sviđa razgovarati s mojim. Ne pričam samo ja, iako on jest čovjek od malo riječi, ali kada nešto kaže – vjerujem mu u potpunosti i sigurna sam da me ne pokušava manipulirati na bilo kojem nivou (pa i podsvjesno). On koristi i psovke (dakle, iskren je u izražavanju emocija), koristi se različitim intonacijama glasa (nije dosadan), ne osuđuje i ne ispituje me glupe i površne stvari, koje su nepotrebne za jedan duboki razgovor koji se naplaćuje na kraju sata. Zna me nasmijati, napraviti čvor u mislima, ali mi i kroz primjer opisati hipotetsku situaciju ako ju sama ne mogu shvatiti. A i tada… neki put je dovoljno da on kaže nešto što ja možda i ne razumijem u potpunosti (razumijem misaono, ali ne emotivno)… ali kroz neki period dogodit će se situacija, u kojoj ću se sjetiti što je on rekao i napokon shvatiti o čemu je pričao i stavit ću poklopac na taj lonac u glavi.
Ah da, još jedna stvar. Kao osoba/pacijent, želim da moj psihijatar ima iza sebe barem jednu poštenu traumu u životu, ono ozbiljno pošteni shit kojeg je prevazišao snagom vlastite volje, znanja ili čarobnih gljiva – svejedno, samo neka zna dobro što je učinio i kako to može pomoći drugima.
To je dobra psihijatrija za mene. Znamo teoriju, ali soft skillsi su se izgradili na životnim roller coasterima.
No, opet, s druge pak strane, promatrati pojam psihijatra iz perspektive bolesne osobe i zdrave osobe su dva različita svijeta.
To opet, danas znam, jer mi je um čist od sranja kojima ih zagađuje depresija. Dok sam ‘probavala’ druge, sipala tone riječi pred njih, nisam ništa znala – ni što da radim ni što da očekujem. A neki s diplomama ispred mene ozbiljno su zanemarili emotivni dio mog problema, u odnosu na teoriju (medicinsku), koja nikako nije izostala i dovoljna je za autoritet i pečat za bolovanje. Čak možda i nisu zanemarili, neki od njih jednostavno nisu dovoljno empatični da bi razumjeli. To znam danas, tada nisam imala pojma o ničemu. Moja depresija nestala je u jednoj misli, a ja sam je bila svjesna. Kada se mozak oslobodio zatrovanog, na to mjesto se vratilo nestalo samopouzdanje, a meni je samo odjednom postalo kristalno jasno što je dovelo do tog oslobađajućeg trenutka. Niti jedan psihijatar to nije napravio, ali je moj psihijatar br. 2 bio najbliže mom izlječenju – on je govorio korisne savjete za svakodnevni život, koje sam misaono razumjela, ali sam ih mogla emotivno razumijeti tek kada sam došla u trenutak u kojem je ta rečenica isplivala odjednom, a ja sam ju mogla staviti u trenutnu sliku…
No samo ja sam se dovela do konačne realizacije (prestanak depresije) jer sam pored njega, slušala i spremala gro informacija o boljem razumijevanju povezanosti misli i emocija, u sebe i svoj mozak.
Ne on, niti bilo tko drugi, niti je to itko u stanju osim nas samih. Jer ako ćemo iskreno, kako može osoba koja se nikad nije liječila od bolesti misli i duha – depresije, znati išta o tome kako se osjeća osoba koja boluje od toga ili kakav je samo to osjećaj kada se ne možeš pomaknuti iako je sve u redu s tobom? Kako može itko u tom procesu znati da su pitanja na stolu ona prava? Ne pričam o zvaničnim proglasima i popisima univerzalnih simptoma koji se uostalom pojavljuju s vremena na vrijeme i na prepisanim člancima ‘ako imate ovih 8 simptoma, bolujete od depresije’; ‘ako imate 6 ovih simptoma možda patite od sindroma sagorijevanja’ (a pored se nalaze plaćene reklame za ‘prirodne’ lijekove protiv depresije ili stresa). Ne pričam o teoriji koju svi znamo pročitati. Pitanje je koliko nas može shvatiti, prvenstveno emotivno, da bi znali što točno piše na tim popisima osim ispraznih riječi i rečenica. Depresija je bolest duše, ne samo mozga, i kako bilo tko može znati točno kolika je emotivna bol osobe koja pati te gdje je točno nastao kuršlus u radu čitavog sustava u trenutku kada se pojavila depresija…
…ako sam nije okusio apsurd i dotaknuo vrhovima svih svojih živaca, emotivni korijen te bolesti?
