‘Moramo paziti i na svoje riječi i na svoja djela, jer nas oni oblikuju, stvaraju od nas čovjeka kakvi jesmo’ – Intervju Marina Bolanča
Bila sam na… jednom, epidemiolški ispravnom druženju, kada sam upoznala Tamaru, koja radi u PR agenciji ‘Abeceda Komunikacije’. I krenemo u razgovor, pričam što znam o PR agencijama sa svoje, medijske strane, ispitujem o odnosima, atmosferi, načinima… kad je Tamara krenula s baš lijepim riječima za svoju direktoricu. Neću lagati, ostala sam šokirana, jer nisam se još susrela sa zaposlenikom PR agencije, koje god, da mi tako otvoreno i s oduševljenjem priča o svom nadređenom. Kad je došla do dijela da je njezina direktorica toliko dobra i draga da ju čovjek neki put poželi zagrliti, bila sam kupljena. Okej, Tamara. Ovo nije skrivena kamera, ovo nije event, mi smo u Zagorju… – Možemo li molim te dogovoriti intervju s tvojom šeficom? I bi tako.
Došla sam na upoznavanje, kad ono, Marinu znam iz svojih prošlih priča; kad sam intenzivno radila s agencijama svih vrsta. Marina je radila u Unexu, a onda nakon te faze je otvorila svoju agenciju. I inače, kad mi netko kaže da je radio u toj izrazito snažnoj i velikoj agenciji u to doba, u meni se javi jedan ogromni respekt. Jer se sjećam kroz razgovore s accountima koji su vodili jake klijente, što su sve proživljavali, kakav tempo rada. Može sad netko misliti što hoće; da, to se tako radilo tada, poslovi su bili mega-veliki, tko nije mogao držati tempo nije imao što raditi u toj branši itd. itd… ali kada mi je, tada, jedna draga accountica rekla da u vrijeme kada bi išle medijske kampanje za najveće klijente, je spavala u uredu danima… Meni je bilo stresno, radilo se do kasno i intenzivno, ali spavanje u uredu? W.T.F.
Možda mi je za zericu bilo jasnije zašto je Tamarina direktorica jedno toplo biće, koje njezini zaposlenici cijene i istinski poštuju. I da ona to jeste, pravi svjesni lider. Marina je direktorica agencije, potpredsjednica HUOJ-a, mama i supruga, ali ju kompleksnost i zahtjevnost uloga koje obavlja ne sprječavaju da bude svjesna težine koju nose riječi. Iz njezinih rečenica pucaju iskustvo i znanje na sve strane, a upravo zato jer je takva, kroz cijeli njihov ured struji jedna jako ugodna energija puna nasmijanih ljudi. I ne zaboravimo, tamo gdje su nasmijani ljudi koji poštuju i koji potpuno vjeruju takvom lideru s iskustvom, koji s veseljem dolaze na posao, upravo tamo je klijent najsigurniji da će dobiti najbolja moguća rješenja za svoje kampanje. Što dokazuju i rezultati ove agencije.
Direktori i direktorice, to vam je jednostavno tak’.
Fotografije: privatno vlasništvo
Marina, odmah u glavu. Kakva je to direktorica za koju zaposlenici imaju toliko lijepih riječi za dati? (U svoje slobodno vrijeme, na tulumu, ne zaboravi! Nismo bili na eventu klijenta!) Koja je tvoja misao vodilja i filozofija vođenja ljudi, kao direktorice koja vodi ljude kroz sve poslovne tsunamije s kojima se jedna komunikacijska agencija susreće?
Mislim da u biti nemam neku filozofiju vođenja ljudi, još davno na početku karijere na prvom razgovoru za menadžersku poziciju pitali su me koja je moja tehnika upravljanja ljudima – odgovorila sam im ljudska. Gledali su me u čudu, ali ja zbilja vjerujem u onu: ‘Ne čini drugome ono što ne bi volio da tebi čine.’ I to je to. Moj karijerni put doveo me je u susret s raznim vrstama nadređenih.
