Gosimple šifre: prihvaćanje, recipročnost i balans
2021. je bome dobro projurila kroz ovu planetu ali i nas, a kako je išla svom kraju činilo se kao neki niz tsunamija, koji su nas – humans, ostavljali nasukane, porazbacane i premorene na obalama s pola jedne škrge. A moj mini-fetiš je vječiti interes što se događa s nama u tim intenzivnim kratkoročnim finišima, kada se osvrnemo oko sebe i pitamo – što se sad upravo dogodilo? Kad pomislimo da gore ne može, gdje nas nađe taj ‘gore’? Osjećate li se kao da ste u nekoj igrici s levelima? Ne boj’te se, imam šifre za sljedeći. Prihvaćanje, recipročnost i balans.
Nove godine treba počinjati s pozitivnim, dobrim i nahajpanim. No, treba li? Nisam pesimist, no, realno, da krenem pisati tekst o tome ‘što da radite kada ste baš jako sretni’, nema šanse da bi ga čitali. Interes za ‘nas’ dolazi s problemima. A kad život krene s krivim loptama, jedino što će nas donekle iščupati iz toga je ideja ‘od čega smo satkani’ do te točke. Riječi iz naslova su dio tkanja, definitivno.
Najbolje je da se savijemo kao da smo od gume i da u toj savitljivosti nađemo onu zdravu otpornost, a da ne puknemo kao da smo od suhih grančica pa da nas ponovo sastavljaju doktori različitih znanja. No… jebiga.
Što više života prolazi, sve sam sigurnija u nedostatke koje smo dobili odgojem, obrazovanjem i okolinom. Što nije bilo mogućnosti da nas se uči – malo ‘šire’ od ovog incestuoznog balkanskog pojasa ali i to je sve zapisano negdje u zvijezdama, baš kao i svaka naša ‘škola’. Ne preostaje drugo nego učiti od života samog i pritom disati da znamo prepoznati.
Spektakularnu 2021. sam htjela unaprijed ‘obilježiti’ s riječima – empatija, otpornost i zahvalnost. Da imam neke mudre riječi na početku godine kao pravi pro, koji će vas utješiti kada vam bude teško, a kad ono – tri riječi za koje ću se grčevito držati periodično nekad tokom 2021. Čudo. Not.
Pa kada već surfam na valovima vlastitih situacija i svjesno promatram svaki moj ‘pomak’ (unutarnji ili vanjski), a onda posljedično kako ti pomaci utječu na situacije koje slijede… Imam tri nove riječi koje su se potpuno prirodno nametnule kao dio slagalice nekad u budućnosti – prihvaćanje, recipročnost i balans! Ako se već moram proročanski držati za nešto u 2022., neka to bude ovaj trio upgrade.
PRIHVAĆANJE
Kada se dogode neke tako kristalne, egazktne, nedvosmisleno jasne situacije, koje daju životu Before i After predznake, postaješ zahvalan jer si dobio bilo kakav After kao opciju, u drugoj sekundi. A s tim osjećajem dolazi i instant prihvaćanje situacije. Odmah nakon što nastupi prihvaćanje, počinje i zacjeljivanje.
No, koliko ljudi, toliko situacija x 100, pa je važno napraviti razliku. Napominju psiholozi da je važno razlikovati prihvaćanje situacije kakva jeste od onoga kada mislimo da smo nešto procesuirali kroz sebe, a ustvari smo najveću emotivnu hrpu potrpali pod tepih jer nam se čini da tako imamo kontrolu. Ne možemo prihvaćati samo dio emocija, jer nam se te sviđaju, a dio ne. Prihvaćanje znači dati pravo glasa i teškim emocijama, onim najbolnijim emocijama, nevjerojatno neugodnim i paralizirajućim emocijama. Prihvatiti da one postoje kao što postoji bubreg u tijelu. Prihvatiti da su u stanju cijeli dan nas žuljati po želucu i glavi i da je to njihov posao. Uzrok je onaj kojeg tada trebamo tražiti. Ne opirati se, već pustiti da bude. Što god da boli, boli s razlogom. Uostalom, bol je ‘samo’ riječ s puno interpretacije.
