Burnout i ‘depra’ – pošast modernog doba, a vi ni ne znate da ste možda dio ekipe!

SVJETSKI DAN MENTALNOG ZDRAVLJA, 10.10.2019.
Šaljem u svemir samo jednu želju danas. Želim da se što više i što kvalitetnije piše o mentalnim bolestima, tako da moj prijatelj može otići kod psihijatra kao što ide kod zubara, bez da na sam prijedlog, ne padne u još veću depresiju s paničnim napadajem, jer – nije on luuuuud! I onda ode plakati, neutješno.
Kako se njemu pomaže?
Ne, krivo.
Kako se njemu pomaže u ovakvom društvu?

Ili moj drugi prijatelj koji ne može više zamisliti da radi posao koji radi, pa je svako malo na hitnoj uslijed napadaja panike i mega lupanja srca, jer je paraliziran idejom izlaska iz trenutnog stanja komocije (‘komocija’ ne znači hotel s pet zvjezdica, nego situacija kada je sve uhodano i automatizirano).

Depresija = bolest duše i mozga.
Depresija nije samo bolest vašeg logičkog razmišljanja. Emocije su te koje vas upozoravaju, a misli vas muče u začaranom krugu u kojem se ne zna gdje je početak, a gdje kraj.

A što mi mislimo o emocijama i o njihovoj važnosti u životu? Što nas uče od malena? Kakav je stav prema emocijama i/ili emotivnim ljudima? Ne moram reći, znam sve epitete i savjete koje sam dobila kroz život po pitanju svoje osjetljivosti. No, dobro, ima jedna super stvar u ovom svemu jer sam žena. Meni je ‘dozvoljeno’ cmizdriti i plakati, pa i pobjeći možda kojem psihijatru na razgovor, ako to pametno ‘iskomuniciram’. No, ni ja nisam prošla bez stigme i trača, jer ipak, stigme ne zaobilaze nikoga u ovakvom društvu.

Ali, razlika između mene i mog prijatelja jest što mene danas zaboli ona stvar što će itko reći kako ja trošim svoje vrijeme na ovoj kugli u svemiru,
ali to i iskreno mislim, pa ne moram plakati kad nitko ne gleda
(ili kad je ugašen wi-fi i svi filteri s njim).

Znate kada me nije bilo briga? Kada sam imala depresiju.
Kakvo je to naše društvo? A nisam ni svjesna jačine tradicije u malenim selima uklesanima u domoljubni kamen – to mogu samo probati zamišljati. Kakva je odgovornost na ‘muškom’, a kakva na ‘ženskom’ i kako se tko smije ponašati, jer sve drugo od zadanog i odgojenog je put u pakao kad ih se dočepa svetac koji drži popis gostiju na tulumu svih tuluma, jednom kada puf! nestanemo. Mi znamo da smo svi mi jaki macho likovi koji znamo kako funkcionira svijet – najjači opstaju, ne oni koji plaču. Tiče se i žena, ne samo frajera. Uostalom, pa ‘samo pi*** plaču’, zar ne? Jer, bože sačuvaj, da priznamo drugi spektar emocija koje nosimo u sebi.

Mi si dajemo za pravo da biramo ali i utječemo na sve, čak i to da biramo samo poželjne, super, hype emocije i situacije koje mi želimo, a kada dođemo u situaciju, na koju nismo u tom trenutku mogli utjecati, pa se pojave i one – ‘nezgodne’ emocije, koje nam stvaraju nelagodu… osmijeh br. 5 i Ovosenedogađa! Ovosenedogađa! Zid je podignut dok situacija ne prođe.

Loše emocije bolje da rješavamo ignoriranjem, lijekovima, alkoholom i drogama, a ne iskrenim razgovorima sa samim sobom i priznavanjem istine samom sebi. To je frajerski i nećemo biti obilježeni kao patetičari (pa ni sami pred sobom).
Patetično.

