‘Kad si zadnji put razmišljala o tušu i koliko je to genijalna stvar kad imaš toplu vodu?’ – Intervju Goran Jović
Ima neko vrijeme sad već, da sam čekala moment da upecam u Experience Gorana Jovića, putopisca, fotografa, zaljubljenika u jednostavnost i prekrasne krajolike. U ‘suradnji’ sa Covid kaosom, došao je i taj trenutak – Goran je doma.
U meni postoji jedna doza velikog respekta i divljenja prema ljudima kao što je Goran. Jer treba imati muda ne ignorirati osjećaj iznutra, jednom kada te pozove na ovakav izazov – otputovati na drugi kraj svijeta, naoružan fotoaparatom i osjetiti potpuno drugačiji život od onog na kojeg smo navikli u ugodnosti vlastite zemlje i uhodanog života. Ovaj diplomirani kineziolog (ovaj faks treba izdržati i završiti – samo toliko!) obožava rad s djecom; profesor je u srednjoj školi u kojoj i ravnatelj i djeca vole Goranove priče s njegovih avantura, a susret sa starom prijateljicom, koja je izgradila sirotište u Tanzaniji, promijenio je njegov život zauvijek.
Ako nas Svemir šalje na ovaj Planet kako bi skupili što više različitih iskustva… što li je Goran okusio i naučio o životu u posljednjem desetljeću otkad se bavi fotografiranjem najskrivenijih, najnedostupnijih i najljepših mjesta na Planeti? Kakav li je osjećaj napokon doći tamo gdje si krenuo? Kakav je osjećaj živjeti s toliko prehodanih kilometara u nogama, prelazeći kilometre i kilometre nekih od najljepših Zemljinih kadrova, provodeći vrijeme s narodima, udaljenima od nas na svim razinama, ne samo kilometrima? Užasno jako me zanimalo kako promatra svijet oko sebe jedan takav mozak.
Priče o promjenama u kojima netko jako sluša svoj unutarnji osjećaj su mi hit, a ova ulazi u top 3 sigurno. Goran, vidimo se na turi s fotićima, a vi ostali, izvolite i razmislite malo o svom osjećaju. Pogledajte samo kuda može odvesti!
Kako od Kineziologije do istraživanja Planete s fotićem u rukama?
Fotografija prije nije uopće postojala u mom životu kao faktor. Prijatelj je živio u Americi, i kada je došao ovdje donio je taj jedan fotoaparat, koji je meni tada, bio svemir, kako je izgledao i radio. I čovjek me, doslovce, natjerao da probam fotkati. Bila je zima, ledeno, kiša, 3 ujutro (jer smo noćne ptice). Znam da sam mu rekao da je lud, ‘kud’ ću po kiši’. No, eto, dobro da me nagovorio. Drugi dan sam ga pitao koliko košta taj aparat, dignuo lovu s računa i rekao mu – ti kad se vratiš u Ameriku, kupi sebi novi, ovo je moje.
Prvi put kada si krenuo u foto avanture, bilo je na poziv prijateljice iz osnovne škole, zar ne? Kamo si otišao?
Sreo sam jednom, staru školsku prijateljicu, Ivanu Parlov, koja je sagradila sirotište na jugu Tanzanije, u gradu Songea. Nas dvoje smo išli zajedno u osnovnu školu i odonda je nisam vidio, ne znam ni sam koliko dugo. Malo smo pričali, što, kako, zašto, ispričala mi je sve o sirotištu…
Nakon par dana, samo mi je došla ideja na pamet, nazvao sam ju i pitao – je li vam treba fotograf u sirotištu, radi vaših sponzora? Ona je bila oduševljena, baš to im je i trebalo tada. I to je bilo to. Ja sam otišao s njima, proveo tamo 15 dana, bio volonter, ne samo fotograf. Kad si volonter, onda radiš sve što treba s djecom; od čišćenja do učenja. Toliko me se to putovanje dojmilo da sam 10 mjeseci nakon, otišao sam u Tanzaniju i proveo narednih 30 dana živeći s Maasai plemenom.
Je li to bio tad taj moment – jesi osjećao da želiš još takvih iskustava, to želim raditi?
Pa ne znam kada je točno bilo to to, ali moja želja da se vratim na to mjesto je bila toliko jaka, to je bilo neopisivo. I svaki put nakon toga, isto je.
Kada sletim na neku novu lokaciju, ja se osjetim potpuno živ!