TREBAMO DOBROG PSIHIJATRA, ALI ŠTO OČEKUJEMO OD NJIH U SAMOM STARTU?
Realno, ono što znamo o psihijatrima, (ili psiholozima, ili različitim –ima iz te domene) jest ono što smo naučili u školi, a možda malo više kroz filmove. No, evo, nisam baš sigurna koliko smo razgovarali s roditeljima ili su nas učili u školi išta o tome – pojmu doktora za mentalno zdravlje i koja je njihova uloga u društvu. Zašto i bi? Generacije prije nas su živjele u jednom drugom svijetu. Da – malo lakše probavljivijem. No, mi, genracija između, u jednom trenutku života, htjeli ne htjeli, te ako smo sretni (da, sretni), možda i dođemo do ideje da nam je sada možda potreban taj čarobni razgovor s nekim u kožnoj fotelji, pa ćemo naći valjda tog nekog s kojim likovi u filmovima imaju vrlo idilične odnose pune povjerenja dok im ovaj liječi glavu.
A sve kreće s preporukom – nadam se da se ne pouzdamo samo u moć guglanja gdje čitamo tko zna kakve reviews od tko zna kakvih ljudi s tko zna kakvim iskustvima koja su oblikovala njegov unikatni state of mind? (Ako već nisu lažni profili.) Uzmeš telefon, otvoriš 1768 kontakata pa tražiš, ili se sjetiš nekoga tko bi mogao nešto znati o psihijatrima, čini se kao netko tko je prošao katarze i pitaš ga sramežljivo za savjet ili preporuku imena.
Danas kada razmišljam o tome, dan kada sam pitala jednu osobu za preporuku psihijatra, taj dan je iznad moje glave svjetlila sretna zvijezda, jer sam ja u potpuno depresivnom i pregorenom stanju (moja percepcija ‘ispravnog’ ne postoji, niti sam svjesna bilo kakvih dubina svojih svih osjećanja ili što mi rade na fizičkom nivou) imala sreću da sam pitala osobu koju je taj, baš, genijalni psihijatar izliječio od dugogodišnje bulimije. Pa će valjda i mene… Nisam promišljala o ničemu. S potpunim povjerenjem sam nastupila pred gospodina u nadi da će učiniti nešto da se osjećam… bolje (ništa konkretno, samo bolje na kojem god nivou). Rekla sam si samo kao uvjet eliminacije – ako mi prvo kaže ‘recite mi nešto o sebi’, da se dižem i odlazim van. Sreća moja što sam naletjela na svjesnog psihijatra, onog koji svijet promatra s probuđenije strane života, ne kroz hrvatski način; koji me prvo pitao – kako sam, uz vrlo simpatično rezigniran izraz lica. Pomoglo je u stvaranju dojma činjenica da ne dijeli antidepresive šakom i kapom.
Zašto sreća? Jer evo, potpuno čista od depresije i svega što donosi, tvrdim da iako su jako potrebni, nažalost nisu svi psihijatri za sve. Čak možda ne da nisu za liječenje tuđih glava i misli, nego bi trebali ozbiljno početi učiti materiju iz više aspekata ljudskog bića, ne samo kostura i organa koji su se unutra smjestili. Pogotovo kada im u kancelariju ušeta depresivac.
