Nepravde na poslu – gdje počinje realnost, a završava subjektivnost?
Ne znam do čega je, da li je ovaj kolektiv skroz pošandrcao ili se bliži kraj godine pa su planovi sve luđi, ali zadnjih tjedana intenzivirali su se pozivi u pomoć. Od svega što pričam s ljudima koji žele razgovarati o problemima na poslu i kako se nose s njima, najviše je onih s rečenicom – ne mogu više, ne znam što da radim, ništa nema smisla. Dajemo sve od sebe, ali nikad nije dovoljno, a život u tim trenucima nije fer i teško da nas netko može uvjeriti u suprotno – pa znamo i osjećamo što se događa, nismo ludi… (told you so.)
No, život je itekako fer, ono gdje izostaje pravda je ona prema nama samima. Ali, it’s ok. Zastranimo malo svi, neki put godinama grabimo ‘krivo’, neki put ne vidimo više drvo od šume, neki put nemamo izbora jer se tako čini, ali… postoji put van. A taj je ako se okrenemo sebi i pogledamo malo bolje kako doživljavamo okolinu oko nas. Nema druge, drugovi. Rez.
Oh, kako li je samo tanka i nevidljiva linija subjektivnosti kada razmišljamo o tome što je za nas pravda i nepravda. Iako, dobro znamo u želucu – pravu istinu situacije. I tako je teško ostati objektivan kada dođe do opravdavanja i obrazlaganja, jer mi dajemo sebe, a ne nekog drugog u te naše poslove. Ljudska bića su emotivna i društvena bića, koja u svojoj osnovi ne brinu samo isključivo o materijalnim i novčanim nagradama kako bi se danas možda dalo naslutiti, već i o društvenom statusu, pripadanju i poštovanju grupe u kojoj (su)žive.
Kao i nekada u pećinama, s manje podražaja i nagrada, ali je emotivni rezultat, isti. A kada su u pitanju financijska kompenzacija i nagrade, mi automatski evaluiramo poštenost u situacijama koje su pred nama. To je ono što pričam cijelo vrijeme, mi znamo kada je nešto fer, a kada ne.
Mi znamo.
Problem nastaje kada se susretnu naša očekivanja s onima ljudi, koji potpisuju platne liste (fakture, dogovore, obećanja), koji imaju svoju viziju fer i ne-fer odnosa, baziranu na … još otkrivam koji je to miks ega, frustracije i manjka empatije (da samo razumiju kako se suprotna strana osjeća, pa da otud krenu). Pričajući neku večer s jednom dugogodišnjom kolegicom, koja mi je nabrajala kako se osjeća u tim nekim, poslovnim, neobjašnjivim situacijama… sjetila sam se kako je to teško. Mogu pričati samo iz pozicije obožavanja posla kojeg radimo, i nekako je logično da je ‘teže’ prihvatiti takve nepravde onome tko baš voli svoj posao, kao što i ta sposobna žena voli. Teže je onome tko se daje 150% iz ljubavi i talenta kojeg ima, od onoga tko je sebi osigurao posao kao ‘samo’ sredstvo za život, i kada taj posao ostane zaključan u toj ladici. Ta ekipa su nekad bili moji ‘osobni heroji’. Ostaviti posao u 17h tamo gdje pripada, i biti ostatak dana i večeri u svom filmu, bez ijedne pomisli na poslovne probleme i zadatke… wow.
He-ro-ji.
No, ako i vaš posao nije vaša ‘svrha’, sitne nepravde koje se u jednom trenutku zbroje čine u konačnici jedan ogroman mix – drek od poštovanja i profesionalnog odnosa… kojeg emotivno snosi radnik. I nisam evo još upoznala osobu koja je toliko dobro centrirana, da radi posao koji je automatiziran u jednom pogledu, a da osoba istovremeno prosperira na istom radnom mjestu; da raste u svim smjerovima.