Bilo je jako lijepih iskustava, ali i takvih da sam na sastanke uvijek nosila sprej protiv napadača u džepu.
Mi u Abecedi smo tim i dobra atmosfera nam je jako važna za produktivnost. Bilo kakvo stvaranja klanova, ogovaranje, spuštanje ili bilo kakav oblik nepristojnosti režem u startu jer to ne podržavam u niti jednoj sferi svog života, pa tako niti u poslu. Sve se može reći, pa i kritika, ali na lijep i pristojan način.
Koliko si dugo u biznisu komunikacija i PR-a? Pretpostavljam da je put rada za druge bio dug i trnovit ali da te oblikovao u današnju osobu, koja misli na druge kako se osjećaju kada rade posao koji staviš pred njih. Možeš mi opisati malo put karijere?
Komunikacijom sam se počela baviti u vrijeme kada smo se tek krenuli navikavati na komunikaciju mailom, a društvene mreže, portali… sav digital svijet nije ni postojao. To sada zvuči kao da imam 100 godina, ali toliko se sve brzo odvilo. Ovih mojih 20 godina karijere bile su u mnogim segmentima jako turbulentne, i donijele su puno promjena. Čest je slučaj da kompanije regrutiraju svoje kadrove iz redova agencija, ja sam imala obrnuti put. Nakon desetak godina rada na menadžerskim pozicijama u odjelima komunikacija velikih domaćih i internacionalnih kompanija, odlučila sam se za zaokret i prihvatila poziciju voditeljice odjela za odnose s javnošću, u to vrijeme, najveće domaće, full service agencije Unex. Za mene kao korporativnog PR-ovca to je bio veliki iskorak jer sam najednom osim o reputaciji svoje kompanije trebala voditi brigu o… ne znam ni sama koliko klijenata istovremeno. Pet godina Unex škole dalo mi je hrabrosti da se otisnem u novu avanturu – poduzetništvo. O poduzetništvu nisam imala poima. Znala sam da znam svoj posao, ali voditi vlastitu agenciju bilo je daleko više od samo znati svoj posao. Sada nakon osam godina Abecede mogu sa smiješkom gledati na sve greške koje sam putem napravila, ali danas znam da je to sve trebalo biti baš tako da bi nas dovelo tu gdje smo sada. A sada smo stabilna srednje velika agencija, članica međunarodnog udruženja Global Comm i ono što nas posebno čini ponosnima, prisutni smo na tri tržišta tako da vodimo kampanje svojih klijenata iz jednog ureda u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Što te sve naučila prošlost i uloge koje si uzimala i puštala u njoj? Kako danas gledaš na sve te situacije, koje su bile, možda i ‘malčice’ sulude u ophođenju prema zaposlenicima? Jesu li se dobro u tebe urezale, da danas jako paziš na svoje riječi i djela?
Moramo paziti i na svoje riječi i na svoja djela, jer nas oni oblikuju, stvaraju od nas čovjeka kakvi jesmo. Tako da pazim… Iako sam i otvorena i direktna. Ne želim ulaziti u to zašto je neki moj šef imao potrebu vikati na svoje ljude, pa i na mene, zašto je mislio da će nešto postići uvredama ili omalovažavanjem, to me niti ne zanima. Prepuštam to njima, njihovoj savjesti i u konačnici karmi, a ta je zeznuta, sve pamti i onda vrati. Danas jedino mogu analizirati svoje postupke, zašto sam dozvolila neka ponašanja koja nisu bila primjerena. Je li to bilo neiskustvo ili Stockholmski sindrom, stvarno ne znam, ali znam da bih danas postupila drugačije. Možda je i to jedan od razloga zašto pazim na to kako se ophodim sa svojima u timu. Opet će se pokazati ona da sve polazi od doma, ako su te tamo naučili pristojnosti i bontonu, onda nećeš pogriješiti u niti jednoj situaciji.
Što radiš u situacijama kada se dogodi neki, apokaliptični problem s klijentom, kada nešto pođe krivo, kada osjetiš da te emocije krenu savladavati, kada vidiš da su tvoje cure u agenciji u nekom problemu i izazovu?