Znao bi poslati poruku prijatelju; ‘-Vedrane, to je to. Tu sam, nema automobila, samo neke trokolice i idem sad pronaći nekoga da me odvede do prve destinacije…’ Za mene je takvo stanje – biti živ!
Jesu li to uvijek putovanja pomno isplanirana, u svaki detalj, s rokom trajanja, ili se zna dogoditi da te jednostavno nosi priča i zemlja u kojoj jesi, pa koliko traje…?
Ma bilo je svega, od potpuno isplaniranih lokacija, koja su trajala određeni vremenski period, ali recimo sad ova zadnja tura je trajala četiri mjeseca. U tom periodu sam obišao Novi Zeland, Australiju, Tasmaniju, Peru, jug Argentine, Antarktiku, opet Argentinu, Peru, Meksiko… trebao sam biti još dva mjeseca, ali je sve bilo otkazano zbog čitave situacije s Covidom. Zadnjim avionom sam došao u zemlju, prije nego se sve zatvorilo, bilo je sablasno, kad se sjetim. Na turskom aerodromu, samo putnici iz mog aviona, užas.
No, na primjer, u toj turi, kad sam došao u Peru, ja nisam znao što i gdje i kako… znao sam samo da imam 15 dana prije odlaska u Argentinu odakle ću isploviti na Antarktiku. Tražio sam ustvari što jeftinije opcije da sve to izvedem. I okej, u Peruu nisam bio, Machu Picchu, okej… ali ne volim ići tamo gdje je sve puno turista jer ne volim gužvu oko sebe. Volim guštati s lokalcima. I dok sam istraživao gdje, odlučim se za pravac Amazonije, grad Iquitos kojem se ne može pristupiti cestom, samo avionom ili brodom. Tamo sam našao lokalca, koji me odveo do plemena, proveo sam sedam dana s njima… nauživao se u promatranju njihovog života, sakupio još novih iskustva, ma… toliko mi je bilo dobro, da sam se u povratku, nakon Argentine i Antarktika odlučio opet vratiti njima. Ništa od toga nije bilo planirano. Nisam se ni najavio mom kontaktu u Iquitosu, Jimu, ovaj otvorio vrata i blijedo me gleda, kao što ja radim tu… tako. Neki put se jednostavno prepustim.
Kad putuješ, kako voliš, sam ili s nekim?
Najviše sam putovanja odradio sam, a kad putujem s nekim, onda su to provjereni ljudi, koji znam kako se ponašaju na putu. Jer, gledaj, nisu to sad neke provjerene rute, na kojima se zna – aha, imat ćemo ovdje hranu, ovdje struju, jer najčešće nećemo imati ništa od toga. A onda trebaš imati pored sebe nekoga tko neće ‘dramiti’, to nije opcija. Vedran Vidak, Robert Biloš, a u zadnje vrijeme evo i s gospođom. S Dianom sam prošao Patagoniju, koja je dosta evo sirova i divlja pa kad prođeš s nekim to, a taj se nije potužio da je gladan, da je hladno ili nevrijeme, onda je to to…
Često mi se ljudi javljaju, pa evo, sigurno jedna osoba dnevno, preko Instagrama. I vjerojatno tu ima ljudi koji bi odradili sve bez ikakve drame, ali jednostavno nisam za to da mi se priključi netko tko nema iskustva.
Nekad u budućnosti mi je plan raditi nekakve ture, ali onda je to potpuno drugačiji mindset. Ja sam spreman voditi ljude i spreman sam osigurati ljudima te neke osnovne potrebe pa sve i da se dogodi neki problem, ja sam bio na toj lokaciji i ja znam riješiti taj problem. Znači, neće grupa ići na mjesto gdje ja nisam nikad bio.
Dakle, vodit ćeš turistički ekipu ili grupe fotografa, možda?
Da dvije opcije, radi iskustva, ali želim voditi i fotografe. Oni su specifični, traže posebnije lokacije, a neće se buniti kada se treba dići u 4 ujutro da bi došli na lokaciju.
A kad ideš sam na neko mjesto, je li te frka?
Bilo je svega, treba biti realan… Kad putuješ okolo i nosiš tu opremu, koja te ističe… Ja uvijek nastojim biti skromno odjeven, ali odaje me fotoaparat. Bilo je i neugodnih situacija, ali znaš kako ja uvijek kažem – kad se vratim kući, uvijek imam nešto za ispričati.
Dakle, nije te strah… iako si sam?
