‘Nikad nije kasno izmisliti novog sebe!’ – Intervju Ana & Tomas Vikario
Anu i Tomasa život je prije više od desetljeća odveo na drugi kraj planete, u Australiju i okolicu, u novi svijet, poslovnih i životnih prilika. Ovi prekrasni, topli ljudi, naočigled ludi jedno za drugim, promijenili su svoje živote za 180 stupnjeva, a u procesu rasta i učenja, slušali su samo sebe i jedno drugo.
Priča o Tomasu i Ani je priča koja ide u par smjerova, a za svaki od njih bi se vjerojatno mogao ispisati roman. Primorci sa zagrebačkim adresama u jednom trenutku života dobili su priliku otputovati i raditi na drugi kraj svijeta, skroz do Australije, što su i prihvatili… a mene uvijek zanima kakav je to drive koji te tako jako fura da možeš zaboraviti osjećaje i otputovati daleko od svojih i poznatih i koliko je hrabrosti potrebno za tako nešto?
Ovo je priča o promjenama; njezinoj promjeni iz korporativnog svijeta PR-a do NLP-a, te njegovoj promjeni – korporativnog mahera za premium brandove alkoholnih pića preko burnouta do današnjeg vlasnika agencije za consulting. Izmijenili su par adresa u posljednjih jedanaest godina, vratili se u Sydney, upoznali drugačije načine života, drugačije ljude, okusili drugačije okuse života… dok poslušno slušaju sebe, pazeći na svoje biće što mu treba, pazeći na ono drugo pored sebe. A Gosimple je pravi sucker za takve priče i takve parove.
Ako ste se ikad pomislili dići sidro iz Lijepe Naše, ali ste uvijek bili s podignutom ručnom u mislima, s emotivnom ručnom na srcu jer su tu svi vaši ili ste samo zapeli u konceptu straha kako ste se ostvarili i kako je kasno za nove izazove… izvolite. Inspirirajte se onima koji slušaju svoju intuiciju, dok žive sretne i ispunjene živote na plažama Tihog Oceana.
Fotograije: privatni album
Tomas Vikario
‘USPJEH NIJE LINEARAN, NE MJERI SE TITULAMA I KVOTAMA, VEĆ UNUTARNJIM OSJEĆAJEM SREĆE I ISPUNJENJA.’
Di si Tomasinjo! Krenimo ispočetka, tvoja priča mi je sjajna… ti si počeo kao konobar ako se ne varam, jel’ da? Koktel majstor? Kako je išao tvoj profesionalni put? Danas kada gledaš na poslove i ako maknemo poslodavce iz jednadžbe, u čemu si najviše uživao, onako 150%?
Iskreno, ako me pitaš bih li išta mijenjao u svojem poslovnom razvoju, iskreni odgovor je, ne. Svaki korak mojeg profesionalnog puta je bio ujedno i bio dio nužnog odrastanja te je nosio svoje fantastične trenutke i na kraju upotpunio cjelinu koja se sad zove Tomas. Teško je izdvojiti točno gdje sam najviše uživao, biti iza bara, voditi bar, raditi u marketingu, baviti se prodajom, putovati svijetom… Da bije bilo jednog, ne bi bilo niti drugog tako da je sve imalo svoj slijed događaja koji je, eto, ispao super. Završio sam grafiku ali nisam se dugo zadržavao na tom smjeru. Nakon vojske i kratkog izleta u Amsterdam, brzo sam se našao u ugostiteljstvu i to je bilo to za mene. Kroz godine usavršavanja različitih vještina u ugostiteljstvu od koktel majstora do someliera, bariste, rada u/i vođenja tada kultnih barova i klubova u rodnoj Opatiji, Rijeci, Zagrebu. Nakon završenog studija marketinga, našao sam se u uredu vodeće hrvatske distribucijske kompanije kao Brand Manager premium konjaka, šampanjca, sirupa i likera te naposljetku Brand manager najveće svjetske kompanije alkoholnih brandova poput Johnnie Walker, Baileys, Smirnoff…To je bio ujedno i razvoj moje karijere marketingaša i prodajnog stručnjaka. Jedna vrata su otvarala druga i u svakom dijelu sam uživao podjednako.
Dugo, dugo si radio za druge. Mi smo se upoznali dok si bio brand manager alkoholnih brandova (sjećaš se kada si išao samnom na sastanak s nekim vlasnikom nekog lounge bara, koji je samo s tobom htio pričati, ne samnom – ženom?!), a poslije toga si nestao ‘bez traga’ negdje Downunder? Kako je izgledao život u toj fazi?