MOĆ RIJEČI I MISLI – KADA JE U ORDINACIJI DEPRESIVAC
Psihijatrica broj tri, kojoj sam otišla po državni pečat za bolju vjerodostojnost svog stanja, bila je ugodna osoba; smijala se široko i imala je ugodan ton glasa. Ali danas kada se sjetim jednog razgovora koje smo vodili, ne znam da li bi se smijala ili plakala. Ma ustvari, malo mi je i neugodno. Jednom je tako moja psihijatrica odmah kako sam ušla u ordinaciju rekla da je scrolalla po omiljenom joj lifestyle portalu, kada je vidjela neko događanje i kliknula na galeriju poznatih. Kad ono, vidi ‘svoju Selmu‘, koja stoji tamo, quote ‘sva stisnutih ramena, i kao da cijelom svijetu govori – ja ovdje ne pripadam!’
Jesam li ja ovo dobro čula?
Danas par godina kasnije, sjećam se freeza koji me prošao, koji me držao dok sam sjedala na stolicu, i kojeg sad mogu osjetiti ako se potrudim. Sjećam se jačine kojom sam zaokrenula očima od neugodnosti. Neugodno radi mene naravno. Da li ste to Vi, jednom depresivcu s nula posto samopouzdanja upravo potpuno nesvjesno ‘natrljali’ na nos, u tom trenutku, možda najgrozniji scenarij koji je taj depresivac vrtio cijelu tu ‘glamuroznu’ večer po glavi? I to ste pročitali sve iz moje poze… na javnom mediju, kojeg čita tisuće ljudi istih targetiranih karakteristika? Da li sam ja sad to čula svoje misli potpuno glasno? Jesam li dobro čula da ono što najviše ne podnosim – poziranje, je upravo nekome poput ove osobe koja sjedi preda mnom, (savršenom targetu za taj portal – žena 20-50, potrošač, hrvatski lifestyle – tko je, gdje, bio i što je obukao), odalo upravo TAJ dojam? Moj osjećaj kako sam se osjećala te večeri, je tako jako kristalno očit svima iz moje poze?
I potop mislima neka počne. Jer tako MOJ mozak radi u tom trenu.
Možda se sada čini benigno, žena (mislim da se tu nije aktivirao psihijatar) je komentirala svakodnevnu stvar, nešto što je kao udisaj zraka u tom poslu, nešto toliko trivijalno i tako često među ženama… ali mi svi uporno zaboravljamo sljedeće. Riječi koje koristimo, nastale kao ‘verbalizirani produkt’ misli, nastalih pak kao produkt vlastitih shvaćanja i zaključaka, koje smo donijeli na temelju vlastitog doživljaja svijeta iz različitih kategorija kroz životni period do tad (roditelji, škola, okolina, prijatelji, trač časopisi, crkva i sl…) djeluju na druge ljude. Ne samo djeluju, nego oni koji slušaju tu osobu (osobe/pacijenti slušaju svoje doktore, s maksimalnim povjerenjem – jer oni imaju diplomu iznad stola) slažu sve to skupa na svoje strahove i frustracije i stvaraju svoje neke realnosti koje žive i kada izađu iz tih kancelarija. Comprende?
Koja je uopće bila namjera iza tih izgovorenih riječi, to je ono što me brine. Utjecaj tih ‘ovlaš’ riječi i fraza može biti velik i prevelik, a potpuno nepotreban…
Čitala sam jedan od odličnih intervjua dr. Roberta Torrea, koji je baš tipično (tipično – ‘hrvatski’) naletio na javnu minu izdavši knjigu ‘Prava istina o psihijatriji’ u kojoj je naveo nešto istraživanja i iskusnih misli u svrhu kritike struke, prvenstveno u pogledu suradnji s farmaceutskim tvrtkama. Jasno da je proglašen neprijateljem broj jedan momentalno. No, nažalost za po struku, dr. Torre navodi i kristalno jasno koncizan problem u samom startu karijere psihijatra i skillsa koje mora posjedovati kako bi liječio druge;
‘Druga stvar je također neugodna činjenica, da su mnoga istraživanja pokazala da su za učinkovitost psihoterapijske ljudske pomoći potrebni kapaciteti za empatiju suosjećanje, pomoć drugome, što pokazuje da onaj tko ima taj talent, dar za biti psihoterapeut, to doista dobro može raditi. Na žalost, u našem školovanju taj se dar ne ispituje niti ulazi u opis ekspertnosti’. Za kirurga bi također bilo dobro da je ljubazan i nježan, ali sigurna i precizna ruka kod njega je ključna, dok je za nas psihijatre doista važna ta želja da drugoga pratimo i sudjelujemo u njegovoj psihološkoj patnji. To ima dalekosežne konzekvence, i to bi trebalo biti važno i na prijemnom ispitu za našu struku, koji bi trebao gledati više taj motivacijski faktor, trebao bi biti bliži prijemnom kakav prolaze svećenici ili umjetničke struke. Na neki način mi ipak moramo moći zagovarati ljudski život koji treba prolaziti kroz nas, ako mi ne možemo imati tu karizmu, ne možemo raditi svoj posao baš najbolje.’
