Kako ostajete normalni?

Pokušati olakšati nekome da mu bude lakše u kakvoj god da je trenutno situaciji, čini mi se kao borba s vjetrenjačama. Utoliko, nisam htjela pričati s psihologom/psihijatrom o još jednom generaliziranju, nego sam išla po načine hendlanja s trenutnim osjećajima, kod različitih osoba. Pojedinci koji žive u zgradama i koji su imali različite doživljaje oba potresa; što rade u situacijama kada ih savladaju, ti potpuno ludi osjećaji nelagode, s kojima se moramo učiti živjeti. Kako u svemu tome ostati normalan?

 

Ovaj tekst ću danas potpuno targetirati  – obraćam se onima koji su zdravi, ali pod udarom svega. Oni koji imaju mjesto za život (danas – stan u zgradi!), posao kojeg moraju napraviti, druge o kojima brinu i sebe da sve to isfuraju dok svakodnevno rade na svojoj otpornosti prema PTSP-u od potresa. A onda redom na PTSP-u od svega ostalog što trenutno se događa u ovoj zemlji. Oni koji imaju sreće, da se još jednom za svog života mogu adaptirati na nove uvjete života.

Vesna Blašković
Urednica Dive

‘Rutina i pomaganje pomažu mi nositi se sa strahom.’

U odnosu na onaj naš prvi potres sada sam, vjerujem kao i mnogi od nas, već profesionalac. Čak i približnu jačinu mogu odrediti. Trčim pod nosivi zid, čekam da prođe, pokušavam vratiti srce iz peta.

Nemoć i strah koje sam doživjela u potresu vjerojatno su najintenzivnije emocije u mom životu. Do 22. ožujka 2020. živjela sam potpuno, ali potpuno nesvjesna toga osjećaja užasnutosti koji se probudio u meni kod prvog udara i te neke crne rupe neizvjesne budućnosti i nadolazećeg jakog potresa koji se može dogoditi bilo kad i bilo gdje. Ili nikad. Svi se nadamo da ga neće biti nikad, ali osjećaj je tu i jedino se mogu nadati da će izblijediti, da će ga jednostavno život pregaziti.
Što me toliko zapravo ubija u pojam? Pa čak ne toliko sama trešnja, ljuljanje, padanje stvari, odnosno fizičke manifestacije. Iskreno rečeno, strah me da ne umrem ili postanem beskućnik. To su mi glavni strahovi vezani uz potres.

Nemam neki efikasan način borbe protiv cijele ove palete straha, osim rutine. Buđenje, spremanje, posao, kućanski poslovi, spavanje. Nemam aplikaciju, nemam ruksak kod vrata, ne spavam u trenirci.
Koncentrirala sam se na rješavanje problema koje stanari imaju, nastojim pomoći što širem krugu ljudi. Pomaže mi kada pomažem drugima. 

ANA SRŠEN
PR HRT

‘Kod mene općenito stvari funkcioniraju jednostavno;
suze zamijenim molitvom, a strah vjerom.’

Ova su vremena kao stvorena za puno vježbanja pa tako ja uglavnom i najviše  vježbam strpljenje jer ga u 90% trenutnih životnih situacija nemam. Jako vježbam i zahvalnost jer premalo zahvaljujem na svemu što imam, a darovano mi je puno. Sve što se događa u posljednjih godinu dana nas podsjeća da ništa ne uzimamo zdravo za gotovo, a zahvalnost mi u tome pomaže – da ostanem normalna, što god to značilo.
Mi smo inače, u prošloj godini, odlučili preseliti (ne zbog potresa, nego jer dobro biramo tajming), pa smo kraj godine dočekali u kaosu. Ali, s druge strane, svi imamo toliko posla preko glave, da mi to i odgovara, da ne mislim o svakodnevnim potresima. Uz tri kćeri do 15 godina, brzo se vratiš u svakodnevni film, nema druge.
Kao i većina nas, jako pratim političko-društvenu situaciju u zemlji i to mi dođe kao jako vježbanje živaca. Užasno je slušati i gledati inertne političare i kuda (ne) vode ovu zemlju.
U svemu tome, pronalazim izlaz u pomaganju, volontiram u župnom Caritasu, doniram, pomažem koliko mogu.
Navečer kada otpustim dan, kada su svi u svojim sobama, kada se smirim pored supruga, tijelo zna reagirati. Onaj potres neku večer me paralizirao. Ali, brzo se pokušam vratiti u sigurnost i zahvalnost jer smo svi skupa, i jer smo zdravi, na toplom. Sada mi najviše pomaže moj blizak odnos sa suprugom, jer s njim mogu o svemu, on je naša velika potpora, pomogne mi šetnja i mijenjanje fokusa.
Kod mene općenito stvari funkcioniraju jednostavno; suze zamijenim molitvom, strah vjerom, a onda se čuda događaju.

