Nadređeni kojem je stalo. Da ili ne? (točan odgovor je – da!)

Nedavno sam natrčala na vijest o nekom direktoru koji se u životu napisao nezamisliv broj čestitki svojim zaposlenicima. Točnije, njih čak 9.200 ih pošalje godišnje. Pa sam se malo zapitala ali i sjetila kako mi je rečenica ‘ma da mi samo kaže bravo, ne mora mi platiti ništa‘ bila jedna od najdražih kada sam siktala po nadređenima. Ne samo meni, svima!
A vi, kad ste zadnji put dobili jedan iskreni -bravo! ili možda dali jedan?

Sheldon Yellen, generalni direktor Belfor Holdongs kompanije, šalje ‘sretan rođendan’ svakom zaposleniku, svake godine, od davne 1985. godine, kada je bio izvršni direktor u istoj kompaniji. Kaže kako se osjećao privilegiran (ne na dobar način), budući da ga je u kompaniju doveo šogor, pa je odlučio svima slati rođendanske čestitke, ako ništa drugo da se zaustave kod njegovog stola i zahvale mu se. ‘Upalilo je! Ljudi su počeli više komunicirati međusobno, a meni se sviđa ideja kako mi je sve to pomoglo da se dokopam malo poštovanja u kompaniji.’ Danas, Yellen šalje čestitke i poruke za svaku prigodu, koju smatra da je emotivno važna za njegovog zaposlenika.
Znam točno, prva pomisao je – pa kada ih sve piše? Kakav je to direktor, koji po cijele dane samo piše poruke i želje za brzo ozdravljenje djeci (da, to radi), šalje poruke zahvale, čestita godišnjice, redom, sve… G. Yellen najčešće odradi sve kada leti između poslovnih sastanaka. A ne zaboravimo i na moć e-maila.

‘Jedna hvala ti poruka ne košta ništa, a dat će do znanja čovjeku da je primijećen i cijenjen. Kada oni koji vode kompanije zaborave
na ljudski element u cijeloj priči, oni drže kompaniju na jednom mjestu i ustvari jedino što rade jest da blokiraju uspjeh drugih.
Fokusiranje samo na profit i zaboravljanje da su najveća vrijednost
jedne tvrtke upravo ljudi, sigurno će zaustaviti rast iste.’

Sheldon Yellen

(Ah, utopija. U svojoj karijeri rada za druge, dobila na desetke – hvala ti poruka od klijenata, ali od menadžera i svih koji su se tako osjećali, kojima sam donosila masne pare na račun tvrtke… bome nijedan. A vi?

NO NEMA BRIGE, ZA SVE KOJI MISLE DA JE TO CENDRAVO GUBLJENJE VREMENA (VI, OBAVEZNO ČITATI DALJE)
Znanost i istraživanja su na strani g. Yellena. Tadaaaa. Ne konkretno u samom smjeru, činu iskazivanja zahvale, kroz pisanje poruka, već u smjeru empatičnog ponašanja g. Yellena. Samo 40% vodećih ljudi u kompanijama pokazalo je visoku empatiju, a upravo je empatija jedna od najutjecajnijih osobina čovjeka, u pogledu uspjeha, pa i u visokom menadžmentu. Također, menadžeri koji su pokazivali visoki stupanj empatije, bili su bolje ocijenjeni kod svojih nadređenih, u odnosu na one koji nisu razvili tu sposobnost na taj nivo. Nastavno na prošli članak o ispravnom načinu dizanja svijesti po pitanju emocija; empatiju i empatične, možemo staviti ravno uz bok ‘preosjetljivima’ i ‘onima koji plaču’. Nema dalje. I pričam o prosjeku, ne pričam o ljudima koji čitaju neke druge stvari ili se interesiraju za svijet oko ali i u sebi, te kako da sebe ‘poboljšaju’.
Ako se izmaknemo iz tradicionalnih shvaćanja (neznanja), empatija je kritični dio slagalice emocionalne inteligencije.
Ta, neki put – suluda sposobnost shvaćanja ali i osjećanja, situacija drugih osoba, koja ukoliko se ne kontrolira, u ovakvom svijetu nesreće i nepravde, ili čistokrvnog, nemilosrdnog kapitalizma, dovodi do ludila.