– Selma, sve mi se ogadilo više. Jako sam dobra u svom poslu (jeste i više nego dobra, odlična je) volim taj posao raditi, volim i teren, ali ne mogu više trpjeti, a ne znam što da radim. Imam kredit, dijete… (duga, zamišljena tišina)
I to je jedna od onih stvari koje su me uvijek tako jako zanimale, ali na koje vjerojatno nikada neću dobiti odgovor. Tako je teško dobiti u svoje redove, kompletnog i ostvarenog čovjeka, koji dobro radi svoj posao, za novac koji je negdje drugdje možda i (puno) veći… a dobiti čovjeka koji svoj posao obožava k tome… pa kuda gledaš, ‘Upravo’? Ne bi li se takvi ljudi trebali čuvati kao kap vode na dlanu?
KONKRETNO OD SAD PA NA DALJE, OBEĆAJEM
Nepravda koju moja sposobna kolegica osjeća dolazi kroz rijetko dragu životnu situaciju svake žene, u pitanju je majčinstvo. A ona je treća ovaj mjesec koja mi priča istu priču, i koja je došla do zida, a nije joj jasno zašto. Zašto svaki put kada napravi što je trebala, nije dovoljno? Zašto ostvari sve što mora, a kada dođe trenutak za isplatiti bonus – ‘fali ti jedan papir’ situacija. A kada netko želi da nešto nedostaje kako bi dobili što zaslužujemo, uvijek ‘fali jedan papir’. Nisu to nikada, lako za uprijeti prstom scene i odluke. To su uvijek sitne, neugodne i otrovne, uglavnom zakonske akcije ili samo bully fore. Uz to, što svaki put dobije još veći plan za ostvariti, svaka dva mjeseca dobije i lošiji auto za teren. Ništa u tome nije tako jako loše, ali kada muški kolege koji ne rade ni pola što ona radi, a nagrađeni su sigurnijim automobilima, recite.. kako se to zove? Pisala sam nekada neku kolumnu punu žući o otkazivanju mamama, ne da mi se ponovo ići u detalje, ali, ništa se nije promijenilo u posljednje tri godine… Može mi li se javiti neki odgovorni da mi objasni, zašto je ta sposobna mama nesposobna biti cijenjen radnik otkad se vratila s porodiljnog?
Na selma@gosimple.hr, hvala.
Druga profićka, dva puta je osjetila na koži, što znači na finjaka dobiti s leđa i bez uživanja, kad se najmanje nadala. I znate, ne pričamo o privatnim, malim prćijama. Tvrtke od 5 zaposlenih do 100+ zaposlenih su u istom kotlu ‘SOS poziva’. Prijateljica je desetljeće i još malo odan igrač kompaniji, no kada je otišla ostvariti svoj san i reproducirati ljudsku vrstu, vraćala se uvijek na niže i niže pozicije. Naravno, ništa nije zakonski krivo, lova je ostala ista, ali je ‘izdaja’ dolazila iz drugih smjerova. Nekad vođenje timova, danas otvaranje vrata i popisivanje kave i tuđih obaveza. Odlično. Baš ono što ova maherica organizacije i ostalih skillsa treba, za osobni rast ali i onaj, kompanije. Nepravda.
Imam i prijatelja koji ima doslovce neobjašnjivu autoimunu bolest, za koju jasno, nema lijeka. I baš se morala aktivirati dok je već bio zaposlen u nekoj kompaniji, kvragu. Kada se bolest aktivira (zašto se aktivirala uopće?), a on ostane paraliziran od boli, krenu bolovanja jer realno, ne može gledati, disati, kretati se ili misliti koliko ga boli. Uf, bolovanje. Opet. i opet. Čovjek je paraliziran na radnom mjestu, čija plaća ovisi o prodajnim rezultatima, a ne može mrdnuti. Zapeo lik na toj nekoj plaći, s nemogućnošću povećavanja prihoda ali i pronalaska novog posla, jer … tko će uzeti pod svoje čovjeka od četrdeset za čiju bolest nema lijeka i možda otvori bolovanje na duže od 4 dana. Nepravda.