Također još nešto što treba razlikovati; prihvaćanje od odobravanja. U primjeru na linku objašnjavaju tu situaciju teškim karakterom partnera, na primjer. Teški karakter može označavati nekakvog standardnog seronju, ali može označavati i nasilnika, a što onda? Prihvatiti ga takvog i cijeli život provesti u čekanju novog maltretiranja? Prihvaćanje u tom slučaju znači možda ipak prihvatiti da smo zaglavili u izuzetno teškoj situaciji i da je potrebno jako puno, ‘izostanaka straha’ da se iz takve situacije pomaknemo. Jako puno hrabrosti za poslušati unutarnje udarce iz želuca. Prihvaćanje realnosti i postavljanje ispravne perspektive. Samo taj zalogaj je dovoljno velik i bez onog drugog dijela prihvaćanja – da smo sve ovo nekad navukli u svoj život jer smo nekad nešto krivo shvatili u odnosima ali i s idejom samopoštovanja… Prihvaćanje je i osjećaj da želimo reagirati, da želimo pobjeći, da želimo svoj život nazad. Iako je to teško u realizaciji – za utjehu, to su pak s druge strane, takvi životni pothvati, koji nagrađuju svaki dan ostatka života. Kada osvijestite ideju koliko je teško izaći iz normalnih odnosa u kojima nema nasilja, već samo neke tamo ‘iskre’, a vi ste nekad izašli iz, itekakvog pakla.
Prihvaćanje je priznavanje da se nešto dogodilo, odobravanje je pristajanje na još istog u budućnosti.
Jedan od boljih primjera prihvaćanja, kojeg imam je onaj kojeg mi je, naravno, tata, ispalio jednom, mrtav hladan na moje cendranje o jednoj poslovnoj situaciji…
– Kako ide s xy?
– E tata, pucala bi si u koljeno najradije.
– Biraj koljeno, sine.
– … (a što je s mojim cendranjem i patnjom?)
Da, zvuči brutalno i jako gorko za progutati, ali meni je ‘pucanj u koljeno’ u tom trenutku značio prihvaćanje situacije u ime egzistencije u tom trenutku. Brzo sam tu situaciju skinula s dnevnog reda živciranja, ali tada, u tom trenutku jednostavno nisam mogla. Želja i namjera su pobijedile, u svoje pravo vrijeme.
Prihvaćanje znači da se suočavate sa stvarnošću potpuno, usprkos strahu i svim problemima koje trenutna situacija nosi, kako bi donijeli odluku o tome kako nastaviti i u kojem smjeru okrenuti prvi korak dalje. Bez prihvaćanja, korak naprijed bit će u smjeru zaobilaznice – duži put do cilja, na kojem ćemo potrošiti više goriva i više sebe, u konačnici – više od života, što je ustvari i najtragičnije.
RECIPROČNOST
Kad udari na sve strane, najbolje se prebaciti u survival mode. U mom slučaju, to znači, isprobana metoda s uključenim rješenjem; pobožno ispunjavanje aktivnosti, koje znam da su dobre za mene. Kada moje cijelo tijelo urla na sve strane – posegnem za rutinom ponašanja koja u slučaju ovog tijela radi. Ne postoji odstupanje u nijednoj minuti aktivnosti, sve je na natzi nivou. Pa tako je jedna od aktivnosti i dnevno slušanje puno pametnijih od mene, na temu psihologije, filozofije i ljudskog ponašanja. Dvojica me centriraju, Watts uvijek tješi moju romantičnu stranu, dok se Peterson dosad pokazao kao najkvalitetniji sugovornik u mojoj glavi, najpragmatičnijeg ‘No BS’ pristupa. Tako je u jednom od svojih tako pitkih predavanja izgovorio i ovo:
You can not protect your children. What you can do is to prepare them, and you can prepare them to be strong and courageous and truthful and resiliente and reciprocal in interactions with other people.