Pa nije, ne znam, bila je jedna čudna situacija jednom kada sam osjetio taj neki strah. Zanimljiva lokacija ustvari. Pored svih gdje sam bio, ova situacija se dogodila u Utah, u Arches Parku, gdje ustvari ima dosta turista. Samo sam ja po noći krenuo tom stazom. A kada je noć na takvim mjestima, onda jedino što vidiš su tvoja stopala i komad male uske stazice kuda ideš… Tu stazu sam prošao preko dana, pa sam u jednom trenu zavrtio film u glavi i sjetio se da je dosta to strmo s jedne strane, i mislim si ako skliznem, neće biti nikako dobro, tko će me ovdje naći? Nitko! Taj film je potrajao par sekundi, onda sam se sabrao, napravio reset misli, rekao sam sebi – izbaci to iz glave i gazi dalje. To je bio recimo jedan trenutak kojeg se mogu sjetiti da sam se osjećao nelagodno.
Inače uvijek razmišljam pozitivno. Uvijek uzmem za primjer, ako živiš na primjer u Splitu, Zagrebu, svejedno, i hodaš ulicom, razmišljaš kako će te pogaziti auto. Pa vrlo vjerojatno da i hoće. Jer ćeš napraviti nešto u skladu sa svojim razmišljanjem.
Je li moguće izdvojiti recimo, top 3 lokacije, od svih gdje si bio i što si vidio, da si stao, udahnuo prirodu i bio zahvalan što si živ u tom trenutku da osjetiš i gledaš u takvu prirodu?
Uf, ima ih dosta. Ali… Namibija; kao što je rekao redatelj posljednjeg Mad Maxa – to je najljepše mjesto na planeti! I evo, stvarno jeste. Kad onuda voziš, nestvarno je, kao da sam glumac u tom filmu.
Amazonija, sigurno! Tamo sam dosad bio, ne znam, 4 puta, taj životinjski svijet, koliko se čovjek tamo osjeti malen, ti zvukovi, veličina… nevjerojatno nešto.
Nepal – da, da, Nepal. Nevjerojatni prizori. Najveća nadmorska visina na kojoj sam bio je nekih 5200m, tako nešto, i budeš tamo i wow. Misliš si, nema više od ovog. No, pogledaš na drugu stranu, kad ono planina koja ide preko 8000m. I opet – postaneš svjestan koliko si malen u svijetu.
Kako je to kada dođeš na lokaciju na koju si se namjerio nakon dana i dana hodanja, nekad i po nemogućim uvjetima? Kada se popneš do kraja / ugledaš što si želio / kada te iznenadi veličanstvenost prirode… što radiš u tim trenucima?
Pa dogodi se često dok hodaš da sam sebe pitaš i preispituješ – što ti to treba? Kad noge klecaju, ne možeš disati više… U jednom trenutku u Nepalu mi se priviđalo da se stabla ispred mene ljuljaju, da plešu! Pomisliš da nešto stvarno nije u redu s tobom.
E ali onda dođeš na tu lokaciju, vidiš taj veličanstveni prizor, kao kada sam pješačio kroz Tanzaniju, kroz ta sela kad sam pješačio, kroz jedan krater vulkana.. kada sam izišao kroz to sve, a ispred mene drugi vulkan, Ol Doinyo Lengai (Planina bogova) i ta sela oko njega, ma nevjerojatan prizor.
Samo sam sjeo na taj brežuljak i sjedio sam tako valjda sat vremena, uživao u tom prizoru. Na kraju uvijek čeka nagrada i svaki put kada se dogodila neka ‘kriza’, sjetim se što me čeka na kraju tog puta.
Pričajmo o ljudima koje si sreo putem na svojim avanturama. Mi smo ovdje poprilično razmaženi, čini mi se, po pitanju shvaćanja života i zahvalnosti. Koliko su ti ljudi ostavili utjecaj na tebe, na tvoja razmišljanja o životu, postoje li paralele koje možemo povući?
Pa jedna zajednička stvar je svim tim ljudima koje sam upoznao, a to je jednostavnost življenja. Znači – živi sad! Mi smo navikli puno razmišljati o sutra i to ima i pluseva i minusa kada pričamo o planiranju života. Kod njih toga najčešće uopće nema. Jednom prigodom me jedna cura pitala čime se bavim, ja sam krenuo objašnjavati pa sam joj među ostalim i rekao – tu sam par dana, ponijet ću sutra računalo pa da vidiš malo kakav sam ja to umjetnik i što stvaram. Na što će ona – a zašto sutra, mi smo sad tu, sutra mene možda neće biti tu, tko zna što se može dogoditi do sutra.. I ta jedna rečenica je probudila u meni to razmišljanje – stvarno je tako.