Ta prodaja je meni bila, najgroznija, stvarno. Kada sam prodavala neke web stranice (davne 2003-e), koliko god ja prodala, ali doslovce bez obzira koliko, nikad, ali nikad nije bilo dovoljno za bonus da uljepša moju minimalnu plaću. Zakamuflirane sheme prodajnog tima uvijek su od mene uzimale moj promet i raspoređivale ga na one manje uspješne koji nisu znali prodavati. Nešto kao uhljebi u državnoj službi i oni koji za stvarno nešto rade. Bila sam prebalava i s nula posto samopouzdanja da bi reagirala dizanjem srednjeg prsta. U jednoj drugoj firmi sam jednom donijela 90K taj mjesec, a trebalo je tipa 92K, opa miki – minimalac. ‘Nisi ostvarila plan.’ A najam mog stana košta više od minimalca (tada oko 2K), dakle, actually ne mogu kupiti klincu 1 slanac taj mjesec. Kako dobar omjer uloženog i dobivenog, svaka čast. Nepravda.
Kada sam radila na jednom drugom radnom mjestu, nadređeni mi je mrtav hladan jednom ispalio, kada sam ga pitala za isplatu putnih troškova, da su se pravila promijenila i da od ‘SADA’ mi računa 1 kilometar – 1 kuna. IAKO je dan ranije, ali i dan kasnije potpisao ostalima standardnu isplatu 2:1. Gledao me u oči, i to rekao. Ja znam da laže, on zna da laže, ali meni su u tom trenutku ruke vezane. Ili ja barem tako mislim tada, jer sam na korak do pucanja, s nula posto samopouzdanja i pod utjecajem straha od okoline (društvo, tržište rada, rečenica ‘kako je ostalima’ itd… itd…) Nepravda. Imam još 467 primjera sitnih nepravda, što svojih, što tuđih, no, nepotrebno ih je opisivati. Svi znamo kada nas pokosi, da je tu. Nismo kreteni. Zašto ne mrdamo? Koji nam je bog? Kada smo postali takvi papci i kada smo odlučili više cijeniti sve druge, prije nego one koje moramo voljeti najviše, sebe? Užas živi.
OVAJ DIO ISPRINTAJTE I STAVITE ‘UPRAVI’ NA STOL
Krenimo ravno u glavu. Prema istraživanju koje su proveli Institut za medicinu i epidemiologiju – Sveučilište Lübeck i Institut Charité-Universitätsmedizin Berlin, nepravda na poslu utječe na radnu sposobnost ali i na emotivno funkcioniranje. Cilj istraživanja je bio analizirati dugotrajne posljedice organizacijske nepravde (rekla bih da je to onda kada napreduju debili koji vire iz dupeta glavnima, a ostali koji donose lovu na njihove račune ostaju negdje u gore navedenim primjerima, pod ‘nepravda’, samo kategorija – unisex) i nebalansa između uloženi trud-nagrada situacija, na radnu sposobnost, emotivno i fizičko funkcioniranje. Uzorak – 1.886 ispitanika (44,5% muškarci, ne samo ‘osjetljive’ ženske, dakle). Rezultati – Organizacijska nepravda i nebalans uloženog i dobivenog utječu na radnu sposobnost svih ispitanika, amen… Nebalans uloženog i dobivenog utječe na emotivno funkcioniranje svih ispitanika. A kada je taj brod zaljuljan, ne bu dobro u konačnici.