Alkoholom i drogama ćemo, brže bolje ubiti frustraciju i dati si muda za sve što nismo imali hrabrosti reći, pa neka izgmiže siktava zmija koja jedino što može je siktati i nabrajati neka sranja koja su tu odavno ili nakratko zabljesne neka wow, elokventna persona s mišljenjem o svemu, koja ne prestaje pričati dok oči svijetle u mraku. Dok i to ne prestane djelovati.
Dok lijekovima pak dajemo moć da nam promijene ponašanje na bolje, da nam čitave živote poprave, bez da mi išta napravimo? Zašto lijeku dajemo toliko više od onoga što može, popraviti dio za koji je stvoren, a ne i naš stav prema životu i življenju istoga, zauvijek. Come on. U kojoj to teretani je dovoljno članstvo bez dolazaka, za Magic Mike figuru? Jer što ako sve ne ide po planu? Što ako nemam dijete do te i te kako sam zamislila? Što ako nemam kućerdaru u tridesetima kao što su moji imali, u drugoj zemlji i drugačijim uvjetima rada, nego što je sada situacija? Što ako nemam nešto? Što ako dam otkaz na poslu kojeg sam počela fizički prezirati, zbog ljudi s kojima moram raditi? Od čega ćemo živjeti? Što ako ćemo morati nešto drugo probati? Što ako ja ustvari želim biti konobar ili otići u Afriku pomagati siročadi? Isuse što ako, ako, ako i sto tisuća ako!

Zamislite koliko je dakle dotaknuo ‘dno života’ i vrlo vjerojatno, dno vrlo subjektivnog ludila, taj moj prijatelj. Nositelj i muško jedne zajednice. ON, pa plače. On je korak do katastrofe, a iako osjeća da mora nešto promijeniti ali onako baš drastično, iako si želi pomoći na nekom nivou, a sam ne može definirati gdje i kako naravno, on odbija pomisao razgovora s nekim tko ispred imena i prezimena ima miks slogova dr i psiho.
Jaka i velika stigma stoji nad gripama mozga i duše, ali ne do bog, ne-do-bog to reći nekome. Ako i netko čuje, uz neku pivu u polumraku neke birtije, sreća je ne dobiti odgovor – ma što plačeš, k’o da nam nije svima teško, muško si, izdrži! ili… – daj ne drami i nemoj biti tako osjetljiva!

‘U nasilnim društvima, a naše spada u takvo, stigmatizacija je posvuda, ne samo po pitanju duševnoga zdravlja. Stigmatizacija se nalazi u svim područjima; seksualne orijentacije, bračnog statusa, imanja ili neimanja djece, krvnim zrncima, načinu života, dobi pojedinca, obrazovanju, količini novca koje netko posjeduje, nezaposlenosti, fizičkog izgleda…
… svugdje oko nas.

dr. Milan Košuta

A ne spada li naše društvo u jedno takvo, krasno, nasilno s tendencijom da sve postane divlji Teksas kojeg se ni Trump ne bi posramio.
Zašto pišem sve o društvu? Jer nas i ta okolina truje, ako joj dopustimo. Simple as that.

Ruku u zrak tko sve ima prijatelja koji je otišao iz ove zemlje, ne zato jer ne može naći posao, ne zato jer je na dnu kapitalističkog lanca, već zato jer mu je dosta društvene klime… dosta mu je čitanja tih nepravda i depresivnih vijesti… dosta mu je gledati u što se pretvara sve nervoznija i nervoznija nacija… dosta mu je poslodavaca, koji su zapeli u prošlom stoljeću… dosta mu je jedne predivne zemlje jer njome vlada lopovluk i nepotizam koji će pojesti sam sebe, kao kada se spoje metastaze dvaju ogromnih tumora u jednom tijelu. Kako da čovjek bude ‘normalan’ i pokuša prosperirati na osobnom nivou… u društvu koje kao da se kreće unazad, dok ostatak svijeta galopira s tehnologijom i novim znanostima, bok uz bok, jako brzo, naprijed. A prvi korak prema iole malčice zdravijem društvu (iako se to i meni optimistu čini kao wow pothvat s obzirom na materiju) nije neki komplicirani, možda se čini, ali je ključan.