Hahaha, da, imali smo kao dobrih i zabavnih trenutaka tada. Proveo sam dobrih šest, sedam godina u Zagrebu, a kako sam uvijek bio nemirnog duha i bio otvoren za nove avanture pa se tako i nenadano otvorila prilika da se odselim u daleku tada svima nam egzotičnu Australiju. Bio sam ‘head hunted’ od strane jedne inozemne kompanije da im razvijem tržište Australije i Novog Zelanda. Koliko god je bilo teško napustiti Hrvatsku, avantura je bila prevelika za odbaciti tek tako te sam slijedeći svoju intuiciju, zajedno sa suprugom Anom odselio u Sydney te ubrzo nakon toga bio prebačen u Auckland, Novi Zeland. To je definitivno bilo jedno od najljepših iskustava ikad. Život doslovno na kraju svijeta. Da je u početku bilo lako, nije. Novi, daleki svijet, prepun drugačijih životnih vrijednosti i daleko od svega sto smo do tada poznavali. Daleko od obitelji i prijatelja. Sami. No nije nam dugo trebalo da pretvorimo Auckland u svoj novi dom. Stvorili smo fantastičan krug prijatelja s kojima sa smo eto i nakon deset godina u sjajnim odnosima, a neki su postali i poslovni partneri.
Tada i tamo smo i nekako odrasli ad hoc u smislu životnog iskustva jer nema više roditelja, braće, sestara i prijatelja niti ikog dugog da uskoči i pomogne.
U tom periodu je ‘life – work balance’ bio u apsolutnom disbalansu te sam već tu počeo ‘sagorijevati’ u korporativnom smislu… sve češće sam razmišljao o promjeni. Promjena je morala biti drastična da bi imala smisla tako smo se i odlučili za preseljenje u Maleziju. Život ‘poslovnog expatriata‘ u Maleziji je bio divan. Vrlo brzo smo stvorili odličan krug prijatelja (redom mladih, uspješnih Hrvata, koji već neko vrijeme žive u Kuala Lumpuru). Supruga Ana je uz novo upisane studije uživala koliko je mogla dok sam ja malo manje jer me gotovo nikada nije bilo kod kuće. Kao ‘New Business Director‘ za Aziju i Pacific, bio sam zadužen za management petnaest tržišta. Život sam proiodio u avionu, na aerodromu, hotelima i ono malo što sam bio u Kuala Lumpuru sam proveo oporavljajući se od jet laga. Tko god kaže da je jet-set život lagan, laže!
Kad i zašto si se odlučio na odlazak iz korporativnog svijeta? Kakav je bio osjećaj otići, jesi li se bojao odlaska?
Moj odlazak iz korporativnog svijeta je kuhao duže vrijeme no zadnje dvije godine u Maleziji su definitvno ubrzale taj process. Posljednih godinu dana sam prolazio kroz potpuni pakao ‘mobbinga’ na poslu od strane managementa konzervativnog pristupa poslovanju te jedina ispravna odluka je bila napustiti taj meni nepoznati svijet. Najviše znanja i poslovnog odrastanja sam stekao u Australiji te njihov opušteniji pristup životu se itekako primjenjuje i u poslovnom svijetu. Vrlo različit svijet od europskoga agresivnog sistema. Iako i sam dolazim iz tog mentaliteta, deset godina je učinilo svoje i jednostavno ja kao ‘novi Tomas’ nisam mogao niti želio više biti dio tog sistema. Takve odluke nisu lake i nakon toliko godina čovjek se nađe na prekretnici života i smrti, doslovce. Neki to shvate na vrijeme, dok neki na žalost obole s katastrofalnim posljedicama. Srećom, ja sam kroz godine naučio slušati svoje tijelo, koje mi je davalo previše signala da stvari nisu kakve bi trebale biti. Burnout je bio prevelik te sam znao da ako nastavim po starom ništa dobroga mi se neće dogoditi, pogotovo što se zdravlja tiče. Napustio sam kompaniju bez puno oklijevanja i razmišljanja što i kako dalje. Bilo mi je samo bitno maknuti se iz takve atmosfere i od tih ljudi. Iako sam trenutno ostao bez posla, znao sam da sam osvojio ogromnu novu priliku da učinim nešto bolje, veće, jače sa svojim životom. Nikada nije kasno za ponovno izmisliti novoga sebe.
Uvijek sam se vodio idejom da je dozvoljeno plakati kad ti se plače, vrištati kad ti se vrišti ali da nije dozvoljeno odustati bez borbe.