IMAMO I MI SALMU HAYEK NA STRANICI
Kada je u pitanju – nepoštena / ne-fer / nemoralna ponuda, pali se jedan logičan dio mozga; anterior insular, koja je povezana i s reakcijama gađenja na loše mirise i okuse. Što se više pali ovaj dio mozga, to je veća vjerojatnost da će osoba odbiti ponudu. U istraživanju koje je provodio tim Matthewa Liebermana s kalifornijskog sveučilišta, u kojem su istraživači osmislili paradigme koje prate reakcije ispitanika na nepravedne tretmane i upitne ponude; ispitanici su bili sretniji s manjim iznosima koji su im ponuđeni u fer odnosu, nego s većim iznosima koji su za sobom vukli određenu nelagodu ponudom. Da je netko mjerio mozak Salme Hayek ili ostalih s liste #metoo, a uzimajući u obzir mješinu pred kojom su se nalazile… pitam se, koja bi to bila nijansa crvene na ekranu. Bez obzira na financijski kolač u tom trenutku, ili ostale faktore (poput samopouzdanja, sustava vrijednosti na kojima je osoba izgrađena, niza elemenata, uglavnom na podsvjesnom nivou koji utječu na shvaćanje muškarca i njegove uloge u životu kćeri itd itd itd) koji utječu na igru, pa i u tako moćnom businessu . (Na uši mi izlazi emisija od one nedjelje, u kojoj se netko usuđuje, na tako površnom nivou, procjenjivati odluke osobe bez njezinog psihijatra u istoj prostoriji, a zove se profesionalcem, bio on voditelj ili narodna heroina. Naporno i nepotrebno, samo još jedan dokaz zašto treba prestati gledati televiziju, koja gledateljima nije u stanju dati objektivno i stručno stajalište, već osobne zaključke – za to imamo društvene mreže – što u konačnici produbljuje predrasudu o samom problemu.)
EVO NAS PONOVO NA ISTOM
Nepravde organizacijske ili osobne prirode u poslovnom okruženju, dovode do burnouta i ostalih zdravstvenih problema – potpuno prirodno i logički.
Kada nas udari tona malenih nepravdi, kao što istraživanja pokazuju, emotivno se pokvarimo, misli se kače i lijepe jedna na drugu u neprekidnom lancu, i više ne znamo što je bilo prije…
kokoš ili jaje – misao ili emocija.
Ostajanje na istom mjestu dovodi do kuršlusa, garantiram. Poznajem par ljudi, koji su toliko divno puni samopouzdanja (ne pričam o napuhancima, nego o ljudima koji znaju koliko vrijede), koji dobro procjenjuju kada je jedna nepravda previše, te po kratkom postupku izlaze van iz takvih okruženja. Poznajem i one koji nemaju financijskih problema, pa po još kraćem postupku izađu van. Osobni su razlozi, ali problem je kod ostatka većine isti – ne usudimo se napustiti poziciju ili plaću zbog pritiska okoline ili straha.
I iskreno, svi moji razgovori uvijek vode na ista pitanja – a kako si ti izašla iz svega toga… kako si se postavila… jesi li uzela odvjetnika… kako je to išlo… Teške su to odluke i za zdrave i one sa samopouzdanjem. A kud’ ne za pregorene. Možda isto teške ili još i teže za depresivne. A iza svake se mora stajati. Moja priča je moja, a iz nje samo možemo izvaditi best of the best od naučenog, ali ne i uputu.
Ako je netko u bilo kakvom zdravstvenom problemu (nesanica, umor, bezvoljnost, što god da je drugačije i neugodnije od vašeg normalnog načina života), kada se pokvario motor kojim idemo kroz svijet, pravac doktor-psihijatar-psiholog – tko god može barem detektirati početak problema. Kada stručnjak (be wise my friends) detektira problem, onda udahnuti i korak po korak raspetljavati mrežu. Pritom puno svjesno disati, hodati i provoditi vrijeme u prirodi… rješenja će doći.
PONOVIMO AUTO-MOTO ANALOGIJU – MORATE MALO PROPUHATI MOTOR
Doslovce ste zagađeni, na svim nivoima, mentalno i fizički puni otrova, kojeg automatizirano sami vrtite po tijelu, u beskonačnom lancu misli i emocija. Pokrenite se iz bolne letargije i bezvoljnosti i nemojte čekati da se motor toliko pokvari da vas veže za operacijski stol. Rečenica koja je mene digla iz mrtvih, bila je ona moje doktorice kada je maltene povikala na mene – Selma, da li želite da Vaše dijete i dalje ima mamu?
A ja sam pomislila – Što sam si to napravila? Što sam to dopustila?
Dan za dan, korak po korak i sjest će vam – vi ste najvažnija osoba u svom životu, ponašajte se sukladno tome, na vrijeme.