Jordan B. Peterson
Sve riječi koje je nabrojao su nam nekako već ‘tu’, ali ‘recipročnost’ mi je prohujala kroz um na sve strane. Zalijepila se na sve membrane moje unutrašnjosti, kao dim onih ‘cigareta – aparata s punjačem’, koje ekipa puši.
Imala sam drugu riječ za ovu temu, ali ova me neki dan pošteno strzala. Kao da nisam znala da postoji, iako sam naravno znala za ovu riječ, ali kao da je tek sad proradila, i koja je još malo više osvijestila nedostatak poštovanja prema sebi.
Ne sjećam se da su mi to spominjali koliko su trebali u procesu odrastanja. A kada se sjetimo svih životnih situacija u kojoj je recipročnost izostala, dođe ti da se smiješ na glas. Koliko nas je izostanak recipročnosti koštao svega, što nije trebalo. Od poslova do svih privatnih odnosa u koje smo ikad (nesvjesno) zakoračili.
U socijalnoj psihologiji definicija recipročnosti se odnosi na pozitivne akcije i reakcije. Netko je dobar prema nama, nešto napravi prvi, a mi osjećamo ‘obavezu’ dobroga prema njemu kasnije. Nekako smo moralno obvezani, to jest, ako imamo morala. I bez da dižem obrve dežurnih internetskih psihologa, ne odnosi li se onda to i na onaj ‘negativniji’ dio recipročnosti? Ne baš konkretno maljem po glavi jer možda to netko izazove u nama – ne impulzivno, ali pametno recipročno? Ne znam, ali imalo bi smisla. Kada bi analizom nekog odnosa pogledali stavku ‘recipročnost’ u njemu, i objektivno, znat ćemo jesmo li u plusu ili minusu davanja i primanja. Je li možemo nešto nazvati recipročnim ili smo u disbalansu? Ako ovo čita diplomirani psiholog koji zna dobro komunicirati… ovdje smo sa sto pitanja.
Metoda recipročnosti nije laka i trebala bi kao takva biti bezuvjetna ustvari, jer ako ne izađemo iz vlastitog dupeta, moglo bi nam se dogoditi da očekujemo ‘isto’ od drugog. Mogla bi se dogoditi nevidljiva zamka sebičnosti, jer nismo svi u stanju procesuirati stvari na isti način, a još manje ih iskazivati. Treba biti dovoljno samosvjestan vlastitih snaga, isto kao i vlastitih nedostataka/felera.
Ustvari recipročnost i teško da će se nametnuti kao uvjet ili riječ, koju treba poštovati ako nemamo samopouzdanja. Ako ne pokažemo sebi koliko vrijedimo, ako ne znamo koliko vrijedimo, ili barem okvirno – kako ćemo znati što je poštovanje za nas?
Kako ću inače znati je li preko puta mene sugovornik, koji cijeni moje vrijeme i moje potrošene udahe i izdahe… barem u pola koliko ja pazim na sugovornikove, jer i pola je neki put dovoljno, znak je dobre namjere.
Ne moram ja napisati ono što znamo svi – kuda nas vodi kada dajemo sebe u nešto što ne vraća ničime nazad, niti jednom zrakom one neke, dobre energije. Od privatnih do poslovnih nijansi. Izostanak recipročnosti dovodi do nepravda koje taložimo u sebe, koje su vjerojatno i vrlo subjektivne, koje su dodatno oplemenjene strahovima koje nosimo u sebi i opravdanjima za ponašanje koje je pred nama, sve da naši obrambeni mehanizmi budu u pravu, a da mi imamo prividni osjećaj kontrole. Takvo taloženje osjećaja vodi pogodite gdje. U hrvatsko zdravstvo, a to nitko ne želi, ni Hrvati ni zdravstvo.