Problemi su privremeni. Koliko god stvari bile teške, nekako uvijek nađemo pravo rješenje i na koncu izađemo iz situacije jači. Treba si dati vremena da rane zacijele i treba vjerovati u proces zacjeljenja. Tako sam nakon odlaska, konačno uzeo nekoliko mjeseci potrebnog odmora i iskoristio taj down-time da ‘zaližem’ rane, pregrupiram se i razmislim što i kako dalje, posvetim se obitelji, da putujemo… no pandemija je pokvarila dio plana putovanja i jedina dobra opcija je bila vratiti se u Sydney.
Što danas radiš? Osnivač si agencije za konzulting, smjer – alkohol? Čime se baviš?
Trenutno radim kao manging direktor svoje male boutique ‘consultancy & business development’ agencije ‘Reach Consult Co.’ koja je specijalizirana za premium alkoholne i bez-alkoholne brandove. Pomažem kako velikim etabliranim tako i malim craft Australiskim brandovima da stanu na noge tako što im pomažem razviti poslovne planove, proširiti kanale poslovanja, razviti marketinške planove, kolaboracije te pomažem oko izvoza u ostatak svijeta. Za neke brandove imam čak i ugovor za čitav svijet. Također radim puno i sa stranim brandovima, kako velikima tako i malima. Pomažem im da nađu svoje distribucijske partnere (uvoznike) u Australiji, Novom Zelandu i na Pacifičkim otocima. Uz to sam također suvlasnik-partner malog branda dehidriranog organski uzgojenog voća za koktel dekoracije nazvanog ‘Parched’ koji je u začetku na Novom Zelandu.
Kako si se okuražio na samostalnost? Jesi osjetio da je tvoje iskustvo bilo dovoljno veliko i jako da svoju energiju ulažeš u svoje umjesto u tuđe?
Još u Maleziji sam pomagao nekolicini poslovnih konzultanata kao freelancer da ubijem vrijeme te sam čak s poslovnim partnerom i pokrenuo tvrtku za proizvodnju leda na Novom Zelandu, no nažalost zbog pandemije smo je morali brzo i zatvoriti. U to vrijeme bilo mi je bitno imati kratkoročne projekte da ne zatupim, da ostanem ‘u motu’ kako bi mi doma rekli, no nakon nekog vremena se projekt povremenih konzultacija za druge pretvorio u svoju vlastitu tvrtku. Da te ne lažem, bio sam na nekoliko intervjua s nekoliko velikih globalnih brandova ali samo što sam ušao u urede, sam znao da to još uvijek nije mjesto za mene. Stres bi se automatski vratio i do kraja intervjua sam znao da ne želim biti tamo opet ‘zarobljen’. Jedino što mi je tada preostalo je bilo raditi za neku malu kompaniju gdje bih vjerojatno bio frustriran ili svo stečeno znanje, iskustvo i kontakte usmjeriti ka svojoj tvrtki i biti sam odgovoran za sebe. Početak kao svaki drugi, nije jednostavan ali s vremenom sve sjedne na svoje. Osjećaj slobode je u početku nestvaran. Najteže je naći prvog pravog klijenta, no kasnije sve postane rutina i nakon nekog vremena klijenti sami počnu dolaziti.
Koliko god bilo zahtjevno, pokretati svoj brand ili kompaniju u konačnici je vrlo ispunjavajuće. To je dugotrajan proces od dva koraka naprijed, jedan korak nazad koji iscrpi mentalno ali i financijski, no jednom kad se sve dobro
postavi, kad sve krene, više nema gledanja unazad, a sve ostaje na upornosti i dobrom planiranju.
Radim za sebe i uglavnom iz kućnog ureda radim s užitkom, radim s kime želim i radim ono što me
veseli, tako da vrijeme provedeno radeći ne smatram pravim radom. Ima dana, tjedana kad radim po
čitave dane, isto tako ima i dana kada uspijem dobro izbalansirati život.
Što najviše voliš raditi dok ne radiš, gdje se puniš, kako provodiš slobodno vrijeme, kako održavaš good mood? Što si naučio iz svojeg iskustva, što je bitno u životu osvijestiti?