Tu smo sad, ‘ajmo sad napraviti, popričati, popiti piće, pokazati i podijeliti iskustva.
Druga stvar koja bi možda bila, da, ovo što si rekla, često se zamaramo nekim stvarima, a to zapravo nisu baš tako veliki problemi. Imao sam jednu zanimljivu situaciju nakon prvog putovanja. Vratio sam se kući, brat me pokupio na aerodromu, vidim ja da on nije nešto raspoložen. Kaže on – moram ti nešto reći, nisam ti htio slati nikakve poruke, zvati te dok si na putu… a meni u tom trenu kroz glavu prošlo gomila negativnih misli i scenarija, što se sve moglo dogoditi. To u tih par sekundi, mi je prošao mrak kroz glavu. – Što je bilo?? Kaže on – ukralo mi auto. A ja u tom trenutku, da ti budem iskren, osjetio olakšanje. Gleda me on, ja šutim, kaže – pa što, nisi ništa rekao? Ja mu kažem – a vidi, da je lijepa vijest, nije. Ali da je tako crna, i nije… tu smo, zdravi, dvije ruke, dvije noge, glava na ramenima, zaradit će se ponovo za auto… ‘ko ga jebe. I to se nije promijenilo od onda, evo. Okreni stranicu, idemo dalje.
Da napravimo paralelu njihovog načina života i našeg, evo, najbolji primjer; vrhunac je meni tad, baš na tom putovanju, bio tuš. Kad si zadnji put razmišljala o tušu, kako je to genijalna stvar i kako je dobro da imaš toplu vodu? Kad dođeš s posla na kraju dana i otuširaš se toplom vodom… Nakon 15 dana, kada sam ušao u taj tuš, ja sam sat vremena stajao pod toplom vodom i gledao u njega kako je to dobra stvar.
Kako je promatranje djece koja žive u takvim uvjetima ostavilo traga na tebi koji si prije fotkanja radio s djecom, u školi konkretno? Znaju li naša djeca što imaju…
Mogli bi o toj temi na dugo i na široko. Baš sam nedavno imao jedan komentar na tu temu od jedne gospođe ispod jedne od mojih fotografija. Na slici je hrpa tih klinaca, i vidi se taj jednodnevni objed kojeg jedu. Na sjeveru Tanzanije, svi klinci imaju te uniforme koje moraju nositi u školu. Te su uniforme ofucane, onako, ali lijepo ih je vidjeti sve tako odjevene. No ono što ta uniforma predstavlja je bitno.
Klinci tamo ne idu u školu radi obrazovanja, njima ta uniforma predstavlja siguran obrok…
Pokušao sam to prenijeti na nekim predavanjima u školama ovdje kod nas, ali naši klinci to ne mogu razumjeti, nisu to iskusili, vidjeli. Teško je prenijeti tu poruku nekome tko nije to vidio i doživio.
Da napravim malenu paralelu; u jednom intervjuu nekad, pitali su Mirka Filipovića za jednog od njegove dvojice sinova, je li misli da bi on mogao poći njegovim stopama i možda napraviti takav uspjeh. On je na to odgovorio s nizom genijalnih rečenica o svojoj djeci, koliko su i dobri, vrhunski ljudi ali da on misli da on neće ponoviti takav uspjeh, jer da bi uspio u borilačkom sportu, čovjek mora biti ‘gladan’ da bi uspio. Dakle, moraš početi od te nule, i ispod nje, i željeti to jako, jako. Evo.
Malo sam sišao s teme, ali znaš kako kažu ljudi – moraš jednom u životu dotaknuti dno da bi mogao ostvariti veliki uspjeh…
10 godina si u ovom poslu, ostvario velik broj medijskih suradnji, komercijalnih poslova, je li bilo teško?
Da, tako nekako, otprilike desetak godina. Ja sam u to samo krenuo, nisam previše razmišljao o popratnom dijelu posla. S TV-om sam počeo suradnju nekad, 2012-e… Nova, N1, OBN, časopisi, sve je to krenulo nekako samo od sebe. Kako sam radio, upoznavao sam puno ljudi, i tako se to i dogodi. Nisam se nešto slao okolo, kucao po vratima… vrata se otvaraju sama od sebe.
Trenutno je stanje kako jeste, ti si baš direktno u žicu pogođen s time, što radiš sada kada ne lunjaš planetom i slikaš nevjerojatne kadrove za nas ostale?