IVAN ALDUK
Modni dizajner

‘Živjeti u strahu i stresu je mučenje. Odbijam to stanje.’

Prošla godina je u cijelosti bila izvanredna, skoro pa ratna. Na poslovnom planu, svakodnevne promjene i prilagodbe mjerama borbe protiv Corone i održavanju poslovanja, predstavljanju kolekcija, a na privatnom planu su svi stupovi ljudske društvenosti uzdrmani. Druženja, putovanja stavljena po strani, nasilno usađen strah za zdravlje nas i ostalih, konstantno medijsko silovanje i preuveličavanje, a uz to sve zagrebački potres na proljeće, a zatim i serija ovih zadnjih potresa.  Mislim da takav stres ni najveći zen majstor ne može ishendlati.
Zadnji, petrinjski potres me je onako pošteno izuo iz cipela, da se ne lažemo. Prvih dana sam se tresao i kad se ništa nije treslo. Psiha je radila svoje. No, nakon tog prvog šoka, doista sam ušao u fazu ‘samoobrane’ i odlučio da taj strah ne vodi nigdje, da tako ne mogu ni živjeti ni stvarati. Kao posljedica čvrste odluke ‘zajebi strah’ moram priznati da naknadne potrese nisam uopće osjetio. Ne znam kako, ali nisam. (op.a. ja znam, ja znam!)
Pomaže i činjenica što stanujem u novogradnji, nije bilo nikakve štete u potresima – velika količina armiranog betona dodatno utješi.
Što radim da ne mislim na izvanredno stanje oko nas?
Prvo, kritički upijam informacije jer sve što dolazi u zadnje vrijeme od raznih stručnjaka je hektično, senzacionalistički i uglavnom negativno. Dobre vijesti ne dobivaju baš neki  medijski prostor, stoga to treba imati na umu.
Nakon  kritičkog upijanja, pomaže mi da se pošteno s njima svima zezam, sarkastično ih znam i javno komentirati. To što je netko znanstvenik ne znači da iznad vas ili da je sveta krava koju se ne može kritizirati.

Bavim se kreativnim stvaranjem, dizajniranjem, danas čak više nego ikad. Iako ‘normalno’ radimo i stvaramo nove projekte, imam dosta slobodnog vremena, pa onda u naletima inspiracije slažem nove kolekcije, skice i projekte. Za taj dio posla, prije ovog svega, sam znao imati jako malo vremena – zbog širine zadataka kojima sam se morao baviti, a trenutno stanje je izvrsno da se upravo time pozabavim i stvorim ‘zalihe’ svojih ideja. Meni je to izvrstan način da si  zaokupim pažnju nečim drugim, na tome sam zahvalan.
Čitam. Više no ikad. Prošle godine sam pročitao 18 knjiga, a trenutno sam upravo na novoj. To sam si napravio kao izvrstan popodnevni ritual; čaj i dobar roman.
Prebolio sam Coronu, stoga se ne susprežem od malih kućnih druženja i večera. Socijalni aspekt života mi je izuzetno bitan za moje zdravlje.
Da, bitno! Najnovije kaj sam otkrio su aplikacije za meditaciju koje su izvrsne čak i za nas početnike. Nekoliko minuta dnevno za smirenje, čini čuda. 
Sve to, nastojanje da živimo najnormalnije što znamo, a ne da se svakodnevni bavimo seizmologijim ili epidemiologijom je vrlo jednostavan recept za koliko toliko normalan život.
Strah za vlastiti život a onda i za zdravlje su se prošle godine pošteno ujedinili da nas izbace iz cipela. Logično je da smo potreseni, zbunjeni, prestravljeni. Bilo bi puno veći problem da ne osjećamo to stanje, no, mislim da dugoročno nije održivo. Živjeti u strahu i stresu je mučenje. Kako bi rekao jedan nogometni čovjek ‘Nećeš, majmune!’.
Odbijam to stanje.

MANUELA ŠOLA
Vlasnica i direktorica
‘Komunikacijski Laboratorij’

‘Vjerujem u snagu malih stvari.’