Kuća, priroda i ljudi. Volim biti vani. Svaki dan šetam i nastojim barem par sati provesti šetajući, na suncu, lagano meditirajući uz more. Vikendom nastojimo otići u šumu, na udaljenu plažu, u divljinu. Uživam u miru i tišini. No bez obzira na to koliko volio osamu, ja sam društveno biće te moram biti okružen ljudima. Tu crpim svoju energiju. Naravno ne želim biti okružen bilo kime, imam manji krug ljudi s kojima se družim, koji me ispunjavaju. Puno vremena provodim sa suprugom Anom, nadoknađujući izgubljeno vrijeme. Volimo kuhati i uživamo kuhati za druge, tako da se puno druženja odvija oko našeg kuhinjskog stola. Sydney je velegrad koji zaista pruža što god poželiš od restorana do vrhunskih barova tako da nam je sve vrlo dostupno kad se zaželimo da netko drugi kuha za nas. Trenutno radim na svojem putu i rastu, nastojim biti pozitivan u životu i treniram svoj um samo na pozitivu.
Za rast treba vremena i znam da ako ustrajem na svom pravom putu, jednog dana ću se ‘tamo’ i naći. Učim reći -ne i postavljati granice bez da se osjećam krivim za to.
Smatram da čovjek treba imati poštovanje za sebe i da se treba brinuti prvenstveno za sebe. Ne želim više biti okružen ljudima koji ne vide i/ili ne cijene moju vrijednost. Ljude koji mi na bilo koji način orobljuju vrijeme, moj mir, ljubav i moju sreću. Integritet, poniznost, empatija, iskrenost, ljubaznost, zahvalnost i velikodušnost su trenutno stvari koje me inspiriraju te po tim načelima nastojim živjeti svoj život. Za mene uspjeh nije linearan, ne mjeri se titulama i postizanjem poslovnih kvota, za mene se uspjeh mjeri vlastitim osjećajem sreće i ispunjenja.
Ana Mlinar Vikario
‘Oslobađajuće je shvatiti da ne moraš biti ništa, a da možeš biti sve.’
Ana, ti si na drugi kraj svijeta krenula hrabro sa svojim muškarcem, ali nekako mi se čini da je i to bio jedan sjajan sinkronicitet kada je u pitanju tvoja karijera do tog trenutka, kaj ne? Ti si također bila u korporacijskoj mašini; bila si odgovorna za komunikaciju s medijima u firmi koja je zastupala neke od najsnažnijih beauty brandova u tom trenutku na tržištu, a nakon toga si zaronila i u modu… je li poziv za promjenom došao u pravom trenutku? Ti si nakon korporacije krenula naučiti masirati… kako je to teklo? Kako si znala da je dosta? Jesi li pustila očekivanja i okrenula prazni, novi list, na kojeg se mnogi ne usude ni pomisliti?
Puno ljudi tu odluku o odlasku vidi hrabrom. Ne bi rekla da polazim sa stajališta hrabrosti, ja samo osjetim da treba nešto mijenjati, više funkcioniram po onoj: ‘Što dijete zna što je 10kg, uzme pa nosi!’. Da, oboje smo željeli promjenu i bili smo gladni novoga, drugačijeg.
U to vrijeme sam mislila da je karijera jako bitna stvar, da je bitna za mene, za ženu i da velike firme i zvučni brandovi dodaju mojem poslovnom rastu. Karijera je bila kao neki sveti gral mojeg formalnog obrazovanja i mojeg financijskog osamostaljivanja. Odnosi s javnošću su bili zanimljivi, dinamični, pružali su mogućnost sretanja ljudi nesvakidašnjih profila i otvarali su dobra vrata. Ali ta karijera je tada samoj sebi bila smisao i to više meni nije imalo smisla. Nije bilo ispunjenja, jer to nije bio moj poziv (to danas znam), to su bili neki društveni ideali koje sam ganjala i neke forme iza kojih sam se skrivala. Zato sam se vjerojatno i počela baviti masažom u jednom periodu života. Bez znanja da ću jednom živjeti izvan Hrvatske – željela sam nešto gdje ti komunikacija te vrste nije imperativ, nešto što može biti mobilno i univerzalno, nešto što je ljudima korisno. Masaža mi je tada bila opozicija korporaciji. Individualan pristup, zdravlje, nikome ništa ne prodaješ, ljudi te trebaju i ti im pomažeš, sam si gospodar svog vremena i sam određuješ količinu posla koju možeš obaviti. Rado se sjećam tog perioda iz Hrvatske, ali se sjećam i da biti poduzetnik nije bilo jednostavno!
Je li lakše okretati novi list na nepoznatim lokacijama?