Prestara sam za histeriju. No, to nije pitanje godina, pitanje je iskustva. Mi smo komunikacijski profesionalci, nama je hendlanje kriznih komunikacija opis posla, bilo bi stvarno loše da to onda ne znamo primijeniti i na svoje situacije. Trudim se uvijek imati hladnu glavu, naravno da me emocije ponesu pogotovo kada je u pitanju nepravda ili kada se nešto loše dešava djeci. Moje kolegice u agenciji su sve redom krasne mlade žene. Ono što ih učim je da mi se uvijek mogu obratiti s nekim privatnim ili poslovnim problemom koji ih muči. Otvoreno pričamo o svemu. Naš radni dan počinje zajedničkom kavom i tu se pretrese sve od popusta na Asosu, novih serija na Netflixu do našeg to do–a kako zovemo naše agencijske brifinge. Taj nam je moment jako važan jer tako imamo najbolji uvid u cijelu situaciju. Kako smo za sada samo cure, često se pitamo kako bi se u takav kolektiv uklopio neki dečko, ali vjerujemo da bismo našli zajednički jezik i s njim.
Marketinške i PR agencije su na glasu i u percepciji javnosti kao poprilično hektične sredine, ali u svakom slučaju, oduvijek privlačne ljudima. One za sobom vuku jedan ‘hip šušur’ u javnosti… Kako je danas raditi/voditi, u jednoj sredini koja je pojavom Covida nagrabusila u strašnim omjerima. Jedna žila kucavica, a to je networking, koji je nemjerljiv u našem svijetu je doslovce prerezana. Eventi, događanja, osobni pristup klijentu i kupcu… kako ti i tvoje cure hendlate situaciju? Vi ste super-žene koje su ugrabile i neke nove velike klijente u ovom periodu, kada su drugi gubili poslove… Kakav pristup zauzimate? Od 1 do 10 koliko jedva čekate neki veliki event, ima li što na vidiku?
Mi smo prošlu godinu završili s rastom od 40% u odnosu na 2019. Ako me sjećanje ne vara prošle godine smo bili pozvani na 21 pitch, veliku većinu smo i dobili. Samo u srpnju prošle godine hendlali smo 9 otvorenih pitcheva i naravno sav redovni posao. Bilo je veselo. Danas se s time šalimo, a tada je bilo na trenutke zbilja teško. Svima nam fale eventi. Online svijet nema tu dozu bliskosti i topline koje nam svima treba, ali vjerujemo da ćemo uskoro opet krenuti i s organizacijom eventa koje tako volimo raditi… Ako trebam ocijeniti koliko mi fale eventi, definitivno 10. Za sada smo svi oprezni i pratimo situaciju, ali da, imamo u pripremi evente u Zagrebu, Splitu, Sarajevu, a posebno ćemo biti sretni ako uspijemo realizirati event koji planiramo za jednog našeg klijenta u Ljubljani jer bismo onda trebali okupiti i kolege iz regije, a to je uvijek ugodno i lijepo iskustvo.
Jako dugo radiš s medijima. Što danas znači rad s njima? Meni je drago da medij u kojem glavnu riječ ima urednik sadržaja, ima težinu kakvu ima, jer mora postojati neki kritički način u oblikovanju javnog mijenja. Ali s Internetom i ekspanzijom mišljenja, tema – to je danas više divlji Teksas, nego uređena struktura. Nisam nikada pušila foru da medij daje čitatelju vijest jer čitatelj to traži, što misliš o toj fori? Shvaćam da se medij mora financirati, kao i svaki posao, ali kolika je uloga medija u osvještavanju tema koje su od izuzetno velike društvene odgovornosti (ekologija, održivost i slične teme)? Što se mora promijeniti u radu medija kako bi zajednica počela drugačije percipirati svijet oko sebe i još važnije odgovornost koju imamo kao pojedinci i tvrtke? Evo, ja ti odmah obećajem, vaša platforma na kojoj radite – Better Company kod mene ne mora platiti niti jedan društveno odgovorni tekst koji može pomoći ovoj našoj, napaćenoj zajednici.