No, kada empatiju shvatimo i razumijemo kao sposobnost,
a ne kao teret, onda je ona snažan akcelerator u smjeru uspjeha.

Osobnog prvenstveno, a onda i profesionalnog, ako je to ono što ganjate. Ljudi su emocionalna i društvena bića, i na kraju dana, bili menadžer, onaj najviše kategorije ili samo neki šljaker koji radi za tog menadžera, svi se osjećamo ovako ili onako, ali osjećamo nešto. I jako dobro pamtimo sve što nas je negativno okrznulo ili direktno pokosilo taj dan. Bili mi krivi ili netko drugi, ili treći, ili nepravda per se. Neovisno o plaći koju primamo.
No, ono gdje plaća radi razliku jest prebacivanje fokusa, a što je više nula na kraju, to se brže vraćamo u zadani mode ponašanja i uloge koju igramo s tim potpisom ispod imena. I zna se, na menadžeru nije da stvara odnose na poslu, niti da brine o djeci zaposlenika ili da pita za kućne ljubimce, već je na menadžeru da ostvari (sulude) rezultate, da ne cendra pritom, i da to sve napravi s minimalno troškova po kompaniju. Kakve kave i priče, je li tako? Da, cinici (emotivci s posebnim potrebama), guess again.

‘Iz različitih istraživanja, znamo da je empatija u ‘opadanju’.
Što je velika nesreća ako uzmemo u obzir da je empatija jedna od
najvažnijih sposobnosti koju trebamo da bi uspješno vodili timove zaposlenika kroz različite, disperzivne i konstantno mijenjajuće okoline.
Biti sposoban voditi moćan i empatičan razgovor te stvarno čuti čovjeka što priča bez predrasuda i procjene, jest ključno u vođenju ljudi.
No, opet s druge strane, u današnjem poslovnom svijetu, biti pravi menadžer je izuzetno iscrpljujuće, a naučiti i ove skillse uz sve što moraju naučiti je nezamislivo teško.’

Bianca McCann

No, opet, ne moramo biti baš previše pametni ili empatični kako bi zaključili da ako radnik ne dobiva kvalitetan, konstruktivan; negativan ali i pozitivan feedback na svoj rad, da s vremenom, radnik, koji god da je level upravljanja, polako počinje dobivati na jačanju karakteristika jedne obične mazge u polju. Mazgu koju samo tjeraju na još više rada, bez ikakvog poticaja ili bez ikakvog interesa kako taj rad utječe na tu našu sirotu mazgu. Pa mazga onda zna da bez obzira na nivo osobnog interesa, prosperiteta ili aspiracije koju gaji prema životu, bez obzira na brzinu ili količinu koraka kojom korača, uvijek na kraju dana dobije identičan obrok i identičnu štalu za spavanje.

Prema nekim istraživanjima (mnogo ih je i sva su neka šarena te vrlo lokalizirana), kada rade, oko 30% zaposlenika potpuno je involvirano u zadatak pred sobom, dok je ostalih ogromnih 70% zapelo na nekom nivou ‘funkcioniranja’ na poslu, dovoljno da ne dobiju otkaz, a opet da imaju posao. Ne znam uopće koliki bi taj postotak bio u našoj zemlji, s toliko uhljebizma na djelu, ljudi koji čak i ne moraju baš ništa raditi, pa je glupo uopće ići u lokalnom smjeru. No, uzorak možemo preslikati i na velike internacionalne kompanije u ovoj zemlji na primjer, jer je to jedino što imamo, pa se možemo i zapitati – da li je ustaljeni obrazac ponašanja menadžera u privatnom sektoru učinkovit? Zašto onaj iznad nas mora biti tough pragmatik s nula posto razumijevanja za one koji mu pomažu ostvariti kakav god cilj na toj, neverending ljestvici, ganjao.