Svaki je početak izazovan, bez obzira jesi li na poznatom, polupoznatom ili nepoznatom terenu. U Australiji sam se npr. susrela sa potpuno novim setom prepreka, a bila sam kao na ‘poznatom’ i s odnosima s javnošću i s masažom! Moj najjači adut u PR-u u Hrvatskoj je bio jezik, izražavanje i način na koji sam znala upravljati komunikacijom, ali moj engleski tada nije bio u jednakoj lingvističkoj kategoriji… Tako da je moja najjača karika u tom poslu postala moja najslabija! S druge strane, moju edukaciju i iskustvo iz Hrvatskoj vezano za masažu, službena tijela obrazovanja u Australiji nisu priznala… tako da sam tada krenula ponovo od nule i ‘odstudirala’ dodatne dvije godine kako bi dobila potreban certifikat bez kojeg nisam mogla raditi. Iako se danas vise ne bavim masažom, jako mi je drago i to iskustvo.
Kako je izgledao tvoj put otkrivanja tvojih novih interesa i poslovnih afiniteta, s obzirom da ste se selili s lokacije na lokaciju…?
Kažu da sve sto se događa, da se događa s razlogom. Kada sam to shvatila i opustila se, počele su se otvarati nove mogućnosti, jer sam uspjela sebi dopustiti da budem ona koja jesam – prestala sam se boriti sa nekim svojim/društvenim/balkanskim okvirima kako stvari ‘trebaju’ biti. Svaka nova lokacija dala mi je nove ljude i nove situacije, a kako nisam osoba koja sortira svijet prema poznatom, nego poštuje različitosti, počela sam shvaćati koliko su u životima važne vrijednosti. Na koji način tradicija, uvjerenja i običaji oblikuju zemlje i narode, definiraju kulturu i utječu na pojedince. Shodno tome, počela sam razumijevati zašto su ljudi različiti, od mene i međusobno. Zanimljivo mi je bilo otkrivati hranu i njezin univerzalan jezik. Tu sam pronašla puno ljubavi, razumijevanja i konekcija na novim lokacijama, bilo živeći ili ih samo posjećujući. Hrana je najjsnažniji kulturološki opis, izvanredan povijesno-sociološki fenomen.
Što danas radiš? Gdje si se pronašla, u čemu uživaš, što je to što osjećaš kao da ne radiš dok radiš?
Kada smo preselili u Maleziju, susrela sam se sa novim izazovom, netko bi rekao raj, za mene je u početku bilo dosta teško… u Maleziji kao partner/supružnik ‘stranca-expata’, nemaš pravo raditi! Kako mi nemamo djece, a Tomas je puno putovao, susrela sam se s potpuno novom kategorijom svakodnevice. S obzirom na iskustvo selidbi i početaka, relativno brzo sam se regrupirala i shvatila da je ovo jedinstveno vrijeme za mene. Kako doista volim učiti, ali ono, svrhovito, tragam za znanjem i informacijama, zanimaju me ljudi i imam tu potrebu pomoći, napokon sam došla u poziciju da svoje znanje i iskustvo rada sa ljudima stavim na jedno mjesto. Upisala sam u Singapuru Neuro Linguistic Programming (NLP) edukaciju i od tada je moj život dobio jednu posve novu dimenziju. Povratkom u Sydney nastavila sam usavršavanje u tom smjeru i bavim se savjetovanjem na polju komunikacije, mentalnog i fizičkog zdravlja. Fokusirano radim sa klijentima na promjeni emocionalnih stanja i upravljanju i razumijevanju emocija. Trenutno surađujem i s Akademijom Svjesnog Življenja iz Zagreba gdje za jesen pripremamo niz zanimljivosti na području osobnog rasta.
A kada je slobodno vrijeme u pitanju? Gdje se puniš, kako dižeš svoje raspoloženje? Što si shvatila da je bitno, u odnosu npr dok si bila mlađa, dok si radila u korporacijama… gdje pronalaziš sreću i mir?
Ne gledam televizijski program već godinama i nisam osobito aktivna na društvenim mrežama, ali ne živim ‘ispod kamena’. Pogledam dobar dokumentarac na Gaia TV, puno čitam, a moja zlatna trojka je meditacija-vježbancija-hidratacija. Bez vode i nekog oblika fizičke aktivnosti, bila to joga, HIT trening ili šetnja, nisam ja prava ja, a meditacija je mjesto gdje susrećem sebe u izvornom obliku. Obožavam kuhati. Volim hranu i volim ugostiti ljude. Volim i lijepe restorane i iskustvo ugostiteljstva, na svim nivoima.