2020. nam je došla kao naručena. Vrijeme za reset, za preispitivanje vlastitih vrijednosti, strahova, okruženja. Sve što smo planirali palo je u vodu. Svima. Cijelu prošlu godinu, a i ovu, sam odlučila da jedino što je važno je da zadržim pozitivni duh i zdrav razum. I da prihvaćam strahove u svim oblicima i svim intenzitetima. Strah od nepoznatog, od bolesti, od potencijalnog potresa, od otuđenosti, od ludila na kraju dana…. I nekako što smo blaži sami prema sebi, sve je lakše.
‘Život u centru.’ Rečenica koja je nakon potresa u ožujku dobila sasvim drugi značaj od prijašnjeg. Pitanje – iz koje godine ti je zgrada?  je najčešće pitanje u zadnje vrijeme. Osim što smo imali sreće da nam je zgrada jako dobro prošla u potresu i dobila zelenu naljepnicu, smo imali veliku sreću što nismo niti jedan potres bili u Zagrebu.
I to je ono sto čini veliku razliku – danas imam svjesnost o potresu puno veću nego prije, imam i strah jer je prirodan, ali nemam traumu jer nismo bili ovdje. I zato mi je puno lakše i zato noću ipak mirno spavam. Vjerujem u snagu malih stvari i mislim da si možemo pomoći i sa šetnjom, knjigom, meditacijom, muzikom, razgovorom sa prijateljima ili stručnjacima. Sve bude ok tada.
I pomoći si sa malo manje konzumiranja vijesti.
S puno više ljubavi.

MARIO POJE
Fotograf

‘Nema smisla svaki dan strepiti i živjeti u strahu.
Moramo jednostavno naučiti prihvatiti.’

Jako je teško biti pametan kad se ovakve stvari događaju, sve nas ovo ranjava u srži, sama ideja egzistencije nas drma i doslovno i u prenesnom smislu. Kad smo postali svjesni da pandemija nije šala i da je tu pred našim vratima bome smo se svi jako uplašili i iz razloga što je to nešto nepoznato, ali i zato jer na tim baš nemamo neku kontrolu. Da, raznim metodama se pandemija pokušava staviti pod kontrolu i dolazak cjepiva na sve nekako smiruje, ali potres … uh, potres je nešto na čime nitko niti nema niti će imati kontrolu i ne znaš što te više straši to da ti se tlo doslovno miče pod nogama ili to da nema nikakve garancije da će situacija biti bolja.
Ono što je nama kao obitelji pomoglo je da imamo školarca koji je dosta razuman i pribran, pa mu se može objasniti što se događa tako da on sam nema dodatnu paniku u svojem životu koji bi trebao biti potpuno bezbrižan. 

Kao roditelj imaš još dodatno i taj grč da osim za sebe moraš biti pribran i brinuti i za svoju djecu i reagirati tako da i sebe i njih zaštitiš i odvedeš na sigurno. 

Prvi “zagrebački” potres nas je šokirao, izuo iz cipela i bili smo potpuno van sebe. Svako sljedeće podrhtavanje je bilo čista psihoza i oblijevanje znojem u roku sekunde. No, kad se malo educiraš i upoznaš kako sve to funkcionira i zašto se sve to događa malo se nekako počneš smirivati, jer vidiš da stvari idu svojim tijekom i da idu na bolje tj da se sve smiruje. Ali sjećam se da taman kad smo se opustili je opet lagano zatreslo nakon 2 mjeseca i opet nam aktiviralo nervozu.
S prvim ‘petrinjskim potresom’ smo bili skroz cool, uhodani, nikakva drama, čekali smo da prođe. No ono što nas je baš jako šokiralo, kao i sve uostalom, je ovaj razoran koji se desio dan nakon, ne znam što me više šokiralo, činjenica da je nakon ‘petice’, došao još jedan jači ili samo proživljavanje te trešnje, ponovo.
Koliko god sve to skupa bilo nelagodno mi smo još dobro prošli, kad vidimo što se dogodilo tim jadnim ljudima u tom siromašnoj dijelu naše zemlje, slomiš se.
Stvarno smo već izranjavani svi skupa od svih nedaća oko nas i ne funkcioniramo baš najbolje ni privatno ni poslovno, ali smo odlučili da se prema svemu tome postavimo kao prema svakoj drugoj nedaći na koju nemamo nikakvog utjecaja.