Čast izuzecima, ali ja ih nisam imala. Samo slušam ili čitam o njima. I ako gledamo moj uzorak ljudi s kojima razgovaram o poslovnim situacijama, ponašanju, burnoutu i sličnim veselim temama, pa stvarno je 70% njih zapelo u kotaču obavljanja svog posla iz bezbroj razloga, a uglavnom svima njima ‘upravljaju’ nadređeni koji ne da ne razumiju, nego dakle, gaze.
Neke priče su mi toliko šokantne, da iznova ne vjerujem koliko možemo podnijeti na svoj račun prije nego nekome stresemo momentalni otkaz.
30% njih jeste involvirano u svoje poslove maksimalno; neki jednostavno toliko obožavaju svoj posao da ne znaju drugačije nego polako izgarati za njega, neke tjera financijska nagrada na kraju, neke visoki krediti ili očekivanja – raznolik je spektar razloga zašto se daju u poslove u kojima imaju nadređenog iznad glave. A među njima se skrivaju i oni rijetki, oni neki, sretnici, koji imaju punokrvnog empata kao nadređenog – njih je tipa 3 što ih poznajem, in general. Ti ljudi ginu i umiru za svoj posao na jednom drugom levelu odanosti poslu i samom sebi, na kojem god da su nivou zaposleni ili u kojem god sektoru.

ONAJ KOJI RAZUMIJE I NEIZGOVORENO
Imam jednu medicinsku sestru na tom popisu na primjer, čija je doktorica ženska i pol, koja jednostavno razumije. Ona razumije sve do jedne životne situacije koje se dogode u životu, pa i bez pitanja ili uplitanja daje svojoj podređenoj sitne znakove pažnje ali dakle kad god stigne (i usprkos svojim životnim situacijama ne zaboravimo). Pričamo o različitom spektru znakova da ste cijenjeni – usluge, poklončići, ugodni razgovori, ugodna profesionalna komunikacija s naglaskom na interesu i brizi, razumijevanje za privatan dio života i utjecaj koji ima na profesionalan, htjeli – ne htjeli).
A njezina medicinska sestra joj zauzvrat vraća svih svojih 150% znanja i umijeća koje posjeduje, sve upakirano u osmijeh i kada joj nije nimalo do smijeha.
Imam na drugom kraju skale i članicu uprave jedne velike internacionalne kompanije koja toliko dobro razumije od čega se sastoji život jedne žene koja ima i djecu (pogotovo više komada) na to do listi, na primjer, da je u istoj kompaniji pokrenula bezbroj inicijativa i pogodnosti za žene kako bi im olakšala dnevno funkcioniranje i žongliranje poslovnim obavezama i baby crijevnim virozama s temperaturama od 40, ne samo u svrhu obavljanja dnevnih zadataka, već u svrhu boljeg ‘osjećanja’ te iste žene.

BRIGA ZA WELL-BEING
Kao što je na primjer, slikovito, umanjivanje stresa mame koja ima bebu i mora javiti nadrkanom direktoru da ostaje doma zbog temperature bebe, jer će ovaj samo reći na to – opet? A u zagradi će stajati velika prijetnja otkazom ako to napravi za mjesec dana ili samo šest dana, jer taj ‘opet’ je na neodređeno. Na primjer. Karikiram malo, ali uvijek prema istinitim događajima. Tako da, ustvari, kako treba okretati svoju percepciju prema vlastitim emocijama, te kako nas furaju da nemamo pojma, tako isto, pretpostavljam, potpuno prirodno se može promijeniti percepcija i prema poželjnim karakteristikama menadžera koji vode timove.

Kako sa svime, tako i s ovim trendovima, dok se probiju kroz balkanske balvane proći će neko vrijeme, ali svi ti neki primjeri koji nas zabljesnu s vremena na vrijeme, samo su dobar pokazatelj smjera, kuda ide trend. Na obostranu sreću. Onoga tko ubire lovu na vrhu kompanije, do onoga koji mu tu lovu i okreće na mikro nivou.
Živio taj dan! Veselim se s vama, zbog vas!