Dugo me uznemiravala izreka da je tanka linija između svestranosti i svaštarenja, ali danas kada sam ok sa svojom svrhom, kužim da je svestranost fokus, a svaštarenje – traženje. Sve uvijek ima smisla, nekada je potreban samo faktor vremena za jednadžbu.
Oslobađajuće je shvatiti da ne moraš biti ništa, a da možeš biti sve. Da ne moraš ganjati karijeru, ali da moraš osluškivati svoje potrebe. Da je bitno samo kako se osjećaš i da imaš moć i dužnost to regulirati, jer iz toga stvaramo svoju realnost. Imam osjećaj da dosežem onaj sweet spot gdje ono čime se baviš postaje tvoj hobi, prožima tvoje slobodno vrijeme i to je sasvim ok. Zadovoljna sam sa onime tko sam i svime onime sto je ispred mene. Nosim puno ‘šešira’ kako to ovdje ilustriraju, imam puno različitih znanja i uvijek nalazim načine kako ih integrirati. Vjerujem da je sreća kreacija. Moja sreća su razumijevanje, interesi i ljubav koju dijelim sa Tomasom, moja obitelj u Hrvatskoj i nekolicina pravih, iskrenih prijatelja.
Ana i Tomas
Vi ste digli sidro ima sigurno deset godina? Kako ste se uspjeli odlijepiti od Hrvatske i otići u novo i nepoznato? Gdje ste prvo živjeli? Kako je izgledala prilagodba?
Tomas: Ulazimo sada u jedanaestu godinu otkako smo odselili. Odselili smo da dalje nismo mogli! Sjećam se kao jučer dok smo sjedili na kauču u našem zagrebačkom stančiću kad sam ugooglao NZ i kad je kugla odvrtila ‘dole’… pa još malo ‘dole’. Mi smo uvijek bili otvoreni za nove avanture tako da nismo previše dvojili kada se pojavila prilika odlaska u Australiju i na Novi Zeland. Najteže je bilo odluku priopćiti roditeljima… mjesec dana smo se pripremali! Ali ako te netko zna, zna te roditelj tako da su oni naše nemirne duše s puno ljubavi i ohrabrenja ispratili Downunder. Nije im bilo lako, nije im ni danas, ali im je najvažnije naše ispunjenje.
Ana: U početku smo sve uspoređivali s Hrvatskom i Europom i stalno nešto negodovali dok jednog dana nismo zaključili da nismo odselili da bi tražili isto, nego istraživali različito. Jednom kada okreneš list jednostavno počneš uživati s novim stavom.
Kako izgleda Hrvatska jednom kada ne živiš u njoj više?
Ana: Svaki povratak u Hrvatsku je sve teži. Za mene je rastrganost između Rijeke i Zagreba najteža. U Rijeci je jedan dom, roditelji, odrastanje, u Zagrebu je kuća, ‘odrastao’ život. Nećaci, djeca prijatelja rastu… gradovi se mijenjaju i sve ti je to nekako strano i ti si tu sve vise stranac. Sve se mijenja, ali to je normalan tijek života. Rado se vraćamo, u posjetu.
Tomas je taj koji više prati hrvatske vijesti i lokalna događanja, tako da nekada zna i vise od lokalaca, ja se držim podalje od politikanstva i znam samo ono sto je u tom trenu važno mojim bliskima. Bez obzira na uključenost u hrvatsku svakodnevicu, oboje smo veliki turistički ambasadori Hrvatske i u svakoj prilici savjetujemo gdje ići, što vidjeti, što pojesti. Hrvatska je doista divna u tom smislu.
Tomas: Ja sam inače touchy-feely tip osobe tako da sam zadnje vrijeme malo češće no obično nostalgičan jer mi nedostaju obitelj i prijatelji, poznanici. Znaš ono, stvarni face to face, stvarni hugs and kisses. Zbog poslovnih obveza nisam bio često doma tako da eto sad brojim tri godine od zadnjeg posjeta što mi je ipak malo predugo. Održavam kontakte preko svih društvenih medija tako da se sve da ublažiti ali ipak fali naše more, domaći okusi, mirisi… Neke male, ali meni bitne stvari.
Kako vam je živjeti u tom dijelu svijeta? Novi Zeland, gdje ste živjeli (zar ne) glasi za jedno od najpoželjnijih lokacija na svijetu, ako pričamo o kvaliteti života… kakav je život u Sydneyu ili u Maleziji? Planirate li dići sidro ili je sad to to za neko vrijeme?