Mediji imaju veliku odgovornost u kreiranu mišljenja i ne mogu se složiti s tezom da pojedine teme žele čitatelji i da ih onda mediji forsiraju. Konzumenti medija su pasivni i nikada nisam čula da je netko nazvao neki medij i rekao mu- ej, pratite tog i tog jer to nas zanima… Oni konzumiraju ono što im se servira.
U potpunosti mi je jasna gledansot/čitanost/klikanost, ali ima tema koje nisu možda kategorija ‘najčitanije’, ali se trebaju naći u medijskom prostoru ukoliko želimo mijenjati svijest i uvoditi promjene.
Jedna od tih tema je i održivost. Agenda ‘2030 UN-a’ vrlo jasno definira ciljeve održivosti kojih se trebamo prihvatiti ukoliko želimo bolji svijet, a onda je i na medijima da za takve teme osiguraju prostor.
Milenijalci su drugačija vrsta zaposlenika od naše generacije. S jedne strane, oni znaju koliko vrijede, koja su njihova prava i ne daju ih gaziti, kao što smo mi to dali u ime boljeg sutra i prijetnji da ćemo ostati bez posla na primjer, a s druge strane, može li se vrhunski naučiti bilo koji aspekt posla, ako odlazimo na prvi znak problema? Gdje je sredina za mlade ljude, što misliš? Kako ti radiš s milenijalcima? Koja je tajna njihove sreće u agenciji ovakvog kalibra?
Milenijalci su super. Puno učim od njih, jer ipak smo mi iz sedamdeset i neke, neka druga priča za njih. Jako volim njihovu otvorenost, strast i želju da promijene svijet. Ipak ponekad ih treba spustiti na zemlju jer stvari ipak ne funkcioniraju tako hirovito. Mi se lijepo nadopunjavamo. Kod njih prolaze samo agrumentirani autoriteti i to je sasvim ok. Spoj iskustva i mladosti pokazao se dobitnim.
Tri puta tjedno odlaziš u šumu na recharge… Kakva si nakon šume? Što još radiš u svoje slobodno vrijeme da dođeš sebi od obaveza, od svega sa čime se nosiš kao direktorica agencije, supruga, mama… ?
Imam veliku sreću da imam obitelj koja ima razumijevanja za moj ludi tempo. U biti svi tako funkcioniramo, puno radimo. Slobodnog vremena imam stvarno malo, ali i dalje obožavam ukrasti vrijeme za sebe i nestati u nekom dobrom filmu, seriji ili knjizi. Žao mi je što nas je korona odvojila od druženja s dragim ljudima, ali i dalje se trudim biti u redovitom kontaktu s prijateljima. Imam nekoliko tih mojih, pa onda i obiteljskih ekipa s kojima stvarno volimo provoditi vrijeme.
Od kada je krenula pandemija, svoj novi ispušni ventil našla sam u šumi. Trudim se tri puta tjedno u ranu zoru dok još sviće pobjeći od svega u prirodu i tamo biti samo jedan mali dio tog velikog prostranstva.
Imam dosta problema s kralježnicom, pa mi je fizička aktivnost dio rutine, ali šuma mi je otkriće prvenstveno u meditativnom smislu.
I za kraj, masu puta sam čula frazu od ljudi koji se ne bave marketingom ili PR-om, da je ‘svaki PR dobar PR‘. Molim te. Možemo li to riješiti jednom za svagda?
Jednom za svagda – nije svaki PR dobar PR. Mogu to argumentirati u beskraj, ali neću daviti ljude s tim.
Reputacija se gradi godinama i u nju se ulaže puno truda, a može se srušiti jednim lošim potezom.
Ono što bih stvarno voljela da svi razumiju jest da je PR ponašanje i da je ponašanje PR. Možemo pričati i pričati, ali ako svoju priču ne potkrepljujemo i našim djelima onda je ta sva priča bezvrijedna. Na to treba paziti i onda će PR biti dobar.
