‘Kombinacijom dosade i nezadovoljstva stvara se temelj za depresiju’ – Dr. Milan Košuta
‘Depresija se javlja kao šansa da se približimo svom autentičnom biću.’
Kada ovako nešto kaže cijenjeni psihijatar i psihoterapeut dr. Milan Košuta, to neko odvratno, ljepljivo stanje – depresija, koja u svoju mrežu lovi svakim danom sve više ljudi, dobiva novi prozorčić kroz koji se može promatrati. No, do tog stanja oboljeli od nje trebaju doći. A kako uopće pokušati ozdraviti, u ovakvim društvima, za koje je karakteristična velika stigmatizacija svega što ulazi u temu ‘mentalno zdravlje’?
Krenimo od početka, od prvog pitanja kojeg si svaka osoba bez ikakvog iskustva s depresivnim poremećajima postavi – kada se ne osjećamo dobro, a ne možemo uprijeti prstom u fizičku i jasnu psihičku ili fizičku bol, vrijeme je za razgovor s nekim. Dok se medicinska struka bori sa ‘stigmama’ koje nose za sobom psihijatri, psihoterapeuti i psiholozi, različiti life coachevi preuzimaju klijente, koji su ustvari ‘pacijenti’ – kojima je moguće potrebna terapija odgovarajuće vrste. Sam naziv ‘life coach‘ zvuči moderno i svjetski, dok nazivi ‘psiholog’ i ‘psihijatar’ znače da njemu idu samo ‘ludi’. Tko se čime bavi i tko nam može pomoći kada se ne osjećamo dobro, negdje unutra duboko u sebi?
U osnovi se radi o sljedećem; mentalnim zdravljem se bave ljudi koji su završili medicinski fakultet; psihijatri, liječnici obiteljske medicine i liječnici ostalih specijalnosti. Psiholozi, i to oni koji su se nakon diplomiranja usavršavali u području kliničke psihologije rade testove koji služe kao pomoć psihijatrima u boljem razumijevanju čovjeka koji je pred njima. U posljednje vrijeme u Europi je zauzet stav, a i u Hrvatskoj nedavno, da ljudi koji završe posebnu edukaciju iz psihoterapije, se mogu baviti tom djelatnošću. Tu je vrlo nježna granica; kada otići liječniku specijaliziranom za to područje, kada nekome koji je educirani psihoterapeut, kada drugim zanimanjima – u što pripada i zanimanje ‘life coach‘, a kada prijatelju.
U naših je ljudi uvriježeno mišljenje, i ne znam tko je to lansirao, a potpuno je krivo, da se psihijatru ide kad se za čovjeka kaže: ‘Znaš, on ti ima dijagnozu‘, a kad su blaže smetnje u pitanju, onda se ide psihologu.
Za bilo što iz područja mentalnoga zdravlja dobro bi bilo otići prvo ili psihijatru ili liječniku obiteljske medicine i nakon toga i u dogovoru s njima vidjeti što dalje.
Zašto ljudi imaju tendenciju vjerovanja u neprovjerene metode pred znanstveno dokazanim, kao što je odlazak psihologu i psihijatru ili lijek za depresiju?
Stigmatizacija se nalazi u svim područjima; seksualne orijentacije, bračnog statusa, imanja ili neimanja djece, krvnim zrncima, načinu života, dobi pojedinca, obrazovanju, količini novca koje netko posjeduje, nezaposlenosti, fizičkog izgleda… svugdje oko nas.
Odgovor leži u samo jednom izrazu – nasilno društvo. U nasilnim društvima, a naše spada u takvo, stigmatizacija je posvuda, ne samo po pitanju duševnoga zdravlja.
Depresija. U svijetu od nje boluje (prema posljednjem WHO izvješću) oko 300 milijuna ljudi. Predviđa se da će do 2020. depresija biti najčešća bolest kod žena – a stanje je sada već poprilično alarmantno. Razlog leži u ogromnoj količini stresa kojem smo izloženi na svim nivoima, u osobnim razlozima, traumama, djetinjstvu… ali, gdje leži korijen depresije? Zašto se pojavila u jednom trenutku čovječanstva?