Nema smisla svaki dan strepiti i živjeti u strahu, jer ćemo skrenuti skroz. Jednostavno moramo naučiti prihvatiti da živimo na takvom području, da će te pojave biti normalne i probati se na to naviknuti, nekako otupjeti. Ove manje ispod 3,4 Richtera već prilično uspješno ‘svladavamo’ bez neke velike panike, samo se svi skupa pogledamo, pričekamo da prestane i idemo dalje. I tako dan za danom u nadi da će uskoro biti bolje.
Obavezna šetnja svaki dan od minimalno pola sata, jer smo stalno unutra, pa da se malo nadišemo, razgibamo te maknemo misli od svega. A kad smo unutra, naša najčešća rutina za opuštanje je igranje Nintenda. Tamo ima dosta društvenih igara koje možemo zajedno igrati, pa se na taj način najbolje opuštamo.

Gosimple Selma
HSP

‘Pazim na svoju energiju, da ne curi na nepotrebno…
treba mi svaki atom za dobro funkcioniranje.’

Evo samo moje aktivnosti kao prijedlozi koji pale, jer, ja sam ipak, manijak u potrazi za sretnim hormonima.
Moja disciplina (ako se to može nazvati disciplinom u ovim trenucima) se sastoji od potpune racionalizacije svega što doživim, i dijaloga koje vodim u sebi, s onom pametnijom ‘ja’. Nažalost, ovaj potres koji se zaletio preko šestice me istraumatizirao, jače nego onaj u ožujku, iako sam i tada bila u stanu. Kada krene drmati (za stvarno, ne ono kada mi drma pod dupetom 5 puta tokom večeri, a ništa se ne drma), krenem s pitanjima; čega se bojiš? Da ćeš umrijeti? Ne bojiš smrti. Čega se onda drugo bojiš? Boli? Ako padne nešto na tebe? Ako padne greda na tebe, nema te, daj se opusti. Diši. Podragaj psa koji drhti. Chill dude!!
Popodnevna meditacija je nestala u ovim danima, ali sam zato podebljala onu ujutro između 45-60 minuta (jer sam pospanija, nisam još upalila portale i mreže, tijelo još uvijek miruje dovoljno). Puno vremena provodimo u šumi, tamo dolazimo s jakom namjerom. Gledam filmove za koje znam da će me rascmizdriti od ljubavi i dobrote na kraju, da izbacujem iz sebe suze, a uvijek su mi spremne Youtube liste za koje znam da mi dižu vibru. Kuhanje me opušta, pogotovo pravljenje kolača, a pretposljednja stanica smirivanja i ufuravanja u druge scenarije mi je igranje Warcraft Frozen Throne-a,
No, kad se dogodi neki dan s jako kratkim spojem, kao prije par dana što je bio, ne susprežem se i popijem pola tablete za anksioznost. Kada krene popuštati, a ja osjetim povratak težine nezadovoljstva, beznađa ili nečeg trećeg, popijem još pola i tako dok ne odem spavati, potrgana. Važno – odlučim večer prije da idući dan bome neće proći s polovicama i da će biti puno bolji od ovog danas… tako točno i bude!
Od volontiranja, upotrebljavam svoje skillse, tamo gdje su najkorisniji, a to nije na terenu, već s laptopom, telefonom i mojim imenikom, tamo ‘di sam doma.’
Učiti živjeti sa samim sobom i potresima izgleda je stvarno jedini način, naći načina da kreativnost/plaćanje računa, ne pati od naleta ostalih emocija (dakle, njih smiriti), ispunjavati vrijeme maksimalno onim što volim raditi i paziti na svoju energiju, da ne curi na nepotrebno. Treba mi svaki atom za dobro funkcioniranje.

PS. Svi navedeni neće prezati od razgovora sa stručnom osobom ako dođe do toga da više ne mogu sami hendlati situaciju/sebe. Ili će hitno reagirati ako primijete da njihova djeca ili bližnji pate na neki način.
Tako da, ukoliko osjećate one pritiske, strahove (najveći zagađivač nas, ne zaboravite), ako ne spavate dobro ili uopće, ako vidite razliku u konzumiranju alkohola možda (svaka čašica je opravdana?), sami ste si dijagnosticirali neku tegobu i sad pijete možda tablete koje ste dobili prije par godina, ne znam… Stanite na loptu. Nazovite neku od linija za pomoć, sada ih hvalabogu, ima, i razgovarajte s nekim. Ta osoba ne zna ništa, i možete joj sasuti sve što vam je u glavi. Ili samo recite da više ne možete, olakšajte si barem taj dio. Treba vam svaki atom energije za funkcioniranje kroz život.
I prestanite gutati svaki tekst na kojeg naletite, učite se čitanju, ponovo – nema  vam druge, svaku foru ćete emotivno popušiti, bez-veze.