Taj korak zove se – Prihvaćanje odgovornosti.

Svjetski je dan mentalnog zdravlja (taj dio predstavlja ključni dio slagalice osobne sreće), pa hajde neka samo razmislimo o toj silnoj odgovornosti koju imamo kao pojedinci, kada nekome solimo pamet o tome kako se osoba preko puta nas osjeća, što izgovaramo i kako to može utjecati na osobu koja se ne osjeća dobro, psihički. Ne moramo hodati po jajima, ali da možemo pregristi, možemo. I samo pustiti osobu da se osjeća loše i bez predrasuda s kime ta osoba razgovara o svojim, samo svojim osjećajima.

Odgovornost koju imaju mediji i državni aparat u koji se ubacuje lova za zdravstvo. ONO ČITAVO ZDRAVSTVO, ne samo ‘fizičko zdravstvo’, jer onda bi se to ‘ministarstvo’ trebalo tako i zvati.

Osobna i profesionalna odgovornost prema sadržaju kojeg kreiraju oni koji stvaraju medijski sadržaj, na svim nivoima. Odgovornost profesionalaca koji s autoritetom kopaju po glavama pacijenata, bez da su isključili vlastiti ego u tom razgovoru. Odgovornost za reći – ne znam i provjeriti informaciju, vijest ili click bait mamac u nastajanju. Odgovornost onih koji uzimaju puste pare od svojih građana i raditi zajedno s medijima na dizanju svijesti, na ispravan način. Ne s floskulama i prepisanim tekstovima. Kada našem, hrvatsko-prosječnom čitatelju na ispravan način nešto objasni ‘autoritet’ poput medija na Internetu, dovoljnim brojem ponavljanja, i taj pusti slučaj će možda malo promijeniti percepciju prema bolesti. Tu kreće ona sitna promjena. Sve što je drugačije od ovakvog pristupa ovakvoj temi je porazno. Uvijek i svugdje postoje predivni pojedinci koji pristupaju problemu skoro pa bez greške (što u medijima, što u samom medicinskom sektoru), ali danas nije riječ o njima, jer oni nažalost nemaju toliki utjecaj na društvo. Neznanje i neinformiranost ostale većine ima tu moć.

ŠTO SAM NAUČILA O ‘MENTALNOM ZDRAVLJU’?
Kažu da će do 2020. depresija pomesti ljudsku rasu, sve što dotle ne pomete srčani udar. A gdje su tek tumori, horor. No, ja mislim da se to već događa, jer možda ne vidimo baš najjasnije, a i edukacija stručnjaka koji to moraju vidjeti, koji su se već dosad školovali sto godina (karikiram), je tako nevidljiv cilj.
I zaboravite na predavanje (kao – predaja) ‘svojim’ nasljednim, mentalnim bolestima. Ono što sam naučila i istražila u posljednjih godinu i 10 mjeseci (kao da pišem neverending novinarsku priču u nekom utopijskom svijetu u kojem urednici pišu neke druge priče), jest da gen koji nam prenosi bolest (ono kada imamo xy% šanse da obolimo od nečega) je slaba karika našeg lanca, a ne glavna i jedina karika. Kao što to uglavnom uvijek zvuči kada ti netko s diplomom drži predavanje o tome koliko potencijala imaš u sebi da ti glava najebe od nečega što je napalo ‘tvoju tetku kad je imala trideset, osamdesetih godina prošlog stoljeća’.
Really?
Kakve veze ima njezin život s mojim, točno? Kako su moja emotivna iskustva u bilo kakvoj relaciji s njezinima, ako nije direktno utjecala na njih? Osim što mogu učiti od njih, kroz priču, valjda. Kako pobogu ja moram oboljeti od bipolarnog poremećaja (što nisam, eto, ne možeš vjerovati), a životi su nam se razdvojili kada sam ja bila beba?
Nosim taj gen negdje, ne moram mu predati čitav svoj život u ruke – kakva stravična ideja življenja, pobogu. Nije li taj gen uostalom, neka slaba karika cjelokupnog lanca našeg zdravlja i općeg stanja? Prekomjerni stres napada čitav organizam, a zadržava se na najslabijim karikama, a ne najjačima. Nije li to logika? Koja je bila poanta ‘lanca probijanca’ u školi, kada smo se zaletavali u najmanje iz razreda? Logika. To jest ‘nasljedna bolest’ (gen za tu bolest), a ne potpuna predaja i iščekivanje lošeg scenarija.