Tomas: U početku je sve bilo novo, drugačije i proces prilagodbe je bio intenzivan, jer je zahtijevao raskid s nekim starim programima koje smo furali. Fleksibilnost i otvorenost su bili ključni. Bez toga danas ne bi bili osobe koje jesmo i koje volimo. Mi uvijek činimo da nam je život dobar i naučili smo ne očekivati da nešto dođe izvana. Mi to sami sebi iskemijamo. Novi Zeland je čudesan. Mjesto najzelenije trave i nestvarnih krajolika. Sjećam se kako smo se jednom prilikom vozili po južnom otoku i blejali kako sve izgleda kao sa razglednice… nakon pola sata takvog scenarija više se ni ne možeš diviti, jednostavno ne prestaje! Ljudi su meki i pristupačni, a kultura Maora je dio modernog života i identifikacije Novozelanđana.
Ana: Kvaliteta života ovisi o onome što od života tražiš. Na Novom Zelandu ćeš dobiti netaknutu prirodu, mir i najraznolikije svježe i čiste namirnice, ali ograničen pristup velikim kulturnim događanjima i dugo putovanje na bilo koju drugu svjetsku lokaciju (osim u Australiju i na Fiji). Nama je bilo predivno, baš po mjeri i uvijek se rado vraćamo!
Australija je, općenito, ogromna! Let iz Sydneya do Pertha traje 5 sati i pokriva 2 vremenske zone. U Australiji ćeš naći snijeg u Viktoriji i uživati na tropskim plazama uvijek toplog Queenslanda. Srce Australije je ‘suho’ i okrutno, ali oduzima dah. Tasmanija je opet svijet za sebe, otok pored otoka kojeg vole gurmani i bonvivani. Za svakoga ponešto.
Sydney nudi luksuz velikog grada i multikulturalnog hub-a, ali moraš biti spreman i platit privilegiju života u njemu. Skup je i ponekad pretenciozan, ali bajkovitih plaza i nacionalnih parkova nadomak centru te raznolikih društvenih sadržaja. Melbourne je vise europskog štiha i koketira sa alternativnim mindsetom koji prati i definira svjetske gastronomske trendove.
Malezija svijet za sebe, a Kuala Lumpur je svijet u tome svijetu. Tamo smo živjeli privilegirani život expata i iznimno smo zahvalni na tom iskustvu. Nesvakidašnji spoj triju različitih kulltura (Indijci, Kinezi i Malezijci) i dominantne muslimanske vjeroispovijesti koji produktivno i tolerantno funkcioniraju na jednom mjestu. Ljudi iz filma ‘Crazy Rich Asians’ postoje, vrlo su stvarni i postoje velike razlike između bogatih i siromašnih – priča koja ima svoje povijesno i kulturolosko zaleđe. Hrana je pristupačna, ljuta i najukusnija koju ces ikada probati ako odbacis predrasude. Malezija nam je lokacijom pružila i mogućnost istraživanja ostalih zemalja Jugoistocne Azije.
Tomas: Trenutno smo opet u Sydneyu, ali već imamo planove za neke nove seobe unutar Australije. Selidba nikada nije laka i jednostavna, ali uvijek se fokusiramo na benefite i uvijek je dobro vrijeme za rješavanje stvari kojih smo se nauživali.
Vas dva osjetljiva kreativca ste se baš pronašli. Sjećam se Tomasa kad se zaljubio pa pričao o svojoj Ani na poslu, sav je svijetlio…
Tomas: Još uvijek svijetlim!
Ana: I ja!
… kako održavate sebe i svoju vezu na visokoj vibri koja isijava čak i iz slika s društvenih mreža? Što ste naučili jedno uz drugo, a još važnije – što ste naučili da je važno u suživotu jedno s drugim? Jeste li vas dvoje ista sorta ili ste iz tabora – ‘suprotnosti se privlače’?
Ana: Naš rast kroz ovu avanturu je nekako u istom smjeru. Imamo puno zajedničkih interesa što je veliki plus. Vjerujem i da je razlog tome u činjenici da smo se upoznali u godinama kada smo bili prilično formirane ličnosti pa smo se dopali jedno drugome takvi kakvi jesmo. Nismo imali potrebu međusobno se mijenjati. Temperamenti su nam različiti, Tomas je mir i prihvaćanje, ništa kaos, a ja znam biti kratkog fitilja, ali se brzo gasim, jer postoje važnije stvari u životu od ‘biti u pravu’. Puno je tolerancije i razumijevanja, shvaćamo kategorije odgovornosti i međusobnog uvažavanja te smo svjesni činjenice da smo jedno drugome više od ‘muža’ ili ‘žene’. Da se razumijemo, znamo se mi i posvađati, ali to je uglavnom kratkog vijeka, jer uvijek treba nešto istražiti, pojesti, popiti i nasmijati se nečemu, a to volimo zajedno. Način života koji smo odabrali čini da se više slušamo i čujemo i da se ne uzimamo ‘zdravo za gotovo’. Puno smo naučili o sebi i zajedništvu… nekada se pitamo bi li to bilo tako i da smo ostali u Hrvatskoj?