Sad radim na projektu ‘Prvi put’ Zagrebačke banke i agencije Señor, fotograf sam i snimatelj, posjećujem male poduzetnike iz te priče i pričam s njima, što volim, a zato su me i izabrali za projekt – lako opustim ljude pred kamerom, nisu to glumci, to su stvarni ljudi…
Tebe fotografirati ‘naučio’ prijatelj, koliko je važna poruka o mentorstvu ljudima koji se žele baviti fotografijom ili sličnim zanatom?
Što se tiče fotografije, to je meni jednom rekao moj mentor, Vedran; – ja ću ti dati svo svoje znanje, ali u jednom trenutku nađeš svoj put, sazriješ…
Poslušam ja i sada savjet, kako ne, kao uvijek u životu. Ali sazriješ na način da otkriješ tko si i što želiš u životu. Mene danas, teško da će netko uvrijediti ako mi kaže da mu se to ne sviđa što ja radim. Ma to je sasvim ok ako se nekome to ne sviđa. To je ionako moj kolač, ja sam ga pripremao, to je tako. Moj mentor je samnom radio, ne znam ni sam koliko vremena, ali on je mene nekad znao zgrabiti doslovce, iza ponoći i idemo. On je imao nekih pet godina iskustva u poslu, kada sam ja krenuo. Nije lako naći nekoga tko će ti samo tako dati svoje znanje. Mi smo postali veliki prijatelji kroz sve to, povezali se još više danas.
Koliko radiš, kako izgleda tvoj dan? Jesi li lik koji mora jako puno non-stop nešto raditi ili uzimaš vrijeme za sebe? Kako se puniš?
Moj balans i moje punjenje je uređivanje vrta. Evo ne znam ni sam koliko dugo to radim, dugo… Biljke su mi vrh. Možemo slobodno reći da sam opsjednut japanskim vrtom i konkretno japanskim javorima, ima ih preko sto vrsta. Skupljam ih, i volio bih jednog dana imati sve vrste. Toliko sam opsjednut time da ako me netko ne pita, uopće ne pričam o tome. Ima ljudi koje to uopće ne zanima, a ja ako krenem pričati o tome, ne znam stati.
Fizička aktivnost mi je obavezna uvijek. Trening! Znam imati pauze od treniranja, ali sad sam baš u ciklusu treniranja s Franom Kutlešom, koji je trenutno zaposlen u vojsci, ali u budućnosti bi volio imati klub i raditi s ljudima pa ustvari i kroz naše treninge želi ispitati kako se mogu ljudske granice još malo pomaknuti… Fizička spremna mi je oduvijek važna, i ne samo za onaj doslovni fizički moment da mogu donijeti opremu od točke A do točke B, nego i da sam u glavi dobar.
A što se rada tiče…
Pa nekad je to 24h, a nekad ništa. Mogu doduše imati jedan dan da ne radim ništa, ali ne i dva. Onda se ne osjećam dobro. Pod radom ne mislim da sad ja moram ići raditi nešto, zaraditi, nego kreativno… da mogu na kraju dana reći – ima nešto što sam napravio danas. To može biti i na primjer, povezivanje s ljudima, jasno, radim dosta preko Instagrama ili drugih društvenih mreža, to može biti kvalitetan razgovor s nekim, vrijeme u vrtu… da ostavim trag taj dan.
Pravo ispunjenje je kad nečiji život učiniš neki svojim savjetom, primjerom, ako uspiješ nekoga oraspoložiti pa i na par sekundi s par lijepih riječi.
Ja uvijek kažem svom nećaku, koji dosta radi samnom i čije mi je društvo velika nagrada;
– vidi, kad dođeš u trgovinu i tamo je ta prodavačica, sva draga, i do podneva je imala već ne znam koliko ljudi na blagajni. Od tih 50, karikiram, njih 10 je bilo nervozno, ljuto, pa su prenijeli svu tu energiju na nju… a ti kad dođeš na red, reci joj, da joj je lijepa frizura, iako nisi obratio pažnju na to dosad. Izgovori tu bijelu laž, jer ćeš ju nasmijati, uljepšao si joj dan možda, a ništa te ne košta.
Postoje li neka neostvariva želja koju želiš napraviti, da nisi još? Otići negdje i ne znam, zabilježiti fotoaparatom, nešto?
Provesti vrijeme s plemenima Papua Nova Gvineja, otići u južni Sudan, i tako dalje, i tako dalje, mogao bi ti nabrajati sad, ta lista nema kraja.