Zaboravimo na potpuno prebacivanje odgovornosti,
ako želimo biti zdravi.

Ne samo zdravi. Sretni. A prvi, pravi način da bi svaka osoba pokušala pristupiti svom psihološkom poremećaju, koji se vrlo vjerojatno i dogodio uslijed dugotrajnog izlaganja kroničnom stresu, jest ispravan način komuniciranja psiholoških poremećaja i komunikacijskog pristupa mentalnom zdravlju. Želim da se što više i što kvalitetnije piše o mentalnim bolestima. Pa i pod cijenu da se onda radije ne piše, ako će to opet biti neki prepisani, egom vođeni članak ili life guru 15 savjeta kako nešto. I možda važnije od toga, želim da oni koji stvaraju sadržaj shvate da pišu o zdravlju ljudi, da je bolest mozga ili duše identično teška kao i bolest jetre ili pluća. Samo ispravnim informiranjem, može se napraviti kakav takav utjecaj.

Zašto bi osoba koja misli da je zdrava (a nije i nema pojma da nije, ili što je u pitanju) ikad kliknula na kretenski click bait naslov ala – 3 znaka da ste pregorjeli. Uostalom, koja su to simplificirana 3 znaka da smo pregorjeli? Koja su 3 znaka da imamo rak ili da imamo šarlah?Shame, shame, shame.

TIPS&TRICKS (za lude)
Želite li znak da morate razgovarati s nekim o stanju vaše duše? (Jer, ruku na srce, duša vas boli, ne mozak) Ovo je bio moj znak; Mozak osjećate kao užarenu peć prepunu samljevenih misli koje ne staju, a vi imate osjećaj da ćete puknuti od ispraznosti. Da ćete ‘umrijeti’ na kraju dana od bezvoljnosti, iako vam je dan prepun raznih aktivnosti i druženja i vi ste jedan, slatki, mali, društveni leptirić s osmjehom 24/7. Osjećate da ćete u konačnici nestati pod količinom straha od samo jedne pomisli što bi bilo kada bi nešto u vašem životu bilo drukčije. Pomisao na promjenu bilo koje velike stvari iz života, za koju osjećate da ju morate promijeniti još jučer, u vama ostavlja težak okus anksioznosti koji se slijeva kao užarena lava prema prsima, gdje se ucementira. A gdje je još ta silna odgovornost uloge koju igrate? Ne možete se pomaknuti s trosjeda za ništa na svijetu, ali možete otići napraviti večeru? Ne brinite, i dalje se smijete kad treba, bude čak i nešto smiješno, ali u osnovi – da barem možemo promijeniti život desnim klikom cut-paste…
Ostale simptome tijela sigurno ste već osjetili, samo ste toliko oglušili na njih, da ih više ni ne osjećate kao problem koji tone dublje, već kao stanje koje će proći. Dugotrajna nesanica, netko? Dobro, uvijek možete čekati kao jedan treći prijatelj, koji je primljen s manjim srčanim udarom s 37. Ili kao neki drugi, dragi ljudi, koji toliko nisu pazili na svoj motor, da ih danas više nema, a bili su u najboljim godinama za stvaranje.