Za običnu kremu za lice tražimo testere za par tjedana, prije nego pljunemo lovu na pult, ali kada je u pitanju njega glave iznutra, gdje leže naša očekivanja – da li nas, stvarno, struka gleda kao emotivna bića ili pacijente? Ne znam kako vi, ali ja volim biti osoba u tom odnosu prvo, a onda pacijent. Želim da netko pazi koje riječi bira kada mi ih upućuje u bilo kojem trenutku mojih razgovora, a pogotovo, psihički ranjivom, kada pričam s doktorom za glavu. Koji će mi u jednom trenutku možda dati i antidepresive, koje ću ja s povjerenjem i uzeti. No, to sada znam.
Tada sam znala preispitivati isključivo samo sebe i sve svoje strahove odjednom… kakvo preispitivanje tuđih riječi i utjecaja na mene. Ja sam samo osjećala krajnji utjecaj tih riječi na mene, kao apsolutnu istinu.
PSIHIJATRI I ANTIDEPRESIVI
Koliko su mi i za što pomogli te tko mi ih je prepisao, i o čemu smo razgovarali kada su mi prepisani? Njih mi je prepisala psihijatrica br. 3. Ona kojoj sam otišla da imam i službenu, pravu pečat potvrdu od Lijepe Naše da sam dovoljno fucked up da ne mogu raditi. Uopće nisam htjela dati šansu rečenici – ‘privatni psihijatar piše što treba‘, pa sam se tako našla u srcu psihijatrijske ustanove na razgovoru u njezinoj ordinaciji. Što je izazvalo enormnu količinu novih negativnih emocija u mom stanju, na više nivoa opet, no to se ni u ludilu (zanimljivo) ne uzima u obzir prilikom liječenja burnouta i depresije, jer to, oprostite, zvuči razmaženo – nekome tko je naučio depresiju na papiru ili portalu. Meni je moja psihijatrica br. 3 tutnula antidepresive, bez ideje o tome kako točno djeluju. Ne kažem ja da ih ona dijeli na treptaje očima, božesačuvaj. Ali, objašnjenje uz njih je bilo – da su novi, da imaju možda sitne smetnje dok se organizam ne navikne, da se postepeno gradi količina, da ću se osjećati bolje i koliko se sjećam to je to. No, bitno – ona ih nije meni dala na način da ja to razumijem, ne teoretski.
Dobila sam ih bez ikakvog inputa kako je sada tek bitno raditi na sebi na duhovnom nivou – i što to znači. Doslovce sam ih dobila kao antibiotik, ali opet, samo s popisom mogućih komplikacija na svim mogućim razinama potencijalnih sranja, no ne i uputstva za život u novom stanju.
Antidepresivi su djelovali bez daljnjeg. Danas jasno, znam; tada sam se osjećala ‘normalno’ kao i kada sam imala depresiju samo sam mogla funkcionirati za oktavu više. No s prekidom uzimanja, jer sam se osjećala bolje (naravno da jesam – dobila sam drogu) i jer sam od prvog dana samo razmišljala kako se želim skinuti s njih, ja sam kroz kratki period pala u depresiju veću nego prije. Veću i goru jer ju nisam ni prepoznala, a ni očekivala u peti, kada me sašila. Nisam to prepoznala, a posljedično, nisam otišla ni psihijatrici, jer sam vjerovala da sam bolje, iako se nisam mogla pomaknuti psihički ili fizički. Psihijatrica nije to navela kao opciju da se može dogoditi. I ona je vjerovala u antibiotik metodu. Zašto? Piše na papiru.