Uzroka depresije ima u više sfera. Ukratko ću prikazati jedan od uzroka, koji bez sumnje, dovodi do toga da ljudi pate, a stanje će se ozbiljno tek pogoršati. Ljudi su do otkrića parnog stroja vječito nešto radili; na zemlji, sakupljali su plodove, bavili se stokom, u kućanstvu i sl. Oni koji su živjeli u područjima bogatim hranom i gdje je bila dobra klima, oni su ovladali vještinom dokoličarenja; zabavljali su se, igrali su se djecom, pjevali, šetali. Tijekom i nakon industrijske revolucije počelo se javljati slobodno vrijeme, a razvojem kapitalizma ljudi su se počeli sve više natjecati i uspoređivati tko posjeduje više i počelo se javljati nezadovoljstvo. Kombinacijom dosade i nezadovoljstva stvara se temelj za depresiju.
Bojim se da će uvođenjem robota, umjetne inteligencije i još većom digitalizacijom, taj problem postati ozbiljna svjetska epidemija. Jasno, govorim o dijelu svijeta kojem pripada i Hrvatska; gdje se ne umire od gladi, nedostatka pitke vode i od malarije. U budućnosti će se povećati broj nezaposlenih, kao i broj umirovljenika, a od onih sretnika koji će imati posao, velika većina njih će se pretvarati da radi, premetat će te papire u uredima diljem svijeta i biti nezadovoljni jer rade nešto što ne zaslužuju.
Bit će izuzetno malen broj ljudi koji će biti zadovoljni svojim poslom, a u promilima će se brojati oni koji vole svoj posao.
Što možemo raditi za sebe u ovakvim scenarijima? Što nam preostaje?
Naučiti/usavršiti umijeće dokoličarenja, umijeće samovanja i umijeće spoznaje svoje autentične potrebe. Naučiti prepoznati svoje duhovno biće i slična umijeća. To će biti jedini izlaz iz tog stanja.
Današnjim odgojem djeca se ne uče tome. Djecu se zabavlja i onda se svi čude kad jednoga dana nestane te zabave, pa je krenu tražiti na sve strane. Svjetsko nogometno prvenstvo i Olimpijske igre su najvažniji događaji na svijetu zato što čovjek današnjice ne zna što bi sam sa sobom. Dosadno mu je. Spretni biznismeni su to nanjušili i počeli su izdavati kojekakve licence pa tako i licence za ‘life coacheve’ i slična zanimanja koja će se sigurno još više pojavljivati.
Što je sa starijima? Edukacija mi se čini kao jedino rješenje, a kako se educiraju ljudi, koji su zapeli u kotaču kolektivne depresije i ustaljenih obrazaca ponašanja? Jesu li psihijatar, psihoterapeut i psiholog oni koji mogu pomoći pojedincima da promijene ustaljene navike?
Psihijatar svakako može pomoći. Mogu pomoći i knjige. Šetnja. Općenito tjelesna aktivnost. Putovanje. Bilo gdje – u Samobor, u Varaždin. A ako se ima koja kuna viška, dobro je zaputiti se negdje dalje u svijet. Može pomoći i pametan svećenik. Kontakt s prirodom je dobrodošao. Razgovor u kojem se nikoga ne optužuje. Ne ogovara. Dobri filmovi su korisni. Umjetnost utemeljena na dobru.
Velik broj stanovništva ovog područja, osim što ne percipira mentalnu bolest kao bolest, nemaju dovoljno znanja niti o temi antidepresiva i što nam čine? Vi vjerujete u moć razgovora pred moći lijekova, da li su antidepresivi potrebni?
Antidepresivi predstavljaju jedan od pokušaja ublažavanja ljudske patnje. I više čine dobrog, nego lošeg. Nisu svemogući niti idealni. Glavni problem s antidepresivima je što ljudi zauzmu stav: ‘Uzet ću tabletu, a ja ne moram više ništa.’ Ako se ostane samo na antidepresivima i ne iskoristi novo poboljšanje da se usvoje novi obrasci ponašanja, onda dugoročno nismo učinili ništa.
Depresija se javlja kao šansa čovjeku da se približi i svojem autentičnom biću, a onima koji su vjernici – svome duhovnom biću, odnosno da stupe u intenzivniji odnos s Bogom, neposredniji, i osobniji odnos.
Psihijatri imaju problem da se većina njih bavi samo biokemijskim zbivanjima, dok širi kontekst poput ovog, zaboravljaju. Ako se ne promijeni taj stav, life coachevi i slična zanimanja, u budućnosti će sigurno voditi glavnu riječ.