Opet, u mom slučaju, analiza odnosa, koje sam si nagomilala na leđa, kao pravi, punokrvni, osjećajni ‘slabić’, koji samo daje od sebe drugima, a bez samopouzdanja, došla je kad više nisam imala što dati od sebe, kada je vaga ozbiljno zaglavila na jednoj strani. Ne dovedu se svi u te situacije, neki su ljudi prirodno oprezniji, lucky you. Ali, trebalo je osvijestiti sve što se daje i pozbrojati tu siću, što se primala nazad. Od najmanjih detalja do najvećih poteza. Pa i da je u pitanju ‘samo’ višesatno telefonsko slušanje, npr; to je velik poklon kojeg netko može dati drugome. Sve to ulazi u kategoriju ‘vrijeme’ i zanimljivo je promatrati ljude kako shvaćaju svoje, a kako tuđe.
Čovjek kada zbroji i oduzme sate, dane, tjedne, mjesece, godine utrošene u odnose, a da na kraju u ustima ima zbroj koji je gorak ili još gore, okus koji je prazan, koji je flah, kao ajmprem… što se više ima zbrajati? Ne mora nitko rezati odnose iz života, ako vam to nije potrebno. Ali davati, davati, davati, a da pritom osjećamo kako se praznimo… kao jedna budala, smijem reći da to i rade samo budale.
Živjela iskrena i jednostavna recipročnost – u privatnom, u poslu, na sve strane! Znamo kada dajemo od sebe i koliko. E pa samo sad da pazimo da i nešto dobijemo nazad. Jeeeeeeeer, iduća riječ je…
BALANS
Potreba za balansom nije izmišljotina ‘new age’ filozofije ili ljudi koji briju na yogu i meditaciju. A kako ja obožavam tražiti biološke odgovore na polu-filozofska pitanja, a još više uspoređivati mozak sa svemirom, počet ćemo s dr. Annom Lembke i zašto mi svi baš jako želimo i trebamo balans u svom životu.
Ovo je dio njezinog predavanja na temu života u kojem je previše ugodnih stimulansa;
‘Isti dijelovi mozga koji procesuiraju zadovoljstvo, procesuiraju i bol te funkcioniraju po sistemu ravnoteže. Pa tako kada napravimo nešto što je ugodno, ravnoteža odlazi u smjeru zadovoljstva, dok bolna iskustva ‘vagu’ prebacuju na stranu boli. No, ono što je bitno napomenuti, prema dr. Lembke – ‘čitav naš sistem je napravljen tako da ‘vaga’ bude u balansu, odnosno, konkretno u primjeru boli i zadovoljstva da ‘pokazivač’ ne bude predugo niti na jednoj, niti na drugoj strani, a mozak će naporno raditi da to ostvari.’ Znanstvenici to zovu homeostaza – skup samoregulacijskih metoda koje organizmi i stanice moraju održavati kada dođe do promjena u okolišu. To je biološki imperativ koji se ne spominje samo u kontekstu našeg tjelesnog stanja već i ‘stanja’ u cijelom svemiru – još jedna dosta interesantna poveznica između mozga i svemira, ne? Primjena ovog pojma danas je aktivna u biološkim i društvenim znanostima, postoje biološke i psihološke homeostaze, npr. A svaka devijacija od neutralnosti predstavlja nekakav oblik stresa.
Ako je na nečemu bio naglasak ove godine, to je bilo – održati balans. Smijte se koliko hoćete, ali ja sam ove godine najviše zvala svoju osobu direktno spojenu na svemirske zvukove i valove s pitanjima – kaaaaaaaj se događaaaaaaaaa? Kad staje?!
Vanserijski događaji uvijek će napraviti isti utjecaj na nas, osjećat ćemo se kao da se u nama sve izokrenulo za 180, a ta prirodna želja i potreba za ravnotežom o kojoj priča Dr. Lembke, će nas tjerati na akcije da kad smo već preživjeli što već, stresemo sa sebe mrvice i nastavimo dalje, što balansiraniji – jer život se mora i dalje živjeti.