ŽELITE SE RIJEŠITI STRAHA? PRESTANITE GA HRANITI!
U to ime, prestanite za početak čitati sav medijski bullshit koji jedino što zna je plasirati vam loše i stravične priče. Eto. Samo prestanite. Ništa ne možete promijeniti, samo ćete nahraniti sve te negativne osjećaje u vama i još će vas srce udariti, od nove neugode i nepravde koju pročitate, samo ćete još više zamrziti okolinu u kojoj živite, a strah od svega što može poći krivo na kraju će vas paralizirati. Ne čitajte ni samo da se informirate, jer od nedostatka takvih informacija nećete umrijeti, a ionako će vas okrznuti na kavi, u uredu ili na društvenim mrežama. Koliko ćete točno umrijeti ako ne saznate što je naša predsjednica zemlje rekla ili otpjevala? Čestitam, upravo ste se poštedjeli niza osjećaja – reakcija vašeg tijela. Kakav je blagoslov kada vas prođe udarna i glupa rasprava o Greti na primjer, kao mene. Ne trebam čuti svačije mišljenje, već samo onih koji me inspiriraju, jer nažalost nisu svi urednici, a pogotovo ne oni, moje mašte i inspiracije ili mojih želja kako ja želim provesti svoj život. Čitam samo onaj sadržaj za kojeg znam da se zbog njega osjećam bolje. Što god to značilo u mom slučaju, i koja god da je tema u pitanju. Samo usko, usko targetirane adrese me zanimaju. Birajte priče koje vam ulaze u glavu! Želim u svom životu imati prisutno ono što me inspirira, a ne ono na što sam navikla… iz tko zna više kojeg razloga. Okolina nas truje, ali nas okolina i liječi. Ne budite sami, ne odbijajte pomoć ljudi koji vas vole, prihvatite prijedloge za druženja, šetnje, ručkove i kave, ne izolirajte se u osamu, jer ne želite da vam jedini društveni kontakt budu toksične osobe iz radnog okruženja. Pa gdje ćete dobiti food for your soul? Gdje uopće uzimate hranu za vašu dušu? Ovako se samo trpate običnim, duševnim i društvenim junk foodom.

KOGA POTRAŽITI? KOME SE OBRATITI?
Kada tražite nekoga s kime ćete razgovarati, a da to nije vaš prijatelj ili konobar, evo kako gledam na sve te doktore. Dvije vrste doktora se mogu pokušati boriti s pošasti novog doba. Oni koji su se nekim čudom iščupali iz tog sranja, jedni su od njih. Drugi su oni s najvišom emotivnom inteligencijom i sposobnošću empatije da se smrzneš od respecta. Toliko je tih emotivnih stupnjeva i faza kroz koje osoba zapela u kotaču depresije prolazi, da je potreban ali dakle top of the tops empat, koji sjedi preko puta pacijenta, kako bi prepoznao sve druge signale, a ne očite iz udžbenika ili kakvog takvog iskustva. I kako ne bi rekao nešto baš glupo, što će pacijenta podsvjesno opet negdje sjebati. Ako je takav još k tome i nekada sam prošao burnout ili depresiju ili samo jedan ozbiljan napad panike, to je doktor koji može usmjeriti u pravom smjeru. Jer si je upravo on, doktor, postavio nekad prava pitanja. A ako on sam razumije emotivno, što osoba preko puta njega prolazi, onda zna i kako će mu to objasniti. Valjda. Da, to sam rekla. Sue me.

Živio dan u kojem se slavi nešto tako fascinantno kao ljudski mozak, najmoćnija mašina u svemiru. Zašto pobogu ne želite da
funkcionira savršeno? Jer ako odete psihijatru,
netko će reći da ste ludi? Da? (Who gives a fuck?)

A vi ostali, pustite suzu tu i tamo, bit će vam lakše. I brinite svi skupa, o sebi, vi ste si jedini kojeg si imate, za stvarno.

PS. Ako netko vaš blizak pati, što da znate, što da pretpostavljate, ako je promijenio ponašanje, ako je tužan, ili ako ne vidi svoju svrhu i smisao, ako je previše puta rečeno – ne mogu više; ako jako mijenja raspoloženja, ako je rutina ponašanja ista, ako se bolesti u tijelu samo redaju… ne puštajte ga na miru. Izvucite ga na zrak, u šetnju, na kavu ili sladoled. Jedan običan Whatsap – kak’ si? znači puno onome tko možda misli da nikome nije stalo do njega, jer se njegov mozak u tom trenutku igra s njegovom percepcijom svijeta.