‘Antidepresivi predstavljaju jedan od pokušaja ublažavanja ljudske patnje. I više čine dobrog, nego lošeg. Nisu svemogući niti idealni. Glavni problem s antidepresivima je što ljudi zauzmu stav: ‘Uzet ću tabletu, a ja ne moram više ništa.’ Ako se ostane samo na antidepresivima i ne iskoristi novo poboljšanje da se usvoje novi obrasci ponašanja, onda dugoročno nismo ni učinili ništa.’
dr. Milan Košuta
Ako osoba/pacijent nije upoznat sa samim funkcioniranjem našeg bazičnog sustava misli i emocija; prepoznati razarajuću misao kada se pojavi, što je dovelo do te misli sada, koja je posljedično učinila da se osjeća tako i tako, što je prouzrokovalo fizičku reakciju (npr, lupanje srca i ostalo); nitko ne može niti početi shvaćati svoju vlastitu depresiju, na primjer.
Zvuči malo suludo i teško, ali pročitajte polako, dva puta. I više, dok ne sjedne. Nešto kao ‘Sam svoj majstor’ – potrebno je toliko dobro poznavanje sustava misli i emocija – naše biologije. A to bi nas na primjer mogli naučiti naši psihijatri u jednom trenutku liječenja. Dok osoba/pacijent ne dobije dobru dozu informacija o funkcioniranju našeg misaonog i emotivnog procesa, kao neku anatomiju za laike koja uključuje i emocije, koju može shvatiti, svaki psihijatar može pričati do sudnjeg dana sa svojim pacijentom o emocijama i svime što ulazi u to – kako se pacijent osjeća, kljukati ga s različitim miksevima tableta ako igra za taj tim, ispitivati za roditelje, babe i didove, dok će se osoba/pacijent samo trenutno olakšavati od grčeva koji ju trenutno muče. Ako sve te elemente ne možemo sastaviti u cjelovitu sliku, što smo napravili? Ili sam samo to ja? Tko će ga znati s tim glavama… toliko ih je i sve su tako različite. Da ne počnemo o dušama.
Za kraj, predlažem novi pravilnik za petljanje psihijatara po glavama;
Iako su možda danas više potrebni nego ikad, pogotovo u vrijeme tečajeva koji osiguravaju masovno uzimanje para nesretnicima s psihičkim oboljenjima (ili emotivnim ranama i traumama), psihijatar, privatni ili onaj za pečate bi mogao uvesti prvi i osnovni sat upoznavanja, u kojem će i pacijent ako želi, ispitivati psihijatra o njegovim stajalištima, uvjerenjima, moralnim i inim pitanjima – Jeste li patili nekada? Da li se smatrate empatičnom osobom? Što mislite o lakim drogama? Što mislite o politici u Hrvatskoj? U kakvom ste odnosu s majkom i ocem ili bivšim životnim partnerom? Kako Vi to hendlate? Što mislite o antidepresivima zašto ne djeluju univerzalno na sve? Da li ste ikada uživo gledali kako se pale i gase različiti centri u mozgu na nekom od onih skupih aparata? Da li vas je farmaceutska kompanija ikada odvela na luksuzni odmor?
Za sva dodatna pitanja koja želite možda postaviti svom psihijatru, i tako ga upoznati bolje, pa odlučiti da li je to uopće osoba za vas, pogotovo ako ćete mu na stolu ostaviti polugodišnju ušteđevinu te najvažnije, da li vas može razumjeti emotivno, a ne medicinski… Stojim vam na raspolaganju (selma @gosimple.hr) s novinarskom znatiželjom napetom kao puškom!
Choose wisely, my friends.