Kao održavanje broda ravnim, usprkos svim smjerovima koje oluja nepredvidljivo diktira. Nije dovoljno samo pustiti brod da ide, ili uporno držati jedan štrik. Povraćat ćete od muke, a vama će proći život na brodu, koji ide u krug… dok ne shvatite.
Potreba za ravnotežom u mom slučaju, bila je, fizički nasilna. Dok nisam pronašla rutinu, koja me polako počela vraćati na nulu. Paziti na svaku sekundu dana i sve energije koje će proći kroz, na, u, pored nas je težak zadatak ali ako smo na optimalnim brojevima okretaja, onda su potrebne minimalne intervencije da budemo ok, minimalne svakodnevne rutine. To nije dovoljno kada dođe dio života s potresnim događajima – onda je potrebno više paziti na satu.
Ovisi i o situacijama koje nas pometu. Nije isto je li to neka situacija koja nas razdrma ili je trauma koja će se ‘ukodirati’ u naš stroj u kategoriji ‘buduća ponašanja’ i ‘buduće katastrofe’. Sve su to teme za razgovor s psiho-doktorima ili hipnotizerima.
Kada se dogodi onaj unutarnji, misaono-emotivi potres (nedobog i fizički), vratimo se na postavke, koje rade te ponovo krenemo osnaživati um i duh. Tijelo će uvijek pratiti, nema brige. Meditacije, knjige, šetnje, slušanje glazbe, plesanje, druženje s ljudima koji su provjereno dobri za našu energiju, svi hobiji koji nešto znače i odvlače um u mirniji način rada – bez skoka misli u dalj. Ne zaboravite na hranu, na sve nutrijente, koji su potrebni da organizam funkcionira dok se vi zbrajate.
SVJESNO, SADA, TU… SVE DRUGO JE ILUZIJA
Kompleksne su ovo stvari, vjerujem najviše jer se lako lovimo za ideje koje nam se sviđaju da bi mogli živjeti, uglavnom su uvjetovane okolinom, a ustvari su ideje, koje smo posadili u glavu kada smo imali nekad do sedam godina. I možda ih jednostavno nismo više u stanju živjeti, jer jednostavno želimo živjeti drugi život, onaj kojeg osjećamo da želimo. Ideja slike koju predstavljamo drugima VS. prava slika nas kakvi jesmo. Baviti se kompleksnim pojmovima koji se tiču naše osobnosti, zahtijeva intenzivan rad na sebi, svakodnevno. Ali možda najviše promatranje situacija iz svjesne pozicije. I to neka bude ono što vam želim u 2022. Budite svjesni, sebe najviše, a onda svega što dopuštate da utječe na vas.
Zaboravite ideju da postaje lakše, samo ide brže i intenzivnije. ‘Raj’ je ovdje i sada, ne kad ciknemo – iskoristite i osjetite punim plućima svaku emociju, koja se pojavi, propuštajte loše misli koje će na sebe navući još loših misli i dati im noge da trče maraton, a kada ne znate kuda, pitajte se što iskreno želite od života u tom trenutku i što vas veseli, bez očekivanja odgovora. Ako ste sretnici, koji živite živote kakve poznajem iz svoje okoline, sami sebi ste vjerojatno i najgori neprijatelj, uteg oko noge ili vrata.
Vjerujte da je sve moguće, jer sve priče koje su vas ikad inspirirale su se stvarno i dogodile. I ono najvažnije – radite na sebi svaki dan jer ovo su samo tri riječi, koje se lijepo nadovezuju na neke druge tri riječi, a postoji ih još gro, koje trebamo savladati da budemo slobodni, sretni i ispunjeni. Pa i kada je najgore!
Sretno svima!
The only way to make sense out of change is to plunge into it, move with it, and join the dance.
Alan Watts