Također, vas dvoje ste sami u svijetu… tamo gdje ste išli, nije vas čekala rodbina ili tona prijatelja, morali ste nanovo stvarati svoju zajednicu. Kakve ljude volite oko sebe, kakav vam je društveni život (mimo Covid kaosa, evo vas ponovo u dvotjednoj karanteni, čestitam)?
Tomas: Istina. U početku smo bili sami, pa čak i sada najviše vremena volimo provoditi samo jedno uz drugo. Nije bilo drugog izbora nego se osloniti jedno na drugoga, i više no što smo prije znali u Hrvatskoj. Imamo široku paletu poznanika, najviše kroz posao, no pravih prijatelja svega nekoliko. Nikad nitko nije zamijenio naše ‘prave’, stare prijatelje doma i vjerujemo da nikad neće. Nastojimo se okruživati pozitivnim ljudima, ljudima s kojima nam je vrijeme zanimljivo. Radije smo sami nego da trošimo vrijeme na ljude koji su s nama iz svakojakih interesa, što je ovdje u Australiji prilično često. Ako netko nema interesa, bilo poslovnog, bilo statusnog, rijetko ce se družiti s vama. Nama to itekako odgovara! Mi imamo lijep društveni život, mali krug iskrenih ljudi u Sydneyu i svakodnevne kontakte sa nekolicinom prijatelja u Hrvatskoj i po svijetu. Tehnologija je tu doista blagodat.
Koje su vaše rutine brige o sebi samima, koje vas čine ‘normalnima’ i inspiriranima za ostatak dana…?
Tomas: Iako zvuči vrlo ‘popularno’, doista pazimo čime se i gdje hranimo, volimo sami spremati svoje obroke. Fizički smo aktivni i to je svakodnevno pravilo, a vikende nastojimo provesti u prirodi, bilo u šumi ili uz ocean. Ne gledamo TV program, a interakciju s internetskim sadržajima smo sveli na neki minimum. Ana dan započinje meditacijom, a ja šetnjom po obližnjem zaljevu. Mentalna higijena nam je izuzetno važna!
Jeste li introverti ili ekstroverti? Volite li hrpe ljudi oko sebe ili ste samotnjaci?
Ana: Oboje smo negdje a granici, ali ekstrovertiranost nam je bliskija. Energiziramo se boravkom među i s ljudima, ali reflektivno vrijeme u miru i tišini našeg doma ili u samoći nam je jednako bitno. Puno vremena provodimo zajedno, pogotovo posljednjih godinu dana od kako je Tomas prestao letati naokolo. Nakon trinaest godina veze, ni tri mjeseca karantene u malezijskom stanu, ni dva tjedna karantene u maloj hotelskoj sobi u Sydneyu nisu narušili naš odnos, tako da… Sky is the limit!
Što su vas život i odnosi naučili da možete primijeniti na svoj odnos? Što je važno za odnos dvoje ljudi iz vaše perspektive, kako bi odnos funkcionirao? Da od sebe daju onome drugome, bez da osjećaju da im netko krade energiju, već da je sve to proces zajedničke evolucije para?
A&T: Odnos podrazumijeva prisutnost dvije strane. Za nas je važna fleksibilnost i da je onaj drugi zadovoljan. U obilju poslova, prilika, života, nama je naš odnos prioritet. Bez poštovanja nema ničega. Možeš se sa stvarima i ne slagati, ali u životu treba poštovati odluku onog drugog. Važno je imati svoje vrijeme, prostor i svoje prijatelje. Naučili smo vrlo rano da je misli teško čitati i da žrtva nikada nije dobro rješenje. Jednako je važno razgovarati o lijepim stvarima kao i o problemima. Svatko je odgovoran za svoje osjećaje i svaki je osjećaj bitan. Stvari i iskustva su ljepši kada ih dijelimo. Naša formula je da se volimo i da smo jedno za drugo uvijek tu. Bezrezervno.
